ponedjeljak, 20. svibnja 2013.

JAVIER MARĺAS ZALJUBLJIVANJA



JAVIER MARĺAS: ZALJUBLJIVANJA (sa španjolskog prevela Simona Delić)

Čovjek se mora prihvatiti posla. Svijet je prepun lijenčina i pesimista koji ništa ne postižu jer se uopće ne trude, nakon svega si dopuštaju jadikovanje i osjećaju se frustrirani i hrane svoj resantiman prema van: takva je većina pojedinaca, idiotske lijenčine, unaprijed poraženi, zbog svojega načina života i zbog sebe samih. Ja sam ostao samac svih ovih godina; upravo tako, s vezama koje su mi donosile ugodu i koje su me zabavljale, u iščekivanju. 
Prvo, u iščekivanju da se pojavi netko tko će mi donijeti slabost, i tko će biti dovoljno zanimljiv da u meni izazove takav osjećaj. Zatim... za mene je to jedini način da shvatim tu riječ koji svi ljudi koriste olako, ali koja ne bi trebala biti tako jednostavna s obzirom na to da ju ne poznaju mnogi jezici, samo talijanski jezik osim našega, koliko mi je poznato, naravno da ja znam tek poneki jezik... Možda i njemački, istina je da ne znam: zaljubljivanje. Imenica, pojam; pridjev, stanje, to jest poznatije, barem ga francuski poznaje, a engleski ne, ali se trudi i približava se... Mnoge osobe jako su nam simpatične, zabavljaju nas, očaravaju nas, izazivaju u nama ljubav pa nas čak i raznježuju, ili nam se sviđaju, oduševljavaju nas, pa nas čak i zaluđuju, uživamo u njihovu tijelu ili u njihovu društvu ili u objema stvarima, kao što mi se događa s tobom i kao što mi se dogodilo i u drugim okolnostima, malobrojnim. 
Čak nam neke osobe postanu i neophodne, snaga običaja ogromna je i naposljetku zamijeni gotovo sve drugo, čak i ako istisne s mjesta nešto drugo. Može istisnuti ljubav, primjerice; ali ne zaljubljivanje, treba razlikovati ljubav i zaljubljivanje, iako su slični, nisu jedno te isto... Ono što je jako rijetko jest osjećaj slabosti, istinske slabosti zbog nekoga, onoga što je izaziva u nama, što nas čini slabima. To je presudno, što nam onemogućuje da budemo objektivni i što nas stalno razoružava i zbog čega se predajemo u svim borbama, kao što se naposljetku predaje pukovnik Chabert u nazočnosti svoje žene čim ju je ugledao nasamo, pričao sam ti o toj priči, pročitala si ju. 
Djeca to uspijevaju, kažu, i nemam razloga u to ne povjerovati, ali riječ je o drukčijoj ljubavi, riječ je o nezaštićenim bićima od trenutka kad se pojave, od prvog trenutka, slabost koju nam donose vjerojatno nam je urođena zbog njihove apsolutne nezaštićenosti, a, kako se čini, ona ostaje... 
Općenito, ljudi to ne proživljavaju s nekom odraslom osobom, niti traže takvo iskustvo. Ne iščekuju, nestrpljivi su, prozaični, možda čak i ne vole onu drugu osobu jer ju ne mogu ni zamisliti, stoga ulaze u veze ili se žene za prvu koja im se približi, nije tako čudno, to je norma tijekom cijeloga života, ima onih koji misle kako je zaljubljivanje moderna tvorevina izišla iz romana. Bilo kako bilo, sada ju posjedujemo, izum, riječ i sposobnost za osjećaj“, Díaz-Varela ostavio je poneku nedovršenu riječ ili napola u zraku, oklijevao je, bio je u iskušenju krenuti u digresije svojih digresija, zakočio se; nije želio raspravljati nadugo i naširoko, unatoč svojim sklonostima, nego ispričati mi nešto.

Nema komentara:

Objavi komentar