četvrtak, 11. srpnja 2013.

Nora Roberts : Slijedi svoj san



Nora Roberts : Slijedi svoj san
Druga knjiga Trilogije snova

Prvo poglavlje


NJEZINO JE DJETINJSTVO bilo laž.
Otac joj je bio lopov.
Um joj se trudio da apsorbira te dvije činjenice, da ih apsorbira, analizira i prihvati. Kate Powell je istrenirala samu sebe da bude praktična žena, ona koja se trudi ostvariti svoje ciljeve, korak po korak. Kolebanje nije bilo dopušteno. Prečicama nije išla. Nagrade su se osvajale znojem, planiranjem i trudom.
Uvijek je vjerovala da je to ono što ju je definiralo, da je to rezultat njezina naslijeđa, njezina odgoja i njezinih vlastitih neumoljivih kriterija za samu sebe.
Kad je kao dijete rano ostala siroče, kada je živjela sa svojim gubitkom, kada je zapravo gledala kako joj roditelji umiru, činilo se da više ništa ne može biti tako bolno.
Ali može biti, shvatila je Kate dok je sjedila, još uvijek u šoku, za svojim urednim stolom, u svojem urednom uredu u tvrtki Bittle i suradnici.
Iz te rane tragedije proizašli su mnogi blagoslovi. Izgubila je svoje roditelje, a dobila je nove. Daleko srodstvo nije bilo važno Thomasu i Susan Templeton. Oni su je primili kod sebe, odgojili je, pružili joj dom i ljubav. Dali joj sve, bez ikakvih pitanja.
A mora da su znali, shvatila je. Mora da su oduvijek znali.
Znali su kad su je odveli iz bolnice nakon nesreće. Kad su je tješili i primili kao člana vlastite obitelji, već su tada znali.
Odveli su je na drugi kraj zemlje, u Kaliforniju. Među strme litice i ljepote Big Sura. U kuću Templetonovih. Tamo, u tom velebnom domu, dražesnom i glamuroznom poput bilo kojeg drugog hotela Templeton, učinili su je dijelom svoje obitelji.
Dali su joj Lauru i Josha, svoju djecu, kao brata i sestru. Dali su joj Margo Sullivan, kćer domaćice, koja je bila prihvaćena kao dio obitelji i prije Kateina dolaska.
Dali su joj hranu i odjeću, obrazovanje, privilegije. Dali su joj pravila, disciplinu i podršku da slijedi svoje snove.
I, najviše od svega, dali su joj ljubav, obitelj i ponos.
A znali su od početka ono što je ona, dvadeset godina kasnije, upravo saznala.
Otac joj je bio lopov, čovjek optužen za pronevjeru. Uhvaćen kako potkrada račune vlastitih klijenata, umro je suočen sa sramom, propasti, zatvorom.
Možda nikada ne bi bila saznala da nije bilo hirovitog obrata sudbine koji je doveo starog prijatelja Lincolna Powella u njezin ured toga jutra.
Bilo mu je tako drago što je vidi, sjećao je se kad je bila dijete. Godilo joj je da je se netko sjeća, da je došao k njoj poslovno, zbog stare veze s njezinim roditeljima. Odvojila je malo vremena, iako ga nije baš previše imala tih posljednjih tjedana prije roka za prijavu poreza 15. travnja, da bi s njim popričala.
A on je samo sjedio, na stolcu s druge strane stola, prisjećajući se. Držao ju je na koljenu kad je bila mala, rekao je, radio u istoj tvrtki kao i njezin otac. Zbog čega je, rekao joj je, budući da se preselio u Kaliforniju i sada imao vlastitu tvrtku, želio nju za svoju knjigovotkinju. Ona mu je zahvalila i postavljala mu pitanja, naizmjence o njegovu poslu i njegovim financijskim zahtjevima te o svojim roditeljima.
Tada, dok je tako ležerno pričao o optužbama, optužnici i tuzi koju je osjećao što je njezin otac umro prije nego što se mogao iskupiti, nije rekla ništa, nije mogla reći ništa.
"Nikad nije imao namjeru ukrasti, samo je htio posuditi. Oh, to je bilo pogrešno, sam Bog to zna. Uvijek sam se osjećao djelomično odgovornim jer sam mu ja rekao za posao s nekretninama, poticao ga da u to uloži. Nisam znao da je već bio izgubio većinu svojeg kapitala u nekoliko poslova koji su propali. Bio bi vratio novac. Linc bi bio pronašao neki način, uvijek je pronalazio. Uvijek je pomalo bio zavidan što mu je rođak tako ugodno živio dok se on jedva snalazio."
I čovjek ― Bože, nije se mogla sjetiti njegova imena, nije se mogla sjetiti ničega osim tih riječi ― smiješio joj se.
Cijelo vrijeme dok je pričao, nalazio isprike, dajući vlastita objašnjenja za činjenice, ona je samo sjedila, kimajući glavom. Ovaj stranac koji je poznavao njezina oca uništavao je njezine temelje.
"Tommy Templeton bio je njegova bolna točka. Smiješno, kad se sjetiš da te je na kraju baš on odgojio. Ali Linc nikad nije mislio ništa loše, Katie. Samo je bio nepromišljen. Nikad nije imao priliku da se dokaže i to je pravi zločin ako se mene pita."
Pravi zločin, pomisli Kate, dok joj se želudac komešao i grčio. Ukrao je jer je bio očajan zbog novca i odabrao je lakši put. Jer je bio lopov, sada je pomislila. Prevarant. A prevario je pravosudni sustav tako što je naišao na poleđeni dio ceste i izazvao nesreću, ubivši tako sebe i suprugu, učinivši svoje dijete siročetom.
Tako joj je sudbina za oca dala upravo onog čovjeka kojem je njezin otac toliko zavidio. Njegovom smrću ona je, u biti, postala članom obitelji Templeton.
Je li to bilo namjerno, pitala se. Zar je bio toliko očajan, toliko nepromišljen, toliko ljut da je izabrao smrt? Jedva ga se sjećala, mršavog, blijedog, nervoznog čovjeka nagle naravi.
Čovjeka s velikim planovima, sad je pomislila. Čovjeka koji je preokrenuo te planove u divne maštarije za svoje dijete. Vizije velikih kuća, otmjenih automobila, zabavnih izleta u Disney World.
A oni su cijelo vrijeme živjeli u malenoj kućici poput svih ostalih kućica u susjedstvu, sa starom limuzinom koja je klopotala i bez ikakvih putovanja.
Zato je ukrao, i bio otkriven. I umro.
Što je njezina majka učinila, pitala se Kate. Kako se ona osjećala? Je li se zbog toga Kate nje uglavnom sjećala kao žene sa zabrinutim pogledom i suzdržanog osmijeha?
Je li i prije krao? Naježila se od pomisli. Je li i prije krao i nekako se izvukao? Malo tu, malo tamo, sve dok nije postao nemaran?
Sjećala se svađa, često zbog novca. I što je gore, šutnje koja je nakon njih slijedila. Šutnje te večeri. Te mučne, bolne šutnje u automobilu između njezinih roditelja prije groznog prevrtanja, vriskova i boli.
Drhteći, zatvorila je oči, čvrsto stisnula šake i borila se protiv pulsirajuće glavobolje.
O, Bože, voljela ih je. Voljela je sjećanje na njih. Nije mogla podnijeti da se to sjećanje okalja i pokvari. I nije mogla podnijeti činjenicu, shvatila je s užasnim sramom, da je kći prevaranta.
Nije u to htjela vjerovati. Ne još. Polako je disala i okrenula se računalu. S mehaničkom učinkovitošću pristupila je knjižnici u New Hampshireu gdje se rodila i živjela prvih osam godina života.
Bio je to naporan posao, ali naručila je kopije novina iz godine prije nesreće, zatražila faksove svakog članka koji spominje Lincolna Powella. Dok je čekala, nazvala je odvjetnika s istočne obale koji je upravljao raspodjelom imetka njezinih roditelja.
Bila je snalažljiva s tehnologijom. U roku od sat vremena imala je sve što joj je bilo potrebno. Mogla je čitati detalje crno na bijelo, detalje koji su potvrdili činjenice koje joj je odvjetnik dao.
Optužbe, optužnice za zločin, skandal. Skandal, shvatila je, koji je došao do novina zbog obiteljskih veza Lincolna Powella s Templetonovima. A ukradena sredstva u potpunosti nadoknađena nakon što su njezini roditelji pokopani. Nadoknadili su ih, Kate je bila sigurna, ljudi koji su je odgojili kao jednu od njih.
Templetonovi, pomislila je, koji su bili uvučeni u taj prljavi posao, mirno su preuzeli odgovornost, i dijete. I, uvijek, štitili su dijete.
Tamo u svojem tihom uredu, sama, spustila je glavu na stol i plakala. I plakala. I kad je prestala plakati, izvadila je tablete za glavobolju, više zbog osjećaja peckanja u želucu. Kada je uzela aktovku da pođe kući, rekla je sebi da će to zakopati. Jednostavno zakopati. Kao što je zakopala svoje roditelje.
To se nije moglo promijeniti, nije se moglo popraviti. Ona je bila ista, uvjeravala se, ista ona žena koja je bila tog jutra. No shvatila je da ne može otvoriti vrata ureda i suočiti se s mogućnošću da naiđe na kolegu u hodniku. Zato se vratila i ponovno sjela, zatvorila oči, tražila utjehu u starim sjećanjima. Slikama, pomislila je, obitelji i tradicije. Onoga što je bila, što joj je bilo dano i onoga što bi trebala postati.
                                                           ––––––––
KAO ŠESNAESTOGODIŠNJAKINJA uzimala je dodatne sate pomoću kojih bi mogla završiti školu cijelu godinu prije ostalih iz svojeg razreda. Budući da to nije bio dovoljno velik izazov, odlučila je i maturirati s najboljim ocjenama. U glavi je već pripremila oproštajni govor.
Njezine izvanškolske aktivnosti uključivale su još jedan mandat blagajnice razreda, ulogu predsjednice matematičke grupe te mjesto u prvoj postavi bejzbolske ekipe. Nadala se da će i sljedeće sezone biti proglašena najboljom igračicom, ali je zasada njezina pozornost bila usmjerena na računanje.
Brojevi su joj bili jača strana. Držeći se logike, Kate je već odlučila iskoristiti svoje prednosti u karijeri. Čim završi MBA studij ― gotovo sigurno bi slijedila Joshev primjer i otišla na Harvard da bi to ostvarila ― gradila bi karijeru u računovodstvu.
Nije bilo važno što je Margo rekla da su njezine aspiracije dosadne. Za Kate su one bile realne. Htjela je dokazati sebi, i svakome do koga joj je bilo stalo, da je sve što joj je pruženo, sve što joj je ponuđeno najbolje iskoristila.
Budući da su je pekle oči, skinula je naočale i naslonila se u uredskom stolcu. Bilo je važno, znala je, svako malo odmoriti mozak da bi ga održala u najboljoj formi. Upravo je to sad i činila ogledavajući se po prostoriji.
Novi detalji za koje su Templetonovi inzistirali da izabere za svoj šesnaesti rođendan odgovarali su joj. Na jednostavnim borovim policama iznad njezina stola stajale su knjige i materijali za učenje. Stol je bio boje meda, Chippendaleov[1] radni stol s dubokim ladicama i fantastičnim rezbarijama u obliku školjaka. Osjećala se uspješnom samo zato što radi za njim.
Nije željela kičaste tapete na zidovima ni luksuzne zavjese. Blage pruge na zidovima i jednostavne okomite žaluzine odgovarale su njezinu stilu. Kako je razumjela tetinu potrebu da joj ugađa, izabrala je lijepi divan tamnozelene boje. Rijetko se zaista na njemu ispružila da pročita nešto za razonodu.
Osim toga, soba je bila funkcionalna, kao što je i željela.
Kucanje na vratima prekinulo ju je baš kada je opet počela učiti. Odgovorila je zbunjenim gunđanjem.
"Kate." Ušla je, elegantna u majici i vesti od kašmira, Susan Templeton, s rukama na bokovima. "Što ću ja s tobom?"
"Skoro sam gotova", promrmlja Kate. Osjetila je miris tetina parfema dok je Susan ulazila u sobu. "Polugodište. Matematika. Sutra."
"Kao da se već nisi pripremila." Susan je sjela na rub uredno složenog kreveta i promatrala Kate. Te velike i neobično egzotične smeđe oči bile su koncentrirane iza tih naočala s debelim okvirom. Kosa, sjajna i tamna, bila je podignuta u kratak rep. Djevojka je svake godine još kraće ošiša, uzdahnuvši pomislila je Susan. Obična siva trenirka visjela je preko duguljastog, mršavog tijela, sve do bosih nogu. Dok ju je Susan promatrala, Kate je skupila svoja velika usta čineći nekakvu grimasu između durenja i mrštenja. Izraz joj je urezao boru između obrva.
"Ako nisi primijetila", počne Susan, "ima još deset dana do Božića."
"Hm. Posljednji tjedan prije kraja polugodišta. Još malo pa sam gotova."
"I šest je sati."
"Nemojte me čekati s večerom. Želim ovo završiti."
"Kate." Susan ustane i skine Kate naočale s glave. "Josh je došao kući s fakulteta. Svi samo tebe čekamo da okitimo drvce."
"Ah." Trepćući, Kate se trudila da odvrati misli od formula. Teta ju je smušeno gledala, s tamnoplavom kosom koja se skovrčala oko njezina lijepog lica. "Oprosti. Zaboravila sam. Ako ne napišem izvrsno ovaj test…"
"Svijet koji poznajemo srušit će se. Znam."
Kate se namršti i zavrti ramenima da ih opusti. "Pa mogu odvojiti nekoliko sati. Samo ovaj put."
"Počašćeni smo." Susan odloži naočale na stol. "Obuj nešto, Kate."
"U redu. Stižem odmah."
"Ne mogu vjerovati da ću ovo reći jednom od svoje djece, ali..." Susan krene prema vratima. "Ako opet otvoriš jednu od tih knjiga, bit ćeš kažnjena."
"U redu, gospođo." Kate pođe do ormara i uzme par čarapa s uredno složene hrpe. Ispod pažljivo složenih čarapa stajala je njezina skrivena zaliha Weight-Ona[2], koji joj je minimalno pomogao da nabaci koji kilogram na svoje kosti. Nakon što je navukla čarape, ubacila je dva aspirina da zaustavi glavobolju koja se upravo počela javljati.
"Bilo je i vrijeme." Margo ju je srela na vrhu stubišta. "Josh i gospodin T. već vješaju svjećice."
"To bi moglo potrajati satima. Znaš kako se vole prepirati hoće li krenuti u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto." Vrteći glavom, dobro promotri Margo. "Što si se ti tako napirlitala?"
"Samo sam htjela svečano izgledati." Margo poravna donji dio svijetlocrvene haljine, zadovoljna što je duboki izrez činio lijep dekolte. Obula je štikle, uvjerena da će Josh primijetiti njezine noge i sjetiti se da je ona sad žena. "Za razliku od tebe, ne želim kititi drvce u dronjcima."
"Ja ću se barem ugodno osjećati." Kate frkne. "Stavila si parfem tete Susie."
"Nisam." Podignuvši bradu, Margo otpuhne kosu. "Malo me je pošpricala."
"Hej", poviče Laura s dna stuba, "hoćete li vas dvije tu cijelu noć stajati i svađati se?"
"Na svađamo se. Baš smo hvalile jedna drugoj odjeću." Smijuljeći se, Kate krene dolje.
"Tata i Josh su skoro završili debatu o svjećicama." Laura pogleda preko prostranog predvorja u obiteljsku dnevnu sobu. "Puše cigare."
"Josh puši cigaru?" Kate frkne zamislivši taj prizor.
"On je sad momak s Harvarda", reče Laura afektiranim naglaskom New Englanda. "Imaš podočnjake ispod očiju."
"A ti imaš zvijezde u svojima", odvrati Kate. "A i sva si se sredila." Iznervirana, Kate povuče svoju majicu. "U čemu je bit?"
"Peter će kasnije navratiti." Laura se okrene prema ogledalu u predvorju da provjeri liniju svoje vunene haljine boje slonovače. Zauzeta sanjarenjem, nije primijetila kako su se Margo i Kate gurkale. "Samo na sat ili dva. Jedva čekam zimske praznike. Još jedno polugodište, a onda sloboda." Uzbuđena od iščekivanja, široko se smiješila prijateljicama. "Bit će to najljepši zimski praznici dosad. Imam osjećaj da će me Peter zaprositi."
"Molim?" Kate jaukne prije nego što ju je Margo uspjela ušutkati.
"Tiho." Požurila je hodnikom s plavo-bijelim pločicama prema Margo i Kate. "Ne želim da mama i tata čuju. Ne još."
"Laura, nije valjda da se ozbiljno misliš udati za Petera Ridgewaya? Jedva ga poznaješ, a imaš samo sedamnaest godina." Milijun razloga protiv te ideje vrtjelo se Margo po glavi.
"Imat ću osamnaest za nekoliko tjedana. Ionako je to samo osjećaj. Obećajte mi da nećete ništa reći."
"Naravno da nećemo." Kate je došla do dna zavojitog stubišta. "Nećeš napraviti kakvu ludost, zar ne?"
"Zar sam ikad napravila?" Čeznutljivi se smiješak poigravao oko Laurinih usta dok je tapšala Kateinu ruku. "Uđimo."
"Što vidi u njemu?" promrmlja Kate. "On je star."
"On ima dvadeset i sedam godina", ispravi je Margo, zabrinuta. "On je prekrasan i tretira je poput princeze. On je…" Tražila je riječ. "Uglađen."
"Da, ali…"
"Ššš." Margo je ugledala majku kako dolazi niz hodnik gurajući kolica nakrcana vrućom čokoladom. "Ne želimo pokvariti večer. Razgovarat ćemo kasnije."
Čelo Ann Sullivan nabralo se dok je promatrala kćer. "Margo, mislila sam da je ta haljina za Božić."
"Blagdanski sam raspoložena", bezbrižno reče Margo. "Ja ću to preuzeti, mama."
Nimalo zadovoljna, Ann je gledala kćer kako gura kolica u dnevnu sobu prije nego što se obratila Kate. "Gospođice Kate, opet ste preopteretili oči. Krvave su. Želim da ih kasnije odmorite s kriškama krastavca. I gdje su vam papuče?"
"U mojem ormaru." Razumjevši potrebu domaćice da grdi, Kate zakači ruku oko Annine. "Hajde, Annie, nemojte dizati buku. Vrijeme je za kićenje drvca. Sjećate se anđela koje ste nam pomogli napraviti kad smo imale deset godina?"
"Kako bih mogla zaboraviti onaj nered koji ste vas tri napravile? I kako vas je sve gospodin Josh zezao i odgrizao glave medenjaka čovječuljaka gospođe Williamson." Podignula je ruku da dodirne Katein obraz. "Narasle ste otada. U ovakvim mi trenucima nedostaju moje djevojčice."
"Mi ćemo uvijek biti Vaše djevojčice, Annie." Zastale su na vratima dnevne sobe da promotre prizor.
Cijeli joj je taj prizor izmamio osmijeh na lice. Drvce, već blještavo zbog svjećica, stršilo je dobrih tri metra. Stajalo je ispred visokih prozora koji su gledali na dvorište. Kutije s ukrasima izvađene iz spremišta bile su spremne da ih se otvori.
U kaminu od lazurnog kamena, okićenom svijećama i svježim zelenilom, treperila je lagana vatra. Mirisi jabukovine, borovine i parfema ispunjavali su prostoriju.
Kako je voljela ovu kuću, pomislila je. Prije nego što završe s ukrašavanjem, svaka će prostorija dobiti pravi tračak blagdanskog veselja. Zdjela od georgijanskog srebra napunjena češerima bit će okružena svijećama s obje strane. Niz božićnih zvijezda u pozlaćenim pitarima ispunit će sve prozorske klupe. Nježni porculanski anđeli bit će pažljivo postavljeni na sjajne stolove od mahagonija u predvorju. Stari viktorijanski Djed Božićnjak zauzet će počasno mjesto na polukoncertnom klaviru.
Sjećala se svojeg prvog Božića u kući Templetonovih. Kako ju je ta raskoš zaslijepila i neprestana toplina ublažavala joj onu bol odmah ispod srca.
Sada je već pola života tu proživjela te su običaji postali njezini vlastiti.
Htjela je zaustaviti ovaj trenutak u glavi, učiniti ga vječnim i nepromijenjenim. Pogledaj, pomislila je, kako svjetlost vatre pleše po licu tete Susie dok se ona smiješi striki Tommyju ― i kako on uzima njezinu ruku i drži je. Kako savršeno izgledaju, pomislila je, krhka žena i visoki, profinjeni muškarac.
Božićne pjesme svirale su tiho dok je ona sve to upijala. Laura je kleknula pokraj kutija, vadeći iz njih crvenu staklenu kuglu od koje se odbijala svjetlost. Margo je točila uzavrelu čokoladu iz srebrnog lončića i uvježbavala zavodničke vještine na Joshu.
On je stajao na ljestvama, a svjetlost svjećica odražavala se na njegovoj svijetlosmeđoj kosi. Poigravala se na njegovu licu dok se smiješio Margo.
U ovoj prostoriji prepunoj sjajne srebrnine, blještavog stakla, ulaštenog starog drva i mekih tkanina oni su bili savršeni. I oni su bili njezini.
"Zar nisu predivni, Annie?"
"Jesu. A i ti si."
Ne poput njih, promislila je Kate dok je ulazila u prostoriju.
"Evo moje Katie." Nasmiješio joj se Thomas. "Ostavila si nakratko knjige, zar ne?"
"Ako se ti možeš prestati javljati na telefon jednu večer, mogu i ja prestati učiti."
"Nema posla kad je kićenje drvca." Namignuo joj je. "Mislim da hoteli mogu raditi bez mene jednu večer."
"Nikad tako dobro kao što rade s tobom i tetom Susie."
Margo je podignula obrvu dok je pružala Kate šalicu vruće čokolade.
"Netko pokušava dobiti još jedan poklon. Nadam se da imaš nešto drugo na pameti osim onog glupog kompjutora nad kojim si slinila."
"Kompjutori su postali nužan alat u svakom poslu. Zar ne, striko Tommy?"
"Ne možeš nikako bez njih. Ali drago mi je da će ih tvoja generacija preuzeti. Mrzim te proklete stvari."
"Morat ćeš ažurirati cjelokupni sustav u prodaji", dodao je Josh dok se spuštao niz ljestve. "Nema razloga da ti odrađuješ sav taj posao kad to uređaj može učiniti umjesto tebe."
"Govoriš kao pravi hedonist." Margo mu se glupo smješkala. "Pazi, Josh, možda ćeš zapravo morati naučiti kako se tipka. Zamisli, Joshua Conway Templeton, očiti nasljednik hotela Templeton, s nekom korisnom vještinom."
"Slušaj, carice…"
"Dobro je." Susan prekine primjedbu svojeg sina s podignutom rukom. "Nema posla večeras, zapamtite. Margo, budi dobra cura i dodaj Joshu ukrase. Kate, ti počni na toj strani s Annie, može? Laura, ti i ja ćemo ovdje početi."
"A što ću ja?" htio je znati Thomas.
"Ti radi ono što najbolje znaš, dragi. Nadgledaj."
Nije ih bilo dovoljno samo objesiti. Trebalo je uzdisati za njima i pričati priče o njima. Bio je tu jedan drveni patuljak kojeg je Margo jedne godine bacila na Josha. Sad mu je glava bila zalijepljena na tijelo. Staklena zvijezda za koju je Laura nekad vjerovala da ju je njezin otac samo za nju skinuo s neba. Snježne pahuljice koje je Annie okačila za svakog pojedinog člana obitelji. Pusteni vijenac sa srebrnim vrpcama koji je bio Katein prvi i posljednji krojački pothvat. Topao i jednostavan, obješen zajedno s neprocjenjivim antiknim ukrasima koje je Susan sakupila po cijelom svijetu.
Kad su bili gotovi, svi su zadržali dah kad je Thomas ugasio svjetla. A prostorija je bila obasjana svjetlošću vatre i čarolijom drvca.
"Prekrasno je. Uvijek je prekrasno", promrmljala je Kate i gurnula svoju ruku u Laurinu.

KASNO TE VEČERI kad nije mogla spavati, Kate je opet odlutala dolje. Ušuljala se u dnevnu sobu, ispružila na tepihu ispod drvca i promatrala poigravanje svjetlosti svjećica.
Voljela je slušati zvukove kuće, tiho kucanje starih satova, uzdisaje i žamore starog namještaja, pucketanje istrošenih cjepanica u kaminu. Kiša je padala u sitnim igličastim kapljicama po prozorima. Vjetar je šaputao pjesmu.
Godilo joj je tu ležati. Nervoza zbog ispita sljedećeg dana polako se otpetljavala u njezinu želucu. Znala je da su svi ušuškani u krevetu, na sigurnom. Čula je Lauru kad je došla s vožnje s Peterom i nešto kasnije Josha kad se vratio sa spoja.
Njezin je svijet bio u savršenom redu.
"Ako čekaš Djeda Božićnjaka, dobro ćeš se načekati." Margo je bosa ušla u prostoriju i smjestila se pokraj Kate. "Ne razmišljaš valjda još uvijek o onom glupom testu iz matematike, ha?"
"To je test na kraju polugodišta. A kad bi malo obratila pozornost na svoj, ne bi se provlačila s trojkama."
"Škola je samo nešto što moraš proći." Margo izvuče paketić cigareta iz džepa ogrtača. Budući da su svi u krevetu, sad može kriomice popušiti jednu. "Onda, možeš li vjerovati da Josh hoda s onom razrokom Leom McNee?"
"Nije ona razroka, Margo. I dobro je građena."
Margo otpuhne dim. I slijepac bi vidio da je u usporedbi s Margo Leah jedva bila ženstvena. "On izlazi s njom samo zato što je laka."
"Što to tebe briga?"
"Ne briga me." Frknula je, pušila i durila se. "To je tako... uobičajeno. To je nešto što ja nikad neću biti."
Pomalo se smiješeći, Kate pogleda prijateljicu. U plavom ogrtaču od šenija, sa skupljenom plavom kosom, Margo je izgledala zanosno, provokativno i elegantno. "Nitko ti nikad ne bi rekao da si uobičajena, stara moja. Odbojna, umišljena, bezobrazna i naporna kao sam vrag, to da, ali nikad uobičajena."
Margo podigne obrvu i nasmiješi se. "Na tebe uvijek mogu računati. A kad već pričamo o uobičajenom, koliko misliš da je Laura stvarno zapela za Petera Ridgewaya?"
"Ne znam." Kate je grickala usnu. "Sanjari o njemu još otkad ga je striko Tommy premjestio ovdje. Voljela bih da je ostao voditi Templeton u Chicagu." Onda slegne ramenima. "Sigurno je dobar u svojem poslu jer ga inače striko Tommy i teta Susie nikada ne bi promaknuli."
"To što zna upravljati hotelom nema nikakve veze s tim. Gospodin i gospođa T. imaju na desetine upravitelja po cijelom svijetu. Ovo je jedini muškarac kojeg je Laura prihvatila. Kate, ako se ona uda za njega..."
"Da." Kate izdahne. "To je njezina odluka. Njezin život. Isuse, ne mogu razumjeti zašto bi se itko htio vezati na takav način."
"Ne mogu ni ja." Ugasivši cigaretu, Margo se nasloni. "Ja neću. Ja ću ostaviti trag u ovom svijetu."
"I ja isto."
Margo pogleda Kate. "Vođenjem knjiga? To bi više bilo poput traga na površini vode."
"Ti ostavi svoj trag, a ja ću svoj. Sljedeće godine u ovo doba ja ću biti na fakultetu."
Margo se zgrozila. "Koja užasna pomisao!"
"I ti ćeš tamo biti", podsjeti je Kate. "Ako ne padneš na prijemnom."
"Vidjet ćemo." Fakultet nije bio Margo u planu. "Predlažem da pronađemo Serafinin miraz i odemo na to putovanje oko svijeta o kojemu smo nekada pričali. Neka mjesta želim vidjeti dok sam još mlada. Rim i Grčku, Pariz, Milano, London."
"Oni su impresivni." Kate ih je vidjela. Templetonovi su je tamo odveli ― a poveli bi bili i Margo da je to Annie bila dopustila. "Mogu te zamisliti kako se udaješ za bogataša, cijediš njegov novčanik i okolo luduješ."
"Nije to loša maštarija." Zabavljajući se, Margo protegne ruke. "Ali radije bih sama bila bogata i jednostavno imala cijeli bataljun ljubavnika." Na zvuk iz hodnika, gurne pepeljaru ispod nabora svojeg ogrtača. "Laura." Izdišući, podigne se. "Kako si me prepala."
"Oprosti, nisam mogla spavati."
"Pridruži nam se", pozove je Kate. "Baš smo planirale svoju budućnost."
"Aha." S nježnim, tajnim osmijehom, Laura klekne na tepih. "To je lijepo."
"Čekaj." Čvrstog pogleda, Margo se pomakne i primi Laurinu bradu u ruku. Nakon kratkog proučavanja, izdahne. "Dobro, nisi to s njim učinila."
Crveneći se, Laura odgurne Margoinu ruku. "Naravno da nisam. Peter me nikad ne bi silio."
"Kako znaš da nije?" upita Kate.
"To se vidi. Mislim da ne bi trebala s njim spavati, Laura, ali ako ozbiljno razmišljaš o udaji, bolje da ga prije probaš."
"Seks nije par cipela", promrmlja Laura.
"Ali, kao i s cipelama, ako ga ne probaš, ne znaš odgovara li ti."
"Kada prvi put budem vodila ljubav, to će biti s mojim suprugom na večer našeg vjenčanja. Tako želim da bude."
"O-o, ima onu templetonovsku oštrinu u glasu." Smiješeći se, Kate makne kovrču koja je Lauri pala preko uha. "Nepopustljiva. Nemoj slušati Margo, Laura. U njezinoj je glavi seks jednak spasenju."
Margo opet zapali cigaretu. "Htjela bih znati što ga nadmašuje."
"Ljubav", izjavi Laura.
"Uspjeh", reče Kate u isto vrijeme. "Dakle, to smo zaključili." Kate je rukama obuhvatila koljena. "Margo će biti seksualni fanatik, ti ćeš tražiti ljubav, a ja ću se satrti radi uspjeha. Koja ekipa."
"Ja sam već zaljubljena", tiho reče Laura. "Želim nekoga tko će mi uzvratiti ljubav i želim djecu. Želim se svakog jutra buditi sa znanjem da im mogu izgraditi dom i sretan život. Želim svaku večer zaspati pokraj nekoga kome mogu vjerovati i u koga se mogu pouzdati."
"Radije bih noću zaspala pokraj nekoga tko me uzbuđuje." Margo se gromko nasmijala kad ju je Kate bocnula. "Ma šalim se. Valjda. Želim putovati i iskusiti nove stvari. Biti netko. Želim znati kad se ujutro probudim da me nešto uzbudljivo čeka odmah iza ugla. I što god to bilo, želim to probati."
Kate nasloni bradu na koljena. "Želim se osjećati uspješno", reče tiho. "Želim postaviti stvari onako kako ja mislim da bi trebale biti postavljene. Želim se ujutro buditi i odmah znati što ću točno sljedeće raditi i kako ću to učiniti. Želim biti najbolja u onome što budem radila, tako da znam da nisam ništa potratila. Jer kad bih nešto potratila, to bi bilo poput... neuspjeha."
Pukao joj je glas, posramivši je. "Bože, mora da sam preumorna." Budući da su je oči pekle, snažno ih je protrljala. "Moram ići u krevet. Test mi je odmah ujutro."
"Proći ćeš ti to kao od šale." Laura ustane s njom. "Nemoj se toliko brinuti."
"Profesionalni šmokljani se moraju brinuti." I Margo je ustala te potapšala Kate po ruci. "Idemo spavati."
Kate zastane na vratima da još jednom pogleda drvce. Na trenutak se šokirala jer je shvatila da bi dio nje htio tu ostati, baš tako, zauvijek. Nikad se ne bi morala brinuti za sutra ili za sljedeći dan. Nikad se ne bi morala zamarati uspjehom ili neuspjehom. Ili promjenom.
Promjena je stizala, shvatila je. Sustizala ju je, vidjela je to u naivnom pogledu u Laurinim očima, nervoznom pogledu u Margoinim. Pogasila je svjetla. To se nije moglo zaustaviti, shvatila je. Onda je bolje da se pripremi.



[1] Chippendale (Thomas Chippendale) – engleski dizajner namještaja iz 18. stoljeća
[2] Weight-On – dodatak prehrani

Nema komentara:

Objavi komentar