ponedjeljak, 27. travnja 2015.

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći

Rosie Kugli: Tajna prijateljice noći 

Uslijedilo je najljepše ljeto u Nušinu životu. Bilo je to ljeto s kojim će kasnije uspoređivati mnoga druga, no samo to jedno mirisalo je na ljubav. Ljubav kakva je opjevana u pjesmama. Ispisana na stranicama čarobnih ljubavnih romana, ljubav, onako strastvena, koja se događa samo jednom u životu.
Poljubac. Miris. Smiješak. Zagrljaj. Sjaj u očima. Pun mjesec. Zvijezde. Glasan smijeh. Ruka na ruci. Njegov glas. Dubok pogled kojim je prožima.
U tišini ljetnih noći na sljemenskim puteljcima, u mračnom zagrljaju maksimirskog perivoja, na opustjelim gornjogradskim uličicama, pod okriljem mudrog i šutljivog mjeseca, pričali su jezikom tijela. Istraživala je snagu koju je imao, otkrivala nove svjetove. U tom svijetu duhovi prošlosti nisu je progonili. Iz noći u noć upoznavala je nepoznate strasti, tonula u njih, a potom bi u sekundi eksplodirao, eruptirao vulkan koji kao da je stoljećima spavao.
Ali ipak, u cijeloj čaroliji bilo je nečeg što joj nije dalo mira. Tištao ju je osjećaj neizbježnosti, uznemirujući predosjećaj, grubi nagovještaj, neka zla slutnja.
Mogla je to zvati raznim imenima, na kraju se uvijek sve svodilo na isto. Bilo je prelijepo da bi trajalo. Sjena Robertove žene nadvila se nad nju, poput nevere koja može pokvariti čaroliju i najljepšeg ljetnog dana.
Kako se samo usuđuje prepuštati tom bezumnom zanosu kad je on pripadao drugoj ženi? Hvatala se u mrežu neželjenih pitanja na koja nije imala odgovor.
Možda bi bilo jednostavnije reći da je sve to tek iluzija koja magli oči i kvari san. Odrasli su ljudi, njihovi životi teku paralelno, dobro uhodanim tračnicama i nema govora o tome da se nešto promijeni. Robert ne može samo tako odbaciti svoj život, a ona... ona ga mora promijeniti. Putevi im se sigurno neće ispreplesti. Ne, to bi bilo nemoguće. Ali opet!
Kako zanemariti ovo što se dogodilo, što ih je izbacilo iz orbite i katapultiralo u nova i nepoznata prostranstva?
– Ovakvo što događa se samo jednom u životu... – Robert kao da je osjetio o čemu razmišlja, primi je ruku.
– Ne želim te izgubiti –reče glasno i snažno je stisne.
I ona bi željela reći toliko toga, ali strah ju je. Strah ju je zato što osjeća da ovo nije u redu, jer on je oženjen, a ona obilježena teretom prošlosti. I tako bi mogla nabrajati do vječnosti.


***
– Volim te – rekao je jedne noći nakon što su se znojni i mokri od vođenja ljubavi sklupčali jedno pored drugoga i osluškivali otkucaje srca.
Ovo je čekala čitav život. Samo te dvije riječi. Riječi koje su imale snagu razvaliti planine, pomicati mora, promijeniti sve... ali sada, kada ih je dobila, kad su te čarobne riječi prešle preko njegovih usana, kad je gleda tim svojim očima i grli je kao da će umrijeti od ljubavi, odjednom je tužna. I ona njega voli, voli više od života, voli ga od prve sekunde otkad ga je ugledala...
I svakog dana, svake sekunde voli ga sve više, sve se više zaljubljuje u njega...
– Ne boj se, nešto ćemo već smisliti – govori joj, kao da osjeća njezine strahove i želi ih otjerati.
Nuša kimne u znak odobravanja. Osim snažne fizičke privlačnosti, privukla ju je i njegova iskrenosti. Robert je zračio osobinom koja je među ljudima lagano izumirala. 
– Da, smislit ćemo... – ponovi kao hipnotizirana i poljubi ga u obraz. Svijet je odjednom izgledao čudesno preobražen. Bila je sigurna da će pronaći neko rješenje.
Dani su prolazili, vrijeme teklo...

                                        III.

Glas mu je bio miran, ali odavao je neku grozničavu potrebu da joj kaže ono što ga tišti, zbog čega noćima ne spava. Gušio se od stvari koje su odavno trebale biti izrečene.
– Ne mogu više ovako – Nuša problijedi. Čekala je, čitavo vrijeme pribojavala se da će se dogoditi. I dogodilo se! On je ostavlja, on je ostavlja... 
– Zaljubio sam se... i ne mogu više bez tebe. Trebam te, Nuša, trebam te kao što nikoga nisam trebao, kao zrak koji udišem... – zaustavila je dah, krv više nije kolala njezinim tijelom. Gledala ga je izbezumljeno, kao da ne razumije o čemu on to govori. I nije razumjela.
– Ako je to neki uvod u priču, onda je skrati, molim te... – izgovori oprezno. Nije imala živaca, bila je previše napeta. Neka kaže konačno, da se agonija prekine.
– Želim ti reći da sam razmišljao i da ću zatražiti razvod. Kratko i jasno, volim te i ne mogu živjeti bez tebe.
Da nije sjedila, vjerojatno bi se srušila. Nije se mogla pomaknuti, a kamoli nešto izgovoriti.
– Hej, ti tamo! Tebi pričam... halo?
Nuša je gledala u njega, blijeda. Reakcija koju je čekao izostala je. Mislio je da će mu se baciti u zagrljaj, ljubiti ga do iznemoglosti, vikati da ponovi sve što je rekao... očekivao je puno toga, ali ne i da će naići na zid šutnje. 
– Nuša, upravo sam ti rekao da bih s tobom želio provesti ostatak svog života i da ću zbog toga zatražiti razvod!? Jesi li me čula? – uhvatio ju je za ramena i počeo tresti. Ona je i dalje upirala pogled u njega, ne shvaćajući da se ovo zaista i događa. Ne, to nije mogla biti istina!
Nikad, ali baš nikad nije pomislila da bi takav obrat bio moguć. Takve stvari događaju se, da, ali na filmu i u knjigama. Ali život! Takvo što ne događa se u životu, nikad u stvarnom životu. Dobro, možda su takvi obrati mogući, nekome i negdje u paralelnom svemiru, ali ne i njoj.
Nuša je u podsvijesti posve odbacila mogućnost da bi njihova veza mogla postati nešto više od ljubavničke tajne. Previše ih je toga razdvajalo, njezina prošlost, njegova žena, skandal koji bi planuo i uništio njegovu reputaciju, a možda i karijeru...
Nije mogla željeti ništa više, jer... činilo se nemogućim. Strah, taj nijemi čuvar njihove tajne, poput zloćudnih metastaza nastanio se u njoj i unatoč svoj sreći nije dopuštao da se opusti do kraja. Neprekidno je strahovala da će jednog dana... ova priča završiti. Bilo je to teško i pomisliti, a kamoli izgovoriti.
Znala je da je nemoguće pripremiti se za dan kada će joj izgovoriti... najstrašnije riječi. Da je ostavlja i vraća se, kući, svojoj ženi?

***
I zato je bila zahvalna na svakom trenutku koji je mogla provesti s njim. Krotko je prihvaćala svoju ulogu, ništa ne tražeći, ništa ne zahtijevajući.
Nije sanjala, nije očekivala, nije se nadala. Naučila je da su iluzije i snovi opasni za život.
Predala se Robertu u potpunosti, bez ikakvih iluzija, jalova nadanja... predala mu se u potpunosti jer, voljela ga je.
I kako sada shvatiti njegove riječi?
– Čuješ li ti mene... čuješ?
– Čujem, ali ne shvaćam. Daj, ponovi još jednom...
Ponovio je. I opet iznova. I onda opet...
Samo kako povjerovati? Sve to bilo je prelijepo da bi bilo istinito.
– Tebe sam čekao čitavu vječnost, sada to znam. Nikad nisam mogao pomisliti da bi moglo biti ovako... – tražio je riječ, ali nije ju pronašao.
– Sada znam da si ti ono što mi treba. Bez tebe... osjećam se kao da uopće ne živim. Znaš, nisam ovo očekivao. Da će se dogoditi, da ću se ikad više zaljubiti. Zapravo, mislim da nikad nisam bio zaljubljen, sve do sada. Prezirao sam, mrzio muškarce koji ostavljaju svoje žene, ali sada ih razumijem. Razumijem da je i to moguće – glas mu je bio tih, smiren i pun ljubavi.
– Nuša, ja više ne mogu živjeti u poricanju i laži. Moram joj reći, da, reći ću joj večeras ili sutra, ona mora znati, ona će razumjeti. Mora razumjeti. Zapravo, mislim da me Marisa nikad nije voljela. I predbacuje mi što ne mogu imati dijete... – slušao je sebe kako govori i odjednom je sve imalo smisla. Samo, nije mogao vjerovati da bi takve riječi ikada mogle prijeći preko njegovih usana.


Nema komentara:

Objavi komentar