četvrtak, 28. lipnja 2018.

Ljubov Orlova VOLJELA SAM STALJINA - I ON MENE!


Ljubov Orlova
Voljela sam Staljina – i on mene!
S ruskog preveo Vlado Vurušić



Staljina je zanimalo sve u vezi s filmom, kazalištem i općenito s glumačkim pozivom. On je o svemu znao puno, imao je, bez pretjerivanja, enciklopedijsko znanje o mnogim stvarima. To me fasciniralo. I ne samo mene, mnoge ljude.
No glumački poziv ipak je za Njega bilo neistraženo područje. Naravno, moja pripadnost glumačkom cehu bila je razlog da Staljina to počne zanimati još više. Naši odnosi bili su intimni, bliski, povjerljivi pa se Njegov interes nije ograničavao samo na film i kazalište, nego Ga je zanimalo i sve u vezi sa mnom. Želio je sve naučiti, doznati, shvatiti, svaku stvar staviti, kako se kaže, u svoju ladicu i zapamtiti za cijeli život - eto, takva je bila Staljinova teorija spoznaje. Temeljita i sveobuhvatna. Staljinovo znanje nije bilo mrtvo, nego živo! Objasnit ću. Postoje ljudi koji, kad nešto nauče i spoznaju, od toga ne odstupaju do kraja života, ne mijenjaju mišljenje, ne prilagođavaju se novim spoznajama. To nije u redu. Stvari se mijenjaju, dolazimo do novih spoznaja, do novih zaključaka. Staljinovo znanje stalno se razvijalo, prilagođavalo, dopunjavalo, usavršavalo.                  Koja je razlika između filma i kazališta? Upravo to pitanje, s glumačkog gledišta, Staljina je najviše zanimalo. Staljin je razmišljao o kinematografiji i kazalištu u okvirima državnog interesa, zanimalo ga je što oni donose državi. On je o svemu uvijek razmišljao u državnim okvirima. No možda griješim. To je možda bila obična ljudska znatiželja. Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi jer Staljin sa mnom nije diskutirao o državnoj važnosti filma i kazališta.
Staljin me pitao hoću li se jednom vratiti u kazalište. Pitao me to usput, dok smo komentirali jedan moj film (nisam ga radila s Grigorijem Vasiljevičem) koji smo gledali odvojeno. Bilo je to teško pitanje za mene. Prije nego što sam Mu odgovorila, trebala sam dobro razmisliti te zbrojiti i oduzeti sve razloga za i protiv.
– Voljela bih se vratiti na scenu - odgovorila sam nakon dužeg razmišljanja - ali u dramskim ulogama. No ipak ne razmišljam o tome da napustim film.
– Zašto dramske uloge? – upitao je Staljin. – Zar su ti komedije postale dosadne? Možda da se drug Aleksandrov prebaci u drugi žanr?
- Ne, nije stvar tome - odgovorila sam. - Komedije i takve uloge ne mogu mi dosaditi. Naprosto, životno i glumačko iskustvo, prije ili poslije, tjera te prema dramskim ulogama. Postaješ odraslija i mudrija.
– Neki ostare, ali ne postanu mudriji - nasmijao se Staljin.
– Sa strane se bolje vidi - prihvatila sam šalu. - Ne znam kad ću i u koje kazalište otići, ali to će se jednom sigurno dogoditi!                         
To je bilo izrečeno u zanosu, pa i patetično, ali glumci uvijek o kazalištu govore s patetikom u glasu. Da sam tada znala kakav će biti moj povratak u kazalište! S kakvim ću se teškoćama susresti odmah po povratku! Teškoći je ime „Rusko pitanje“[1].
Bila je to tada poznata drama. Izvanredna ekranizacija. Nije bez razloga dobila Staljinovu nagradu. Poslije rata (odnosno nakon filma „Proljeće“) sazrela sam za dramu, za kazalište. No težak mi je bio izbor kazališta. U Moskvi ima puno kazališta. Nema toga koje me ne bi uzelo, ali odabir nije bio lak. Izbor nije ništa lakši od odabira životnog partnera. Možda je odluka o kazalištu i teža. Na početku karijere odabir je lakši. Tek si na početku. Nitko te ne poznaje, niti ti koga poznaješ. Ne znaš svoje mjesto u kazališnoj umjetnosti. Izbor tada može biti slučajan, neosmišljen. Nekada je i iznuđen – ideš tamo gdje te prime. Kad si početnik, ne razmišljaš puno, ali kad si poznata i ostvarena glumica, puno je teže.
Svako kazalište ima svoje prednosti. Ne volim kad mi netko za neko kazalište kaže da je loše. Uvijek govorim da možda može biti loš redatelj ili glumac, ali kazalište kao kolektiv ne može biti loše. Svako kazalište ima svoju dušu, svoj karakter, svoju ideju vodilju. Tamo gdje me je najviše vuklo nisam htjela ići. Slušala sam sebe, ali i mnoge prijatelje. Puno lijepog govorili su mi o kazalištu Mossovjeta[2]. Imala sam tako dobre preporuke za to kazalište – talentirani redatelj[3]. I ne samo redatelj, nego i moj prijatelj, a imala sam ondje puno bliskih prijatelja i znanaca. Voljela sam i suvremenu liniju kazališta. Odlučila sam se za kazalište Mossovjeta i odmah dobila ulogu Jessie Smith u „Ruskom pitanju“. Film još nije bio snimljen. Tek se snimao. No predstava se davala, istodobno, u nekoliko moskovskih kazališta. Nije to ništa čudno. Drama je bila aktualna, životna, bliska svakom sovjetskom građaninu.[4] Mi smo se sjećali da smo za vrijeme rata bili saveznici s Amerikancima i Englezima te da nitko ne može podmetnuti klipove u odnose među našim narodima.                                                  
Glumiti u predstavi koja istodobno igra u mnogim kazalištima vrlo je zahtjevno. Trebala sam dati sve od sebe. Nisam mogla dopustiti da moja Jessie bude kopija nečije druge Jessie ili da moja Jessie bude bezlična i prazna. Zadatak koji mi je dao Jurij Zavadski bio je vrlo zahtjevan, ali odgovarao je mom iskustvu. Ja se ionako nisam lako predavala. Nisam se prepala, niti sam bila nezadovoljna, naprotiv, bila sam vrlo sretna. Poticaj je napraviti nešto bolje od drugih, potvrditi svoju kvalitetu. Nisam bahata ni umišljena. Pišem bez naknadne pameti, onako kako je bilo. Ulogu Jessie doživjela sam kao suparništvo s drugim glumicama, kao u sportu. Razbijala sam glavu kako da ostvarim lik Jessie. Bojala sam se da moja Jessie ne bude previše „tuđa“. Možda je bolje ovako? Možda onako? Ili posve drukčije? Većina glumica doživljavala je Jessie kao žrtvu bezočnog kapitalističkog društva, slomljenu i nesretnu ženu. Meni se to učinilo plošnim i površnim pristupom, očekivanim i stereotipnim. U takvoj interpretaciji gledatelj nije mogao steći pravi dojam o tome tko je i kakva je Jessie. Suosjećali su s njom i ništa više. No ja sam shvatila da Jessie ne treba suosjećanje, da nju ne treba žaliti. Njena ljubav je lažna, osjećaji su joj pretenciozni. Ona je egoist. Da, možemo i suosjećati s njom, jer je takva postala ne svojom voljom. To je od nje učinilo kapitalističko društvo, ali i ona je za to djelomice kriva. Bila je slaba i povodljiva. Predala se i, na kraju, uništila sve ono dobro što je imala u sebi. Jessie ne voli istinski, ona samo glumi ljubav. Prava ljubav nikada ne može završiti izdajom. Njezine su suze licemjerne. Ona žali samu sebe. Njezine su suze izraz nezadovoljstva, a ne tuge. „Možeš mi prigovoriti da te ne smijem ostaviti u siromaštvu i nesreći, ali u siromaštvu i nesreći ja ću biti tek jedan od tvojih poraza“, govori Jessie mužu na rastanku. „I bit će sve gore kako vrijeme bude odmicalo.“ Upravo tako, kako „vrijeme bude odmicalo, bit će sve gore“, to je njezin moralni pad. Nakon toga nema povratka. No istodobno čovjek, a pogotovo žena, koliko god bila pokvarena, ipak traži ljubav. Na dnu i najcrnje duše ipak svijetli iskrica ljubavi. Upravo takvu Jessie sam i glumila – ciničnu, lažljivu, licemjernu, proračunatu, ali ujedno s „iskricom“. To mi je bilo najteže dočarati, jer je to trebalo diskretno pokazati. Nije bilo lako, ali zadatak sam obavila. Novine su pisale da je moja Jessie – najbolja. A imala sam jaku konkurenciju. Imala sam se s kim usporediti. Jessie su glumile poznate i iskusne glumice. Ponosim se tom svojom prvom dramskom ulogom u kazalištu. Ne mogu reći da mi je ta uloga najdraža, ali mi je vrlo draga. Simonovljevo stvaralaštvo i zavoljela sam upravo nakon te uloge. On je jako dobar pisac, tankoćutan i jak.                                                      *                       *                      *
Uh, te šablone! Ne podnosim šablone! Uvijek sam se čudila kako se o nečemu može šablonski zaključivati i donositi sud. Šablonski i stereotipno glumiti neki lik je užasno. Donositi zaključak bez ulaženja u bit. Zašto? Stalno se s tim susrećem. To me užasava. Mogu reći da se šablonski pristup vezao uz mene. I Grigorij Vasiljevič žrtva je šablonskog pristupa. Često je znao čuti: „Lako je biti režiser. Sve znaš, zapovijedaš…“ Kad bi sve bilo tako jednostavno! Grigorij Vasiljevič na to bi uvijek ispričao nekoliko događaja iz svog redateljskog života. Često je prepričavao jednu epizodu sa snimanja „Pastira Kostje“, koju je poslije bez oklijevanja izbacio iz filma. Smatrao je da ta scena razvlači film. Radilo se o ovome – Jelenina mama šetala je po hridi uz more i vidjela kako se njena Jelena dolje na plaži grli s nepoznatim muškarcem. Kad je to vidjela, zavrtjelo joj se u glavi i pala je s hridi u more. Duhovitost te scene bila je u tome što je Jelenina mama bila korpulentna žena i kad ona pada, more se prelijeva preko obale. Bila je to vrlo smiješna scena, još i danas mi je žao što je ispala iz filma. Nije to snimano u studiju. Hrid i more bili su pravi. Snimali smo u Gagri na Crnom moru. Padao je, odnosno skočio s hridi Grigorij Vasiljevič. Ljena[5], koja je glumila Jeleninu mamu, bojala se skočiti. Nitko se nije usudio obaviti taj riskantan trik. Nije bilo vremena ni razloga za pozivanje kaskadera iz Moskve. Bio bi to gubitak vremena. A ta je ideja Grigoriju Vasiljeviču ionako pala na pamet tek na snimanju u Gagrima. I što je preostalo Grigoriju Vasiljeviču? Samo jedno – skočiti! Koliko je puta tako bilo. To je jedna od strana redateljskog posla. Jesu li se ikada oni koji tvrde da je režiserski posao lak zamislili nad tim da režiser snosi odgovornost za film? Jednako je i kad su u pitanju glumci. Glumački život nije vječni praznik, nego mukotrpni svakodnevni trud. Bez muke, kako se kaže, nema nauke. Ne možeš sve objasniti šablonski!                       
Pogotovo se šablonski ne može govoriti o takvom čovjeku kakav je bio Staljin! Kakav bi to bio stereotip? Kakvim Staljina žele danas prikazati „suvremenici“? (Namjerno stavljam taj izraz pod navodnike da istaknem svoj odnos prema njima.) Sve ljudske poroke svalili su Mu na leđa. Izmislili su i termin „kult ličnosti“. Oklevetali su Ga. Pokondirena  bezdarnost[6] (ne znam tko je to rekao, ali pogodio je u centar).                                                                                                 
Oni se trebaju zamisliti nad svojom nedarovitošću, a sve svaljuju na Staljina! Tvrde da ih je Staljin onemogućavao i zaustavljao u razvoju! Ma nemoj!? Nekad se ne mogu suzdržati. Znam da me neće razumjeti, da će me ogovarati iz leđa. No unatoč tomu ne mogu šutjeti, ne mogu odšutjeti klevetnicima. Danas, nakon sastanka u kazalištu, V. se opet raspričala o svom “stradalništvu“. Nisam izdržala i zlobno sam je upitala što podrazumijeva pod „stradalništvom“. Četiri Staljinove nagrade? Tri ordena? Titulu narodne glumice? V.[7] je počela uzbuđeno govoriti o svojim rođacima, ali nisam joj dala da nastavi dok mi ne odgovori na pitanje. No odgovor nisam dobila.                                                                          *             *                    *
Nakon mog nastupa u Muzeju Čajkovskoga u Klinu Grigorij Vasiljevič i ja zanosili smo se idejom da snimimo film o životu velikog skladatelja. Naravno, radilo bi se o biografskom filmu, a ne o komediji. Željela sam glumiti Nadeždu von Meck, mecenu i prijateljicu Čajkovskoga s kojom se on isključivo dopisivao. Zašto su oni tako odlučili? Što ih je natjeralo da se druže na daljinu? Zagonetka. Nešto tajanstveno uvijek je intrigantno glumiti. Razgovarala sam o tome sa Staljinom. No njegova je reakcija bila vrlo hladna:                                                        – A zašto odjednom Čajkovski? Zašto ne Glinka? Ili Musorgski? Što može biti privlačno u liku barunice von Meck čiji je sin[8] bio prononsirani kontrarevolucionar?                                    
Nisam se usudila proturječiti. U prihvatljivom tonu Staljinovo sam mišljenje prenijela Grigoriju Vasiljeviču. On se složio da bi filmsku priču o ruskim kompozitorima bilo bolje započeti od Glinke[9], osnivača ruske skladateljske škole.
„Obrt“ je izraz koji smo Grigorij Vasiljevič i ja često rabili. Mi time označavamo sve ono loše, površno, neprofesionalno i nekvalitetno u kinematografiji. Naime, kinematografija je stala na svoje noge, ali „obrtništvo“ još živi. Stalno odnekud iskoči. Na žalost. Staljinu se naš termin nije svidio. Nakon što ga je čuo od mene, morala sam Mu objasniti što točno mislim. Nakon toga Staljin je rekao:
– Nije lijepo jednim terminom objašnjavati nešto drugo. Nije lijepo diletantizam nazivati „obrtom“. Tko su obrtnici? Privatnici. Gazde. Zar kod nas filmove snimaju privatnici? Ne, drugarice Orlova, bijelo nazovimo bijelim, crno crnim, a diletante diletantima. To je ispravnije.
Nisam se naljutila na Staljinovu „bukvicu“. Znala sam kako On razmišlja. On je volio precizno formulirati misli i riječi. Zahvaljujući takvoj preciznosti i jasnoći svi su Ga mogli razumjeti i shvatiti i zato su Njegove misli mogle doprijeti do svačijeg srca.
Teško se otresti starih navika. Ponekad sam znala uporabiti izraz „obrt“ , ali činila sam to sve rjeđe. Teško mi je i pobrojiti koliko sam takvih lekcija dobila od Staljina. Druženje i razgovori s Vođom mogu se usporediti s pohađanjem sveučilišta. Ne pretjerujem.




[1] „Rusko pitanje“, drama Konstantina Simonova s kraja 1940-ih, koju je za film 1947. priredio Mihail Rom.
[2] Grigorij Aleksandrov u svojim memoarima „Epoha i film“ piše da su u filmu „Proljeće“ glumili glumci kazališta Mossovjeta Faina Ranjevskaja, I. Anjisimov-Vulf i Rastislav Pljat te da je Ranjevskaja zvala Orlovu u kazalište Mosssovjeta.
[3] Jurij Aleksandrovič Zavadski (1894-1977).
[4] Drama govori o američkom novinaru Harryju Smithu koji odlazi u posjet SSSR-u i postaje simpatizer socijalizma.
[5] Jelena Aleksejevna Trjapkina (1900. - 84.), sovjetska glumica.
[6] Iz pjesme Oproštajna poema“ Igora Sjeverjanjina (pravim imenom Igora Lotarjeva, 1887. - 1941.): „Oko mene talentirane kukavice i pokondirena bezdarnost“.
[7] Orlova vjerojatno misli na Vjeru Mareckuju, koja ima toliko Staljinovih nagrada, njezina dva brata strijeljana su kao antisovjetski elementi, a sestra joj je bila u zatvoru u vrijeme Staljinove vladavine.
[8] Barun Nikolaj Karlovič von Meck (1863. - 1929.), nakon revolucije radio kao savjetnik u financijskom uredu Narodnog komesarijata prometa. Zbog svog buržoaskog podrijetla hapšen više puta. Zadnji put uhićen 1928. U svibnju 1929. strijeljan kao pripadnik kontrarevolucionarne organizacije na željeznici. Poznati ruski prirodoslovac akademik V. I. Vjernadski pisao je da je von Meck bio nevin.
[9] Aleksandrov je 1952. snimio film „Kompozitor Glinka“ u kojem je Orlova glumila Glinkinu sestru Ljudmilu.

Nema komentara:

Objavi komentar