petak, 31. ožujka 2017.

Helen Macdonald J KAO JASTREB

Helen Macdonald
J kao jastreb
S engleskog preveo Saša Drach

Strpljivost

Sjeveroistočno od Cambridgea, udaljen oko četrdeset i pet minuta, nalazi se predio koji sam silno zavoljela. Močvarno tlo na tome mjestu postaje pjeskovito i suho, a u cijelom kraju ima puno oborenih i usahlih borovih stabala. Posvuda olupine ostavljenih automobila, sačmaricama izrešetani prometni znakovi te američke vojne zrakoplovne baze. Ima tamo i napuštenih kuća što se raspadaju, obilježenih brojevima, u nekadašnjim šumskim naseljima. Ali i bunkera izgrađenih za pohranu zrakoplovima dopremljenih nuklearnih bombi, pod travom obraslim humcima, iza trometarskih ograda, kao i lokala za tetoviranje i terena za golf američkih zrakoplovaca. U proljeće je tamo vrlo bučno. Zračni je promet tada neprekidan, zaprašuju se polja zasađena graškom, a posvuda lete i propelerci i mlažnjaci. Taj se kraj naziva Breckland, isprekidana zemlja – i baš sam tamo završila tog jutra prije sedam godina, u rano proljeće, nakon putovanja koje uopće nisam planirala. Bilo je pet sati ujutro kad sam zagledana u četverokutni odsjaj uličnih svjetiljki na stropu osluškivala što to govore neki ljudi dolje na pločniku, koji su se kasno vraćali sa zabave. Osjećala sam se ne­obično. Premorena i uzrujana, imala sam neugodan dojam kao da mi je netko uklonio mozak i lubanju ispunio nečim poput zgužvane, nagorene, aluminijske folije, tek izvučene iz mikrovalne pećnice, oko koje još uvijek frcaju iskre. Mmmmhhhhh! Moram van, pomislila sam i strgla pokrivače sa sebe. Van! Navukla sam traperice, čizme i džemper, opržila usne vrućom kavom i tek kad sam svojim prastarim, smrznutim Volkswagenom već prešla pola puta autocestom A14 shvatila sam kamo sam se zaputila i zašto. Na tome mjestu, posvuda oko mene, s druge strane zamagljenih automobilskih stakala i bijelim linijama iscrtane ceste, širila se šuma. Uništena šuma. No to je bila šuma u koju sam se zaputila ne bih li negdje tamo pronašla kojeg jastreba.
Znala sam da će to biti teško. Jer s jastrebovima jest teško. Jeste li ikada vidjeli grabljivicu da hvata neku običnu pticu u vašem vrtu? Ja nisam, ali znam da se to dogodilo više puta. Pronalazila sam tragove. Na popločenom dijelu svog dvorišta povremeno bih nalazila kojekakve ostatke, nožice ptica pjevica, nalik kakvim kukcima, skvrčenih najdonjih dijelova i stegnutih tetiva; ili, što je bilo još jezovitije, našla bih odlomljeni kljun, sam vrh lastavičjeg kljuna, ili pak njegov korijen, ili katkad malu, konusnu, gotovo prozirnu crvenu perlicu s koje je visjelo tek nešto malo slabašnog, iskrzanog paperja. Možda i jeste vidjeli nešto nalik tome kad ste gledali kroz prozor kad bi tamo otraga, na travnjaku, velika, krvoločna grabljivica ubijala goluba, kosa ili svraku i kad je to izgledalo kao najstrašnije divljaštvo koje ste ikada vidjeli, kao da vam je netko doveo snježnog leoparda u kuhinju u kojoj ste ga našli kako upravo jede vašu mačku. Sjećam se da sam znala naletjeti na ljude u veletrgovini ili u knjižnici, koji bi mi raskolačenih očiju tvrdili nešto poput: “Vidjela sam jutros strašnu grabljivicu koja je uhvatila pticu u mom dvorištu iza kuće!” I kad bih ja zaustila kazati: “Sigurno kobac!”, oni bi već brzo rekli: “Bio je to zapravo jastreb.” Međutim, nisu bili u pravu. Nije to kao u knjigama. Kad se pograbi s golubom na livadici iza vaše kuće, svaka se grabežljiva ptica čini mnogo većom nego inače, a prikazi ptica u knjigama nikad se ne mogu usporediti sa svjedočanstvom kakvom stvarnom događaju. Kobac je siva ptica, s crnim i bijelim prugama sprijeda, žutim očima i dugim repom. I jastreb je također sive boje i ima sprijeda crne i bijele pruge, i također ima žute oči i dugi rep. I tada se zamislite – Hmmm. Onda ponovo pročitate opis ptice: kobac naraste 30 do 35 centimetara, dok jastreb naraste od 50 do 60 centimetara. Tek toliko. Ali bio je velik. Mora da je bio jastreb. A izgledaju isto. Jastrebovi su samo veći i to je to. Samo veći.
Ali zapravo nije tako. U stvarnom životu jastrebovi sliče kopcima onoliko koliko leopardi sliče kućnim mačkama. Veći jesu, dakako. Ali usto i opasniji, krvoločniji, skloniji ubijanju i više ih se bojimo, da i ne govorimo o tome koliko ih je teže bilo gdje uočiti. Jastreb je ptica koja se zavlači duboko u šumska područja, ne nalazimo ih po vrtovima ni parkovima i zato ih promatrači ptica toliko traže. Može vam se dogoditi da provedete cijelih tjedan dana u šumi punoj jastrebova, a da ne uočite niti jednog, tek tragove njihove prisutnosti. Tek iznenadni šušanj, koji poprati glasanje drugih, prestrašenih šumskih ptica i onaj osjećaj da se negdje oko nas nešto pokrenulo iako nismo zapravo vidjeli što. Možda ćete naći dopola pojedena goluba ugnječenoga u gomilici perja na šumskome tlu. Ili vas zadesi sreća da u šetnji u maglovito jutro naglim okretom glave u djeliću sekunde spazite pticu što je brzo proletjela i nestala, pticu dugih nogu i velikih, opuštenih kandži, pogleda usmjerenog u daleki cilj. U tom djeliću sekunde u vaš se mozak utiskuje slika zbog koje želite vidjeti više. Traženje jastreba je poput dosega kreposti. Nekiput to jesmo u stanju, ali ne baš često i teško nam je reći kada i kako nam je to uspjelo. Ipak, vaše su šanse nešto veće za tihih, bistrih jutara početkom proljeća jer tada jastrebovi napuštaju svoj šumski svijet radi uzajamnog udvaranja pod otvorenim nebom. Ja sam se nadala nečemu takvom.


Nema komentara:

Objavi komentar