utorak, 5. lipnja 2018.

Karen Cleveland SVE ŠTO ZNAM O TEBI


Karen Cleveland
Sve što znam o tebi
S engleskog preveo Saša Stančin







Stojim na vratima dječje sobe i promatram blizance kako spavaju, spokojni i nevini, iza ograde dječjeg krevetića koja me podsjeća na rešetke zatvorske ćelije.
Noćno osvjetljenje sobu je okupalo blagim narančastim sjajem. Mali prostor djeluje skučeno jer je u malu prostoriju nagurano previše namještaja.
Dječji krevetići, stari i novi. Stol za previjanje s pelenama, koje su u svojoj plastičnoj ambalaži naslagane jedna na drugu. Vitrina za knjige, koju smo Matt i ja davno sami sastavili. Police joj se sad povijaju pretrpane knjigama, onima koje sam svojoj starijoj djeci tako često čitala da ih već znam napamet kao i knjigama koje sam namjeravala stalno čitati blizancima, kad bih samo za to uspjela iščupati nešto vremena.
Sa stepenica dopru Mattovi koraci, u ruci čvrsto stisnem USB stick. Tolikom snagom kao da će, stisnem li ga dovoljno čvrsto, jednostavno nestati.
Sve će se vratiti na staro. Posljednja dva dana bit će izbrisana, ostat će tek sjećanje na nekakav ružan san. Samo što je stick i dalje tu: čvrst, krut, stvaran.
Pod u hodniku zaškripi, na istome mjestu gdje škripi oduvijek. Nisam se okrenula. Prišao mi je s leđa, dovoljno blizu da osjetim miris njegova sapuna, šampona, cijeli taj njegov miris koji me na neki čudan način uvijek smirivao, a sad ga, neobjašnjivo, još više čini neznancem. Osjećam kako oklijeva.
“Htio bih da popričamo”, veli.
Riječi je izgovorio tiho, ali bilo kakav zvuk dovoljan je da se Chase uzvrpolji. Uzdahne u snu pa se smiri, i dalje skutren, poput kugle, kao da se od nečeg štiti. Uvijek mi se čini da toliko nalikuje na oca, istim ozbiljim pogledom analizira sve oko sebe. Sad se pitam hoću li ga ikad uistinu upoznati, hoće li u sebi čuvati tajne koje bi zgromile svakog tko mu postane blizak.
“A o čemu se tu ima pričati?”
Matt se primakne korak, uhvati me za ruku. Odmaknem se, taman da se oslobodim dodira. Ruka mu je ostala u zraku, a onda je pustio da mu padne uz tijelo.
“Što kaniš učiniti?” upita.
Pogledam prema drugom krevetiću u kojem Caleb leži u svojoj jednodijelnoj pidžami; plavih uvojaka kao u kerubina, ispruženih ruku i nogu, raširenih poput morske zvijezde. Dlanovi su mu otvoreni, ružičaste usne rastvorene. Uopće nema pojma koliko je samo ranjiv, koliko ovaj svijet zna biti okrutan.
Uvijek sam si govorila kako ću ga štititi, dati mu snagu koje mu manjka, potruditi se da mu sve mogućnosti budu dostupne, da živi životom koji će biti toliko normalan koliko je to uopće moguće. A kako bih to mogla ako me ne bude?
Sve bih učinila za svoju djecu. Sve. Popustila sam stisak i pogledala stick, mali, bezlični kvadar. Tako sićušan, ali opet tako moćan. Može popraviti stvari, može ih uništiti. Kad razmisliš, baš poput laži.
“Znaš da nemam izbora”, rekla sam i natjerala se da ga pogledam, svog muža, muškarca kojeg tako dobro poznajem, a da ga istovremeno nisam poznavala uopće.





DVA DANA RANIJE

1.


“Viv, loše vijesti.”
Glas je Mattov, tih se riječi svatko užasava, samo što su izgovorene umirujućim tonom. Ležerno, u smislu isprike. Svakako je došlo do nekog neželjenog događaja, no nije kraj svijeta. Kad bi posrijedi bilo nešto zaista loše, glas mu ne bi bio tako ležeran. Izrekao bi cijelu rečenicu, oslovio me punim imenom. Vivian, nosim loše vijesti.
Podigla sam rame da telefon mogu zadržati na uhu, okrenula se na stolcu na drugu stranu radnog stola u obliku slova L, prema računalu koji se nalazi ispod sivih, visokih pretinaca. Namjestila sam kursor na ikonu u obliku sove i kliknula. Ako je ono što sam pomislila – što sam zapravo znala da jest – onda za stolom neću dugo ostati.
“Ella?” upitam. Pogled mi odluta na jedan od krejonskih crteža pribadačama prikačen za visoke stranice pregrađenog uredskog odjeljka, bljesak boje u tome moru sivila.
“Trideset osam s dva.”
Sklopila sam oči i duboko uzdahnula. Nije nas iznenadilo. Pola se njezine grupe razboljelo, rušili su se poput domina, bilo je samo pitanje vremena. Četverogodišnjaci nisu baš poznati po higijeni.
Ali baš danas? Zar se to moralo baš danas dogoditi?
“Je li to sve?”
“Da, samo temperatura.” Zastao je. “Viv, baš mi je žao. Kad sam je odvezao, djelovala mi je okej.”
Stisnulo mi se grlo, progutala sam pljuvačku i kimnula mu glavom, iako me ne može vidjeti. Da je neki drugi dan u pitanju, on bi otišao po nju. Može raditi od kuće, barem teoretski. Ja ne mogu, a kad sam rodila blizance, potrošila sam sav dopust. Ali on vozi Caleba u grad, na najnoviji ciklus pregleda. Već se tjednima osjećam krivom što ću to morati propustiti. A sad ne samo što ću to propustiti nego ću trošiti slobodne dane kojih nemam.
“Evo me za sat”, rekla sam. Pravila nalažu da imamo sat vremena od trenutka kad primimo poziv. Ako se uračuna vožnja i koliko mi treba da pješice odem do auta – parkiran je negdje na daljem kraju prostranih parkirališta u Langleyju – ostaje mi kakvih petnaest minuta da za danas završim s poslom. Smanjit ću minus na računu godišnjeg za petnaest minuta.
Pogledala sam na sat u kutu zaslona – deset i sedam – a onda mi je u vidno polje ušla šalica iz Starbucksa, stajala je do mojeg desnog lakta i kroz rupu u plastičnom poklopcu ispuštala paru. Počastila sam se, potrošila da proslavim dugo čekan dan, kupila gorivo za sate dosadnog posla. Spiskala sam dragocjene minute na čekanje u redu, minute koje sam mogla potrošiti na kopanje po datotekama. Trebala sam se zadovoljiti uobičajenom ponudom, aparatom koji štrca kavu u kojoj na vrhu šalice plutaju zrnca.
“To sam rekao u školi”, veli Matt. “Škola” je zapravo naš dječji vrtić s jaslicama gdje troje mlađe djece ostavljamo da provedu dan. Ali zovemo ga škola još otkako je Luke navršio tri mjeseca. Pročitala sam da to može olakšati prelazak, umanjiti osjećaj krivnje što svoje malo dijete svaki dan ostaviš negdje na osam do deset sati. Krivnju nije umanjilo, ali očito se teško riješiti starih navika.
Još jedna stanka, onda sam začula kako Caleb blebeće u pozadini. Počela sam ga slušati, a znam i da ga sluša Matt. Kao da smo u ovom trenutku za to već programirani. Ali i dalje ispušta tek samoglasnike. Suglasnika još nema na vidiku.
“Znam da je danas trebao biti veliki dan...” napokon počne Matt, ali rečenicu ostavi nedovršenom. Na to sam već navikla, na te zaobilazne razgovore preko moje javne linije. Uvijek pretpostavljam da je netko prisluškuje. Rusi. Kinezi. Upravo zato, kad iskrsne neki problem, iz škole prvo zovu Matta. Bolje da on služi kao filtar za osobne podatke o našoj djeci koji će stići do ušiju naših neprijatelja.
Možete me smatrati paranoičnom ili tek protuobavještajnom analitičarkom CIA‑e.
Ali Matt i ne zna puno više od toga. Ne zna da se bezuspješno mučim razotkriti mrežu ruskih agenata spavača. Ili da sam razvila metodologiju za otkrivanje ljudi koji su uključeni u neki posebno tajni program. Riječ je o tome da sam ovaj dan čekala mjesecima. Uskoro ću otkriti jesu li se isplatile dvije godine teškog rada. Imam li šanse dobiti to promaknuće koje nam je očajnički potrebno.
“Ha, čuj”, kažem mu dok mišem mičem naprijed‑natrag, promatram kako se pokreće Athena, a kursor ima oblik pješčanog sata. “Danas je važan Calebov pregled.”
Pogled mi odluta do pregradne stijenke, po kojoj su polijepljeni svijetli crteži krejonom. Ellin crtež naše obitelji, svračje ruke i noge koje strše ravno iz šest okruglih, sretnih lica. Lukeov malo sofisticiraniji uradak koji prikazuje jedan lik, s debelim, nazubljenim žvrljotinama kojima je likovima obojio kosu, odjeću i obuću. Krupnim velikim slovima ispisano je MAMA. To je iz njegove faze kad je bio opsjednut superjunacima. To sam ustvari ja, s plaštem, držim ruke na bokovima, a na majici imam slovo S. Supermama.
U grudima mi se pojavio poznat osjećaj, pritisak, svu me ispunila želja da zaplačem. Viv, duboko diši. Duboko diši.
“Maldivi?” pita Matt, a meni u kutu usana zatitra smiješak. To mu uvijek pođe za rukom, naći način kako me natjerati da se osmjehnem kad mi je to najpotrebnije. Pogled mi je pao na fotografiju nas dvoje u kutu mog radnog stola, najdražu sliku s vjenčanja, od kojeg je prošlo gotovo deset godina. Oboje smo tako sretni, tako mladi. Stalno smo govorili kako ćemo za desetu godišnjicu braka otputovati na neko egzotično mjesto. Sad to više nije u planu. Ali je zato zabavno o tome sanjariti. Koliko zabavno, toliko i deprimirajuće.
“Bora Bora”, nadovežem se.
“Ne bih se bunio.” Oklijeva, u tihom intervalu opet sam u pozadini čula Caleba. Još malo samoglasnika. Aaa‑aaa‑aaa. U glavi sam izračunala s koliko je mjeseci Chase već formirao suglasnike. Znam kako to ne bih smjela – to nam svi doktori stalno govore – ali svejedno sam izračunala.
“Bora Bora?” Čujem glas iza sebe, glumljenu nevjericu. Prekrijem mikrofon rukom i okrenem se. To je Omar, moj pandan u FBI‑u, djeluje kao da ga to baš zabavlja. “To ćeš teško opravdati, čak i za standarde CIA‑e.” Na licu mu se ukazao osmijeh, zarazan kao i uvijek, pa mu zato nisam odoljela.
“Što ti radiš tu?” pitam ga, ruku još držim na mikrofonu. Čujem kako mi Caleb blebeće na uho. Ovaj put ponavlja samoglasnik “u”. Uuu‑uuu‑uuu.
“Bio sam na sastanku s Peterom.” Primakne se korak pa sjedne na rub mojeg radnog stola. Kroz majicu kratkih rukava na boku mu se ocrtava futrola s pištoljem. “Zakazan je tako da nisam siguran je li se namjerno poklopilo.” Baci pogled na moj zaslon pa mu se lice jedva primjetno smrkne. “To je trebalo biti danas, je li? U deset?”
Pogledala sam zaslon, zamračen, kursor je i dalje u obliku pješčanog sata.
“Da, danas.” Blebetanje u uhu je utihnulo. Okrenem stolac tako da se malo odmaknem od Omara pa maknem dlan s mikrofona. “Srce, moram ići. Došao je Omar.”
“Pozdravi mi ga”, veli Matt.
“Hoću.”
“Ajde, onda, pusa.”
“Pusa.” Spustila sam telefon na stalak i okrenula se Omaru koji mi i dalje sjedi na stolu, ispruženih nogu u trapericama, prekriženih stopala.
“Matt te pozdravlja”, kažem.
“A, on je dakle taj izvor s Bore Bore. Planirate godišnji?”
Usne je opet razvukao u osmijeh od uha do uha.
“Teoretski, da”, odgovorim mu uz napola usiljeni smijeh. Zvučalo je toliko jadno da sam osjetila kako mi se rumene obrazi.
Još sekundu je zadržao pogled na mojem licu, a onda me napokon prestao fiksirati i pogledao na ručni sat. “U redu, sad je deset i deset.” Ispružio je noge i opet ih prekrižio, ali ovaj je put zamijenio stopala. Potom se sa zamjetnim uzbuđenjem nagnuo prema naprijed. “Što to imaš za mene?”
Omar se ovim bavi dulje od mene. Već najmanje deset godina. U potrazi je za stvarnim agentima spavačima u SAD‑u, dok ja pokušavam razotkriti one koji vode njihove ćelije. Ni on ni ja još nismo imali nikakvih rezultata. Ne prestajem se diviti kako mu uspijeva poslu i dalje prilaziti s takvim zanosom.
“Još ništa. Nisam čak ni pogledala.” Kimnem glavom prema zaslonu kako bih mu dala do znanja da se program još pokreće, potom pogledam crno‑bijelu fotografiju pričvršćenu na pregradu mojeg odjeljka, pored dječjih crteža.
Jurij Jakov. Debelo lice, agresivnog izraza. Još koji klik i upast ću mu u kompjutor. Vidjet ću isto što i on, kretati se računalom zajedno s njim, pregledavati mu datoteke. I, nadam se, dokazati da je ruski špijun.
“Ma tko si ti i gdje si sakrila moju prijateljicu Vivian?” upita s osmijehom Omar.
I ima pravo. Da nisam stala u onaj red u Starbucksu, u program bih se prijavila u deset nula nula. Ostala bi mi koja minuta da barem pročačkam što drži na računalu. Slegnem ramenima i pokažem na zaslon. “Čuj, trudim se.” Onda kimnem glavom prema telefonu. “Kako bilo, to će morati pričekati. Ella mi je bolesna i moram ići po nju.”
Dramatično ispusti zrak. “Klinci. Uvijek kad ti to najmanje treba.”
Pažnju mi je privuklo događanje na ekranu, pa sam privukla stolac. Athena se napokon pokrenula. Na svim su stranama crveni natpisi, hrpa riječi, svaka označava drugačiju naredbu, zasebni odjeljak. Što je redak teksta dulji, to je stupanj zaštićenosti tajne veći. A ovaj je stvarno dugačak.
Kliknem mišem da prođem jedan ekran, pa drugi. Svakim klikom potvrđujem. Da, znam kako ću pristupiti informacijama s ograničenom autorizacijom, da, svjesna sam kako ih nikom ne smijem otkriti, pod prijetnjom duge zatvorske kazne. Da, da, da. Dajte me više pustite da dođem do same informacije.
“Evo ga”, oglasi se Omar. Podsjetio me da je tu, pogledala sam ga krajičkom oka. Namjerno gleda u stranu, pazi da ne pogleda zaslon, poštuje privatnost mog posla. “Osjećam da je to to.”
“Nadam se”, promrmljam. I stvarno se nadam. Istovremeno sam i nervozna. Metoda kojom se služimo je hazard. Veliki. Razradila sam profile mogućih voditelja tajnih agenata: gdje su se obrazovali, studirali, što diplomirali, gdje imaju bankovne račune, jesu li putovali po Rusiji i u inozemstvo. Osmislila sam algoritam i locirala pet osoba koje najbliže odgovaraju obrascu. Potencijalne kandidate.
Za prvih četvero pokazalo se kako je trag bio pogrešan pa se program sad našao na prekretnici koja će mu odrediti sudbinu. Sve ovisi o Juriju. Petom tragu. Računalu u koje je bilo najteže ući, onom u koje sam od samog početka polagala najveće nade.
“A ako i nije”, nastavi Omar, “uspjelo ti je nešto što još nikom nije. Došla si jako blizu.”
Usmjerenje na voditelje agenata nov je pristup. FBI se godinama trudio otkriti same spavače, ali ti su agenti tako dobro asimilirani u društvo da je to gotovo nemoguće. Ćelije su organizirane tako da agenti nemaju dodira s drugim operativcima, osim svog voditelja, a čak su i ti kontakti svedeni na minimum. CIA se pak usredotočila na šefove voditelja, one u Moskvi, koji su izravno povezani sa SVR‑om, ruskom obavještajnom službom.
“Jako blizu se ne računa”, kažem tiho. “To sam najbolje znaš.”
U doba kad sam počinjala raditi na odjelu, Omar je bio ambiciozan novi agent. Predložio je novi program kojim bi se dugogodišnje spavače pozvalo da “izađu na svjetlo dana” i predaju se, u zamjenu za amnestiju. S kojom logikom? Sigurno ima barem nekoliko spavača koji bi rado svoj lažni identitet pretvorili u pravi, a onda ćemo od tih koji će prijeći na našu stranu prikupiti dovoljno informacija da provalimo cijelu mrežu.
Plan je potiho krenuo u realizaciju i nije prošlo ni tjedan dana kad nam se sam javio muškarac imenom Dmitrij. Rekao je kako je voditelj agenata srednjeg ranga i otkrio informacije koje su potvrdile ono što smo već znali – svaki voditelj agenata njegove razine nadležan je za pet spavača, dok je voditelju nadređen šef mreže nadležan za pet voditelja. Potpuno zatvorena ćelija. To nas je, treba li reći, zainteresiralo. Onda su krenule nevjerojatne tvrdnje, informacije koje se nisu poklapale ni s čim što smo znali, a potom je nestao. Poslije smo ga prozvali Dmitrij Mamac.
To je ujedno bio i kraj programa. Višim razinama FBI‑a ionako je već bilo teško probaviti javno priznanje kako u SAD‑u postoje agenti spavači, takvi koje nismo u stanju otkriti. Zbog toga, kao i mogućnosti da se Ruse upuste u manipulaciju – ponude nam dvostruke agente s lažnim informacijama – Omarov plan pretrpio je kritike sa svih strana, a potom je odbijen. Preplavit će nas razni drugi Dmitriji, govorili su. I tako se Omarova karijera čovjeka koji obećava odjednom našla na sporednom kolosijeku. Postupno je gurnut u zapećak, gdje je iz dana u dan mukotrpno obavljao nezahvalan, nemoguć, frustrirajući posao.
Sad se ukazao novi ekran, s malom ikonom na kojoj je Jurijevo ime. Uvijek mi je uzbudljivo vidjeti imena svojih meta u programu, ta spoznaja kako imamo prozor u njihove digitalne živote, informaciju za koju oni misle kako ostaje samo njihova. Omar je, kao na kakav šlagvort, odjednom ustao. Dobro zna kako se trudimo razotkriti Jurija. Jedan je od šačice agenata FBI‑a koji su upućeni u program – i njegov najveći zagovarač, osoba koja više od svih vjeruje u algoritam i mene. Ali svejedno, sam nema izravan pristup programu.
“Nazovi me sutra, može?” rekao je.
“Svakako”, odgovorim. Okrenuo se da ode i nije načinio ni par koraka, a ja sam se već sva usredotočila na zaslon računala. Kliknula sam dvaput na ikonu, na što se pojavila umetnuta slika crvenog obruba, koja prikazuje sadržaj Jurijeva laptopa, odraz koji mogu pročešljati. Ostala mi je samo još koja minuta, a onda i sama moram ići. Ali taman imam vremena na brzinu poviriti.
Pozadina je tamnoplava, s mjehurićima raznih veličina, raznih nijansi plave. Ikone su uredno poslagane u četiri reda sa strane, polovicu čine mape. Imena datoteka sva su ispisana ćirilicom – prepoznajem je, ali ne znam pročitati – ili je u najboljem slučaju čitam uz dosta poteškoća. Dosta davno pohađala sam tečaj ruskog za početnike, onda sam rodila Lukea i poslije sam ga propustila nastaviti. Znam neke osnovne fraze, mogu prepoznati pokoju riječ, ali to je manje‑više sve. Za sve drugo moram se osloniti na stručnjake za jezike ili softver za prevođenje.
Otvorila sam nasumično nekoliko mapa, pa onda tekstualne datoteke u njima. Stranice i stranice nepronicljivog ćiriličnog teksta. Preplavio me val razočarenja, iako sam svjesna kako za to nema nikakva razloga. Pa neće valjda neki Rus u Moskvi za kompjutorom pisati na engleskom, voditi arhivu na engleskom, k tome još naslovljenu Popis tajnih operativaca u SAD‑u. Znam kako je ono što tražim sigurno šifrirano. Ali ipak se nadam kakvom znaku, nekakvoj zaštićenoj datoteci, gdje bi bilo očito da postoji enkripcija. Kad smo proteklih godina uspijevali upasti u njihov sustav na visokoj razini, doznali smo kako identitet agenata spavača zna samo njihov voditelj, a imena su pohranjena elektronički, lokalno. Ne u Moskvi, zato što se SVR – moćna ruska obavještajna služba – boji krtica u vlastitoj organizaciji. Toliko ih se plaše da bi radije riskirali gubitak agenata, nego da se popis imena nađe u Rusiji. A znamo i kako bi, ako se što dogodi voditelju agenata, njegov šef imao pristup elektroničkoj datoteci pa bi se mogao obratiti Moskvi da mu otkriju ključ za dešifriranje, što je dio višeslojnog protokola za enkripciju. A šifru iz Moskve imamo. Samo što nikad nismo imali što dešifrirati.
Program je posve neprobojan. Ne možemo ući u njega. Ne znamo ni koja mu je stvarna svrha, ako je uopće ima. Možda je tek pasivno prikupljanje ljudi i informacija, a možda nešto zloslutnije. Ali budući da znamo kako je šefu programa izravno nadređen sam Putin, mislim kako je ipak posrijedi ovo potonje – što mi ne da mira.
Nastavila sam pregledavati, pogled mi prelazi preko svake datoteke, iako nisam posve sigurna što ustvari tražim. A onda sam ugledala ćiriličnu riječ koju znam. друзья. Prijatelji. Posljednja ikona u posljednjem redu. Dvaput sam kliknula na nju i u mapi pronašla popis pet slika u JPEG formatu, ništa više. Srce mi je ubrzalo. Pet. Svaki voditelj agenata ima po petero spavača, to znamo iz raznih izvora. A tu je i naslov mape. Prijatelji.
Kliknula sam na prvu sliku. Portret nekog bezličnog sredovječnog muškarca s okruglim naočalama. Osjetila sam trnce uzbuđenja. Spavači su se dobro uklopili u okolinu. Zapravo se radi o nevidljivim pripadnicima društva. Ovo bi svakako mogao biti jedan od njih.
Logika mi nalaže da se ne uzbuđujem previše, svi dosadašnji obavještajni podaci ukazuju na to da su datoteke o spavačima pod enkripcijom. Ali instinkt mi govori kako je riječ o jako važnom otkriću.
Otvorila sam sljedeću sliku. Žena, narančaste kose, bistrih plavih očiju, širokog osmijeha. Opet portret, opet potencijalni spavač. Netremice je promatram. Sinula mi je misao koju pokušavam ignorirati, ali ne mogu. To su samo slike. Nema nikakvih podataka o identitetu, ničeg što bi šefu mreže moglo poslužiti da s njima stupi u vezu.
A opet. Prijatelji. Slike. Možda Jurij nije taj neuhvatljivi voditelj agenata kojeg sam se nadala razotkriti, cilj za koji je CIA odobrila upotrebu resursa. No može li biti riječ o osobi koja agente vrbuje? A ovih petero ljudi sigurno je važno. Možda su mu to mete?
Kliknula sam na treću sliku, na zaslonu se pojavilo lice. Portret, krupni plan. Tako poznato, očekivano – a opet i neočekivano jer se našlo tu, gdje mu mjesto nije. Trepnula sam, jednom, dvaput, mozak mi se napeo povezati to što mi je iskrsnulo pred očima s onim što gledam, uspostaviti uzročno‑posljedičnu vezu. A onda je, mogla bih se zakleti, vrijeme stalo. Ledeni prsti obuhvatili su mi srce i čvrsto ga stisnuli, a sve što sam čula bio je šuštanje krvi u ušima.
Ugledala sam lice vlastitog supruga.


3 komentara:

  1. KAKO sam postao pobjednik nakon toliko mnogo neuspjeha ATTEMPT dobivanje kredita ....

    Osjećam se tako blagoslovljeno i ispunjeno. Nerado sam se prijavio za zajam koji sam čuo za online jer sve izgleda previše dobro da bude istinito, ali bio sam uvjeren i šokiran kad je moj prijatelj na mom mjestu posla dobio zajam od Progresive Loan INC i oboje smo potvrdili i ja sam išao naprijed da primjenjujem, danas sam ponosan vlasnik moje tvrtke i zarađivati ​​novac za moju obitelj i sretnu mamu. Pa ja sam Annie Joe po imenu iz Pauls Valley, Oklahoma. Kao samohrana majka s troje djece bilo je teško dobiti posao koji bi mogao voditi brigu o meni i mojoj djeci, a imala sam toliko novčanica za plaćanje i kako bih to učinila najgore, imala sam loše kreditne pa nisam mogao dobiti zajam od bilo kojeg banka. Imala sam idealan početak poslovanja kao frizera, ali nisam imao kapitala za početak, Probao sam sve vrste banaka, ali nisam uspio dok se moj suradnik nije javio bogoslužnom vjerovniku koji oglašava kako bi mogao dati zajam u 2 % kamatna stopa. Šaljem im poštom putem službene adrese e-pošte (progresiveloan@yahoo.com) i odmah sam dobio odgovor, a moj je kredit odobren, a ja sam bio upućen na web mjesto Banke gdje sam povukao kredit izravno na moj račun. Za rezanje priče kratko sam ponosan na svoju frizersku tvrtku i obećavam svjedočiti svijetu kako se moj život pretvorio .. Ako vam treba bilo kakav zajam, savjetujem vam da kontaktirate Progresive Loan INC i financijski se podignete E-mail: progresiveloan@yahoo.com ILI poziv / tekst +1 (603) 786-7565



    OdgovoriIzbriši
  2. Pozdrav svima
        Jednostavan pristup osiguranju originalnih usluga on-line sredstava po kamatnoj stopi od samo 2%. Prijavite se za sljedeći zajam.
    Osobni zajmovi (osigurani i nezaštićeni)
    Poslovni zajmovi (sigurni i neosigurani)
    Zajam za konsolidaciju i još mnogo toga. Mi smo certificirani, pouzdan, pouzdan, učinkovit, brz i dinamičan. Zainteresirani kandidati trebaju nas kontaktirati putem e-maila: europafinancialgrowth gmaIl. com

    OdgovoriIzbriši
  3. Dobar dan,

    Trebate li bez osobnog ili poslovnog kredita bez pritiska i uz brzu suglasnost? Mi smo vam u Global Financeu pružili prave zajmove kako bi zadovoljili vaše potrebe.

    Naš proces uključuje;

    * INTERES NISKOG RATA!

    * FAST LOAN PRODAJA!

    * LAKO I STRES SLOBODNO OBRADU.

    * GARANTAN DAN PRIJE NAMJENE DAN!

    * 100% POVJERENJE I GENUINO!

    Obratite nam se sada za više informacija o ponudama za kredit i okončat ćemo vaše financijske probleme

    Kontaktirajte nas putem:

    EMAIL: sarahharvey@myglobalfinancefund.com

    OdgovoriIzbriši