utorak, 18. lipnja 2013.

Cecelia Ahern: Kao nikad u životu



 
 Cecelia Ahern: Kao nikad u životu
S engleskog prevela Petra Mrduljaš Doležal












Prvo poglavlje


Draga Lucy Silchester,
Imate zakazan sastanak za ponedjeljak, 30. svibnja 2011.

Nisam pročitala ostatak pisamca. Nisam trebala jer sam znala od koga je. Znala sam to čim sam se vratila s posla u svoju garsonijeru i ugledala ga na podu, na pola puta između ulaznih vrata i kuhinje, na mjestu gdje je tepih oprljen kad je prije dvije godine ondje palo − i sletjelo − božićno drvce pa su lampice osmudile niti tepiha. Tepih je bio jeftin i star jer ga je izabrao moj škrti stanodavac, od pohabana, siva, industrijskog tkanja koje je izgledalo kao da je preko njega prešlo više stopala nego preko bikovih muda na mozaiku u Galeriji Viktora Emanuela II. u Milanu, koja navodno donose sreću. Sličan ćete materijal vidjeti na mom radnom mjestu − što je prikladnije jer nije zamišljen za bose noge nego izrađen za nepresušan promet pješaka u sjajnim kožnatim cipelama koji se kreću od svog pregratka do fotokopirke, od fotokopirke do aparata za kavu, od aparata za kavu do protupožarnog stubišta gdje se krišom puši jer je to, ironično, jedino mjesto gdje se ne pali protupožarni alarm. Sudjelovala sam u pothvatu traženja tajne lokacije za pušenje i kad god bi nas neprijatelj pronašao, dali bismo se u potragu za novim utočištem. Trenutačna lokacija bila je lako uočljiva − odavale su je stotine opušaka u hrpicama na podu, koje su do zadnjeg dima isisali njihovi pušači u paničnoj, ustrašenoj žurbi, tako da su im duše lebdjele u njihovim plućima, a ljušture ostajale odbačene, zgažene i napuštene. To je mjesto bilo obožavanije od ijednoga drugoga u zgradi, čak i od aparata za kavu, čak i od izlaznih vrata u 18 sati, a definitivno obožavanije od stolice ispred radnoga stola Edne Larson − šefice − koja je žderala dobre namjere kao pokvareni aparat za pića koji ti proguta kovanice, ali ne ispljune čokoladnu štangicu.
Pismo je ležalo na onom prljavom, oprljenom podu. Tvrda omotnica krem-boje na kojoj je otmjenim fontom George Street pisalo moje ime onom crnom tintom koja ne ostavlja prostora sumnji, a uz njega je bio pozlaćeni, reljefni žig, tri međusobno spojene spirale.


Tri spirale života. Prepoznala sam ih zato što sam već primila dva slična pisma i potražila simbol na Googleu. Propustila sam se odazvati na oba poziva. Propustila sam i nazvati telefonski broj naveden za promjenu ili otkazivanje termina. Oglušila sam se, pomela ga pod tepih − ili bih bar to učinila da božićne lampice nisu zapalile tkanje na tom mjestu − i zaboravila ga. Samo što ga nisam stvarno zaboravila. Nikada ne zaboraviš ono što učiniš, a znaš da nisi smio. Takve ti se stvari zadrže u glavi, šunjajući se poput lopova koji ispituje teren za iduću pljačku. Vidiš ih kako dramatično vrebaju u crno-bijelim prugama i skaču za poštanske sandučiće čim naglo okreneš glavu da ih pozoveš na red. Ili su poput poznatoga lica koje ugledaš u gomili, ali zatim izgubiš s vidika. Ili iritantna ilustracija iz slikovnice Gdje je Jura?[1], zauvijek zaključana i skrivena u svakoj misli koja ti se pojavi u svijesti. Taj ružan potez vječno je ondje da te podsjeti na sebe.
Mjesec dana nakon zanemarivanja drugoga pisma, stiglo je ovo, opet s novim terminom sastanaka i bez spomena moga prethodnog neodazivanja. Baš kao moja majka − ljubazno progledavanje kroz prste samo mi je dodatno nabijalo grižnju savjesti.
Primila sam elegantni papir za kut palcem i kažiprstom, a kad se nakosio, nagnula sam glavu u stranu na ga pročitam. Mačak se opet popišao na njega. Baš ironično. Nisam ga krivila. Budući da sam protupropisno držala kućnog ljubimca u stambenom neboderu usred grada i radila puno radno vrijeme, mačak nije imao prilike da izađe i olakša se. Ne bih li ublažila grižnju savjesti, po stanu sam rasporedila uokvirene fotografije vanjskoga svijeta: trave, mora, poštanskog sandučića, oblutaka, prometa, parka, drugih mačaka, Genea Kellyja. Ta potonja je, naravno, bila za moje oči, ali nadala sam se da će ostale odagnati njegovu čežnju za izlaskom. I za disanjem svježega zraka, stjecanjem prijatelja, zaljubljivanjem. I pjevanjem i plesom.
Budući da sam pet dana u tjednu izbivala od osam ujutro često do osam navečer, a katkad se uopće ne bih vratila kući, uvježbala sam ga da se isprazni, kako se izrazio trener mačaka, na papir da se navikne na kutiju s pijeskom. Stoga ga je to pismo, jedini komad papira ostavljen na podu, zacijelo zbunio. Gledala sam ga kako se nesigurno smuca uza zidove. Znao je da je pogriješio. Ta ga je spoznaja vrebala, to što je učinio premda je znao da nije smio.
Mrzim mačke, ali taj mi se mačak svidio. Nazvala sam ga Gospodin Pan po Petru, slavnom letećem dječaku. Gospodin Pan nije ni dječak koji nikada neće odrasti niti, začudo, zna letjeti, ali neobično na njega nalikuje pa mi se ime u ono doba učinilo prikladnim. Pronašla sam ga jedne večeri u sporednoj uličici kako prede kao da ga nešto strašno muči. A možda sam to bila ja. Odgovor na pitanje što sam radila u uličici ostat će privatna stvar, ali kišilo je kao iz kabla, a ja sam bila u bež baloneru i, nakon oplakivanja savršenog dečka uz previše tekila, davala sve od sebe da probudim svoju unutarnju Audrey Hepburn tjerajući mačku vičući „Mačak!“ jasnim i osebujnim premda napaćenim glasom. Pokazalo se da je to mače staro tek jedan dan i rođeno kao hermafrodit. Odbacila ga je majka, vlasnik ili oboje. Premda mi je veterinar rekao da je mačić anatomski više mužjak nego ženka, imala sam osjećaj da, nadijevajući mu ime, preuzimam svu odgovornost za izbor njegova spola. Pomislila sam na svoje slomljeno srce i činjenicu da mi je izmaklo promaknuće jer je šefica nagađala da sam trudna premda je to bilo nakon božićnih praznika, a mojem godišnjem prežderavanju nedostajao je samo vepar pa da bude prava tudorska gozba − tog mjeseca mučili su me posebno gadni grčevi u trbuhu, kasno jedne večeri u vlaku me opipao neki uličar, a kad sam se na poslu pokušala založiti za svoje mišljenje, muški su me kolege nazvale kujom pa sam zaključila kako će mačku biti lakše u životu ako bude mužjak. Ali mislim da sam pogrešno odlučila. Povremeno ga oslovim sa Samantha, Mary ili nekim trećim ženskim imenom pa podigne pogled s izrazom koji mogu nazvati samo zahvalnim prije nego što se zavuče u jednu od mojih cipela odakle čeznutljivo pilji u štiklu i svijet koji mu je uskraćen. No, skrećem s teme. Vratimo se pismu.
Ovoga puta morat ću otići na sastanak. Nema više vrdanja. Nisam se mogla ponovno oglušiti. Nisam željela dodatno razljutiti pošiljatelja.
A tko je bio pošiljatelj?
Držeći papir za kut da se osuši, opet sam nagnula glavu u stranu da pročitam ovješeni list.

Draga Lucy Silchester
Imate zakazan sastanak za ponedjeljak, 30. svibnja 2011.
Srdačan pozdrav,
Život

Život. Pa naravno.
Moj me život trebao. Prolazio je gadno razdoblje, a ja na njega nisam obraćala pozornost. Opustila sam se, zaokupila se drugim stvarima: životima prijatelja, poslovnim problemima, trošnom i sve zahtjevnijem autu, takvim stvarima. Na svoj se život nisam ni najmanje obazirala. A sada mi je pisao, pozivao me i nije mi preostalo drugo. Morala sam se naći s njime oči u oči

NASTAVAK ROMANA POTRŽITE U SVIM KNJIŽARAMA ILI NA WEBU http://www.profil-mozaik.hr



[1] Where's Wally? - serija engleskih slikovnica s ilustracijama na kojima je u mnoštvu skriven lik u bijelo-crvenoj prugastoj majci. U Hrvatskoj je poznat kao Jura.

Nema komentara:

Objavi komentar