četvrtak, 28. lipnja 2018.

Sarah Perry ESEŠKA ZMIJA


Sarah Perry
Eseška zmija
S engleskog preveo Saša Stančin


1.
Jedan sat sumornog dana, vremenska je kugla pala u opservatoriju Greenwich. Po prvom meridijanu uhvatio se led, u prometnoj gužvi Temze sledili snastovi širokih barži. Kapetani su mjerili vrijeme i plimu te svoja tamno crvena jedra okrenuli prema sjeveroistočnjaku, teretni brod prevozio je željezo za ljevaonicu u Whitechapelu, gdje su zvona odbila pedeset po nakovnju, kao da je vrijeme isteklo. Vremenska kazna služila se iza zidina kaznionice u Newgateu, vrijeme su po kavanama na Stranu tratili filozofi, gubili su ga ljudi koji bi radije da je prošlost sadašnjost, a mrzili oni koji bi da je sadašnjost prošlost. Naranče i limuni zveckali su u St. Clement’su, dok je Westminstersko zvono ostajalo nijemo.
Vrijeme je značilo novac u Royal Exchangeu, gdje su ostatak dana provodili smanjujući si izglede da navedu devu na ušicu igle, a po uredima Holborn Barsa drevni je jezičac glavne ure zatvorio strujni krug koji je pokrenuo zvonjavu desetak malih satova. Svi su činovnici podignuli glave s knjiga koje su vodili, uzdahnuli i opet se vratili knjigama. Na Ulici Charing Cross vrijeme je svoje kočije trampilo za užurbani vozni park omnibusa i fijakere u užurbanim voznim parkovima, dok je bol na odjelima bolnica Barts i Royal Borough minute pretvarala u sate. U kapelici u Wesleyju pjevali su Tonu pješčana zrnca vremena i poželjeli da tonu brže, dok se nekoliko metara dalje led topio po grobovima Bunhill Fieldsa.
U gostionicama Lincoln’s Inn i Middle Temple odvjetnici su provjeravali svoje kalendare i vidjeli da im istječu zastare, po sobama Camdena i Woolwicha vrijeme je okrutno mučilo ljubavnike koji su se pitali kad li je prije postalo kasno, da bi im poslije to isto vrijeme liječilo sve. U svim dijelovima grada, po stanovima i kućicama u nizu, u visokom društvu, nižim slojevima i srednjoj klasi, vrijeme se trošilo i rasipalo, otimalo i molilo da prođe, a cijelo je to vrijeme padala ledena kiša.
Na Trgu Euston i u Paddingtonu stanice podzemne željeznice primale su putnike koji su se u njih slijevali poput sirovina koje će se tu lijevati, prerađivati i iz kalupa vaditi. U vagonu kružne linije u smjeru zapada žmirkava svjetla otkrivala su da The Times nema javiti lijepih vijesti, a u prolazu među sjedalima iz vrećice se prosulo nagnječeno voće. Po kišnim mantilima vonjalo je na kišu, a među putnicima, utonuo u svoj podignuti ovratnik, dr. Luke Garrett navodio je dijelove ljudskog srca. “Lijeva klijetka, desna klijetka, velika šuplja vena”, govorio je i brojio ih na prste, u nadi kako će ta litanija možda usporiti lupanje njegovog vlastitog srca. Muškarac koji je sjedio pored njega podignuo je zbunjeno glavu pa je onda okrenuo i slegnuo ramenima. “Lijeva pretklijetka, desna pretklijetka”, nastavio je Garrett sebi u bradu: na upitne poglede neznanaca već je bio navikao, što ipak ne znači kako ih baš treba bespotrebno izazivati. Zvali su ga Vražićak jer je većini muškaraca dopirao tek do ramena i hodao poskakujući žustrim koracima zbog čega je ljudima vječito izgledalo kako će evo sad skočiti na prozorsku dasku. Čak se i kroz kaput moglo vidjeti da ima snažne i žilave ruke, dok mu je čelo istureno iznad očiju nabreklo kao da u sebi jedva drži svu žestinu i raspon njegovog intelekta. Imao je duge crne šiške nalik na gavranovo krilo, a ispod njih tamne oči. Bile su mu trideset i dvije godine, liječnik, neposlušnog uma željnog svakojakih znanja.
Svjetla su se ugasila i upalila, udaljenost do Garrettovog odredišta smanjila. Za sat vremena čeka ga pogreb pacijenta, a nitko se od njega u odjeći za korotu nije vedrije osjećao. Michael Seaborne preminuo je od raka grla šest dana prije i podjednakom je ravnodušnošću trpio i tešku bolest i poteze svog liječnika. Garrettove misli nisu bile usmjerene na mrtve, već mu je na pameti bila udovica preminulog, koja će sad (pomislio je s osmijehom) počešljati ne­urednu kosu ili će otkriti kako joj je s najbolje crne haljine otpalo dugme.
Korota Core Seaborne bila je najneobičnija od svih s kojima se dosad susreo – no, mora se reći i kako je, čim se pojavio u njenom domu u Ulici Foulis, shvatio da tu nije sve baš kako bi čovjek očekivao. U tim prostorijama visokih stropova vladalo je zamjetno ozračje nelagode koje naizgled nije imalo puno veze s bolešću. Pacijent je u to vrijeme još bio razmjerno dobro, iako je počeo oko vrata vezati maramu koja mu je služila kao zavoj. Marama je uvijek bila svilena, svijetle boje i često tek neznatno uprljana. Teško se moglo zamisliti da bi to kod tog, inače strašno pedantnog čovjeka moglo biti slučajno, pa je Luke sumnjao da je namjerno malo uprlja kako bi se posjetitelji osjećali neugodno. Seaborne je zahvaljujući izrazitoj suhonjavosti ostavljao privid visine, a govorio je tako tiho da mu se čovjek, ako bi ga želio čuti, morao posve približiti. Glas mu je bio šuštav. Ponašao se uljudno i imao plave nokte. Mirno je otrpio prvi pregled i odbio ponuđenu operaciju. “S ovog svijeta namjeravam otići onakav kakav sam došao”, rekao je gladeći svilu na grlu. “Bez ožiljaka.”
“Nema potrebe trpjeti”, ponudio mu je Luke utjehu koju pacijent nije tražio.
“Trpjeti!” Pomisao ga je očigledno zabavljala. “Siguran sam kako je to korisno iskustvo.” Onda je dodao, kao da takva misao prirodno slijedi: “Recite mi, jeste li upoznali moju suprugu?”
Garrett se često prisjećao prvog susreta s Corom Seaborne, iako tom sjećanju, iskreno govoreći, ne bi trebalo baš previše vjerovati jer su ga uvelike obojili događaji koji su uslijedili poslije. Pojavila se baš u tom trenutku, kao da ju je netko pozvao i zastala na pragu da promotri svog posjetitelja. Onda je prošla sagom, supruga poljubila u čelo i kad je stala iza njegovog naslonjača, ispružila ruku. “Čula sam od Charlesa Ambrosea kako ne želi ni jednog drugog liječnika. Pokazao mi je vaš članak o životu Ignaza Semmelweisa: ako ste skalpelom vješti kao perom, čeka nas vječni život.” Neusiljeno laskanje bilo je neodoljivo pa se Garrett na to mogao tek nasmijati i nad ponuđenu ruku nakloniti. Imala je dubok glas, ali nije govorila tiho. Isprva je pomislio kako govori nomadskim naglaskom koji je uobičajeno obilježje ljudi koji ni u jednoj zemlji nisu dugo živjeli, ali posrijedi je ustvari bila lagana govorna mana s kojom se borila tako što bi neke suglasnike isticala u izgovoru. Bila je odjevena u sivu i jednostavnu odjeću, ali materijal njene suknje sjao se poput golubinjeg vrata. Bila je visoka, ali ne i vitka: i oči su joj bile sive.
Sljedećih mjeseci Garrett je polako počeo shvaćati to nelagodno ozračje koje je uz vonj sandalovine i joda vladalo u kući u Ulici Foulis. Michael Seaborne uspijevao je i dok je trpio strašne bolove vršiti zloćudan utjecaj koji je nadmašivao uobičajenu moć nemoćnika. Supruga je bila u stalnoj pripravnosti s hladnim oblozima i čašom dobrog vina, toliko željna naučiti kako iglom naći venu, kao da je do zadnjeg slova napamet naučila priručnik o obvezama supruge. Samo što Garrett nikad nije svjedočio ni jednom postupku koji bi se mogao protumačiti kao iskaz Corine naklonjenosti mužu. Katkad je čak sumnjao kako priželjkuje da se tanašni plamičak te svijeće utrne, znao se pribojavati kako će ga, dok priprema špricu, pozvati u stranu i reći mu: “Dajte mu malo jaču dozu – samo malo jaču.” Kad bi se sagnula poljubiti to lice izgladnjelog sveca na jastuku, činila je to oprezno, kao da misli kako bi se ovaj mogao iznenada uspraviti pa joj iz inata uvrnuti nos. Angažirane su njegovateljice da ga odijevaju i umivaju te mijenjaju posteljinu, ali malo je koja izdržala punih tjedan dana. Posljednja je bila smjerna Belgijanka koja je Lukeu, dok su se mimoilazili u hodniku, šapnula: “Il est comme un diable!” i pokazala mu svoj ručni zglob, iako se na njemu nije vidjelo ništa. Samo se bezimeni pas – odano, šugavo stvorenje koje se nikad nije previše udaljavalo od kreveta – nije plašio gospodara, ili se barem na njega naviknuo.
Nakon nekog vremena Luke Garrett se upoznao s Francisom, crnokosim sinom Seaborneovih te s Marthom, njegovom dadiljom, koja je, dok je tu stajala, običavala Coru Seaborne držati oko struka. Ta mu se posesivna gesta nije sviđala. Površna ocjena pacijentovog stanja obavila bi se na brzinu (a što se tu uopće moglo učiniti?), a Lukea bi potom odveli da pogleda fosil zuba koji je Cora dobila poštom ili bi odgovarao na iscrpna pitanja o vlastitoj ulozi u daljnjem razvoju kardiokirurgije. Hipnotizirao ju je, nakon što je objasnio kako su hipnozu nekoć rabili pri amputaciji udova vojnika u ratu. Igrali su šah, što bi uvijek završilo Corinim ogorčenjem što protivnik svoje figure okreće protiv njenih. Luke je kod sebe dijagnosticirao zaljubljenost i bolesti nije tražio lijeka.
Neprestano je bio svjestan te njene pohranjene energije što čeka ispuštanje, pomislio je kako će joj, kad Michaelu Seaborneu dođe kraj, ispod stopala dok bude hodala ulicom prštati plave iskrice. Kraj je stigao i Luke je bio prisutan u trenutku kad je izdahnuo, što je pacijent obavio s mukom, glasno, kao da je u posljednjem trenutku odložio ars moriendi i samo želio poživjeti časak dulje. A poslije svega, na Cori se nije vidjelo nikakve promjene, ni žalosti ni olakšanja, samo joj je jednom puknuo glas kad je izvijestila kako su psa pronašli uginulog, ali ni tad nije bilo jasno hoće li briznuti u plač ili prasnuti u smijeh. Kad je potpisana smrtovnica, a posmrtni ostaci Michaela Seabornea na odabranoj lokaciji položeni na počinak, Garrett više nije imao nikakvog valjanog razloga dolaziti u Ulicu Foulis, pa opet se svakog jutra budio samo s jednom jedinom nakanom, a kad bi stigao do željezne kapije, njegov dolazak ne bi izazivao iznenađenje.
Vlak je ušao u stanicu Embankment gdje ga je mnoštvo koje je iz njega pokuljalo iznijelo na peron. Osjetio je svojevrstan žal, ali ne za Michaelom Seaborneom, niti za njegovom udovicom, ražalostilo ga je ustvari to što bi ovo mogao ispasti njegov posljednji sastanak s Corom – posljednji put da je vidi, kad se uz zvuke žalobnih zvona bude osvrnula. “Kako bilo”, rekao je, “moram biti prisutan, pa makar da provjerim jesu li dobro pričvrstili poklopac lijesa.” S druge strane ulaza za putnike s kartom led se već otopio, a bijelo je sunce upravo zalazilo.
Prikladno odjevena, Cora Seaborne sjela je pred zrcalo. Na oba uha objesila je biserna zrnca na zlatnim žicama, pekle su je ušne školjke koje je morala ponovno probušiti. “Suza više od ovog proliti neću”, rekla je. Lice je napudrala. Crni šešir nije joj pristajao, ali imao je i veo i crno perje, pa je ostavljao dojam doličnog stupnja korote. Presvučeni gumbi crnih manžeta nisu se dali zakopčati, između ruba rukava i rukavice čak joj je provirivala crta bijele kože. Haljina je imala malo dublji dekolte nego što bi sama odabrala i na ključnoj kosti joj je otkrivala kitnjast ožiljak površine palca. Bio je vjerna replika srebrnog lišća sa srebrnih svijećnjaka smještenih s obje strane srebrnog zrcala, koje joj je suprug utisnuo u tijelo kao da pečatnjak uranja u vosak. Razmišljala je da nešto preko njega nanese, ali joj se s vremenom počeo sviđati, a znala je kako se u nekim krugovima sa zavišću drži da ima tetovažu.
Okrenula se od ogledala i promatrala sobu. Svi koji su joj dolazili u goste zastali bi zbunjeno na vratima s kojih bi s jedne strane ugledali visoku, udobnu postelju i zastore od damaska kakvi priliče bogatoj ženi, a s druge skroman namještaj učenjaka. Zidovi najudaljenijeg kutka bili su prekriveni botaničkim plakatima i zemljovidima istrgnutim iz atlasa te listovima papira na kojima su citati bili ispisani velikim crnim slovima (NE SPAVAJ S RUKOM NA KORMILU! NE OKREĆI LEĐA BUSOLI!). Na kaminu je stajalo desetak amonita poredanih po veličini: nad njima su, iz pozlaćenog okvira, Mary Anning i njen pas promatrali otpalu krhotinu stijene iz Lyme Regisa. Je li sve to sad postalo njeno – taj sag, fotelje, kristalna čaša koja još miriše na vino? Pretpostavljala je da jest i od same pomisli ruke i noge ispunila joj je lakoća, kao da bi se sad mogla riješiti Newtonovih zakona i ispružiti na stropu. Osjećaj je iz pristojnosti zatomila, ali ga je mogla imenovati: nije to baš bila sreća, u punom smislu te riječi, čak ni zadovoljstvo, već olakšanje. Bilo je tu i žalovanja, to svakako i bila je zahvalna što ga osjeća jer, koliko god da je čovjeka na samom kraju mrzila, ipak ju je on, barem donekle, oblikovao – a kakve ima koristi mrziti samu sebe?


Nema komentara:

Objavi komentar