Kate Mitchell: UVALE BOLI I LJUBAVI, odlomak 1

Izišli su na palubu. Lagan povjetarac mrsio je njezinu dugu kosu. More se ljeskalo pod sunčevim zrakama. 

– Pogledaj prema gradu – rekao je oduševljeno. – Odavde je zaista veličanstven. Vjerujem da znaš da je katedrala svetog Duje najstarija na svijetu. Bez nje Split ne bi bio Split – rekao je ponosno.

– Naravno, posao mi je da to znam – Ivana se nasmijala.

– Htio sam ti pokazati da sam se potrudio nešto naučiti – rekao je veselo.

Oliver je s užitkom promatrao panoramu grada s mora. Jahta je snažno rezala valove ploveći prema Splitskim vratima. Oplovit će Brač da bi stigli do Bola, s druge strane otoka. Ivani se činilo da je Martin namjerno usporio plovidbu kako bi što duže uživali na pogledu na Split s mora.

– Da, kod nas kažu da je ovo najljepši grad na svijetu. Čudesan je koliko i priroda koja ga okružuje. Pogledaj kako je zaštićen – Ivana je rukom pokazala prema gradu. – S jedne je strane Kozjak, s druge Mosor, a Kliška tvrđava kao da štiti sam ulaz u grad. Poput bisera u školjci, stoji zaštićen. Doista vjerujem da se priroda pobrinula da sačuva sve posebnosti ovog grada. No, ljudi se ponašaju sasvim drugačije od nje – dodala je kiselo, ne mareći kako će Oliver shvatiti njezine riječi.

– Razumijem – Oliver je postao pomalo rezerviran. – Stalo ti je da se sačuvaš ono najljepše, ali ti ne možeš spriječiti ono što se događa. I sama sudjeluješ u tome na neposredan način, zar ne? 

– Da, sudjelujem – Ivana je priznala. Ponekad je doista žalila što radi posao koji je radila, iako ga je voljela.

Imao je on svojih lijepih strana, bio je dinamičan i omogućavao joj je da upozna i gradove i ljude, što u drugim uredskim poslovima ne bi mogla. Naučila je mnogo o svom gradu, a upoznala je i mnoge ljude koji su ga voljeli iz dubine duše. Isto tako, upoznala je i one koji bi za novac prodali i svoju dušu i dušu svoga grada. 

– Ne možeš mi oprostiti što kupujem nekretnine na obali? – upitao je otvoreno i pogledao je u oči. – Da, zanima me posao, ali tražim i kuću koja će biti moj dom kad budem ovdje živio – rekao je uvjerljivo.

– Zar doista namjeravaš postati Splićanin? – Ivana nije skrivala čuđenje. – Ne mogu zamisliti da tu živiš. No, vjerojatno imaš ideju i kako adaptirati tradicionalnu kuću, kao što si uredio i ovaj brod – rukom je okružila oko sebe.

– Da, te kuće imaju dušu, povijest koju treba prepoznati i upoznati – Oliver je zaneseno objašnjavao. – Za luksuz treba samo novac, ali za kuću s dušom treba mnogo više, treba znanja i razumijevanja. Kad se uredi, kuća treba imati sve što je potrebno za ugodan život. I više od toga. Koliko sam vidio, građene su tako da su potpuno prilagođene klimi. Ti zidovi potpuno štite i od sunca i od zime. Pretpostavljam da će se s vremenom pokazati još neke prednosti tradicionalne arhitekture. 

– Namjeravaš je urediti kao svoj brod? Hoćeš li isto učiniti s drugim kućama koje kupiš? – Ivana je koristila priliku da što više dozna o njegovu projektu. – To bi im moglo vratiti život… 

– Da – Oliver se nasmiješio. – Znaš… Od prvog sam trenutka znao da si posebna – pogledao ju je u oči.

– Ne treba biti poseban da bi se to zaključilo – odvratila je suho i skrenula pogled na valove. Doista nije željela čuti nastavak. To bi za nju bilo previše. Sve je upućivalo na to da mu je ona privlačna, ali… To je nije nimalo veselilo.

– Mislim da si posebna i kao osoba, ne samo kao agentica za nekretnine – nasmijao se, svjestan njezine pretjerane reakcije. – Samo želim reći ono što osjećam. Oduvijek sam bio iskren u svemu. Nikada ne bih posegnuo za nečim nedopustivim da bih postigao cilj. Istinu ne prešućujem. Volim je reći po svaku cijenu. A reći ću je i sada – prišao joj je korak bliže.

Ivana je osjetila kako joj se disanje ubrzalo, a srce joj je lupalo. Što je osjetila u tom trenutku? Nije mogla prepoznati nijednu emociju od svih koje su se pomiješale u njoj.

U ranjivom je razdoblju i željna je pažnje. Usamljenost se katkad može sakriti pred drugima, ali ne pred sobom.

Da, lijepo je biti svjesna da je voljena, ali srljati iz veze u vezu samo da bi ublažila osjećaj usamljenosti, bilo bi očajnički. Čeznula je za nekim tko će je razumjeti, za zagrljajem i za nekim tko će joj dati onoliko koliko je i sama spremna ponuditi.

Ništa više od toga nije tražila. I ona je kao i sve djevojke imala svoje snove. Trenutačno je hodala po ruševinama tih snova, ali nije se dala obeshrabriti. I dalje je vjerovala u ljubav. I znala je da ponovo raste njezino uvjerenje da će upoznati muškarca koji će zaliječiti sve rane koje je nosila na svojem srcu.

Kad naiđe na nekoga tko je poseban, osjetit će to. Znala je da hoće. Nije trebala žuriti nikamo. Pred sobom je imala vremena napretek. Jedno razočaranje nije trebalo uništiti njezinu veliku vjeru u ljubav. Iako ju je, naravno, pokolebalo.

– Ne želim razgovarati o osjećajima – Ivana je rekla nakon poduže šutnje.

– Zato što se bojiš svojih – Oliver joj je spremno odgovorio.

– Nisam spremna – Ivana je rekla kruto. – Ne znam kada ću biti, ni hoću li ikada biti – rekla je podižući glas.

– Tako se uvijek osjećamo kada smo razočarani.

Ivana se odmakla od njega. Sumnjala je da je on ikada doživio razočaranje poput njezina. To joj je bilo nespojivo s njim. Nije znala ništa o njegovu životu, ali uvjerila se da se više oslanja na razum nego na osjećaje i da zna reći prave riječi u pravom trenutku. To je doista bila odlika posebnih. A ona je imala dojam da je on doista poseban.

– Misliš da mi možeš reći nešto o meni što još ne znam? – upitala ga je otresito.

Pogledala je prema moru. Prizor je bio doista lijep. Maleni valovi kao da su se lovili po površini mora, poput razigrane djece. Sunce se ogledalo u svakom od njih, tako da je izgledalo da se tisuće malenih sunašaca nalazi svuda oko nje. Plovidba je trebala trajati nešto više od sat vremena.

– Mislim da ne znaš koliko si snažna i vrijedna divljenja – nakon tih riječi, Ivana je podigla pogled prema njemu.

Oliver je uklonio pramen kose koji joj je pao preko lica, promatrajući iskrice u njezinim plavim očima. Ivana se željela pomaknuti, ali nije mogla. Promatrala ga je kao opčinjena. Vrijeme je stalo. Sve je stalo. Osjećala je samo otkucaje srca, koji su je podsjećali da je živa. Njegove sive oči postale su gotovo plave, kao da se more zrcalilo u njima. 

***

Roman Kate Mitchell izlazi u srpnju 2014.!