četvrtak, 11. svibnja 2017.

Caleb Krisp: ZAUSTAVITE IVY POCKET


Caleb Krisp:  ZAUSTAVITE IVY POCKET 

Prvo poglavlje 


– Što ovoga puta imaš za nas, Ivy?
            Potapšala sam se po džepu haljine. – „Latice na vjetru“. Strašno je dirljivo − riječ je o krepavanju i plutanju u daljinu na toplome povjetarcu.
            Ezra Snagsby kimne tako da mu se ovješena koža na čeljusti velebno zalelujala. – Izvrsno. – Zatim mi dobaci prilično zabrinut pogled ispod neukroćenih prašuma svojih čupavih obrva. – I pročitat ćeš kako je napisano, zar ne, Ivy?
            – Da, dragi. Sve od dosadne riječi do dosadne riječi.
            Opet kimne − ovoga puta mami Snagsby koja je bila strahovito dostojanstvena. Čak i kada bi kočija poskočila preko rupe na cesti i zatresla nas kao krpene lutke, mama Snagsby ne bi se niti mrdnula.
            – Za „Latice na vjetru“ moram zahvaliti gospođici Carnage. – rekla sam zaglađujući svoju najbolju azurnu opravu (s bijelim pojasom). – Preuzela je posao kada je gospodin Abercombie iščezao − posljednji je put viđen negdje između polica s grčkim mitovima i francuskih romana. Vrlo tajanstven slučaj. Gospođica Carnage u knjižnici radi tek nekoliko tjedana, a već sam joj strašno prirasla srcu.
            – Jako zanimljivo, Ivy. – reče Ezra s dubokim uzdahom. Oslonio je glavu o zid kočije. Teške mu se vjeđe spuste. Starac je gotovo odmah zahrkao.
            – Brže, kočijašu! – rikne mama Snagsby udarajući suncobranom o krov kočije. – Nemamo cijeli dan!
            Prije negoli me gospođica Frost prije tri mjeseca poslala u London da živim sa Snagsbyjima, nisam imala mnogo iskustva sa životom kćeri. Pravu majku ne pamtim. Znala sam samo da je mrtva. I da me gospođica Frost pronašla posve slučajno, sklupčanu u majčinu beživotnom krilu u nekakvoj sablasnoj kući. Pokazalo se da sam prirodno darovita za ulogu kćeri.
            – Imaš bič, čovječe! Posluži se njime! – grmjela je mama Snagsby izvirivši kroz prozor. – Ili moram sama izaći da to učinim?
            Snagsbyji su krasan par. Prastari su. Glave su im poput blago natučenih dinja. Imaju istovjetne grbe na leđima. Ali neodoljivo su brižni. Opojno mazni. Njihova kći Gretel otišla je u školu bontona u Pariz pa im je preostalo preobilje ljubavi kojom me obasipaju. Moglo bi se mirne duše reći da sam im kao oko u glavi. Sunašce koje im je zagrijalo dane.
            – Prestani škiljiti, mlada damo! – plane mama Snagsby toplo mi se mrgodeći. – Izgledaš kao džeparošica.
            Mama Snagsby uvijek pršti takvim mrvicama majčinskih savjeta i skrbi. Poučava me kako da budem bolja. Ili kako da budem zericu manje odvratna. A to je baš krasno.
            – Ispravi leđa. – naloži mi. – Kada djevojka nije blagoslovljena ljupkim crtama lica ni lijepom kosom, mora se služiti drugim vještinama − dobrim držanjem, profinjenim govorom, besprijekornim vladanjem.
            – A vi se njima vrlo dojmljivo služite, draga. – rekla sam i uputila joj svoj najljupkiji osmijeh pun razumijevanja. – Način na koji obilato nanosite puder pravo je čudo. Nikada takvom sitnicom nije postignut toliki dojam.
            Mama Snagsby odmahne glavom kao da sam tupavica. – Gdje li je gospođici Frost bila pamet kada nam te naprtila na pleća?
            – Gospođica Frost pravo je čudo. – odvratila sam. – Znala je da ćemo se savršeno slagati.
            Mama Snagsby opet odmahne glavom. Nedvojbeno da rastjera suze radosnice koje su prijetile nadrijeti iz njezinih prasećih očica i sve nas potopiti. Snagsbyji gotovo nikada ne spominju gospođicu Frost. Poznaju je samo iz viđenja. Vjerovali su da je nekakva putujuća guvernanta. Gospođica Frost nekako je dočula da traže kćer. Nikada me nisu pitali kako sam je upoznala niti što sam radila u Batterfield Parku. Zapravo, Snagsbyji nikada nisu pokazali nikakvo zanimanje za moj život prije doseljenja k njima.
            – Popravi pletenicu. – reče mama Snagsby. – Kosa ti izgleda kao da si bila u oluji.
            – Što je istina. – rekla sam i počela popravljati kosu. Kada sam jutros izašla po mlijeko, kupovala kruh i slaninu za naš doručak te nosila cipele postolaru na popravak, puhao je olujni vjetar. Vidjela sam kako je prodavača voća podigao uvis i bacio na obližnju kočiju. Siroti čovjek slomio se na tri komada. Prava tragedija.
            – Besmislice! – zareži mama Snagsby.
            – Za njega nisu, draga. – ozbiljno sam odvratila. – A pomislite samo na njegovu suprugu i jedanaestero djece.
            Snagsbyji nisu znali ništa o Satnome dijamantu. Bila sam u čudovišnoj napasti da im ga spomenem − tu istodobno opojnu i jezivu tajnu − ali obećala sam gospođici Frost. Usto, Snagsbyji su bili skromna soja. Priprosti. Profinjeni koliko i kajgana. Užasnuli bi se da doznaju kako nosim neprocjenjivu i ubojitu ogrlicu.
            – Ovo nije panoramska vožnja perivojem! – drekne stara koza. – Upri malo!
            Prilično nam se žurilo. A sve zbog smrti. Moje najbolje plave haljine. Pjesme u mojem džepu. Krojačkog metra oko Ezrina koščatoga vrata. Snagsbyji su bili pogrebnici − tvrtka Povoljni ukopi Snagsby bila je veoma uspješna i specijalizirana za velikodušne popuste na ljesove standardnih veličina.
            – Izložbeni salon jutros je bio u strašnome stanju. – rekla je mama Snagsby odmjeravajući me majčinskom privrženošću. – Kada završimo s poslom, ribat ćeš ga dok ne zablista. Jesam li bila jasna, mlada damo?
            – Nisam posve sigurna, draga. – odvratila sam. – Znate jako mumljati… Katkad mi je lakše zamisliti što ste mogli reći i domisliti ostatak.


Nema komentara:

Objavi komentar