srijeda, 22. lipnja 2016.

Pierce Brown: ZLATNI SIN

PRVI DIO

SVIJANJE



Hic sunt leones. “Tu su lavovi.”
Nero au Augustus





1.Vojskovođe

Moja tišina grmi. Stojim na mostu svog zvjezdanog broda, slomljena mi je ruka u udlazi od gela, ionske opekline još su mi svježe na vratu. Krvokleto sam umoran. Britva mi vijuga oko zdrave, desne ruke poput hladne metalne zmije. Preda mnom se širi svemir, golem i strašan. Rupice svjetlosti probadaju tamu, a praiskonske sjene kreću se i zaklanjaju te zvijezde na rubovima mog vidnog polja. Asteroidi. Polako lebde oko Quietusa, mog ratnog broda, dok tražim svoj plijen u tom crnilu.
“Pobijedi”, rekao mi je gospodar. “Pobijedi onako kako to moja djeca ne mogu i bit ćeš na čast imenu Augustus. Pobijedi na Akademiji i zasluži si flotu.” On voli dramatično ponavljanje. To dobro stoji većini državnika.
On bi da pobijedim za njega, ali ja bih pobijedio za crvenu djevojku čiji je san bio veći nego što je ona ikada mogla biti. Pobijedio bih zato da on umre i da njezina poruka plamti za vijeke vjekova. Skroman zahtjev.
Dvadeset mi je godina. Visok sam i širokih ramena. Moja odora, posve crna, sada je naborana. Kosa mi je duga, a oči zlatne, zakrvavljene. Mustang je jednom rekla da imam oštro lice, kao da su mi obrazi i nos isklesani od gnjevna mramora. Osobno, izbjegavam zrcala. Bolje da zaboravim masku koju nosim, masku s iskošenom brazgotinom zlatnih koji vladaju svjetovima od Merkura do Plutona. Ja sam jedan od nenadmašnih žigosanih. Jedan od najokrutnijih i najpametnijih pripadnika ljudskog roda. No nedostaje mi najmilija od njih. Ona koja me molila da ostanem kad sam se prije gotovo godinu dana opraštao od nje i Marsa na njezinu balkonu. Mustang. Dao sam joj zlatni prsten s konjem kao dar za rastanak, a ona je meni dala britvu. Prikladno.
Okus njezinih suza hlapi mi u sjećanju. Nisam se čuo s njom otkako sam otišao s Marsa. Što je još gore, s Aresovim sinovima nisam se čuo nakon što sam pobijedio na Marsovu institutu prije dvije godine. Plesač je rekao da će mi se javiti nakon što diplomiram, ali prepušten sam samom sebi i nasumično plutam morem zlatnih lica.
Ovo je jako daleko od budućnosti koju sam zamišljao za sebe dok sam bio mali. Jako daleko od budućnosti koju sam želio stvoriti za svoj narod kad sam dopustio Sinovima da me isklešu. Mislio sam da ću promijeniti svjetove. Koja mlada budala to ne misli? Umjesto toga, progutao me stroj ovoga golemog carstva, koji nesmiljeno klopara dalje.
Na Institutu su nas učili preživljavanju i osvajanju. Tu, na Akademiji, učili su nas ratu. Sad nam testiraju fluentnost. Predvodim flotu ratnih brodova protiv drugih zlatnih. Borimo se lažnim streljivom i lansiramo napadačke timove s jednog broda na drugi oponašajući svemirsku bitku na način zlatnih. Nema smisla razbiti brod koji košta bruto godišnji dohodak dvadeset gradova ako možeš poslati pijavičare pune opsidijanaca, zlatnih i sivih da se domognu njegovih vitalnih organa i pretvore ga u tvoj plijen.
Između lekcija o svemirskim bitkama učitelji su nas tupili izrekama svoje rase. Samo jaki prežive. Samo briljantni vladaju. A onda su otišli i pustili nas da se sami snalazimo, skakućemo s jednog asteroida na drugi u potrazi za zalihama i bazama, lovimo kolege studente dok nisu preostale samo dvije flote.
I dalje se igram igrica. Samo što je ova najubojitija dosad.
“Ovo je zamka”, kaže Roque kraj mog lakta. Ima dugu kosu, kao i ja, a lice mu je blago kao u žene i spokojno kao u filozofa. Ubijanje u svemiru drugačije je nego na tlu. Roqueu ono ide čudesno dobro. Ima neke poezije u tome, kaže. Poezije u kretanju sfera i brodova što plove između njih. Lice mu nalikuje plavima koji čine posadu tih vozila – prozračnim ljudima koji lelujaju metalnim hodnicima poput ćudljivih duhova, potpuno posvećeni logici i strogom redu.
“Ali nije toliko elegantna zamka koliko to Karnus možda misli”, nastavi. “On zna da mi jedva čekamo da igra završi, pa će nas pričekati s druge strane. Natjerat će nas u usko grlo i ispaliti rakete. Tako se to uspješno radi od praskozorja vremena.”
Roque oprezno pokaže prstom u prostor između dvaju golemih asteroida, uzak koridor kojim moramo proći ako želimo nastaviti slijediti Karnusov ranjeni brod.
“Sve je glupa zamka.” Tactus au Rath, vižljast i nehajan, zijevne. Nasloni svoje opasno tijelo na vidizor i jednim udahom ušmrče stim iz prstena na ruci. Odbaci potrošenu patronu na pod. “Karnus zna da je gotov. Samo nas muči. Navlači nas na taj mali veseli lov da ne bismo spavali. Gnjida sebična.”
“Koji si ti mali piksi, samo grintaš i kukaš”, podsmjehne mu se Victra au Julii sa svog mjesta ispred vidizora. Stepenasto ošišana kosa visi joj točno do ispod žadom probijenih ušnih resica. Nagla i okrutna, ali ni jedno previše, ona prezire šminku i diči se ožiljcima koje je zaradila u svojih dvadeset sedam godina. Puno ih je.
Oči su joj teške, duboko usađene. Senzualne usne široke, stvorene za predenje uvreda. Više je nalik svojoj slavnoj majci nego mlađoj sestri Antoniji; no obje ih nadaleko nadmašuje svojim kapacitetom za opće razaranje.
“Zamke nemaju smisla”, izjavi ona. “Flota mu je u rasulu. Ima samo jedan brod. Mi ih imamo sedam. A da ga jednostavno nabijemo?”
Darrow ih ima sedam”, podsjeti je Roque.
“Kako, molim?” upita ona, ozlojeđena zbog ispravka.
“Ostalo je sedam Darrowovih brodova. Ti si ih nazvala našima. Nisu naši. On je primus.”
“Pedantni pjesnik ponovno napada. Bit je ista, kume.”
“Da bismo trebali biti brzopleti, a ne oprezni?” upita Roque.
“Da je sedam na jednoga. Bilo bi ponižavajuće još odugovlačiti. Dakle, hajdemo zgaziti tog Belloninog razbojnika kao žohara velikom čizmom, odletjeti natrag u bazu, pobrati pravedne nagrade od starog Augustusa i otići se igrati.” Zavrti petom po podu da to naglasi.
“Tako je, tako je”, složi se Tactus. “Kraljevstvo za gram demonskog praha.”
“To ti je peto šmrkanje stima danas, Tactuse?” upita Roque.
“Da! Hvala što pratiš, draga mamice! Ali već me zamaraju te vojničke brzine. Mislim da mi treba neki klub Biser i obilne količine pristojnih droga.”
“Pregorjet ćeš.”
Tactus se lupne po bedru. “Živi brzo. Umri mlad. Kad ti budeš dosadan stari panj, ja ću biti blistava uspomena na bolja vremena i dekadentne dane.”
Roque odmahne glavom. “Jednog dana, ćudljivi moj prijatelju, pronaći ćeš nekoga koga ćeš voljeti i zbog koga ćeš se smijati tome kako si nekad bio blesav. Imat ćeš djecu. Imat ćeš posjed. I nekako ćeš shvatiti da ima i važnijih stvari od droge i ružičastih.”
“Jupitera ti.” Tactus se krajnje zgroženo zablene u njega. “To zvuči totalno jadno.”
Gledam u taktički ekran i ignoriram njihovo prepucavanje.
Plijen koji ganjamo jest Karnus au Bellona, stariji brat mog bivšeg prijatelja Cassiusa au Bellone i momka kojeg sam ubio u Prijelazu, Juliana au Bellone. U toj obitelji kovrčave kose Cassius je omiljeni sin. Julian je bio najsimpatičniji. A Karnus? Dokaz je moja slomljena ruka – on je čudovište koje puštaju iz podruma da ubija.
Moja slava narasla je nakon Instituta. Kad je vijest da me nadguverner najzad šalje na daljnje školovanje došla do tračerskih krugova ljubičastih, Cassiusova majka pomno je odabrala Karnusa au Bellonu i još nekoliko rođaka te poslala i njih na “studij”. Ta obitelj želi moje srce na pladnju. Prilično doslovno. Sprječava ih samo Augustusov broš koji nosim. Napasti mene znači napasti njega.
Na kraju krajeva, boli mene krvavo dupe i za njihovu osvetu i za krvnu zavadu moga gospodara s njihovom kućom. Želim tu flotu da bih je mogao upotrijebiti za Aresove sinove. Kakav bih ja kaos mogao posijati. Proučio sam putove nabave, senzorske postaje, borbene grupacije, podatkovne centre – sve točke pritiska zbog kojih bi Društvo moglo pokleknuti.
“Darrowe...” Roque mi se približi. “Obuzdaj svoju gordost. Sjeti se Paxa. Ponos ubija.”
“Želim da to bude zamka”, kažem Roqueu. “Neka se Karnus okrene i suoči s nama.”
On nakrene glavu. “I ti si njemu postavio zamku.”
“Ma otkud ti to?”
“Mogao si nam reći. Ja sam mogao...”
“Karnus danas pada, brate. To je jednostavno tako.”
“Naravno. Ja samo želim pomoći. Znaš to.”
“Znam.” Suspregnem zijevanje i prijeđem pogledom po jamama na mostu iza i ispod sebe. Plavi raznih nijansi rintaju u njima upravljajući sustavima koji pokreću moj brod. Oni govore sporije od svih ostalih boja izuzev opsidijanaca i skloniji su digitalnoj komunikaciji. Stariji su od mene; svi su redom diplomci Ponoćne škole. Iza njih, kod stražnjeg dijela mosta, sivi marinci i nekoliko opsidijanaca čuvaju stražu. Potapšam Roquea po ramenu. “Vrijeme je.”
“Posado”, obratim se plavima u jami. “Naoštrite umove. Ovo je zadnji čavao u Belloninom lijesu. Raznesimo toga gada u eter i obećavam vam najveći dar koji sam u mogućnosti dati – tjedan dana čvrstog spavanja. Prima?”
Nekoliko sivih nasmije se u pozadini mosta. Plavi samo pokucaju zglobovima prstiju po svojim instrumentima. Dao bih pola svog, ljubaznošću nadguvernera pozamašnog, bankovnog računa da ugledam osmijeh na jednom od tih blijedih praznoglavaca.
“Dosta odgađanja”, objavim. “Strijelci na položaje. Roque, okupi razarače. Victra, pomaži pri ciljanju. Tactuse, razmjesti obranu. Sad ćemo završiti s ovime.” Pogledam svog tanahnog kormiPlava. Stoji usred jame ispod moje zapovjedne platforme, okružen pedesetoricom drugih. Plavi se sinkaju s brodskim računalima, a vijugave digiTetovaže na njihovim ćelavim glavama i paukolikim šakama svjetlucaju u finim modrikastim i srebrnastim nijansama. Kad im se optički živci prebace u digitalni svijet, izgledaju kao da bulje u prazno. Govore samo iz ljubaznosti prema nama. “Kormilaru, motori na šezdeset posto.”
“Da, dominuse.” Baci pogled na taktički ekran, okrugli hologram koji mu lebdi iznad glave, a glas mu zvuči mehanički. “Doduše, zbog koncentracije metala u asteroidima imamo poteškoća s procjenom očitanja spektra. Malo smo slijepi. Na drugoj strani tih asteroida mogla bi se skrivati cijela flota.”
“On nema flotu. U sraz”, kažem. Brodski motori zagrme. Kimnem Roqueu i kažem: “Hic sunt leones.” Riječi našeg gospodara Nera au Augustusa, nadguvernera Marsa, trinaestog svog imena. Moji vojskovođe ponove rečenicu.
Tu su lavovi.



Nema komentara:

Objavi komentar