Anna Todd POSLIJE SVEGA: SUDAR



POGLAVLJE 2

  – Stvarno se spustilo – kaže Landon dok me požuruje da uđem u kuću. – Gdje ti je kaput –prekori me zaigrano, ali lice mu se uozbilji kad me bolje pogleda, na svjetlu. – Što je bilo? Što ti je sad napravio?
Pogledom prelazim po prostoriji, nadajući se da Ken i Karen nisu u prizemlju. – Što, zar se toliko vidi?
Obrišem područje ispod očiju.
Landon me povuče k sebi i zagrli me, i ja ponovno obrišem oči. Nemam više snage, ni fizičke ni emocionalne, za plakanje. Prešla sam tu granicu, poprilično sam je prešla.
Landon mi donese čašu vode i kaže: – Idi gore u svoju sobu.
Uspijem se nasmiješiti, ali kad se popnem na gornji kat, neki perverzni poriv me dovuče pred vrata Hardinove sobe. Kad shvatim pred kojim vratima stojim, bol koju zatomljujem zaprijeti da će još jače provaliti natrag na površinu i ja se brzo okrenem i uđem u sobu s druge strane hodnika. Čim otvorim vrata, u mene opet nahrupe sjećanja na onu noć kad sam iz ove sobe trčala k Hardinu dok je vrištao u snu. I ta me sjećanja peku. Sjednem na krevet u "svojoj sobi", ne znajući što bih sa sobom.
Landon mi se pridruži nekoliko minuta kasnije. Sjeda kraj mene, dovoljno blizu da pokaže kako je zabrinut, a dovoljno daleko da, na svoj način, izrazi poštovanje.
– Želiš li pričati o tome? – ljubazno me upita.
Kimnem. Iako mi prepričavanje čitave te sage pričinja ogromnu bol, goru od one koju sam osjetila kad sam i sama doznala za sve, osjetim se lakše kad sve ispričam Landonu. Donekle je utješno što, eto, barem jedna osoba nije cijelo vrijeme znala za moje poniženje.
Dok me sluša, Landon je nepomičan kao kamen i po licu mu ne vidim što misli. Želim znati što sad misli o svojem polubratu. I o meni. Ali čim dovršim priču, on skoči na noge, očito vrlo, vrlo ljut.
– Ne mogu vjerovati! Što je njemu došlo! Upravo kad sam počeo misliti da postaje gotovo pristojan, on napravi – ovo! Pa to je strašno! Ne mogu vjerovati da je bio u stanju učiniti to tebi, od svih ljudi baš tebi. Zbog čega je odlučio uništiti jedinu dobru stvar u svom životu?
Čim je završio rečenicu, Landon se naglo okrene prema vratima. A onda i ja začujem korake, žurne korake po stepeništu. I to ne bilo kakve, nego korake u teškim čizmama koje oštro udaraju po drvenim stubama.
– To je on – izgovorimo u isti glas i ja na djelić sekunde zaista pomislim da bih se trebala sakriti u ormar.
Landon me gleda vrlo ozbiljnog, gotovo odraslog izraza lica. – Želiš li ga vidjeti?
Žestoko odmahnem glavom, a Landon krene prema vratima kad mi zvuk Hardinova glasa iz hodnika propara trbuh.
– Tessa!
Baš kad je Landon ispružio ruku prema kvaki na vratima, Hardin upada u sobu i prođe pokraj njega kao vihor. Nasred sobe stane, a ja ustanem s kreveta. Nenaviknut na ovakve stvari, Landon samo stoji, zatečen.
– Tessa, hvala Bogu. Hvala Bogu što si tu.
On uzdahne i provuče prste kroz kosu. Od pogleda u njega boli me u prsima i zato samo odmaknem pogled, fokusirajući se na zid.
– Tessa, bejbi. Molim te, saslušaj me. Molim te samo...
Šutim i krenem prema njemu. Oči mu se rasvijetle od nade i on ispruži ruke, ali kad prođem pokraj njega, krajem oka primijetim da mu je nada nestala iz očiju.
Baš dobro.
– Pričaj sa mnom – moli me.
Ali ja odmahujem glavom i stajem pokraj Landona. – Ne, nikada više neću pričati s tobom – viknem.
– Ne misliš to tako...
On priđe korak bliže.
– Miči se od mene – vrištim dok me on prima za ruku.
Landon stane između nas i stavi ruku na Hardinovo rame. – Hardine, moraš otići.
Hardinova čeljust se steže dok mu oči lete s mene na Landona i natrag. – Landone, a ti mi se moraš maknuti s jebenog puta – upozori.
Ali, Landon se ne miče. Znam Hardina dovoljno dobro i jasno mi je kako sad odvaguje svoje mogućnosti, bi li mu se isplatilo udariti Landona tu, ravno ispred mene.
Glasno uzdahne, naizgled odustajući od te ideje. – Molim te... daj nam minutu nasamo – kaže, nastojeći glas zadržati mirnim.
Landon pogleda u mene i ja ga očima molim da ne odlazi van iz sobe. On se okrene k Hardinu. – Ona ne želi biti nasamo s tobom.
– Nećeš ti meni govoriti što ona želi ili ne želi, jebote – vrisne Hardin i tresne šakom u zid tako da žbuka popuca i ulubi se.
Ja odskočim i počnem ponovno plakati. Ne sada, ne sada, ponavljam u sebi pokušavajući kontrolirati svoje emocije.
– Odlazi, Hardine – vikne i Landon, i u taj čas na vratima se pojave Ken i Karen.
O, ne. Nisam smjela dolaziti ovamo.
– Koji se tu vrag događa – pita Ken.
Nitko ne odgovara. Karen me suosjećajno promatra, a Ken ponovi svoje pitanje.
Hardin zuri u svog oca. – Pokušavam razgovarati s Tessom, a Landon ne želi gledati svoja prokleta posla!
Ken pogleda u Landona pa u mene. – Što si sad napravio, Hardine?
            Ton mu više nije zabrinut, nego... ljutit? Ne mogu točno odrediti.
– Ništa! U kurac – Hardin digne ruke u zrak.
– Sve je upropastio, eto, to je napravio, a Tessa sad nema kamo otići – ustvrdi Landon.
Htjela bih nešto reći, ali nemam pojma što.
– Ima ona kamo otići, može otići kući. Tamo gdje i pripada... sa mnom – reče Hardin.
– Hardin je čitavo ovo vrijeme izigravao Tessu – napravio joj je nešto što uopće ne mogu izgovoriti pred vama – ispali Landon, a Karen zaprepašteno udahne i zakorači prema meni.
Ja se sva stresem. Nikad se još nisam osjetila toliko ogoljenom i slabom. Nisam htjela da Ken i Karen doznaju... ali sad to više i nije važno, jer nakon ovog danas oni me sigurno više nikad neće htjeti vidjeti.
– A želiš li ti ići kući s njim – upita me Ken, prenuvši me tako iz moje spirale pada.
Molećivo odmahnem glavom.
– E, ali ja ne odlazim odavde bez tebe – ispali Hardin. Zakorači prema meni, a ja ustuknem korak unatrag.
– Mislim da ipak moraš otići, Hardine – reče Ken i jako me iznenadi tim riječima.
– Molim? –
Hardinovo lice poprimi duboku crvenu boju koju mogu opisati jedino kao bijes.
– Možeš biti sretan što sam uopće ušao u tvoju kuću – a ti se usuđuješ tjerati me van?
– Bio sam jako sretan što se naš odnos počeo mijenjati nabolje, sine, ali sada moraš otići – ponovi Ken.
Hardin opet podigne ruke. – Koje sranje! Pa što je ona tebi?
Ken se okrene prema meni pa opet prema svom sinu. – Što god da si učinio, nadam se da ti je vrijedilo toga da izgubiš najvrjedniju stvar u svom životu – reče i potom spusti glavu.
Ne znam je li to bilo zbog Kenovih riječi ili su one samo pogodile u pravo mjesto, ali Hardinov bijes kao da je nestao, a on se nekako sav ukipio, kratko me pogledao te odmarširao iz sobe. Svi u sobi samo stojimo i šutimo slušajući kako njegovi koraci ravnomjerno odjekuju niz stube.
Kad se kroz sada tihu kuću prolomi i tresak izlaznih vrata, okrenem se prema Kenu i zajecam.
– Žao mi je, jako mi je žao. Oprostite, odmah odlazim. Nisam htjela da se išta od ovoga dogodi.
– Ne, samo ostani koliko god ti bude odgovaralo. Ti si u ovoj kući uvijek dobrodošla – reče Ken i oboje me, i on i Karen, zagrle.
– Nije mi bila namjera kvariti odnos između vas dvojice – kažem, osjećajući se užasno što je zbog mene Ken potjerao sina iz kuće.
Karen me primi za ruku i čvrsto je stisne. Ken me gleda začuđeno i zabrinuto. – Tessa, ja volim Hardina, ali mislim da i ti i ja znamo kako bez tebe ne bi ni bilo odnosa između nas dvojice – reče on.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD