Anita Amirrezvani: JEDNAKA SUNCU

Anita Amirrezvani: JEDNAKA SUNCU

S engleskog prevela Mihaela Velina

PROLOG

Svetoga mi Kurana, na svijetu nikad nije bilo žene kao što je Parihan hanum. Kraljevna po rođenju, s četrnaest godina već je bila odličan strateg, neobuzdana i nagla, ali veličanstvena držanja; vrsna u streličarstvu, iznimno velikodušna kad treba udijeliti milostinju, zaštitnica prostitutki; pjesnikinja neuobičajene finoće, šahova najpouzdanija savjetnica i vođa svome narodu. Pretjerujem li, kao dvorski povjesničar što piše kićene hvalospjeve vođi, u nadi da će biti nagrađen počasnom odorom koja znači i viši položaj? Uvjeravam vas da me ne čeka takav dar: ja sam čovjek bez zaštitnika.

Dvojio sam bih li uopće započeo taj posao jer nisam ni biograf niti povjesničar. Ipak, unatoč opasnosti, neznanje ljudi oko mene tjera me da zapišem istinu o kraljevni. Ne učinim li to, njezina će priča biti iskrivljena ili predstavljena tako da postane oruđe onih u čijim je rukama moć. Dvorski povjesničari navode samo najpoznatije činjenice o tome kako su žene kraljevske krvi predvodile vojske u bitku, svrgavale šahove, ubijale svoje neprijatelje i gurale svoje sinove na položaje moći. Zabranjeno im je izravno promatrati živote tih žena pa se, stoga, moraju oslanjati na glasine i maštu.

Kao Parin najbliži sluga, ne samo da sam je imao priliku promatrati na djelu, nego sam i izvršavao njezine zapovijedi. Ne uspijem li zabilježiti njezinu priču, kad umrem, sve što znam o njoj nestat će sa mnom. No moram nastaviti u najvećoj tajnosti. Padne li ova knjiga u pogrešne ruke, moglo bi me to stajati glave jer počinio sam čudovišna djela i pogreške koje radije ne bih otkrivao – premda, doduše, koji čovjek nije? Čovjek je po samoj svojoj prirodi nesavršen. Čuje samo ono što njegove uši žele čuti; samo Bog zna apsolutnu istinu.

Kad bolje razmislim, možda ipak malo pretjerujem kad kažem da Pari nije bilo ravne. Dinastija iz koje potječe iznjedrila je mnoge hrabre žene, počevši od njezine bake Tađlu hanum Mavsilu, koja je pomogla postaviti na prijestolje svoga desetogodišnjeg sina Tahmaspa; zatim njezine tete Mahin Banu, koja je bila Tahmaspova savjetnica do svoje smrti. Pari je tada već imala četrnaest godina i dovoljno mudrosti da zauzme Mahin Banuino mjesto i da svomu ocu Tahmaspu bude savjetnica – neosporavana, moćna i na višemu položaju od svih njegovih žena – sve do njegove smrti gotovo četrnaest godina poslije. Ali Parina su djela zasjenila sve njezine prethodnice, a njezina odvažnost nije poznavala granice.

Kad razmišljam o njoj, ne sjećam se samo njezine moći, nego i strastvene ljubavi prema poeziji. I sama je bila pjesnikinja, a pjesnike kojima se divila obasipala je srebrom, brinući se da na njihovu stolu uvijek bude kruha i soli. Pročitala je sve klasike i mnoge je dugačke ulomke znala naizust. Od svih zbirki poezije, jednu je ipak voljela najviše: Šahnamu ili Knjigu šahova, u kojoj je veliki pjesnik Firdusi opisao strasti i borbe stotina iranskih vladara. U vrijeme kad sam joj služio, jedna od priča iz te knjige – ona o uzurpatoru Zahaku i junaku Kaveu – bila je vodilja našim mislima, usmjeravala naša djela, čak nam se i uvlačila u snove, do te mjere da sam se katkad znao zapitati nije li to priča o nama. Za njom smo posezali kad nam je trebao savjet, nad njom lili suze očaja, iz nje na kraju crpili utjehu. I dalje mi je vodilja, dok slavim Pari za dobrobit budućih naraštaja.