Cory Doctorow MALI BRAT

Cory Doctorow

mali brat

Za Alice, koja me čini cijelim

1.

Maturant sam srednje škole Cesar Chavez u sunčanoj četvrti Mission u San Franciscu, a time ujedno i jedan od najnadziranijih klinaca na svijetu. Zovem se Marcus Yallow, ali u trenutku u kojem počinje ova priča rabio sam nadimak w1n5t0n. Izgovara se Winston.

Ne izgovara se „Duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-en” – osim ako ste zaduženi za disciplinu u školi, nemate pojma ni o čemu i tako ste nazadni da internet još nazivate „informacijskom autocestom”.

Poznajem jednog od takvih neznalica, a zove se Fred Benson. On je jedan od tri zamjenika ravnatelja u Cesar Chavezu i grozno je, ljigavo ljudsko biće. Ali kad već imam tamničara, bolje da je to netko tko nema pojma nego onaj koji zaista zna što radi.

„Marcuse Yallow”, začulo se jednog petka ujutro preko razglasa. Taj razglas i nije baš najbolji, a u kombinaciji s Bensonovim uobičajenim mrmljanjem, zvučalo je više kao da se bori s probavljanjem lošeg burita nego kao školski razglas. No, ljudska bića i u zbrci šumova dobro raspoznaju svoje ime – ta im vještina pomaže da prežive.

Zgrabio sam torbu i poklopio laptop tako da ostane na tri četvrtine zatvoren – nisam si htio pokvariti download. Pripremio sam se za neizbježno.

„Odmah se javi u tajništvo.”

Gospođica Galvez, moja profesorica sociologije, zakolutala je očima gledajući me, pa sam učinio isto. Ravnatelji su me oduvijek proganjali, i to zato što sam prolazio kroz školski firewall kao da je vlažna maramica, znao sam prevariti softver za prepoznavanje hoda i spržiti izdajničke čipove s pomoću kojih nas prate. Galvez je draga, usput rečeno, nikad mi ne zamjera (pogotovo kad joj na webmailu pomažem razgovarati s bratom koji je stacioniran u Iraku).

Dok sam prolazio pokraj njega, moj frend Darryl potapšao me po dupetu. Darryla poznam otkad smo još nosili pelene i bježali iz vrtića i uvijek ga uvlačim u nevolje i izvlačim iz njih. Podigao sam ruke iznad glave poput profesionalnog boksača i izašao sa sata sociologije te krenuo putem koji prijeđu svi koje pošalju ravnatelju.

Bio sam na pola puta kad mi se oglasio mobitel. I to je bilo zabranjeno – mobiteli su u Chavezu muy prohibido – no što mi mogu? Svratio sam do toaleta i zaključao se u srednju kabinu (ona najudaljenija je najgnjusnija, jer svi idu baš u nju nadajući se da će izbjeći smrad i odvratnost – pametan i higijenski izbor uvijek je sredina). Provjerio sam mobitel – moj kućni PC e-mailom me obavijestio o novostima u Harajukuu Fun Madnessu, što je, usput rečeno, najbolja ikad izmišljena igra.

Nacerio sam se. Provesti petak u školi ionako je pušiona i bilo mi je drago što imam izgovor da zbrišem.

Ležerno sam prošetao ostatak puta do Bensonovog ureda. Mahnuo sam mu dok sam ulazio.

„A evo nam i Duplo-ve-jedan-en-pet-te-nula-ena”, rekao je. Frederick Benson – osobni broj 545-03-2343, datum rođenja 15. kolovoza 1962., majčino djevojačko ime Di Bona, mjesto rođenja Petaluma – mnogo je viši od mene. Ja sam mrvica od 1,75 m, a on dvometraš. Njegovi su studentski košarkaški prsni mišići sad ovješene muške sise, bolno vidljive kroz reklamnu polo-majicu neke internetske tvrtke. Uvijek mi se činilo kao da će se obrušiti na mene i zakucati me u koš, a zapravo je samo podizao glas radi dramatičnog učinka. A taj učinak slabi nakon mnogo ponavljanja.

„Sori, nisam”, rekao sam. „Nikad nisam čuo za tog R2D2 lika kojeg spominjete.”

„W1n5t0n”, rekao je, ponovno sričući. Prijezirno me pogledao i pričekao da popustim. Naravno da mi je to bio nadimak, već godinama isti. To je bio identitet kojim sam se koristio na forumima u raspravama o primjenjivim rezultatima istraživanja o sigurnosti. Znate, ono, markiranje i onesposobljavanje praćenja mobitela. No, on nije mogao znati da mi je to nadimak. Malo je ljudi znalo, a njima sam vjerovao do smrti.

„Hm, ne znam o čemu govorite”, rekao sam. S tim sam nadimkom svašta izvodio po školi; ponosio sam se programom koji je hvatao cinkaroške signale, no ako je Benson uspio povezati moje ime i taj nadimak, loše mi se pisalo. Nitko me u školi nije zvao w1n5t0n, pa čak ni Winston. Čak ni prijatelji. Ili Marcus ili nikako.

Benson se smjestio iza svog stola i nervozno tapkao razrednim prstenom po upijajućem papiru. Radio je to uvijek kad bi mu loše krenulo. Pokeraši to zovu „mot” – pokret koji ti govori što se događa drugome u glavi. Znao sam napamet sve Bensonove mote.

„Marcuse, nadam se da shvaćaš kako je situacija ozbiljna.”

„Shvatit ću čim mi je objasnite, gospodine.” Osobe od autoriteta uvijek zovem „gospodine”, kad ih vučem za nos. Po tome me mogu skužiti.

Zatresao je glavom i spustio pogled. Znao sam. Sad će početi vikati na mene. „Slušaj, mali! Vrijeme je da prihvatiš činjenicu da znamo što radiš i da to nećemo tolerirati. Smatraj se sretnim ako te ne izbacim iz škole prije nego što završi ovaj razgovor. Želiš li maturirati?”

„Gospodine Bensone, još mi niste rekli o čemu se radi...”

Lupio je šakom po stolu pa upro prstom u mene. „Problem je, gospodine Yallow, u tome da si umiješan u kriminalnu zavjeru s ciljem rušenja školskog sigurnosnog sustava. Svojim si kolegama dao sigurnosne protumjere. Dobro znaš da smo prošli tjedan iz škole izbacili Graciellu Uriarte jer se koristila jednim od tvojih alata.” Uriarte je nepravedno nadrapala. Kupila je uređaj za ometanje radiosignala u dućanu alternative pokraj stanice metroa na 16. ulici, što je uzbunilo detektore u hodniku škole. Nisam kriv za to, ali žao mi ju je.

„A vi mislite da sam ja imao prste u tome?”

„Imamo pouzdane informacije da si ti w1n5t0n.” Opet je sricao nadimak pa sam se počeo pitati je li on uopće shvatio da su 1 i 5 slova. „Znamo da je w1n5t0n odgovoran za prošlogodišnju krađu standardiziranih testova.” To zapravo nisam napravio ja, ali godilo mi je što mi je i to pripisao. „I zbog toga možda odležiš nekoliko godina u zatvoru ne budeš li surađivao.”

„Imate ‘pouzdane informacije’? Volio bih ih vidjeti.”

Mrko me gledao. „Takav ti stav neće pomoći.”

„Ako postoje dokazi, gospodine, trebate pozvati policiju i slučaj predati njima. Čini se vrlo ozbiljno i ne bih želio stajati na putu prave istrage pravovaljanih institucija.”

„Želiš da zovem policiju.”

„I moje roditelje. Mislim da će tako biti najbolje.”

Buljili smo preko stola jedan u drugoga. Očito je očekivao da ću odustati čim me ovako zalije hladnom vodom. Ali ja ne odustajem. Imam trik za to: zurim u ljude poput Bensona dok ne spuste pogled. Gledam im malo ulijevo od glave i razmišljam o starim narodnim irskim pjesmama, onima što imaju po tristo stihova. Tako se doimam posve mirnim i bezbrižnim.

I krilo bje na ptici i ptica bje na jajetu i jaje bje u gnijezdu i gnijezdo bje na listu i list bje na grančici i grančica bje na grani i grana bje na udu i ud bje na drvetu i drvo bje u močvari – močvari dolje u dolini-oh! Haj-ho u močvari šumnoj, močvari dolje u dolini-oh...

„Vrati se u razred”, rekao je. „Zvat ću te kad policija bude spremna s tobom razgovarati.”

„Sad ćete ih zvati?”

„Procedura zvanja policije je složena. Nadao sam se da ćemo to riješiti pravedno i brzo, ali s obzirom na to da inzistiraš...”

„Mogu ja pričekati da ih pozovete”, rekao sam. „Svejedno mi je.”

Opet je tapkao prstenom pa sam se pripremio na eksploziju.

„Gubi se!” povikao je. „Nosi se van iz mog ureda, ti bijedni, mali...”

Otišao sam, s neutralnim izrazom na licu. Nije namjeravao zvati policiju. Da je imao dovoljno dokaza, zvao bi ih odmah. Mrzio me iz dna duše. Zaključio sam da je čuo neke glasine pa se nadao da će me ispreskakati tako da mu ih potvrdim.

Hodao sam niz hodnik lako i poletno, pravilnim i odmjerenim korakom zbog kamera za prepoznavanje hoda. Ugradili su ih prije godinu dana, a ja sam ih volio jer su bile sasvim idiotske. Prije toga imali smo kamere koje su raspoznavale lica. Pokrivale su gotovo sve javne prostore u školi, ali na kraju su zaključili da je to protuustavno, pa su Benson i još mnogi drugi paranoidni školski ravnatelji potrošili novac od udžbenika na te glupe kamere koje su trebale prepoznavati ljude po hodu. Ma da, svakako.

Vratio sam se u razred i sjeo, a gospođica Galvez toplo me dočekala. Otvorio sam školski kompjutor pa se i mentalno vratio na nastavu. SchoolBooksi su izdajnička tehnologija, pamte svaki klik na tipkovnici, nadgledaju promet na mreži u potrazi za sumnjivim ključnim riječima, broje svaki klik, bilježe svaku misao koju pošalješ preko neta. Dobili smo ih kad sam bio u trećem razredu i sjaj novotarije izblijedio je već za nekoliko mjeseci. Svi su shvatili da ti „besplatni” laptopi rade za vlasti, pritom nas šopaju beskrajnim i nepodnošljivim reklamama – samo su nas opterećivali.

Lako sam krekirao svoj SchoolBook. Krek se pojavio online ni mjesec dana od izlaska stroja, a bilo je sasvim jednostavno – s interneta skineš virtualni DVD, spržiš ga, ubaciš u SchoolBook i uključuješ laptop dok istodobno pritišćeš dvije različite tipke. DVD bi odradio ostatak, instalirajući cijeli niz skrivenih programa koji se nisu vidjeli čak ni kad je Odbor za obrazovanje svakodnevno na daljinu provjeravao stanje stroja. Povremeno sam ažurirao taj softver kako bih prošao nove testove, no to je bila neznatna cijena za malo kontrole nad tom kutijom.

Pokrenuo sam IMParanoid, tajni instant messenger, kojim sam se koristio kad bih usred nastave htio potajno s nekim razgovarati. Darryl je već bio ulogiran.

> Počelo je! Važne stvari u Harajuku Fun Madnessu, stari. Jesi za?

> Ne. Frka. Gadna. Ako me uhvate treći put da markiram, izbacit će me. Čovječe, pa znaš to. Idemo nakon škole.

> Ideš na ručak i poslije u čitaonicu, ne? To su dva sata. Dovoljno vremena da provjerimo što je novo i vratimo se prije nego što primijete da nas nema. Pozvat ću cijelu ekipu.

Harajuku Fun Madness najbolja je ikad napravljena igra. Znam da sam to već rekao, ali vrijedi ponoviti. Riječ je o ARG-u (Alternate Reality Game), igri alternativne stvarnosti, u kojoj banda japanskih modno osviještenih tinejdžera otkriva čudesan dragulj koji ima moć iscjeljivanja, i to u hramu u Harajukuu, četvrti u kojoj su u posljednjih deset godina japanski tinejdžeri izmislili svaku važniju supkulturu. Ganjaju ih zli redovnici, yakuze (odnosno, japanska mafija), izvanzemaljci, porezni inspektori, roditelji i odmetnuta umjetna inteligencija. Igrači primaju kodirane poruke koje moraju dekodirati i upotrijebiti da bi ušli u trag zagonetkama koje vode do novih kodiranih poruka i zagonetki.

Zamislite najbolje popodne koje ste ikad proveli lunjajući ulicama grada, promatrajući čudne ljude, blesave letke, ulične manijake i otkvačene trgovine. Sad na to dodajte lov na blago koji od vas zahtijeva da istražujete lude stare filmove, pjesme i tinejdžersku kulturu iz cijelog svijeta, i to onu iz različitih razdoblja i prostora. To je ujedno i natjecanje, a pobjednički tim od četiri igrača osvojit će glavnu nagradu: deset dana u Tokiju, zezanciju na mostu Harajukuu, provod s geekovima u Akihabari, dok će kući odnijeti svu Astro Boy robu koju mogu nositi. Osim što se to u Japanu zove Atom Boy.

To je Harajuku Fun Madness i nakon što riješite prvu zagonetku ili dvije, nećete moći prestati igrati.

> Ne, nema šanse. NE. Nemoj me to tražiti

> Trebam te, D. Najbolji si. Kunem se da ćemo ući i izaći a da nas nitko ne skuži Znaš da to mogu, ne?

> Znam da možeš

> Onda si za?

> Ne, dovraga

> A daj, Darryle. Nećeš valjda umrijeti žaleći što nisi duže sjedio u školi

> Neću umrijeti ni žaleći što nisam više igrao ARG

> Je, a nećeš možda poželjeti da si više vremena proveo s Vanessom Pak?

Van je bila u mojoj ekipi. Išla je u privatnu žensku školu u East Bayu, ali znao sam da će markirati kako bi izašla i sa mnom pošla na misiju. Darryl je godinama u nju zaljubljen... čak i prije nego što joj je pubertet podario obline. Darryl se zaljubio u njezin um. Tužno je to, kad malo bolje razmisliš.

> Smrade

> Onda ideš?

Pogledao me i odmahnuo glavom. Potom je kimnuo. Namignuo sam mu i počeo se javljati ostatku tima.

***

Nisam oduvijek volio ARG. Moja je mračna tajna da sam nekoć bio LARP-ovac. LARP je Live Action Role Playing, pustolovina i igranje uloga, upravo onako kako zvuči: trčiš uokolo u kostimu, govoriš čudnim naglaskom, pretvaraš se da si superšpijun, vampir ili vitez iz srednjeg vijeka. To je kao da igraš Osvoji zastavu, prerušen u čudovište, uz malo glume. Najbolje su se igre igrale u izviđačkim kampovima izvan grada u Sonomi ili dolje na Poluotoku. Ti trodnevni epovi znali su biti prilično žestoki, s cjelodnevnim pješačenjem, borbama s mačevima napravljenima od stvrdnute pjene i bambusa, bacanjem vrećica s grahom kao čarolije uz povike „Vatrena kugla!” i tako dalje. Dobra zabava, iako pomalo luckasta. Nimalo geeky. Nije to kao kad sjediš za stolom okružen limenkama dijetalne Cole i obojenim minijaturnim likovima, glumiš vilenjaka i govoriš što sljedeće planiraš poduzeti, a uključuje i fizičku aktivnost a ne samo guranje miša doma ispred ekrana u nekoj igri za mnogo igrača.

Ono što me usosilo bile su miniigre po hotelima. Kad god bi u grad došla SF konvencija, neki bi ih LARP-ovac uvjerio da nam dopuste da odigramo nekoliko šestosatnih miniigara na konu pa bismo se tako okoristili prostorom koji su organizatori iznajmili za konvenciju. Mnoštvo djece što razdragano trčkara u kostimima davalo je čar događaju, a mi smo se mogli zabavljati među onima koji su bili društveno još devijantniji od nas.

Problem s hotelima jest u tome što onamo dolaze i oni koji ne gejmaju – i to ne samo esefičari. Normalni gosti. Iz država koje počinju i završavaju na samoglasnik. Koji su na odmoru.

I katkad takvi ljudi pogrešno shvaćaju prirodu igre.

Zasad toliko o tome, OK?

***

Sat je trebao završiti za deset minuta, a to mi nije ostavljalo previše vremena za pripremu. Prve su na popisu bile te nesretne kamere za prepoznavanje hoda. Kao što sam rekao, počeli su s kamerama za prepoznavanje lica, ali bile su nezakonite. Koliko znam, nijedan sud dosad nije odlučio jesu li i te kamere za hod zakonite, ali dok sud ne odluči, ne možemo ih se riješiti.

Ljudi prilično dobro prepoznaju tuđi hod – sljedeći put na kampiranju obratite pozornost na njihanje baterije dok vam se prijatelj približava. Vjerojatno ćete ga identificirati samo po kretanju tog svjetla, po karakterističnom načinu na koji se njiše gore-dolje koji našim majmunskim mozgovima govori koja nam se osoba približava.

Softver za prepoznavanje hoda snima ti kretanje, pokušava te u formi siluete izolirati u fotkama i spojiti siluetu s bazom podataka da vidi zna li tko si. To je biometrički identifikator, poput otisaka prstiju ili skeniranja mrežnice, ali ima mnogo više „kolizija” nego te dvije metode. Riječ je o biometričkoj „koliziji” kad je rezultat mjerenja primjenjiv na više ljudi. Imaš jedinstven otisak prsta, ali hod ti je sličan mnogima.

Naravno, nije posve isti. Tvoj hod, centimetar-po-centimetar, tvoj je i samo tvoj. Problem je u tome što se mijenja ovisno o tome koliko si umoran, od čega je izrađen pod, jesi li uganuo gležanj igrajući košarku ili nedavno promijenio cipele. Stoga ti sustav malo zamagli profil, tražeći ljude koji hodaju slično kao ti. Ali, takvih ima mnogo. Štoviše, lako je hodati drukčije nego što inače hodaš – samo izuješ jednu cipelu. Naravno, kamere će te s vremenom skužiti. Zato ja više volim ubrizgati malo nasumičnosti u prepoznavanje hoda: stavim šaku šljunka u svaku cipelu. Jeftino i učinkovito, a nema dva koraka koja su ista. Plus, usput dobiješ super refleksološku masažu stopala. (Šalim se. Refleksologija je znanstveno korisna otprilike kao i prepoznavanje hoda.)

Kamere su nekad uključivale alarm svaki put kad bi na školsko tlo stupio netko koga nisu prepoznale.

Nije dobro funkcioniralo.

Alarm se javljao svakih deset minuta. Kad bi došao poštar. Kad bi svratili roditelji. Kad bi majstori popravljali košarkaško igralište. Kad bi neki učenik obuo nove cipele.

Zato sustav sad samo prati kad se tko gdje nalazi. Ako netko za vrijeme nastave izađe kroz vanjska vrata, hod se provjerava da bi se ustanovilo nalikuje li na hod bilo kojeg učenika i, ako nalikuje, op-op-op, oglašava se alarm!

Srednja škola Chavez okružena je šljunčanim stazama. Volim držati nekoliko šaka šljunka u torbi za svaki slučaj. Tiho sam pružio Darrylu desetak malih šiljastih kopilana i obojica smo napunili cipele.

Satu se bližio kraj – a ja sam shvatio da na sajtu Harajuku Fun Madnessa nisam provjerio gdje se nalazi sljedeći trag! Bio sam previše usredotočen na bijeg pa se nisam pobrinuo da skužim kamo to točno bježimo.

Okrenuo sam se SchoolBooku i bacio na tipkovnicu. Web-preglednik kojim se koristimo došao je sa strojem. Bila je to zaključana spyware verzija Internet Explorera, Microsoftovog crashware govna koje nitko mlađi od 40 godina nije dobrovoljno upotrebljavao.

Imao sam kopiju Firefoxa na USB memoriji ugrađenoj u sat, ali to nije bilo dovoljno – SchoolBook je radio na Windows Vista4Schools, drevnom operativnom sustavu dizajniranom da školskim ravnateljima pruži iluziju kontrole nad programima koje pokreću učenici.

Ali Vista4Schools sama je sebi najljući neprijatelj. Mnogo je programa koje Vista4Schools ne želi da isključite – keyloggers, censorware – i ti programi rade na poseban način pa ih sustav ne vidi. Ne možete ih isključiti jer ne vidite da su ondje.

Bilo koji program čiji naziv počinje sa $SYS$ nevidljiv je operativnom sustavu. Ne pojavljuje se na popisima sadržaja hard diska, kao ni na popisu aktivnih procesa. Tako se moj primjerak Firefoxa zvao $SYS$Firefox – i kad sam ga pokrenuo, postao je nevidljiv Windowsima, te samim time i mrežnim špijunima – snoopwareu.

Sad kad je indie preglednik bio pokrenut, trebala mi je neovisna mrežna veza. Školska mreža logira svaki klik u sustav i iz njega, a to je loše ako planirate odsurfati do sajta Harajuku Fun Madnessa radi malo izvannastavne zabave.

Rješenje je genijalno i zove se Tor ili Onion Router. Onion Router internetska je stranica koja preuzima zahtjeve za web-stranicama i predaje ih drugim onion-routerima, i onda dalje drugim onion-routerima, dok jedan od njih najzad ne odluči prihvatiti stranicu i poslati ti je natrag kroz sve te slojeve luka. Promet na onion-routerima šifriran je, što znači da škola ne može vidjeti što si tražio, a slojevi luka ne znaju za koga rade. Postoje milijuni čvorova – program je postavio Američki ured za istraživanje mora kako bi pomogao svojim zaposlenicima zaobići censorware – cenzorske programe u zemljama poput Sirije i Kine, što znači da je savršeno dizajniran za rad unutar ograničenja prosječne američke škole.

Radi zato što škola ima konačnu crnu listu zločestih adresa koje ne smijemo posjećivati, a adrese ovih čvorova cijelo se vrijeme mijenjaju – nema načina da škola prati sve. Firefox i onion-router pretvorili su me u nevidljivog čovjeka, imunog na špijuniranje Odbora za obrazovanje, i onoga koji može provjeriti sajt Harajuku FM-a kako bi pregledao novosti.

I našao sam ih ondje, novi trag. Poput svih tragova Harajuku Fun Madnessa, imao je fizičku, online i mentalnu komponentu. Online komponenta bila je zagonetka koju je trebalo riješiti, koja te tjerala da tražiš odgovore na gomilu opskurnih pitanja. Ova se šarža sastojala od mnogo pitanja o fabulama dojinshi-stripova koje crtaju obožavatelji mangi, japanskih stripova. Mogu biti dugački poput službenih stripova koji su ih nadahnuli, ali mnogo su čudniji, s radnjama koje se isprepliću, a katkad i sa zbilja blesavim pjesmama i akcijom. I brojnim ljubavnim pričama, naravno. Svi vole kad im se u omiljenom stripu likovi spetljaju.

Morao sam te zagonetke ostaviti za poslije, kad dođem kući. Bilo ih je najlakše rješavati s cijelim timom, skidajući tonu dojinshi datoteka s interneta i pretraživati ih u potrazi za odgovorima.

Upravo sam završio sa skupljanjem i prikupljanjem tragova kad je zvonilo i mi smo krenuli u bijeg. Kradomice sam spustio šljunak u svoje niske čizme – do gležnja visoke blandstonsice iz Australije, izvrsne za trčanje i penjanje, bez vezica, zbog čega su se lako obuvale i izuvale i odlično služile dok smo prolazili pokraj bezbrojnih detektora metala kojih danas ima posvuda.

Također smo morali izbjeći fizički nadzor, naravno, ali to je lakše svaki put kad dodaju novi sloj za fizičko špijanje – sva ta zvona i zvižduci uljuljkuju naše voljene učitelje u lažan osjećaj sigurnosti. Probijali smo se kroz gužvu niz hodnike, do mog najdražeg sporednog izlaza. Bili smo na pola puta kad je Darryl prosiktao: „Sranje! Zaboravio sam; u torbi mi je knjiga iz knjižnice.”

„Zezaš me”, rekao sam i uvukao ga u najbliži WC. Knjige iz knjižnice loše su za bijeg. Svaka od njih ima arfid – RFID ili radiofrekvencijski identifikacijski broj – zalijepljen na korice kako bi knjižničari knjige izdavali samo mašući njima iznad čitača. Osim toga, tako se zna stoji li koja knjiga na pogrešnoj polici u knjižnici.

Ali, tako te škola cijelo vrijeme može pratiti. Bio je to još jedan od onih pravnih izgovora: sud nije dopuštao školama da prati nas s pomoću arfida, no smjeli su pratiti knjige iz knjižnice, i koristiti se školskom evidencijom kako bi znali tko iznosi koju knjigu iz knjižnice.

U torbi mi je bio mali Faradayev tobolac – to su novčanici s podstavom od mreže bakrenih žica koje učinkovito blokiraju radioenergiju, te tako utišavaju arfide. No, tobolci su napravljeni kako bi neutralizirali identifikacijske karte i transpondere cestovne naplate, a ne knjige poput...

„Uvod u fiziku?” zastenjao sam. Knjiga je bila velika kao rječnik.