ponedjeljak, 1. srpnja 2013.

Viktor Žmegač EUROPSKI DUH



Viktor Žmegač
EUROPSKI DUH

ESEJ O NEOBIČNOM KONTINENTU

Poznato je da su se na pragu dvadesetog stoljeća sve više širile glasine o “žutoj opasnosti”, to jest o potencijalnom porastu utjecaja Japana i Kine u podjeli svijeta. Europska i američka supremacija osjećala se ugrožena.
Mnogo je manje poznato da je u tim zemljama, osobito u Kini, u isto doba postojao strah od “bijele
opasnosti”. A to je značilo da su se u grotesknoj igri bojama Kinezi plašili Europljana. Britanski je uvoz opijuma gradska podzemlja pretvarao u rasadišta opojne klonulosti, a teritorijalna osvajanja europskih velesila činila su tu zemlju još nestabilnijom nego što je već bila. Premda su se tada već i u Sjedinjenim Državama i u Japanu ocrtavale imperijalističke namjere, potaknute naglim porastom industrije, središta svjetske moći bila su i nadalje u Europi. Najvažniji je faktor u političkim odnosima bila okolnost da ni Amerika ni Japan tada ne bi postigli toliki ekonomsko-tehnički napredak da nije bilo uvoza znanja sa “staroga kontinenta”. Bez europskih
inovacija, strojogradnje i mnogih temeljnih izuma, tehnološki je napredak bio nezamisliv. Čak se i danas još na drugim kontinentima kopiraju europske tekovine, s dopuštenjem ili bez njega.

 Iz svjetsko povijesne perspektive smatrao je filozof Oswald Spengler (Čovjek i tehnika, 1931) da je kultura Zapada učinila koban korak otvorivši Istoku vrata svojih tehnoloških radionica. Taj je čin, potaknut kratkovidnom politikom i prolaznim gospodarskim interesima, Spengler nazvao izdajom. Izraz je afektivan, no iskustvena građa dobro je poznata. Jezgrovito rečeno, danas toliko popularna krilatica know-how europskog je podrijetla. Drugim riječima, velike razvojne crte novije povijesti, od Grčke i Rima do danas, zamislive su bez većine drugih kontinenata; bez našega nisu.
Europska dinamika, koja je jedinstvena pojava, plastično se očituje vrtimo li globus. Tko je koga otkrio? Europljani Ameriku, ili obratno? Tko je prvi svojom vojskom prodro duboko u Aziju? Bio je to
Europljanin Aleksandar. Čiji su brodovi prvi put oplovili Afriku i Južnu Ameriku, otkrili Indiju, Indoneziju, Australiju i Polineziju? I s tog je gledišta Europa kroz mnoga stoljeća bila jedini dinamički kontinent, za razliku od drugih, pretežno statičkih kultura. Europljani su doista neprestano imali pune ruke posla: stalno su se
međusobno sukobljavali, ratovali, opsjedali, otimali, ali i branili od najezde Turaka; pa ipak su u isti mah uspijevali odašiljati velike pomorske snage u potragu za zemljama i bogatstvima. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću na svim su se kontinentima vijorile europske zastave. Jesu li starosjedioce time usrećili ili nisu, to je drugo pitanje.

Ono je danas ponovno predmet mnogih rasprava, u kojima se spoznavaju i elementi nerješivosti. Kako god bilo, smatram da bi se zbog jedinstvene europske ekspanzivnosti naš dio svijeta morao nazvati kolumbovskim kontinentom – pri čemu je “kolumbovac” bio već i Aleksandar Makedonski, a slijedili su ga u tome dva tisućljeća kasnije i osvajači Sjevernog i Južnog pola, također Europljani. Kad već
kolekcioniramo osvajanja, treba podsjetiti i na posve specifičnu ekspanzivnu radoznalost i poseban pustolovni duh koji je svojstven Europi. Europljani nisu druge kontinente samo pljačkali (poput Španjolaca koji su prodrli u Meksiko i u južnije predjele) i kasnije sustavno izrabljivali, oni su i proučavali floru i faunu mnogih zemalja. Među njima bilo je istraživača koji su se trudili bez ikakva koristoljublja. Nepravedno je kad neki Europu žele
svesti na kontinent izrabljivačkoga kolonijalizma. Najsvjetlije lice Europe očituje se u idejama nesebičnosti, duhovne autonomije stvaralaštva bez materijalne primisli. Čini mi se da estetička krilatica devetnaestog stoljeća l’art pour l’art može imati šire značenje i da je primjenjiva na jednu od velikih kulturnih tendencija Europe uopće. Duh stvaralačke samobitnosti i kreativnog erosa, koji želi biti neovisan i služiti samoj stvari, ne škiljeći prema nekoj blagajni, to je duh koji, u neobičnoj opreci ili koegzistenciji s ekspanzijom, definira Europu.

Stoga su reprezentativni Europljani Kolumbo, Alexander von Humboldt (koji se uspinjao na južnoameričke snježne planine u salonskoj odjeći i s cilindrom na glavi), Livingstone i Amundsen, ali i Pascal, Bach i Kant. Pascal je jednom rekao da sve zlo potječe otud što ljudi nisu spremni ostati kod kuće i čvrsto sjesti na stražnjicu. Europska kultura nikad nije bila jednosmjerna. Budimo sretni što je tako. U Europi su izrađena ili bar zasnovana
najstrašnija oružja, ali su izgovorene i najljepše ljubavne i mirotvorne riječi. Osvajači najviših planina svijeta bili su gotovo isključivo Europljani; drugi kontinenti su u tom pogledu dremuckali. Europski planinari, od Francuza Herzoga i Lachenala do Austrijanca Messnera (jedinog alpinista koji je osvojio sve svjetske vrhove visine oko 8000 metara), duhovni su sljedbenici Humboldtovi, dok su Erazmo Rotterdamski, Beethoven, Planck i Einstein sa svojim životopisima primjeri Pascalove meditativnosti i mirnoće, koje služe autonomnoj spoznaji. Znatan dio europskih obilježja proizlazi iz neobične naravi kontinenta. Najsloženiji među dijelovima svijeta u isti je mah već tri tisućljeća laboratorij čovječanstva u oba smisla: kontinent ustrajnog rada i poprište tehničke mašte – ali pod otežanim okolnostima. Europa je naime u mnogočemu paradoksalan prostor. Samo u njoj postoji toliki broj književnih jezika, koji stvaraju i nacionalne identitete. Neki od tih jezika osnova su goleme kulturne tradicije – kakve u takvoj raznolikosti i univerzalnosti nema nigdje drugdje. Otežana komunikacija zbog mnoštva jezika nije joj bila bitna smetnja.

Europa je kompliciran i ujedno povlašten kontinent. Pogled na Australiju, koja je prostorno donekle usporediva s našim kontinentom, pruža jasnu potvrdu. Europska raznolikost krajolika pruža estetske doživljaje neugrožene ekstremnim klimatskim uvjetima. Filozofi Montesquieu i Herder tvrdili su da je podneblje povijesna sudbina koja upravlja putovima civilizacije. Premda je ta teza samo djelomice točna, jer je izrečena u osamnaestom stoljeću, prije velike tehnološke revolucije, ona je ipak karakteristična za europsko iskustvo. Zastupnici povijesne geografije moraju isto tako isticati obilježja koja su konstante i preduvjeti historijskih tokova: Europa kao da je nalik na razumno proporcioniran prostor, pregledan, bez ikakvih krajnosti, gotovo poput tvorevine koju su zajedno zamislili arhitekt i prirodoslovac.

Mnogi se europski pejzaži doimaju kao umjetnička djela u kojima nema silovitih egzaltacija, znakovitih za azijske i afričke predjele. Ne iznenađuje što su europski krajolici potakli nježnost i profinjenost impresionističke palete. Europi zaista pristaje popularna krilatica: “stvorena po mjeri čovjeka”. Najgušće naseljen kontinent, Europa je stvorila fenomen koji je također zadugo bio jedan od njezinih najvažnijih povijesnih znamena: moderni velegrad. Antički Rim, metropola golemog imperija, u tom
pogledu još nije prednjačio; u to doba bilo je u Kini većih aglomeracija. Tek su u novovjekovnoj Europi nastajali gradovi koji su mogli poslužiti kao globalni modeli. Velegradovi na drugim kontinentima nastali su uz pomoć europskih graditelja i urbanističkih iskustava. New York, suvremeni Tokyo, Rio de Janeiro, Sidney i mnogi drugi gradovi nezamislivi su bez struktura stvaranih stoljećima u Londonu, Parizu, Beču. Pa i ono što se često naziva “američkim ritmom života” postojalo je u Londonu već u doba kad su trgovci i farmeri u Sjedinjenim Državama tek češkali glave razmišljajući o gradovima. Dinamičnost, povezana s uravnoteženim zemljopisnim konstelacijama, ne bi bila moguća bez europskoga pronalazačkog duha, koji je neko vrijeme, u staro doba, usporediv s još starijom kineskom kulturom znanja i vještina. Uloga antičkih grčkih gradova upravo je na tom području bila fundamentalna. Usporedba s Kinom posebno je zanimljiva zbog toga što pokazuje razliku između “zatvorene” i “otvorene” europske kulture.

Dok su Kinezi tisućljećima bili sputani svojim hijerarhijskim vertikalama i neobično strogim tradicijskim ritualima, Europa je imala smjelost da izvrši prevrate, doslovno, u slici svijeta, prevrate koji su imali fizikalnu osnovu, a mentalno metafizičke posljedice. Duhovna je radoznalost bila toliko snažna da je srušila temeljnu intelektualnu i mitsku konstrukciju prošlosti: vjeru u geocentrizam. Kopernikove i Galilejeve prijelomne i radikalne spoznaje fundamenta promijenile su čovjekovu svijest o njegovu položaju u svemiru. Freud je u jednom – recepcijski posve zanemarenom – članku o velikim šokovima u povijesti čovječanstva ustvrdio da je možda najkrupniji među njima kopernikanski obrat.
Sva kasnija znanost i filozofija, bez obzira kakve bile, nezamislive su bez revolucije koja se zbila na europskom tlu. Slijedile su i druge revolucije znakovite za Europu: vjerska, Lutherova, u kojoj je protestantizam tražio duhovnu obnovu u znaku vjere koja bi bila bliža izvorištima kršćanstva, bez grimizne pompe, a zatim politički prevrati, koji su preobrazili društvene poretke. Svi drugi kontinenti postali su u spoznajnom (a neki i u vjerskom) pogledu europski sateliti. Europska racionalistička spoznajnost djelovala je invazivno na cijeli svijet. Znanstveni prevrat s kojim počinje moderna europska povijest bio je tako korjenit da je dugo bio u sukobu sa starijom europskom duhovnom osnovom, s bogatom misaonošću judeo-kršćanske tradicije. Unatoč stoljetnim teškim sukobima, autentično kršćanstvo i načelo spoznajne slobode mogli su s nekim svojim zajedničkim jezgrama stvoriti najvažnije očitovanje cjelokupne novije europske  kulture: individualizam.

Drugi su kontinenti (izuzmu li se SAD i britanska komponenta u Australiji) dugo sačuvali hijerarhijske i mitske poretke oprečne individualizmu. Samobitnost ljudske ličnosti svagdje je – ako je prihvaćena – posljedica europskog utjecaja ili neposrednog prijenosa civilizacijskih tekovina (Europa – Amerika). Savjetujem pozorno čitanje knjige u kojoj je Rousseau opisao i komentirao svoj život (Ispovijesti). Među prvim rečenicama nalazimo i ove: “Osjećam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam upoznao; usuđujem se misliti da uopće nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, bar sam drukčiji. Tek onda kad ljudi pročitaju ono što sam napisao, moći će prosuditi je li priroda učinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kojemu me salila.” (Preveo R. Ivšić.) To su mirne, meditativne riječi, a zapravo su najzvučniji manifest ikada napisan, putokaz snažan poput jednoga drugog temeljnog teksta iz onog razdoblja, slavnoga Kantova eseja o definiciji prosvjetiteljstva, gdje Kant izriče dva velika europska načela: princip intelektualne slobode i princip samobitne odgovornosti. Ti su manifesti u europskoj duhovnoj kulturi i u političkom shvaćanju zajednice prisutni do danas. Poentirano bi se moglo reći da su gotovo svi suvremeni europski, a dijelom i svjetski državni ustavi napisani u duhu Rousseaua i Kanta. Individualizam se dakako ne smije shvatiti suženo, kao isticanje osobnosti po svaku cijenu. Povijesno shvaćen, individualizam je osnovni motiv europske moderne od osamnaestog stoljeća do naših dana.

Društveno-političke korijene treba tražiti u razvoju gospodarskih i tehnoloških inovacija koje su potkopale temelje feudalnog poretka. Gradovi su pritom pružali materijalno tlo. Smatram da treba razlikovati četiri različita a ipak srodna očitovanja individualizma: politički, ekonomski, znanstveni i umjetnički individualizam. Razmatranje tih kategorija učvrstit će našu predodžbu o specifičnom europskom duhu. Moderno je shvaćanje
političkog života individualističko, jer se gradi na artikulaciji volje pojedinca, političkog subjekta. Višestranačje, izbori, parlamentarna demokracija, politička horizontalnost – to su oblici individualnog prava.  Na isti je način utemeljeno gospodarstvo koje se zasniva na osobnoj poduzetničkoj djelatnosti. Francuski sociolog Lucien Goldmann definirao je univerzalni europski model prosvjetiteljske, postfeudalne ekonomije kao strukturu obilježenu načelom ravnopravnosti gospodarskih subjekata. Zamjena dobara, bez hijerarhijske prisile, moguća je samo na osnovi uzajamnog povjerenja i osobne odgovornosti u pojasu rizika. Subjekt je u tom sustavu zaštićen zakonom (koji je, s druge strane, na temelju uzajamnog djelovanja proizišao iz ekonomske racionalnosti).

Oblicima proizvodnje ravna osobnost kao psihološka i pravna kategorija. Goldmann je u svojoj raspravi ostao na tlu građe iz osamnaestog stoljeća pa nije tematizirao pojavu čije je izvorište također u Europi, a danas se smatra jednim od znakova globalizacije. To je fenomen općeg apstrakcionizma u gospodarstvu, od blagajne u robnoj kući do kompjutorskih centara u velikim bankama svijeta. Jedan od prvih koraka na dugom putu prema današnjoj upravo sablasnoj apstraktnosti novčanih operacija učinjen je Europi osamnaestog stoljeća: uveden je papirnati novac, pa je metalni novac potisnut od papirnatoga. Materijalna vrijednost zamijenjena je simbolom, a gospodarski simbol vodi ravno u apstrakciju. I opet je Europa postavila tračnice svjetskog razvoja. Danas se  već raspravlja o mogućnosti da se simboli posve zamijene bankovnim karticama, dakle simbolima simbola, metasimbolima. Jednog dana će se i čačkalice kupovati preko interneta. Samo: tko će ih dopremiti u stan? Pitanje je svakako može li Europa doista u svemu biti ponosna na tu tekovinu, koja je, istina, za mnoge ljude
(osim za siromašne) praktična, ali koja u velikom stilu otvara vrata obmanama i prevarama.

Komunikacija je apstraktna, kriminal pak itekako konkretan. Vraćam se trećoj i četvrtoj kategoriji istinskih europskih tekovina. Današnja sloboda znanstvenog istraživanja teško je stečena duhovna vrednota na europskom putu od renesanse do danas. Neki su znanstvenici na tom putu izgubili glave. U posljednja tri stoljeća znanost je stekla svoju autonomiju, a njezina sloboda dobila je čvrsto mjesto u sustavu novovjekovnih vrijednosti. Golem napredak u prirodnim, biomedicinskim i humanističko-kulturološkim znanostima jedan je od najvećih darova Europe svijetu. Pa i ondje gdje napredak sadrži zametak općeg razaranja, Europa je polazište, pa se može ustvrditi da je ona prisutna u dobru i u zlu. Primjer: u izradi nuklearnog oružja Sjedinjene Države pružile su, tako reći, hardware, dok se software nalazio u znanju europskih emigranata: Szilarda, Tellera, Fermia. Pa i Oppenheimer, voditelj projekta, doktorirao je u Njemačkoj, u Gottingenu, gdje je studirala i većina drugih fizičara iz “atomskog tima”. I tu je dakle temelje dala Europa. Umjetnost povezuje sa znanošću okolnost da su obje grane ljudskog stvaralaštva gotovo paralelno prevalile razvojne staze prema samobitnosti. I autonomija umjetnosti europska je stečevina. U svim granama estetskog izraza olabavljene su, a poslije i posve ukinute, spone što su ih normativno diktirale društvene ustanove, dvorovi i crkvena tradicija. Antiklasicisti u Njemačkoj i Francuskoj, na čelu s mladim Goetheom, a kasnije još ustrajnije romantičari, proklamirali su i slobodu umjetnosti, kao što je već postojala u znanstvenom istraživanju i eksperimentiranju. Ukratko rečeno, emotivnost je slijedila intelektualnost u borbi za emancipaciju.

Otada slobodan umjetnik, a osobito književnik, postaje simbol europske duhovne slobode. Put od romantizma do apstrakcije i krajnjih eksperimenata u raznim oblicima konstruktivizma ili aleatorike (asemantički tekstovi, elektronička glazba, instalacije) započeo je u Europi, a danas zahvaća cijeli svijet. Tko želi znati što je radikalno, još uvijek mora pitati Europu. Isto vrijedi kad je riječ o senzibilnosti. Teško je naći hollywoodski proizvod koji bi dosegao tipično europski ugođajni intenzitet, primjerice, Fellinievih, Viscontievih, Godardovih i Wendersovih filmova. Uostalom, postmoderna se ponavlja. Ako se pojavi koja nova umjetnička tvorevina izvan Europe, s ambicijom da donosi nešto novo, onda je to uvijek jasan znak da autori ne poznaju radikalizam ranoga dvadesetog stoljeća: dalje u ekstreme (izuzme li se Cage u glazbi) nitko nije išao dosljednije nego dadaisti i nadrealisti. Današnja Europa, pa s njom donekle i cijeli svijet, živi od tih tekovina na sva četiri područja. Ukratko, u dinamičkom pogledu svijet je europska kulturna i civilizacijska tvorevina. Da ne bude jednostranog idealiziranja, treba podsjetiti da Europa nije bila samo darovna košara, nego je izvozila i sofisticirane oblike okrutnosti, inkviziciju, svjetske ratove. Upravo to treba istaknuti ako želimo spoznati što je ujedinjena Europa, bez obzira na krizne situacije, postigla kao trajan civilizacijski doseg. Nema kontinenta koji je, uz sve druge prednosti, pravno i socijalno tako stabilan. Siromasi i bolesnici nisu bez skrbi, ljudska su prava zajamčena, individualnost se može potvrditi na svim područjima. Prije više od dva stoljeća Kant je napisao esej o zanosnom projektu Vječnoga mira. Svijet je još jako daleko od ostvarenja. No čini se da bi Europa opet jednom mogla prednjačiti.

Nema komentara:

Objavi komentar