utorak, 19. lipnja 2018.

Nora Roberts GODINA PRVA


Nora Roberts
Godina prva
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo



1.
Dumfries, Škotska


Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.
Tog hladnog, vlažnog dana, posljednjeg dana godine za koju će se ispostaviti da mu je posljednja, lovio je s bratom i rođakom, hodajući po pucketavom, zaleđenom polju ispod neba isprane zimske plave boje. Osjećao se zdravim i gipkim, bio je šezdeset četverogodišnji muškarac koji je tri puta tjedno odlazio u teretanu i strastveno igrao golf.
S bratom blizancem Robom izgradio je – i još uvijek vodio – uspješnu marketinšku tvrtku sa sjedištima u New Yorku i Londonu. Njegova supruga, u društvu s Robovom suprugom i njihovim rođakom Hughom, ostala je ugodno ušuškana u šarmantnoj, staroj farmerskoj kući.
Dok je vatra pucketala u kamenim ognjištima i čajnik neprestano vrio, tê su žene odabrale kuhati i peći i praviti strku oko dočeka Nove godine.
A oni su veselo gazili poljima u svojim u čizmama Wellington.
Farma MacLeodovih, koja se već više od dvjesto godina prenosila s oca na sina, širila se na više od osamdeset hektara. Hugh ju je volio gotovo onoliko koliko je volio i suprugu, djecu i unuke. S polja po kojima su hodali moglo se vidjeti kako se u daljini na istoku uzdižu brda. A ne tako daleko na zapadu valjalo se Irsko more.
Braća i njihove obitelji često su putovali zajedno, ali vrijeme provedeno na farmi za sve njih bilo je vrhunac u godini. Dok su bili dječaci, često su na toj farmi ljeti provodili punih mjesec dana, trčeći po poljima s Hughom i njegovim bratom Duncanom – kojega više nije bilo jer je odabrao vojnički život. Ross i Rob, gradski dječaci, uvijek su se s veseljem prihvaćali svih farmerskih poslova koje su im dodjeljivali ujak Jamie i ujna Bess.
Učili su ribariti, loviti, hraniti kokoši i skupljati jaja. Krstarili su šumama i poljima, pješice i na konjskim leđima.
Često su se, za mračnih noći, iskradali iz kuće kako bi došli na isto ovo polje kojim su sada hodali. Išli su na tajne sastanke i pokušavali dozvati duhove unutar toga malog, kamenog kruga koji su mještani nazivali sgiath de solas, štit svjetla.
Nikada u tome nisu uspjeli, kao što nikada nisu ulovili ni duhove ni vile, za koje su dječaci znali da lutaju tim šumama. Iako, tijekom jedne ponoćne pustolovine, kada je čak i zrak zadržao dah, Ross se zakleo da je osjetio mračnu prisutnost, čuo njihova šuškava krila, čak i namirisao njihov kužan dah.
Osjetio je – uvijek je tvrdio – taj dah koji je puhnuo u njega.
U mladenačkoj panici, u žurbi se spotaknuo i uletio u krug zaderavši kožu na jagodici palca o kamen koji je bio u krugu.
Na tlo je pala kap njegove krvi.
Kada su odrasli, i dalje su se smijali i zadirkivali jedan drugoga zbog te davno prohujale noći i uživali u uspomenama.
U zreloj su dobi ti muškarci svake godine dovodili supruge, a onda i djecu, na tu istu farmu, kao na hodočašće koje je počinjalo na blagdan svetog Stjepana i trajalo do drugoga dana siječnja.
Njihovi sinovi i supruge njihovih sinova toga su jutra otišli u London, gdje će Novu godinu dočekati sa svojim prijateljima i još nekoliko dana provesti u poslovnim razgovorima. U New Yorku je ostala samo Rossova kći Katie, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće i nosila blizance.
Planirala je večeru dobrodošlice za svoje roditelje, koja se nikada neće dogoditi.
No toga se posljednjeg dana godine Ross MacLeod osjećao gipkim i veselim kakav je bio i kao dječak. Začudio se kratkom drhtaju koji mu se spustio kralježnicom, vranama koje su kružile iznad kamenoga kruga i dozivale se. No još dok se trudio odagnati taj osjećaj, fazan se vinuo u zrak, prpošenje boja nasuprot blijedom nebu.
Podignuo je 12-kalibarsku sačmaricu koju mu je ujak dao za njegov šesnaesti rođendan i slijedio let ptice.
Možda je na trenutak osjetio ubod u jagodici palca na ruci koji je oderao prije više od pedeset godina i još je znao nakratko osjetiti probadanje u njemu.
Ali ipak...
Povukao je okidač.
Kada se pucanj prolomio zrakom, vrane su kriknule, ali nisu se razbježale. Umjesto toga, jedna je poletjela kao da je htjela ukrasti lovinu. Jedan se od muškaraca nasmijao kada se crna ptica poput strijele sudarila s fazanom u padu.
Mrtva je ptica pala u središte kamenoga kruga. Njezina se krv razmrljala po zaleđenu tlu.
Rob je rukom stisnuo Rossovo rame i tri su se muškarca nasmijala kada je jedan od Hughovih veselih labradora odjurio da donese pticu. “Jesi li vidio tu ludu vranu?”
Odmahujući glavom, Ross se nasmijao ponovno. “Za večeru neće jesti fazana.”
“Ali mi hoćemo”, rekao je Hugh. “To su po tri za svakoga, dovoljno za gozbu.”
Muškarci su pokupili ptice, a Rob je iz džepa izvukao štap za snimanje selfija.
“Uvijek pripravan.”
I tako su pozirali – trojica muškaraca obraza rumenih od hladnoće, čije su oči blistale plavetnilom MacLeodovih – prije no što su se hodajući laganim korakom vratili do farmerske kuće.
Iza njih je krv ptice, kao ugrijana plamenom, natapala zaleđeno tlo. I pulsirala dok se štit stanjivao i naposljetku napuknuo.
Veselo su marširali, uspješni lovci, pokraj polja zasijanog zimskim ječmom koji je lelujao na laganome vjetru i uz ovce koje su pasle na brdašcu. Jedna od krava, koje je Hugh držao za tov i klanje, lijeno je ležala.
Dok su tako hodali, Ross, zadovoljan čovjek, razmišljao je u sebi kako je blagoslovljen što završava jednu godinu i započinje drugu na farmi, okružen ljudima koje je volio.
Iz dimnjaka se na čvrstoj, kamenoj kući izvijao dim. Kada su se približili, psi – čiji je radni dan završio – dotrčali su im ususret da se malo pohrvaju i poigraju. Muškarci su, poznavajući pravila, požurili prema maloj šupi.
Hughova Millie, farmerska žena i farmerska kći, povukla je čvrstu granicu kada je bila riječ o čistoći. Pa su sjeli na klupu koju je Hugh napravio za tu svrhu i primili se posla.
Dokono su čavrljali – o lovu, o nadolazećem obroku – kada je Ross uzeo oštre škare za strižu ovaca da fazanu odreže krila. Čistio ih je kako ga je naučio ujak, režući tik do tijela. Bilo je dijelova koji će se iskoristiti za juhu i onih koji će otići u debelu, plastičnu vrećicu pa u kuhinju. Drugi dijelovi u drugu vrećicu, za smeće.
Rob je podignuo odrezanu glavu i oteo mu se jauk. Ross se nasmijao, bacivši pogled prema njemu. Porezao je palac na slomljenu kost.
Promrmljao je sranje i poslužio se kažiprstom da zaustavi krv.
“Znaš da na to moraš paziti”, rekao je Hugh coknuvši jezikom.
“Aha, da. Samo sam to htio staviti na pravo mjesto.” Dok je derao kožu, krv ptice pomiješala se s njegovom.
Kada je posao bio gotov, oprali su očišćene ptice u ledenoj vodi koju su crpili iz bunara, pa ih kroz kuhinju unijeli u kuću.
Žene su se okupile u velikoj, seoskoj kuhinji ispunjenoj mirisima hrane i toplinom vatre koja je treperila u ognjištu.
Sve je to Rossu simboliziralo domaći ugođaj – savršen prizor – i dirnulo ga u srce. Položio je ptice na široki kuhinjski ormarić i zgrabio suprugu u zagrljaj zavrtjevši je, zbog čega se nasmijala.
“Povratak lovaca.” Angie mu je udijelila brz, zvučan poljubac.
Hughova je Millie, s kovrčavom i bujnom crvenom kosom skupljenom navrh glave, odobravajući klimnula prema poredanim pticama. “Dovoljno da ih ispečemo za našu gozbu i da ih još preostane za posluživanje na zabavi. Kako bi bilo da napravimo pite od fazana i oraha. Sjećam se da ih ti voliš, Robbie.”
Nacerio se, potapšavši trbuh koji se ispupčio iznad njegova remena. “Možda bih trebao opet izići i uloviti još kojeg kako bi bilo dovoljno i za ostale.”
Robova supruga, Jayne, ubola ga je prstom u trbuh. “S obzirom na to da ćeš se potpuno usvinjiti, morat ćemo te zaposliti.”
“Tako je”, složila se Millie. “Hugh, ti i dečki odvucite onaj dugački stol u veliki salon za zabavu i stavite onaj dugački, čipkani stolnjak moje majke. Želim na njemu i lijepe svijećnjake. Uzmi iz ostave i dodatne stolce pa ih postavi tamo.”
“Kamo god da ih položimo, željet ćeš da ih opet premjestimo.”
“Onda će vam biti bolje da počnete.” Millie je promatrala ptice, trljajući ruke. “U redu, moje dame, vritnjacima natjerajmo dečke da se pomaknu, a onda će i nama biti bolje da se primimo posla.”
Ta vesela obiteljska zajednica lijepo se pogostila divljim faza­nom začinjenim estragonom, punjenim narančama, jabukama, lu­kom kozjakom i kaduljom, pečenim na posteljici od mrkve i krumpira, uz rajčice, grašak i fini, smeđi kruh iz pećnice s domaćim maslacem.
Dobri prijatelji, stari prijatelji i ujedno obitelj, uživali su u posljednjem obroku te godine uz dvije boce šampanjca Cristal koji su Ross i Angie donijeli iz New Yorka posebno za tu prigodu.
Lagani, rijedak snijeg padao je nošen povjetarcem s one strane prozora dok su oni raščišćavali stol i prali tanjure, još uvijek veselo uljuljani u iščekivanje nadolazeće zabave.
Upaljene svijeće, pucketanje vatre, još hrane – za čiju su pripremu utrošile dva dana – položene na stol. Vino, viski, šampanjac – tradicionalna sredstva za zagrijavanje uz pogačice, kobasice i sireve poslužene za doček Nove godine i proslavu Hogmanaya, posljednjeg dana Stare godine.
Neki su susjedi i prijatelji došli rano, prije no što je otkucala ponoć, da jedu, piju i ogovaraju, da tapkaju nogama u ritmu zvukova gajdi i gusala. I tako se kuća ispunila zvucima, pjesmom i prijateljstvom kada je stari sat na zidu odzvonio svoje ponoćne note.
Stara je godina uminula uz posljednji zvon, a Novu su pozdravili usklicima, poljupcima i glasovima ujedinjenima u pjevanju Auld Lang Syne. Sve je to Ross osjećao u svojem srcu, zajedno s Angie koja se privila uz njega, ruke isprepletene s rukom svoga brata.
Kada je pjesma završila i čaše se podignule uvis, ulazna su se vrata širom otvorila.
“Prvi čestitar!” uzviknuo je netko.
Ross je gledao u vrata, očekujući vidjeti jednoga od Frazierovih dječaka ili možda Delroya MacGrudera. Sve tamnokosa mlađarija dobre naravi, kao što je tradicija i zahtijevala. Prvi koji će ući u kuću na prvi dan Nove godine mora biti osoba koja će donijeti sreću.
Ali ušli su samo vjetar, rijedak snijeg i duboka, seoska tama.
Kako je stajao najbliže vratima, Ross je otišao do njih, pogledao van, izišao. Hladnoću koja je prohujala kroz njega pripisao je naletu vjetra i čudnoj, nepomičnoj tišini.
Zadržao je dah.
Je li to bilo šuštanje krila, dugačka sjenka – tama ponad mraka?
Nakratko zadrhtavši, Ross MacLeod vratio se u kuću, muškarac koji nikada više neće uživati u nekoj gozbi niti dočekati još jednu Novu godinu, i tako postao prvi čestitar.
“Bit će da nisam dobro zatvorio vrata”, rekao je, zatvorivši ih za sobom.
Još uvijek sleđen, Ross je prišao vatri, ispruživši ruke prema njoj. Pokraj vatre sjedila je jedna starica, čvrsto umotana u šal, sa štapom oslonjenim uz stolac. Poznavao ju je kao prabaku Frazierovih dječaka.
“Jeste li za viski, gospođo Frazier?”
Posegnula je tankom rukom sa staračkim pjegama za njegovom i stisnula je začuđujućom snagom. Pogledom svojih tamnih očiju unijela se u njegove.
“To je zapisano prije tol’ko mnogo vremena, da je većina zaboravila.”
“Što to?”
“Štit će biti polomljen, tkanje poderano krvlju naroda božice Danu. Zato sada kraj i tuga, razdor i stra’ – početak i svjetlost. Nikad nisam mislila da ću to doživjet’.”
Položio je ruku na njezine, nježno, uslužno. Netko je bio rekao da je ona jedna od vidovnjakinja. Drugi su govorili da je malo skrenula pameću. No ona ga je hladnoća probola ponovno, kao šiljak za led u dnu njegove kičme.
“Počinje s tobom, dijete drevnih.”
Oči su joj potamnjele, glas joj se produbio, poslavši mu niz kralježnicu svježi nalet strave.
“Zato se sada, između rođenja i smrti vremena, uzdiže snaga – snaga tame i snaga svjetla – budi se iz dugoga sna. Sada između njih počinje bitka natopljena krvlju. I uz munje i majčine porođajne boli dolazi Jedinstvena koja vitla mačem. Grobova je mnogo, a tvoj je prvi. Rat je dugačak, bez ispisana kraja.”
Licem joj je preletjela sućut dok joj je glas ponovno postajao tanak, a oči se razbistrile. “Ali u tome nema krivnje i blagoslovi će se pojaviti kada čarobnjaci, koji su dugo bili u sjeni, ponovno prodišu. Može biti radosti nakon suza.”


1 komentar:

  1. Dobar dan,

    Trebate li bez osobnog ili poslovnog kredita bez pritiska i uz brzu suglasnost? Mi smo vam u Global Financeu pružili prave zajmove kako bi zadovoljili vaše potrebe.

    Naš proces uključuje;

    * INTERES NISKOG RATA!

    * FAST LOAN PRODAJA!

    * LAKO I STRES SLOBODNO OBRADU.

    * GARANTAN DAN PRIJE NAMJENE DAN!

    * 100% POVJERENJE I GENUINO!

    Obratite nam se sada za više informacija o ponudama za kredit i okončat ćemo vaše financijske probleme

    Kontaktirajte nas putem:

    EMAIL: sarahharvey@myglobalfinancefund.com

    OdgovoriIzbriši