srijeda, 29. svibnja 2019.

Jane Harper IZGUBLJENI ČOVJEK


Jane Harper
Izgubljeni čovjek
S engleskog preveo Dražen Čulić





















Odozgo, izdaleka, tragovi u prašini izgledali su kao nevelika kružnica. Daleko je ta kružnica bila od savršene, njezin je nepravilni rub negdje bio deblji, negdje tanji, a na nekim je mjestima sasvim nestajao. Ona nije bila ni prazna.
U sredini se nalazio nadgrobni kamen, sasvim gladak od stoljetnog djelovanja pijeska, vjetra i sunca. Kamen je bio uspravljen, visok jedan metar, savršeno okomit. Gledao je na zapad, prema pustinji, što je za taj daleki kraj bilo neobično. Rijetko bi se tko odlučio za zapad.
Ime pod njim ukopanog čovjeka davno je izbrisano, ali domaći su ljudi – svih njih šezdeset i pet, kao i stotina tisuća grla stoke – mjesto poznavali jednostavno kao stočarov grob. Na tom komadu zemlje nikada nije bilo groblje; stočara su zakopali tamo gdje je umro, a ni nakon više od jednog stoljeća nitko mu se nije pridružio.
Ako bi posjetitelj prešao rukom preko izlizana kamena, pod rukom bi mogao napipati udubljeni dio datuma. Jedinica, osmica i možda devetka, tisuću osamsto devedeset i neka godina. Još su samo tri riječi bile vidljive. Bile su urezane niže, gdje su bile zaštićenije od sila prirode. Ili su još onda udubljenja načinjena dubljima; nekome se njihova poruka učinila važnijom. Pisalo je:
Koji je zalutao
Znali su proći mjeseci, možda i cijela godina, a da tuda nitko ne prođe, kamoli zastane kako bi pročitao izblijedjeli natpis ili žmirkao na poslijepodnevnom suncu. Tamo se čak ni stoka nije zadržavala. Tlo je bilo uobičajeno pjeskovito i škrto jedanaest mjeseci, ostatak godine prekrivale bi ga mutne vode poplavā. Kravama je bilo draže lutati sjevernije, gdje je u hladu stabala ispaša bila bolja.
I tako je grob uglavnom stajao sam, pokraj triju redova tanke žičane ograde za stoku. Ta se ograda protezala desetak kilometara na istok i nekoliko stotina na zapad, u pustinju, prema obzoru tako ravnom da se činilo nemogućim da je Zemlja zaobljena. Bila je to zemlja puna opsjena, samo je nekoliko jadnih stabala svjetlucalo sasvim daleko, plutajući na nepostojećim jezerima.
Negdje na sjeveru nalazila se farma, još je jedna bila na jugu. Prvi susjedi tri sata daleko jedan od drugog. Sa samoga groba nije se mogla vidjeti cesta prema istoku. Ako je to uopće prava cesta. Široki trag u prašini znao bi danima biti tih, neuznemiren niti jednim vozilom.
Trag je vodio do naselja po imenu Balamara – zapravo, bila je to samo jedna ulica – nastanjena ljudima koji bi, da se skupe, skoro svi stali u malo veću sobu. Tisuću i pol kilometara dalje na istoku nalazila se obala i na njoj Brisbane.
U određeno bi vrijeme svake godine nebo nad stočarovim grobom protresla grmljavina helikoptera. Piloti su obavljali posao iz zraka i bukom tjerali stoku preko površina velikih poput manjih europskih država. Sada je, međutim, nebo bilo prazno i golemo.
Kasnije – prekasno – helikopter će namjerno polako i nisko preletjeti tuda. Pilot će najprije primijetiti automobil zbog odsjaja užarenog metala. Nešto udaljeniji grob privući će mu pažnju sasvim slučajno dok se bude okretao tražeći pogodno mjesto za slijetanje.
Pilot neće primijetiti kružnicu u prašini. Pogled će mu privući bljesak nečeg plavog na crvenoj podlozi. Radna košulja, otkopčana i djelomično skinuta. Tih se dana najviša poslijepodnevna temperatura penjala do četrdeset i pet stupnjeva. Otkrivena je koža ispucala na suncu.
Poslije će oni na tlu vidjeti debele i tanke tragove u prašini i zagledat će se u daleki obzor pokušavajući ne razmišljati o tome kako su nastali.
Nadgrobni je kamen bacao malenu sjenu. Bila je to jedina sjena koju se moglo vidjeti, crna i skliska, povećavala se i smanjivala dok je kružila poput sunčeva sata. Čovjek je puzao, zatim se vukao na rukama. Ugurao se u tu sjenu očajnički preklapajući tijelo, ritajući se i grebući nogama po tlu, preplašen i žedan.
Kada je pala noć, nakratko je predahnuo, prije nego je Sunce opet izišlo i pokrenulo užasno okretanje. Drugog dana nije trajalo toliko dugo, Sunce je uskoro bilo previsoko. Ipak, čovjek je pokušao. Lovio je sjenu dok je to bilo moguće.
Kružnica u prašini umalo nije zatvorila puni krug. Nastajala je nešto kraće od dvadeset i četiri sata. Onda je stočar konačno dobio društvo, Zemlja se nastavila okretati, a sjena se pomicala sama, dok je čovjek nepomično ležao u središtu prašnjava groba pod čudovišnim nebom.


Nema komentara:

Objavi komentar