srijeda, 22. lipnja 2016.

Noah Hawley: PRIJE PADA


Noah Hawley: PRIJE PADA


Privatni zrakoplov leži na pisti na Martha’s Vineyardu, uz njega su postavljene prednje stepenice. To je OSPRY 700SL, s devet sjedala, proizveden 2001. godine u Wichiti, u Kansasu. Teško je biti sasvim siguran čiji je to avion. Podaci o vlasništvu navode nizozemski holding s adresom na Kajmanskom otočju, ali na trupu je logo GULLWING AIR-a. Pilot James Melody je Britanac. Charlie Busch, prvi časnik, podrijetlom je iz Odesse u Teksasu. Stjuardesa Emma Lightner rođena je u Mannheimu, u Njemačkoj, od oca američkog poručnika i njegove supruge tinejdžerice. Preselili su se u San Diego kada je njoj bilo devet godina.
Svatko ima svoj put. Donosili su odluke. Kako dvoje ljudi završi na istome mjestu u isto vrijeme, to je zagonetka. Uđete u dizalo s desetak nepoznatih. Vozite se autobusom, čekate u redu pred zahodom. Događa se to svakodnevno. Pokušati predvidjeti mjesta na koja ćemo otići ili ljude koje ćemo sresti bilo bi besmisleno.
Meko halogeno svjetlo zrači kroz proreze otvora na prednjoj strani. Nimalo nalik grubom fluorescentnom sjaju kakav ćete naći u putničkim avionima. Dva tjedna kasnije Scott Burroughs izjavit će u razgovoru za New York Magazine kako ga prilikom prvog putovanja u privatnom zrakoplovu nisu najviše iznenadili ni količina prostora za noge ni ponuda pića, već uređenost prostora, tako personalizirana, kao da na određenoj razini visine prihoda putovanje avionom postaje samo drugi oblik boravka kod kuće.
Noć na Vineyardu mirisna je, trideset Celzijevih stupnjeva uz lagani jugozapadni vjetar. Polijetanje je predviđeno za 10 sati navečer. Zadnja tri sata nad zaljevom se kupi teška obalna magla, pipci guste bjeline polako pužu obasjanim asfaltom.
Obitelj Bateman stiže prva u svojem otočkom Range Roveru: otac David, majka Maggie i njihovo dvoje djece, Rachel i J. J. Kraj je kolovoza, Maggie je s djecom na otoku već mjesec dana, dok David vikendima dolijeće iz New Yorka. Teško mu je pobjeći imalo duže, iako bi volio da može. David radi u zabavnoj industriji, kako njegovi kolege ovih dana nazivaju televiziju. Rimski cirkus vijesti i stavova.
On je visok i zastrašujućim glasom govori u telefon. Kada ga upoznaju, ljudi su često zapanjeni veličinom njegovih šaka. Njegov sin J. J. zaspao je u autu i dok ostali kreću prema avionu, David se naginje unatrag i nježno podiže J. J.-a s automobilskog sjedala, nosi njegovu težinu na jednoj ruci. Dječak nagonski obavija ruke oko očeva vrata, lice mu je opušteno u drijemežu. Toplina njegova daha šalje trnce niz Davidovu kralježnicu. S četiri je godine J. J. dovoljno star da zna da ljudi umiru, ali previše mlad da bi shvatio kako će se jednom i njemu to dogoditi. David i Maggie zovu ga strojem koji se nikad ne zaustavlja jer zaista je takav po cijeli dan. S tri godine J. J. se obraćao svijetu uglavnom ričući kao dinosaur. Sada je kralj prekidanja, raspituje se za svaku riječ koju izgovore, naizgled beskrajno strpljivo čeka dok mu se ne odgovori ili ga se ne ušutka.
David zatvara vrata udarcem noge, zbog sinove težine gubi ravnotežu. Slobodnom rukom drži mobitel na uhu.
“Reci mu da ako samo zucne o bilo čemu”, govori tiho, da ne bi probudio dječaka, “dižemo biblijsku tužbu, mislit će da odvjetnici padaju s neba kao žabe.”
S pedeset i šest godina David nosi čvrst sloj sala na sebi kao da ima pancirku. Ima jaku bradu i kvalitetnu kosu na glavi. U devedesetima je izgradio reputaciju vodeći političke kampanje – za guvernere, senatore i jednog predsjednika koji je to bio u dva mandata – ali u dvije tisućitima se povukao i pokrenuo lobističku tvrtku u Ulici K[1]. Dvije godine kasnije pristupio mu je ostarjeli milijarder sa željom za pokretanjem kanala koji bi dvadeset i četiri sata emitirao vijesti. Nakon trinaest godina i trinaest milijarda dolara koje je tvrtka zaradila, David ima ured na najvišem katu čije je staklo otporno na bombe i pristup tvrtkinom mlažnjaku.
Ne viđa djecu dovoljno. David i Maggie u tome se slažu, iako se zbog toga stalno svađaju. Odnosno, ona pokrene temu, on se brani, iako duboko u sebi osjeća isto. Ipak, nije li baš to brak, dvoje ljudi koji se bore za potpuno istu stvar?
Sada se na pisti podiže zapuh vjetra. David, još na vezi, baca pogled na Maggie i smiješi se osmijehom koji govori: Drago mi je što sam ovdje s tobom. Govori: Volim te. Ali također govori: Usred sam još jednog poslovnog razgovora i moraš to shvatiti. Govori: Važno je da sam tu i da smo svi zajedno.
To je osmijeh isprike, ali u njemu je i nešto čelično čvrsto.
Maggie mu uzvraća osmijeh, ali njezin je površniji, tužniji. Zapravo, ona više nema nadzor nad time oprašta li mu ili ne.
U braku su manje od deset godina. Maggie ima trideset i šest, bila je odgajateljica u vrtiću, od onih zgodnih o kojima dječaci maštaju prije nego što uopće shvate o čemu je riječ – mala djeca i tinejdžeri jednako su fascinirani grudima. Gospođica Maggie, kako su je zvali, bila je vesela i voljena. Svako je jutro dolazila rano i uredno, u šest i trideset. Ostajala je dokasno, pisala izvještaje o napretku i radu na ispunjavanju zadataka. Gospođica Maggie bila je dvadesetšestogodišnja djevojka iz Piedmonta u Kaliforniji, koja je voljela podučavati. Baš voljela. Bila je prva odrasla osoba koju je bilo koji od tih trogodišnjaka upoznao koja ih je shvaćala ozbiljno, slušala što imaju reći i uz koju su se osjećali odraslo.
Sudbina, ako ćete je tako nazvati, spojila je Maggie i Davida u plesnoj dvorani Waldorf Astorije jednog četvrtka navečer, u rano proljeće 2005. godine. Prikupljao se novac za neki obrazovni fond, a uzvanici su trebali biti svečano odjeveni. Maggie je došla s prijateljem. David je bio u organizacijskom odboru. Ona je bila skromna ljepotica u cvjetnoj haljini, unutarnja strana koljena bila joj je umrljana dječjim bojicama. On je bio šarmer od formata u odijelu s dvostrukim kopčanjem. Ona nije bila najmlađa žena na priredbi, čak ni najzgodnija, ali jedina je imala kredu u svojoj torbici i posjedovala visoki prugasti šešir kao iz priče Mačak sa šeširom s kojim bi odlazila na posao svake godine na rođendan Dr. Seussa[2], jedino je ona znala načiniti vulkan od papirmašea. Drugim riječima, bila je sve ono što je David ikad poželio kod žene. Napustio je svoje društvo i pristupio joj, smiješio se tako da su mu zubi bljeskali.
Ako sada razmislimo o tome, nije imala šanse.
Deset godina kasnije imaju dvoje djece i kuću u gradu, na Trgu Gracie. Rachel, devetogodišnjakinja, pohađa Brearley uz stotinjak drugih djevojčica. Maggie sada više ne radi, ostaje kod kuće uz J. J.-a, čime odudara od žena svog statusa – bezbrižnih kućanica čiji su muževi radoholičari i milijunaši. Dok ujutro šeće sa svojim sinom, Maggie je jedina majka na igralištu. Sva druga djeca stižu u kolicima dizajniranim u Europi koje otočke dame guraju razgovarajući mobitelima.
Sada, na pisti u zračnoj luci, Maggie osjeća kako joj se hladnoća uvlači u kosti i čvršće steže oko sebe ljetni džemperić. Pipci magle pretvorili su se u spori val koji se strpljivošću ledenjaka valja preko asfalta.
“Jesi li siguran da se može letjeti kroz ovo?” pita leđima okrenutog supruga.
“Bit će dobro, mama”, kaže Rachel, devetogodišnjakinja, hodajući iza majke. “Ono, ne moraju oni vidjeti da bi upravljali avionom.”
“Ne moraju, znam.”
“Imaju oni instrumente.”
Maggie se ohrabrujuće smiješi svojoj kćeri. Rachel nosi zeleni ruksak – unutra su Igre gladi, barbike i iPad – dok hoda, on ritmično udara u donji dio njezinih leđa. Prava velika curica. Čak i u devetoj godini neke stvari na njoj ukazuju na to kakva će žena postati. Profesorica koja strpljivo čeka da sam shvatiš što si pogrije­šio. Drugim riječima, najpametnija osoba u društvu, ali ne pravi se važna, nikad se ne pravi važna, dobrodušna je, zvonko se smije. Pitanje je jesu li to osobine s kojima se rodila ili su posljedica onog što joj se dogodilo. Pravog zločina iz njezine mladosti? Negdje na internetu cijela je priča zabilježena riječima i slikama – sačuvane su vijesti na YouTubeu, stotine sati rada na izvještajima spremljeno je u veliko kolektivno pamćenje jedinicama i nulama. Novinar New Yorkera lani je htio o tome pisati knjigu, ali David ju je u tišini spriječio. Rachel je ipak samo dijete. Ponekad, dok Maggie misli o svemu što je moglo poći krivo, brine se da bi joj srce moglo pući.
Nagonski baca pogled natrag na Range Rover, tamo Gil preko radioveze razgovara s izvidnicom. Gil je njihova sjena, veliki Izraelac koji nikad ne skida jaknu. Među ljudima koji kao i oni zarađuju mnogo novca nazivaju ga kućni zaštitar. Metar i osamdeset i osam centimetara visok, težak osamdeset i pet kilograma. Postoji razlog zbog kojeg nikad ne skida jaknu, razlog o kojem pristojni ljudi ne razgovaraju. Gil je već četiri godine uz obitelj Bateman. Prije Gila bio je Misha, a prije Mishe udarni tim ozbiljnih muškaraca u odijelima koji su u prtljažnicima svojih automobila imali automatsko oružje. U vrijeme dok je radila kao odgajateljica, Maggie bi se mrštila na takav militantni upad u obiteljski život. Pomisao da zbog novca postaješ meta nasilju nazvala bi narcisoidnom. Ali bilo je to prije zbivanja iz srpnja 2008. godine, prije nego što je njena kći bila oteta, kada je do njezina povratka trebalo proći agoniju trodnevnog čekanja.
Na stepenicama mlažnjaka Rachel se okreće i šaljivo maše prema praznoj pisti, kao kraljica. Nosi plavi prsluk od flisa preko haljine, kosa joj je zavezana u valoviti konjski rep. Bilo kakvi dokazi da su Rachel ta tri dana naštetila ostaju uglavnom skriveni – strah od malih prostora, određena uznemirenost pred nepoznatim ljudima. Ali Rachel je uvijek bila veselo dijete, bucmasta vragolanka s lukavim osmijehom i, premda to ne razumije, Maggie je svakog dana zahvalna na tome što joj je kći takva i ostala.

“Dobra večer, gospođo Bateman”, kaže Emma kad Maggie stigne na vrh avionskih stepenica.
“Hej, hvala”, nagonski odgovara Maggie. Osjeća uobičajenu potrebu za ispričavanjem zbog njihova bogatstva, ne nužno onog muževljeva, već svog, zbog njegove očite neuvjerljivosti. Ne tako davno brinula se o djeci u vrtiću, živjela u šesterokatnici s dvjema zlobnim djevojkama, kao Pepeljuga.
“Je li Scott već ovdje?” pita.
“Ne, gospođo. Vi ste stigli prvi. Spremila sam bocu sivog pinota. Želite li čašu?”
“Ne odmah. Hvala.”
Mlažnjak iznutra odiše pritajenim luksuzom, zaobljeni zidovi pokriveni su glatkim pepeljastim panelima. Sjedala su od sive kože, nemarno postavljena u parovima, kao da žele reći da je ugodnije putovati uz nekog pored sebe. Kabina je bogato prigušena, kao unutrašnjost predsjedničke knjižnice. Iako je već mnogo puta tako letjela, Maggie se još nije navikla na raskoš. Cijeli avion samo za njih.
David spušta sina na sjedalo, pokriva ga dekom. Već ga je netko opet nazvao, poziv je očito ozbiljan. Maggie to zna po mrko stisnutoj Davidovoj vilici. Ispod njega dječak se meškolji u sjedalu, ali se ne budi.
Rachel zastaje pred kabinom popričati s pilotima. To radi ma gdje da se zatekne, traži odgovorne osobe i prikuplja podatke. Maggie primjećuje Gila pored vrata kabine, ne skida pogled s devetogodišnjakinje. Osim pištolja uza se ima omamljivač i plastične lisičine. On je najtiša osoba koju je Maggie ikada upoznala.
S mobitelom na uhu David stiska rame svoje žene.
“Veseliš se povratku?” pita pokrivajući drugom rukom mikrofon.
“I da i ne”, kaže ona. “Ovdje je tako lijepo.”
“Mogla si ostati. Mislim, ono je idućeg vikenda, ali inače, zašto ne?”
“Ne”, kaže ona. “Djeca imaju školu, a u utorak mi je onaj muzejski odbor.”
Smiješi mu se.
“Nisam baš dobro spavala”, kaže. “Samo sam umorna.”
David ugleda nešto preko Maggiena ramena. Namršti se.
Maggie se okrene. Ben i Sarah Kipling stoje na vrhu stepenica. Oni su imućan par, više Davidovi prijatelji nego njezini. Pa ipak, Sarah ciči kada ugleda Maggie.
“Draga”, kaže šireći ruke.
Sarah grli Maggie, stjuardesi je nelagodno iza njih, drži pladanj s pićima.
“Sviđa mi se tvoja haljina”, kaže Sarah. Ben se provlači pored supruge i juri prema Davidu, žestoko mu trese ruku. On je partner u jednoj od četiriju najvećih tvrtki na Wall Streetu, plavokosi morski pas u po mjeri šivanoj plavoj košulji i bijelim kratkim hlačama s pojasom.
“Jesi li gledao jebenu utakmicu?” govori. “Kako nije uhvatio onu loptu?”
“Nemoj ni počinjati”, kaže David.
“Mislim, i ja bih uhvatio tu jebenu loptu, a ruke su mi mekše od kruha.”
Dvojica muškaraca stoje jedan pored drugog, zauzimaju glupe poze, dva velika ovna koji ukrštaju rogove iz čiste ljubavi prema bitci.
“Svjetlo mu je upalo u oči, zato je nije uhvatio”, govori David, zatim osjeti kako mu mobitel zuji. Pogleda ga, namršti se, tipka odgovor. Ben se brzo ogledava preko ramena, na lice mu se vraća ozbiljan izraz. Žene se zabavljaju razgovarajući. Naginje se naprijed.
“Moramo popričati, prijatelju.”
David ga odbija, još tipka.
“Ne sada.”
“Zvao sam te”, kaže Kipling. Zausti još nešto reći, ali stiže Emma s pićima.
“Glenlivet s ledom ako se ne varam”, govori dodajući Benu čašu.
“Srce si”, kaže Ben i popije pola viskija jednim gutljajem.
“Meni samo voda”, govori David dok ona podiže čašu votke s pladnja.
“Naravno”, kaže ona uz osmijeh. “Odmah se vraćam.”
Metar daleko Sarah Kipling već je iscrpila teme za razgovor. Stišće Maggienu ruku.
“Kako si?” kaže, značajno, i to po drugi put.
“Ma, dobro sam”, kaže Maggie. “Samo – to putovanje, znaš. Bit ću sretna kada stignemo kući.” 



[1]
Ulica u Washingtonu u kojoj su smještene uredi utjecajnih lobističkih organizacija i tvrtki.

[2]
Theodor Seuss Geisel, poznatiji kao Dr. Seuss, američki pisac za djecu i crtač stripova iz XX. stoljeća.

Nema komentara:

Objavi komentar