ponedjeljak, 28. listopada 2013.

Ante Tomić, pismo Kati Mijić za promociju



Ljubavna proza kakvu piše Kata Mijić nije naročito cijenjena u takozvanoj stručnoj javnosti. Književni kritičari, ohole neznalice i nesretnici, nazvat će to čak niskom literaturom, a tobože ozbiljni autori prezrivo frktati na ove trivijalne romanse. Kao netko tko je taj svijet upoznao i bolje nego što bi želio, ja ću, međutim, s punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornosti kazati da se moja prijateljica Kata ima više prava smatrati piscem nego većina članova oba naša književna udruženja.
         Ona je, za početak, pismenija. Vi niste vidjeli sirove tekstove naših književnih zvijezda i ne dao vam Bog da ih vidite prije nego ih marljivi lektori samozatajno poprave. Kod mnogih, kunem vam se, ne znate gdje počinje, a gdje završava rečenica. Treba vam buldožer zimske službe da se probijete kroz njihovu mećavu riječi. Kad sam prije nekoliko godina prvi put uzeo u ruke jedan rukopis Kate Mijić, stvar koju sam prvu uočio, koja me upravo zaprepastila, bila je da riječ o besprijekornom tekstu, gramatički i pravopisno ispravnijem i stilski vještijem od tekstova koje će napisati, samo za primjer, troje od četvero gostiju televizijske emisije Peti dan.
         U formi ili, kako bi se reklo, zanatu, Mijić je iznad hrvatskog književnog prosjeka, a i u sadržaju se tome nema što prigovoriti, to je pošten žanrovski štanceraj kakav svi volimo. Dobro, muškarci baš i ne. Ljubići su za djevojke, a mi dečki više volimo krimiće i kaubojske priče, gdje se tvrdi junaci obračunavaju šakama ili vatrenim oružjem. Teško je odoljeti moralnoj naivnosti toga štiva, a i zašto bismo odoljevali. Nema u tome ništa sramotno. Ljubavni romani ispunjavaju važnu, fundamentalnu ljudsku žudnju za ljubavlju, a krimići i kaubojci ne manju potrebu za pravdom. To su pojave kojih, znate i sami, u stvarnosti nema mnogo. Nema mnogo sklada i sreće i pravde u našim usamljenim, ponižavajućim i obespravljenim životima.
         Hrvati ne čitaju mnogo, ali tu i tamo vidjet ćete nekoga na javnom mjestu s knjigom u ruci. U velikogoričkom autobusu, recimo, rano ujutro, šćućurena s knjigom sjedi jedna po izgledu medicinska sestra ili trgovkinja iz Bille, tako usredotočena u ljubavni roman Nore Roberts da i ne primjećuje mrzovolju, neugodan vonj natiskanih putnika, gnjev koji kratko plane i utrne se ugazi li netko nekome na kurije oko. Kriomice je gledam i čini mi se tako blažena i čista među izmučenim dušama u limbu javnog prijevoza. Ne prilazim joj jer je grijeh drugome uništavati užitak čitanja, ali da sam drskija osoba, sagnuo bih se i rekao joj:
         "Gospođice, dopustite, ako volite ljubiće, uzmite Kate Mitchell. Autorica ima anglosaksonsko ime, ali je zapravo jedna naša. Ja je poznajem. Vidjet ćete, odlična je."       

Nema komentara:

Objavi komentar