srijeda, 19. lipnja 2013.

Marina Fiorato: Kći Siene



 

Marina Fiorato: Kći Siene
S engleskog preveo Ozren Doležal


Siena
1723.

PROLOG

Magarac

Dva gospara iz Siene promatrala su usmrđeno truplo prebačeno preko zidina uz Camollijska gradska vrata.
– Je li to konj? – upita mlađi, pošto se truplo već raspalo do neprepoznatljivosti.
– Ne, magarac – odvrati stariji.
– Hmm – zamisli se mlađi. – Što bi to moglo značiti?
– Evo, ovako – reče stariji, kojemu je bilo drago da ga netko nešto pita i čije držanje mudroga starca njegovim prijateljima nije bilo milo – tridesetih godina 13. stoljeća Firentinci koji su opsjedali Sienu znali su bacati magareća trupla preko gradskih zidina. Nadali su se da će lešina u grad unijeti kugu i druge zaraze.
Mlađi brzo prekrije nos i usta rupčićem. – Isuse! Je l' i ovo kužno? Smrdi k'o da jest.
Dio mio. Nije danas k'o u staro doba. Crklo nečije magare pa ga ostavili. Samo to i ništa više.
Njegov suputnik izvije vrat uvis i pogladi bradu koju se jednoga dana nadao imati.
– Nisam baš siguran. Gle, eno krvi i krzna navrh kapije. Tog su momka bacili preko. Trebamo li kome javiti?
– A kome?
– Ovaj, ne bih znao… Vojvotkinji? Ili vijeću? Možda gradskoj straži?
Starac se okrenu prema mlađem prijatelju. Još nije doživio da mu mladac proturječi pa nađe shodnim malčice pooštriti ton.
– Gradskoj straži? – posprdno reče. – Navečer uoči Palija[1]? Ne misliš li da možda imaju pametnija posla negoli brinuti o krepanu magaretu?
Dječak obori glavu. Pretpostavljao je da starac ima pravo. Sutradan se održavao Palio i cijeli je grad uzavreo od uzbuđenja, a ta uzavrelost ponekad prekipi i preraste u nasilje. Bilo kako bilo, povuče se nekoliko koraka do mjesta s kojega se ta gadna hrpa više nije vidjela. Gorljivo praznovjeran poput svih Sijenjana, nije mogao odagnati pomisao da je magarac loš predznak za grad. Sitne, neugodne misli rojile su mu se po glavi poput muha koje su se vrzmale oko trupla.

1

Sova

Pia Tolomei, najljepša žena u Sieni, za devetnaesti je rođendan na dar dobila ogrlicu i supruga.
Imendan je provela tiho sjedeći u vlastitim odajama, isto kao i sve ostale dane − isto, isto, isto. Ali zatim joj je služavka javila da je otac želi vidjeti i smjesta je znala što joj se sprema. Taj je trenutak čekala otkako je napunila jedanaestu.
Drhtavom rukom odloži obruč za vezenje i iz istih se stopa spusti u piano nobile[2]. Koljena su joj također drhtala noseći njezinu sitnu i uspravnu figuru niza stube, ali hrabro se držala. Znala je kako je kucnuo čas da se suoči s onim čega se godinama užasavala, sve otkako je dovoljno stasala da pojmi svrsishodnost brakova sklopljenih iz koristoljublja.
Osam je godina Pia iščekivala, iz dana u dan, da je umotaju kao paket i predaju njezinu ruku nekom mladom izdanku sijenskoga plemstva. Ali sudbina je htjela da ostane slobodna, sve do danas. Pia je znala da je otac neće dati nikome izvan granica njezina kotara, contrade Civetta, četvrti Sove[3]. Utoliko je imala sreće jer muški su nasljednici uglednih obitelji iz Civette bili malobrojni. Dječak kojemu je obećana još u kolijevci preminuo je od leptospiroze. Drugi je morao u rat i oženio se u tuđini. Jedini preostali nasljednik kojega se mogla sjetiti nedavno je napunio petnaest. Predosjećala je da njezin otac čeka da momak malo odraste. Sada se spuštala stubama, posve uvjerena kako joj ne gine da je okuju za to dijete.
U glavnoj odaji stajao je njezin otac Salvatore Tolomei obasjan snopom zlaćane svjetlosti koji je padao kroz prozor. Oduvijek je naginjao teatralnosti. Pričekao je da mu priđe i hladnim cjelovom dotakne obraz, a zatim poput opsjenara izvukao iz rukava svjetlucav zlatni lančić. Položio joj ga je na dlan gdje se sklupčao poput male otrovnice, a Pia je opazila da s lančića visi nekakav privjesak ili medaljon.
– Pogledaj izbliza – reče Salvatore.
Pia ga posluša ne bi li mu udovoljila, skrivajući nestrpljenje koje je u njoj raslo. Na zlatnome disku ugleda sliku ženske glave koja kao da je lebdjela, slobodna od tijela.
– Kraljica Kleopatra glavom i bradom – sa strahopoštovanjem šapne Salvatore – na jednom od svojih egipatskih zlatnika. Star je više od tisuću godina.
Njegova zaokružena figura kao da se od ponosa još više nadula. Pia uzdahne u sebi. Odrasla je gotovo svakodnevno slušajući priče o tome kako Tolomei vuku korijene iz egipatske kraljevske loze Ptolomejevića. Salvatore Tolomei − i svi capitani Civette prije njega − neprestano su ljudima govorili o slavnoj kraljici Kleopatri čiji su izravni potomci.
Pia osjeti kako joj težina obiteljske baštine pritišće ramena i gotovo sućutno pogleda davno preminulu kraljicu. Da je njezina duga, znamenita loza morala spasti na Piju, Sovicu, kći i nasljednicu kuće Sova! Pia nije bila kraljica ničega doli contrade Civetta, kneginja tihe četvrti na sjeveru Siene, vladarica nekoliko drevnih dvorišta i carica družine postolara.
– A na drugoj strani?
Pia okrene dukat i ugleda zlatni reljef male sove.
– Naš amblem, a i njezin. Simbol Minerve, Afrodite, Civette.
Podigne pogled prema ocu čekajući da prijeđe na stvar. Znala je da nikada ne daruje ako pritom ne očekuje nešto zauzvrat.
– Dar je to za tvoj imendan, ali i miraz – reče on. – Razgovarao s Faustinom Caprimulgom iz contrade Orla. Njegov sin, Vincenzo, uzet će te za ženu.
Pia stisne šaku oko dukata tako da joj se usjekao u dlan. Osjeti kako joj tijelom šiklja usijani plamen bijesa. Nije, naravno, očekivala da će sama izabrati supruga, ali nadala se da će dječaka iz obitelji Chigi u braku imati prilike malo poučiti kako bi stekao bar nešto od onoga čemu se od supruga nadala – da prema njoj bude ljubazan i ostavi je na miru. Kako joj je rođeni otac to mogao učiniti? Uvijek je, uvijek činila sve što je Salvatore tražio, a za to će je nagraditi brakom s muškarcem koji nije samo, koliko je čula, na lošemu glasu nego je i iz druge contrade. Bilo je to nečuveno.
Znala je da Vincenza bije glas kako je gotovo jednako zao i okrutan kao njegov otac, zloglasni Faustino Caprimulgo. Obitelj Caprimulgo koja je vladala contradom Orla bila je među najstarijima u Sieni, ali plemenitost te drevne obitelji nije se odražavala u njihovu ponašanju. Njihova zlodjela bila su brojna − bili su čopor zlikovaca, jato Orlova. Pia je bila predobro odgojena da bi tragala za glasinama, ali priče su ipak dopirale do njezinih ušiju –  o ubojstvima, premlaćivanjima, Vincenzovim obeščašćenjima brojnih žena diljem Siene. Prošle se godine jedna djevojka objesila o kuku za meso u obiteljskoj kući. Tek je bila izišla iz škole. „Noseća“, rekla je Pijina služavka. „Još jedan tek izlegli mali Orao.“ Salvatore je bjelodano bio u stanju zanemariti takvo ponašanje u korist dobre partije.
– Oče – reče – ne mogu. Znate što se o njemu priča − što se dogodilo djevojci Benedettijevih. Usto, on je Orao. Otkada se sove pare s orlovima?
Pia zamisli te dvije ptice kako se pare i stvaraju užasnog mješanca, himeru, grifona. Naopako, sve je to bilo naopako. Salvatoreovo se lice skameni od bijesa, a ona u istome trenu iza sebe začuje škripu čizme.
Bio je ovdje.
Pia se polako okrene, a tijelom joj prođu jezoviti trnci kad Vincenzo Caprimulgo iskorači iz sjene.
Neobična igra svjetlosti prvo mu osvijetli nos i oči. Kljun i dvije perle – kao u preparirane peradi u očevoj lovačkoj kući. Tanke mu se usne izviju u lagani smiješak.
– Iskreno žalim što vam brak nije po volji. – Glas mu je bio miran i odmjeren, s tek nagovještajem prijetećeg prizvuka. – Vaš otac i ja imamo vrlo osobit razlog za sklapanje saveza među našim contradama. Ali siguran sam da ću vas uspjeti … navesti da promijenite mišljenje o meni jednom kad me bolje upoznate.
Pia otvori usta da odgovori kako ga nema želju bolje upoznati, ali bila je predobro odgojena da bi bila neučtiva i previše uplašena da bi rekla što misli.
– Za to ćete imati vremena u izobilju jer vaš se otac složio da se vjenčanje održi sutra nakon Palija na kojem namjeravam pobijediti.
Priđe joj tako da je na licu osjetila njegov dah. Nikada se još nije našla toliko blizu nekom muškarcu, osim vlastitu ocu.
– A i uvjeravam vas, gospo, da postoje izvjesna borilišta na kojima vas mogu zadovoljiti daleko bolje od petnaestogodišnjeg dječarca.
Zloba u njegovim očima bila je prepoznatljiva. A bilo je u njima još nečega: neprikrivene požude koja joj je utjerala strah u kosti. Progurala se uz njega i pobjegla stubama natrag u svoje odaje dok su joj u ušima odzvanjale očeve isprike. Ali isprike nisu bile upućene njoj nego Vincenzu.
Našavši se sama u svojim odajama, Pia se ushoda stisnutih šaka dok joj je krv tutnjala u sljepoočnicama. Slušala je kako u se prizemlju obavljaju završne pripreme uoči gozbe za koju je vjerovala da se održava u čast njezina imendana. Kako je moguće da joj se život ovako naglo preokrenuo?
Nekoliko je puta tijekom večeri Salvatore slao sluge da joj pokucaju na vrata. Nije se na njih obazirala: slavlje će se nastaviti bila ona nazočna ili ne. Očajna i uplašena, skutreno je sjedila u naslonjaču dok je vani padao mrak, gladna i uzdrhtala premda nije bilo hladno.
Naposljetku je došao i njezin otac, čijoj volji nije mogla proturječiti. Naložio joj je da prošeće dvorištem s Vincenzom i divi se sutonu. Sva je posluga bila u kući. Bit će to prilika da upozna muža.
Pia učini kako joj je zapovjeđeno i otprati Vincenza do njegova konja dok je zalazeće sunce zlatilo drevno kamenje. Još skamenjena od šoka, nije s njim pokušala povesti razgovor pa su se do trenutka kada su se našli na drugoj strani dvorišta njegove udvornosti i doskočice već pretvorile u podsmjeh i podbadanje. Otupjelo je promatrala kako je opkoljavaju sjene sutona. Bez riječi ga je otpratila do lođe u kojoj je vezao konja i šutke pričekala da uzjaše. Odjednom se bacio na nju i odvukao je za najmračniji stup. Pritisnuo je gladne usne uz njezin vrat i pohlepnim je rukama zgrabio za grudi.
– Dođi – pakosno šapne – ugovori su ispisani, još malo i moja si, još samo malo.
Opirala mu se, očajnički dozivala upomoć premda nije bilo nikoga tko bi je čuo, udarala ga po licu i prsima. Njezino ga je otimanje, čini se, samo još više ražestilo, a kada ju je zgrabio za kosu i gurnuo kroz vrata staje, pomislila je da joj nema spasa. Omirisala je toplo sijeno i okusila jetku krv na mjestu gdje se ugrizla.
– Ostani čista onda još jednu noć – prezirno se obrecne stojeći nad njom – jer sutradan ću te ionako imati.
Na pragu se osvrne.
 – I da više nikada nisi podigla ruku na mene.
Zatim je stade udarati nogom, bez predaha, ne po licu kojemu nije bilo ravna, nego po tijelu tako da modrice ostanu skrivene pod haljinom.
Kad je napokon otišao, pala je u šok pa je glasno, snažno se grčeći od suha kašlja, povratila u sijeno. U toplome je mraku čula kako se Civettini konji znatiželjno vrpolje i ržu.
Sva bolna, uspravi se i zaputi ravno iz dvorišta prema crkvi Civette na drugoj strani gradskoga trga. Položi ruke na teška vrata kroz koja je godinama prolazila na krštenje, krizmu i ispovijed. Te večeri nije nježno podigla zasun, već je snažno gurnula vrata tako da su tresnula o pilastre odaslavši bijesnu jeku da odzvanja utrobom stare crkve. Otrči do Gospine kapele gdje je noge iznevjere pa udari koljenima o hladan kamen. Molila je i molila, snažno stežući privjesak među dlanovima. Nijednom nije podigla pogled prema likovima Krista i Marije. Zazivala je upomoć daleko drevnija božanstva. Vjerovala je da će joj više pomoći drevni talisman koji steže u rukama. Molila je da se nešto dogodi, neka nedaća koja bi je oslobodila od udaje. Rastvorivši ruke, na jednome dlanu ugleda otisak Kleopatre, a na drugome sove.

NASTAVAK ROMANA POTRŽITE U SVIM KNJIŽARAMA ILI NA WEBU http://www.profil-mozaik.hr



[1] Tradicionalna konjička utrka koja se održava dva puta godišnje i središnji je politički, kulturni i društveni događaj u Sieni onoga doba (op. prev.)
[2] Glavni kat renesansnih vlastelinskih kuća na kojem je primaća soba i gostinjske spavaće sobe (op. prev.). 
[3] Jedna od sedamnaest odijeljenih gradskih četvrti Siene koje većinom nose imena životinja (op. prev.). 

Nema komentara:

Objavi komentar