utorak, 16. srpnja 2013.

Anita Amirrezvani: KRV CVIJEĆA



Anita Amirrezvani: KRV CVIJEĆA
s engleskog prevela Dragana Vulić Budanko

Prolog

Prvo nije bilo, a onda je bilo. Prije Boga nikog nije bilo.

Bila jednom neka seljanka koja je žarko željela dijete. Iskušala je sve – molila se, uzimala ljekovite trave, jela sirova kornjačina jaja i škropila vodom tek rođene mačiće – no ništa nije pomoglo. Otišla ona najposlije na daleko groblje kako bi protrljala trbuh o slabine veoma starog kamenog lava. Kad je lav zadrhtao, žena se vratila kući ispunjena nadom da će joj se najveća želja ostvariti. Za mjesec dana zatrudnjela je sa svojim jedinim djetetom.
            Od dana kada se rodila, djevojčica je bila zjenica oka svojih roditelja. Otac ju je svakog tjedna vodio u šetnju planinom i ponašao se prema njoj kao da je sin kojeg je uvijek želio. Majka ju je naučila spravljati boje od narančastih šafranika, osušenih ušenaca, šipkove kore i orahovih ljuski te od obojane vune tkati sagove. Uskoro je djevojka znala sve majčine nacrte i stekla glas najbolje tkalje u selu.
            Kad je djevojka navršila četrnaest godina, zaključili roditelji da joj je došlo vrijeme za udaju. Kako bi zaradio za miraz, otac joj je vrijedno radio na poljima nadajući se velikoj žetvi, a majka prela vunu dok joj prsti nisu ogrubjeli, no ni jedno ni drugo nije donijelo dovoljno srebra. Djevojka je znala da bi mogla pomoći kada bi za svoj miraz izradila sag koji bi sve zadivio svojom ljepotom. Umjesto uobičajenim crvenim i smeđim bojama koje su se koristile u selu, trebao je zablistati tirkiznom bojom ljetnog neba.
            Djevojka je molila bojadisara Ibrahima da joj otkrije tajnu tirkizne boje, a on joj je rekao da se popne na brežuljak i potraži biljku nazupčanih listova, a potom nešto u sebi. Nije znala što je time htio reći, ali je skupila lišće i, skuhavši ih, dobila prljavopurpurnu boju. Kad je majka vidjela tekućinu, upitala je djevojku što radi. Djevojka je, krzmajući se, odgovorila, i gledala kako od majčinih obrva nastaje tamna, ljutita crta preko čela.
            – Sama si otišla u Ibrahimovu bojadisaonicu?
            – Bibi, molim vas oprostite – rekla je djevojka. – Pamet mi je jutros ostala s kozama.
            Kad je otac došao kući, majka mu je rekla što je djevojka učinila. – Stanu li ljudi govoriti, izgledi da nađe muža su uništeni! – jadala se.  – Zašto mora biti tako nepromišljena?
            – Uvijek je takva bila! – zagrmio je otac i kaznio je zbog greške. Ostatak večeri krpala je pognute glave, ne usuđujući se pogledati roditeljima u oči.
            Nekoliko su je dana bibi i baba držali na oku dok je ona pokušavala proniknuti u zagonetku boje. Jednog poslijepodneva dok je s kozama bila na planini, sklonila se iza velikog kamena da obavi nuždu i tada ju je iznenadila zapanjujuća misao. Je li Ibrahim možda mislio na – takvo nešto? Jer to je bilo nešto unutar nje.
            Vratila se kući i napravila drugi lonac purpurne boje. Tog je poslijepodneva, nakon što je otišla na zahod, u starom loncu sačuvala malo mokraće, pomiješala je s mutnom purpurnom bojom i vunom te sve to ostavila preko noći. Kad je sljedećeg jutra podigla poklopac s lonca, slavodobitno je uskliknula jer je boja izblijedjela i prešla u tirkiznu, nalik rajskim vodama. Odnijela je nit tirkizne vune u Ibrahimovu bojadisaonicu i vezala je za zvekir na vratima, iako joj je otac zabranio da sama odlazi onamo.
            Djevojka je prodala tirkizni sag putujućem trgovcu svilom koji se zvao Hasan i koji ga je toliko želio da ga je platio srebrom dok je još bio na razboju. Njezina je majka ispričala ženama iz sela o kćerinom uspjehu, a one su pohvalile vještinu njezinih ruku. Budući da je imala miraz, djevojka se mogla udati, a vjenčanje je trajalo tri dana i tri noći. U trudnoći ju je muž hranio ukiseljenim krastavcima, a u sedam godina su dobili isto toliko sinova. Knjiga njezina života bila je ispisana najsjajnijom tintom i – inšallah, nastavit će se tako sve dok… 

            – Priča ne ide tako – prekinula sam je, namjestivši grubi pokrivač oko ramena dok je vani zavijao vjetar. Moja majka Mahin i ja sjedile smo dodirujući se koljenima, no govorila sam tiho jer su drugi spavali tek nekoliko koraka dalje.
            – Imaš pravo, ali ja je volim tako kazivati – rekla je ona tutnuvši uvojak sijede kose pod iznošeni rubac. – To smo od tebe očekivali.
            – To je dobar kraj – složila sam se – ali ispričajte kako se uistinu zbilo.
            – Čak i tužne dijelove?
            – Da.
            – Od njih mi se još uvijek plače.
            – I meni.
            Vaj! – rekla je, a na licu joj je bio urezan jad. Kratko smo zajedno šutjele i prisjećale se. Kap ledene kiše pogodila je prednji dio mog pamučnog ogrtača te sam se primaknula majci kako bih se sklonila od rupe u krovu. Mala petrolejka između nas nije ispuštala toplinu. Samo nekoliko mjeseci ranije imala sam na sebi debeli baršunasti ogrtač s crvenim ružama, a ispod njega svilene hlače. Bojila sam oči kajalom, mirisala odjeću tamjanom i očekivala ljubavnika koji bi mi razderao odjeću u sobi toploj poput ljeta. Sada sam drhtala u tankom, plavom ogrtaču koji je bio tako izlizan da se doimao sivim.
            Majka se nakašljala duboko iz pluća; taj mi je zvuk proparao srce te sam se pomolila da ozdravi. – Kćeri moja, ne mogu pričati do kraja – rekla je muklim glasom. – Priča još nije gotova.
            Duboko sam uzdahnula. – Hvala Bogu! – odgovorila sam, a tada mi je nešto palo na um iako nisam bila sigurna bih li trebala pitati. Moja je majka uvijek imala glas poput gorskog meda. U našem je selu bila poznata po pripovijestima o bjelokosom Zalu kojeg je odgojila ptica, o Džamšidi koja je izumila tkalačko umijeće i budalastom muli Nusradinu koji nikada ništa nije napravio kako treba.
            – Što ako… što ako ovaj put ja ispripovijedam priču?
            Majka me koji trenutak proučavala, kao da me vidi drugim očima, a onda se opustila i  dublje zavalila u stare jastuke koji su obrubljivali zidove sobe.
            – Da, sad si odrasla – odgovorila je. – Mislim da si u posljednjih nekoliko mjeseci odrasla kao da su prošle godine. Možda se nikada ne bi toliko promijenila da nisi učinila ono što jesi.
            Lice mi se zarumenjelo, a potom zažarilo iako sam bila promrzla do kosti. Nisam više bila dijete od nekoć. Nisam mogla ni zamisliti da ću lagati i, još gore, da neću reći cijelu istinu, da ću izdati nekoga koga volim i napustiti nekoga tko se brinuo za mene, iako ne dovoljno, da ću biti u stanju suprotstaviti se vlastitoj rodbini i zamalo ubiti osobu koja me najviše voljela.
            Pogled moje majke bio je blag i pun očekivanja. – Hajde, ispričaj je ti – rekla je.
            Otpila sam gutljaj jakog čaja, uspravila se i počela govoriti.


Nema komentara:

Objavi komentar