četvrtak, 9. ožujka 2017.

Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA


Maroje Mihovilović: MI DJECA SOLFERINA

SPOMENIK NA ZAGORSKOM GROBLJU
(2015.)


     Sveti Križ Začretje, 17. lipnja 2015.

     U srijedu 17. lipnja 2015. oko 11 sati na Trg hrvatske kraljice Jelene, središnji trg malog zagorskog mjesta Sveti Križ Začretje, stigla su iz Zagreba dva automobila, jedan Peugeot 307 i jedan minibus Renault Master, te je iz njih počela izlaziti neobična skupina od petnaestak putnika koji su pristigli – kako se to kaže – „iz svih krajeva svijeta“.
     Bilo je tu ljudi različitih zanimanja, različitih kultura, različitih dobi – u rasponu od 23 do 85 godina – vrlo različitih temperamenata, zapadnjački ekspanzivnih i istočnjački mirnih i smjernih. Razgovarali su međusobno na raznim jezicima, na engleskom, hrvatskom, japanskom, ruskom, talijanskom.
     Među njima najstariji bio je poslovni čovjek iz Australije Paul Vukelic, rođen 1930. u danskom gradiću Køgeu, koji sada živi u gradiću Bunburyju u Zapadnoj Australiji, a u Začretje je došao s kćeri Diane, menadžericom na sveučilištu u Sydneyju, partnericom Susan Buchanan, bivšom suprugom Pauline i dvoje prijatelja. Tu je bio i njegov polubrat Hiroshi Yamasaki Vukelić, profesor i prevoditelj, rođen 1941. u Tokiju, koji sada živi u Beogradu, a stigao je sa suprugom Kayoko, pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom. Bila je tu njihova sestrična Ivana Caccia, rođena u Zagrebu, koja sada živi u kanadskom glavnom gradu Ottawi. Bio je tu još jedan Vukelić, Ilija, koji se rodio u Sverdlovsku na Uralu, sada živi u Herceg Novom u Crnoj Gori, a u Sveti Križ Začretje došao je s kćeri Ivanom, studenticom iz Beograda. Tu je bio i njegov bratić, glazbenik Stanislav Novožilov, koji živi u bjeloruskom glavnom gradu Minsku. Još je tu bilo ljudi rođenih daleko, u Perthu, u Aucklandu, ali i ovdašnjih. Bio je tu i Boris Grünfeld, umirovljeni matematičar, rođen u Mrkonjić Gradu, koji sada živi u Zagrebu. Među onima koji su toga dana stigli u Sveti Križa Začretje bio sam i ja, autor ove knjige, umirovljeni zagrebački novinar Maroje Mihovilović, a u Sveti Križ Začretje stigao sam s kćeri Katjom, prevoditeljicom.
     Svi smo se mi okupili nekoliko dana prije u Zagrebu na inicijativu Paula i Hiroshija kako bi se ostvarilo nešto što je prije bilo nezamislivo, da se napokon okupe svi živući članovi jedne velike, neobične obitelji hrvatskih korijena, koja se zbog raznih obiteljskih, političkih, ideoloških i profesionalnih razloga raspršila diljem svijeta. To okupljanje koje je organizirano u samo nekoliko tjedana, a bilo je planirano da traje samo dva dana, ali je potrajalo deset dana, bilo je vrlo emotivno za sve sudionike, ali im je i štošta otkrilo, jer je u našoj obitelji bilo mnogo tajni i nepoznanica koje su se počele razotkrivati i objašnjavati tek na tom sastanku. Neki od onih koji su stigli u Sveti Križ Začretje nisu se prije sastanka u Zagrebu nekoliko dana prije nikada prije ni čuli ni vidjeli, nisu čak niti znali da neki postoje.
     Koliko se samo u tih nekoliko dana čulo dramatičnih priča o raznim članovima obitelji, o ljubavima i rastancima, misterijima i tragedijama, zatvorima i patnjama, mučenjima i gladovanjima, dugim putovanjima i neispunjenim nadama, čekanjima da se saznaju sudbine sinova i muževa, ali i o pionirskim pothvatima i uspjesima da se preživi i podignu obitelji, stvore karijere često u mračnim i nemogućim uvjetima! Tako se odjednom sklopio veliki mozaik saznanja o jednoj obitelji čije su članove šibali povijesni vjetrovi, prijetili im užasi talijanskog i njemačkog fašizma, sovjetskog staljinizma i japanskog militarizma, kojima su svima pružali otpor, čija se priča rasplitala na četiri kontinenta.
     Ona se odvijala na brojnim lokacijama, u malim hrvatskim mjestima, Gornjem Kosinju, Senju, Lovincu, Gospiću, Bjelovaru, Svetom Križu Začretju, zatim u Karlovcu, Dardi, Osijeku i Zagrebu, ali i u Beču, Budimpešti, Pragu, Brnu, Miskolcu, Pečuhu, Oradei, Brašovu, Münchenu, Berlinu, Jeni, Ženevi, Grenobleu, Parizu, Pontaillacu, Kopenhagenu, Køgeu, Aarhusu, Marseilleu, Cannesu, Leysinu, Davosu, Bledu, Golniku, Šangaju, Tokiju, Abashiriju, Yokohami, New Yorku, pa u Premanturi, Puli, Bakru, Splitu, Trstu, na Bleiburgu, u Harkovu, Moskvi, Madridu, Valenciji, Lisabonu, Sverdlovsku, Minsku, Štipu, Kozarcu, u Mrkonjić Gradu, Sarajevu, Beogradu, u Perthu, Bunburyju, Sydneyju, Ottawi i drugim raznim mjestima. Članovi obitelji upoznali su zatvore u Trstu, Zagrebu, Parizu, Moskvi, Tokiju i Abashiriju, obiteljski grobovi nalaze se u Zagrebu, Premanturi, Sv. Križu Začretju, Moskvi, Minsku, Tokiju, Perthu, Beogradu. U toj dramatičnoj priči kao epizodisti koje su članovi obitelji susretali ili su utjecali na njihove živote naći će se razne povijesne ličnosti, hrvatske i internacionalne, književnici August Šenoa, Ivan Trnski, Eugen Kumičić, Milan Begović, Ernest Radetić, Mate Ujević, Zlatko Gorjan, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža, političari Ivan Mažuranić, Ante Starčević i August Košutić, nadbiskup Alojzije Stepinac, umjetnici Hermann Bollé, Ivan Rein, Ivo Režek i Nikolaj Pirnat, glumica Marija Crnobori, francuski filmski režiser Jean Renoir, slavni arhitekt Le Corbusier, špijuni Richard Sorge, Jan Berzin, komunistički moćnici Josif Staljin, Lavrentij Berija, Anastas Mikojan i Josip Broz Tito, japanski premijer princ Konoe, jugoslavenski predsjednik vlade Milan Stojadinović, zapadnonjemački predsjednik Theodor Heuss, židovski mistik Rabbi Löw, novinari Franjo Fuis, Hrvoje Macanović, Frane Barbieri, Veselin Masleša i Robert Guillain, kao i mnogi, mnogi drugi. Ta bogata, dramatična priča na neki se način zatvorila baš tog lijepog sunčanog dana u prekrasnom središtu Hrvatskog zagorja, u Svetom Križu Začretju.
     Naravno, nisu ovi putnici sa „svih strana svijeta“ došli baš u Sveti Križ Začretje slučajno, došli su s ciljem da se poklone sjeni svojeg zajedničkog pretka, našeg pradjeda (nekima šukundjeda), Lavoslava Vukelića, hrvatskog pjesnika senjskih korijena i nesretne sudbine kojega su hirovi austrougarskog birokratskog aparata doveli u to malo mjestu da tu provede svoje zadnje dane, gdje je 1879. umro mlad i gdje je pokopan. Ovi su putnici „sa svih strana svijeta“ došli vidjeti gdje je živio, gdje mu je grob, da i na taj način spoznaju gdje su njihovi korijeni.
     Na trgu su ih dočekali domaćini iz ovog kraja, najbolji poznavatelj povijesti mjesta 80-godišnji Anton Kučko, donedavni predsjednik općine Sveti Križ Začretje Ivan Kranjčić i predstavnik Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“ profesor Krešimir Nekić sa suprugom Antonijom. Najprije su svi zajedno na tom glavnom trgu otišli u crkvu Svetog križa, po kojoj je mjesto dobilo ime, a čiji je svećenik Ivan Rukavina prije 136 godina pokopao Lavoslava Vukelića. Potom su na istom trgu pogledali i kuću u kojoj je pjesnik živio i napisao svoje najbolje zadnje pjesme. „Braća hrvatskoga zmaja“ ondje su još 1928. postavila spomen-ploču. Potom su se uputili do mjesnog groblja koje se nalazi na suprotnom brežuljku, na prekrasnom obronku, a na čijem se vrhu nalazi spomenik pjesniku, nedavno obnovljen naporima općine i „Braće hrvatskoga zmaja“. Prije nego što su se putnici počeli penjati strmom stazom prema vrhu groblja, profesor Nekić predložio je da, kad se svi skupe kod spomenika, uveliča prigodu čitanjem najslavnije pjesme Lavoslava Vukelića. Svi su se s tim složili, a pjesnikov praunuk Hiroshi Yamasaki otkrio je da je donio svoj prijevod te pjesme na japanski pa je predložio da potom pročita i taj svoj prijevod.
     Tako je i bilo. Nakon što su se svi putnici okupili kod tog lijepog spomenika, razgledali to djelo slavnog arhitekta Zagreba Hermanna Bolléa, zavladala je tišina pa je profesor Nekić pročitao Vukelićevu pjesmu „Kod Solferina“. Potom je Hiroshi pročitao i svoj japanski prijevod pjesme. Svi su bili dirnuti, i svečanošću trenutka, i prekrasnim prizorom u tom pitomom zagorskom krajoliku, i značenjem svega onoga što se dogodilo. Svi su prisutni, naime, znali da ta lijepa pacifistička pjesma, možda nešto najbolje u hrvatskoj književnosti druge polovine 19. stoljeća, ima za sve nas i jedno posebno, obiteljsko značenje. Da nije bilo te pjesme, odnosno jednog davnog njenog njemačkog prijevoda, ne bi bilo ni ovdje okupljenih nas. Mi smo svi, naime, gotovo u doslovnom smislu – „djeca Solferina“.
     Ovo je priča o pjesmi koja je stvorila ovu obitelj, o toj obitelji, o neobičnim, dramatičnim sudbinama članova te obitelji u vrtlozima svjetske povijesti. Ona počinje u jednom drugom malom hrvatskom mjestu, 1840. godine u Gornjem Kosinju u Lici.


Nema komentara:

Objavi komentar