Anita Amirrezvani: KRV CVIJEĆA
s
engleskog prevela Dragana Vulić Budanko
Prolog
Prvo
nije bilo, a onda je bilo. Prije Boga nikog nije bilo.
Bila
jednom neka seljanka koja je žarko željela dijete. Iskušala je sve – molila se,
uzimala ljekovite trave, jela sirova kornjačina jaja i škropila vodom tek
rođene mačiće – no ništa nije pomoglo. Otišla ona najposlije na daleko groblje
kako bi protrljala trbuh o slabine veoma starog kamenog lava. Kad je lav
zadrhtao, žena se vratila kući ispunjena nadom da će joj se najveća želja
ostvariti. Za mjesec dana zatrudnjela je sa svojim jedinim djetetom.
Od dana kada se rodila, djevojčica
je bila zjenica oka svojih roditelja. Otac ju je svakog tjedna vodio u šetnju
planinom i ponašao se prema njoj kao da je sin kojeg je uvijek želio. Majka ju
je naučila spravljati boje od narančastih šafranika, osušenih ušenaca, šipkove
kore i orahovih ljuski te od obojane vune tkati sagove. Uskoro je djevojka
znala sve majčine nacrte i stekla glas najbolje tkalje u selu.
Kad je djevojka navršila četrnaest
godina, zaključili roditelji da joj je došlo vrijeme za udaju. Kako bi zaradio
za miraz, otac joj je vrijedno radio na poljima nadajući se velikoj žetvi, a
majka prela vunu dok joj prsti nisu ogrubjeli, no ni jedno ni drugo nije donijelo
dovoljno srebra. Djevojka je znala da bi mogla pomoći kada bi za svoj miraz
izradila sag koji bi sve zadivio svojom ljepotom. Umjesto uobičajenim crvenim i
smeđim bojama koje su se koristile u selu, trebao je zablistati tirkiznom bojom
ljetnog neba.
Djevojka je molila bojadisara
Ibrahima da joj otkrije tajnu tirkizne boje, a on joj je rekao da se popne na
brežuljak i potraži biljku nazupčanih listova, a potom nešto u sebi. Nije znala
što je time htio reći, ali je skupila lišće i, skuhavši ih, dobila prljavopurpurnu
boju. Kad je majka vidjela tekućinu, upitala je djevojku što radi. Djevojka je,
krzmajući se, odgovorila, i gledala kako od majčinih obrva nastaje tamna,
ljutita crta preko čela.
– Sama si otišla u Ibrahimovu
bojadisaonicu?
– Bibi, molim vas oprostite – rekla
je djevojka. – Pamet mi je jutros ostala s kozama.
Kad je otac došao kući, majka mu je
rekla što je djevojka učinila. – Stanu li ljudi govoriti, izgledi da nađe muža
su uništeni! – jadala se. – Zašto mora
biti tako nepromišljena?
– Uvijek je takva bila! – zagrmio je
otac i kaznio je zbog greške. Ostatak večeri krpala je pognute glave, ne
usuđujući se pogledati roditeljima u oči.
Nekoliko su je dana bibi i baba
držali na oku dok je ona pokušavala proniknuti u zagonetku boje. Jednog
poslijepodneva dok je s kozama bila na planini, sklonila se iza velikog kamena
da obavi nuždu i tada ju je iznenadila zapanjujuća misao. Je li Ibrahim možda
mislio na – takvo nešto? Jer to je bilo nešto unutar nje.
Vratila se kući i napravila drugi
lonac purpurne boje. Tog je poslijepodneva, nakon što je otišla na zahod, u
starom loncu sačuvala malo mokraće, pomiješala je s mutnom purpurnom bojom i
vunom te sve to ostavila preko noći. Kad je sljedećeg jutra podigla poklopac s
lonca, slavodobitno je uskliknula jer je boja izblijedjela i prešla u tirkiznu,
nalik rajskim vodama. Odnijela je nit tirkizne vune u Ibrahimovu bojadisaonicu
i vezala je za zvekir na vratima, iako joj je otac zabranio da sama odlazi
onamo.
Djevojka je prodala tirkizni sag
putujućem trgovcu svilom koji se zvao Hasan i koji ga je toliko želio da ga je
platio srebrom dok je još bio na razboju. Njezina je majka ispričala ženama iz
sela o kćerinom uspjehu, a one su pohvalile vještinu njezinih ruku. Budući da
je imala miraz, djevojka se mogla udati, a vjenčanje je trajalo tri dana i tri
noći. U trudnoći ju je muž hranio ukiseljenim krastavcima, a u sedam godina su
dobili isto toliko sinova. Knjiga njezina života bila je ispisana najsjajnijom
tintom i – inšallah, nastavit će se tako sve dok…
–
Priča ne ide tako – prekinula sam je, namjestivši grubi pokrivač oko ramena dok
je vani zavijao vjetar. Moja majka Mahin i ja sjedile smo dodirujući se
koljenima, no govorila sam tiho jer su drugi spavali tek nekoliko koraka dalje.
–
Imaš pravo, ali ja je volim tako kazivati – rekla je ona tutnuvši uvojak sijede
kose pod iznošeni rubac. – To smo od tebe očekivali.
–
To je dobar kraj – složila sam se – ali ispričajte kako se uistinu zbilo.
–
Čak i tužne dijelove?
–
Da.
–
Od njih mi se još uvijek plače.
–
I meni.
–
Vaj! – rekla je, a na licu joj je bio
urezan jad. Kratko smo zajedno šutjele i prisjećale se. Kap ledene kiše
pogodila je prednji dio mog pamučnog ogrtača te sam se primaknula majci kako
bih se sklonila od rupe u krovu. Mala petrolejka između nas nije ispuštala
toplinu. Samo nekoliko mjeseci ranije imala sam na sebi debeli baršunasti
ogrtač s crvenim ružama, a ispod njega svilene hlače. Bojila sam oči kajalom, mirisala odjeću tamjanom i
očekivala ljubavnika koji bi mi razderao odjeću u sobi toploj poput ljeta. Sada
sam drhtala u tankom, plavom ogrtaču koji je bio tako izlizan da se doimao
sivim.
Majka
se nakašljala duboko iz pluća; taj mi je zvuk proparao srce te sam se pomolila
da ozdravi. – Kćeri moja, ne mogu pričati do kraja – rekla je muklim glasom. –
Priča još nije gotova.
Duboko
sam uzdahnula. – Hvala Bogu! – odgovorila sam, a tada mi je nešto palo na um
iako nisam bila sigurna bih li trebala pitati. Moja je majka uvijek imala glas
poput gorskog meda. U našem je selu bila poznata po pripovijestima o bjelokosom
Zalu kojeg je odgojila ptica, o Džamšidi koja je izumila tkalačko umijeće i
budalastom muli Nusradinu koji nikada
ništa nije napravio kako treba.
–
Što ako… što ako ovaj put ja ispripovijedam priču?
Majka
me koji trenutak proučavala, kao da me vidi drugim očima, a onda se opustila
i dublje zavalila u stare jastuke koji
su obrubljivali zidove sobe.
–
Da, sad si odrasla – odgovorila je. – Mislim da si u posljednjih nekoliko
mjeseci odrasla kao da su prošle godine. Možda se nikada ne bi toliko
promijenila da nisi učinila ono što jesi.
Lice
mi se zarumenjelo, a potom zažarilo iako sam bila promrzla do kosti. Nisam više
bila dijete od nekoć. Nisam mogla ni zamisliti da ću lagati i, još gore, da
neću reći cijelu istinu, da ću izdati nekoga koga volim i napustiti nekoga tko
se brinuo za mene, iako ne dovoljno, da ću biti u stanju suprotstaviti se
vlastitoj rodbini i zamalo ubiti osobu koja me najviše voljela.
Pogled
moje majke bio je blag i pun očekivanja. – Hajde, ispričaj je ti – rekla je.
Otpila
sam gutljaj jakog čaja, uspravila se i počela govoriti.
Primjedbe
Objavi komentar