petak, 11. listopada 2013.

Dubravka Miljković i Majda Rijavec: Za publiku između 13 i 19 godina



Dubravka Miljković i Majda Rijavec: Za publiku između 13 i 19 godina


U čemu se tinejdžeri i njihovi roditelji mogu složiti, zašto treba pisati za one koji u knjigama traže odgovore, kako to da se u priručniku za tinejdžere nalaze dječje izreke o ljubavi te jesu li inspiraciju za Teen psihu našle u vlastitoj mladosti ili u današnjoj...  odgovaraju autorice Teen psihe – psihologinje Dubravka Miljković i Majda Rijavec.


* Kako ste došle na ideju da napišete priručnik za tinejdžere? Priručnik je namijenjen tinejdžerima, ali mogu li i odrasli iz njega naučiti nešto o sebi, iako se Teen priručnik obraća čitateljima prisno i „na ti“?

DUBRAVKA: Kao ideja to je postojalo više godina. Naime, psihologija doista može pomoći čovjeku u svladavanju svakidašnjih životnih izazova. Zbog toga je i većina knjiga koje smo do sada napisale imala upravo taj cilj: prilagoditi psihologiju kao znanost potrebama svakodnevnog života, tj. prevesti teške znanstvene termine u riječi koje svatko može razumjeti, a rezultate znanstvenih istraživanja u upute koje se mogu primijeniti u različitim životnim situacijama. Naravno, to nisu doslovni recepti; ni oni ne uspijevaju baš uvijek. Nekad radiš kolač točno po receptu pa ti ispadne takav da ga ni sam ne možeš jesti J. Međutim, usput ipak pohvataš neke principe i usavršavaš se, bolje i razumiješ što to zapravo piše u kuharici.   
Predavala sam psihologiju u gimnaziji i često mislila kako je šteta da se većina mladih za vrijeme svog redovnog školovanja ne susretne sa psihologijom. Svi barem jednom uče kako funkcionira, npr. četverotaktni Otto motor, a ne doznaju ništa o tome kako bolje iskoristiti svoj mozak, kako biti bolji prijatelj ili kako preživjeti nesretnu ljubav. Pa smo onda sve to, i još ponešto – uobličile u ovaj priručnik. (Istina, u programu zdravstvenog odgoja ima dosta korisne psihologije no to je uglavnom prošlo nezamijećeno zbog onih par sati u modulu IV, no da sad i ja ne otvaram tu priču J.)

MAJDA: Nakon nekog predavanja iz psihologije jedna studentica mi je prišla i rekla „Joj što mi to netko nije rekao kad sam imala 15-16 godina! Bilo bi mi lakše u životu“. Nisam tome pridavala puno pažnje ali kad se to ponovilo još nekoliko puta i Dubravki i meni, zamislile smo se. Pa možda bi stvarno neka znanja iz psihologije mogla biti korisna i tinejdžerima. Sjetila sam se kako sam i ja ponekad, čitajući nešto iz psihologije, znala pomisliti kako bi bilo dobro da sam neke stvari znala već kao srednjoškolka. Ne mogu reći da bi mi takvo znanje potpuno promijenilo život, ali sigurno bi mi u nekim stvarima bilo lakše.
Tako je jednoj mojoj mladoj susjedi, 17-godišnjakinji, koja je bila mirna i povučena laknulo kad sam joj rekla da je to stvar ličnosti, da se takva rodila i da se ne mora na silu mijenjati nego neka živi u skladu s tim.  Do tada je mislila da nije baš normalna i bila je pod pritiskom da mora stalno biti u društvu i izlaziti. A to joj je bilo naporno. Bila je sretna kad je od mene čula da je s njom sve u redu i da je posve normalna. Dva-tri bliska prijatelja bila su joj dovoljna. Bila sam iznenađena koliko joj je ta jedna informacija pomogla i to me uvjerilo da bi psihologija za tinejdžere bila dobra ideja.


* Prema vašim biografijama na kraju knjige može se zaključiti da niste zaboravile vlastite tinejdžerske dane, a ta empatija osjeća se u cijelom tekstu. Koliko je za odrasle važno da, poput vas dviju, ne zaborave svoju mladost i suosjećaju s mladima?

DUBRAVKA: E sad, oni koji nekad jesu imali psihologiju u školi, naučili su da postoji fenomen tzv. namjernog ili motiviranog zaboravljanja koji štiti naše mentalno zdravlje. Zamislite kakav bi nam život bio kad bismo pamtili sva loša iskustva iz svoje mladosti!? (Zapamtiš tek nešto malo, tek toliko da jednom možeš o tome knjige pisati J) Povezano sa zaboravljanjem je i, vjerovali ili ne, falsificiranje vlastite prošlosti. Uglavnom se ona uljepšava: nekad smo se bolje zabavljali, više učili, bili općenito bolji (iako smo živjeli u težim uvjetima) i tome slično – osobito kad ti treba „argument“ u prepirci s tvojim tinejdžerom koji se ne odvaja od nekog ekrana. A ne uči. A sve ima. Jer se ti mučiš za njega i žrtvuješ zbog njega.
Dobro je suosjećati sa svakim kome je teško, pomoći kad se i koliko se može. Što se tiče baš suosjećanja odraslih s mladima – na mladima svijet ostaje. I onda stvarno moramo suosjećati s njima kad pomislimo na to kakav im svijet ostavljamo. (A usput i sve one gornje fraze -spremne za upotrebu u maltretiranju naredne generacije.)

MAJDA: Kako je tvrdoglava! – žalila mi se jednom prijateljica na svoju kćer koja je tada imala 16 godina. Hoda okolo odjevena ko čudo, i nikako je ne mogu nagovoriti da se pristojno obuče. Meni kćerina odjeća i nije izgledala tako strašno ali teško mi je bilo prijateljicu u to uvjeriti. A onda mi je sinulo: A sjećaš se ti kako si kad smo izlazile van u srednjoj školi iz kuće izlazila u jednoj suknji, a onda se preoblačila u drugu, znatno kraću?
Kad odrastemo, vrlo lako zaboravimo da smo i mi jednom bili tinejdžeri. I da smo „ratovali“ sa svojim roditeljima. Prešutjeli bi neku jedinicu u školi, krišom pušili, kasnili iz disko kluba pa se izvlačili da nije vozio tramvaj, učili u zadnji čas, borili se za slobodu da biramo svoju odjeću i frizuru ili da odemo na more s prijateljima. A roditelji su se ljutili i brinuli a nama nije bilo jasno zašto.
Danas smo mi roditelji, ozbiljni i odgovorni, i ljutimo se i brinemo zbog ponašanja svojih tinejdžera. To je normalno i to se od nas i očekuje, ali prije nego se izvičemo na svog tinejdžera/tinejdžericu možda bi se ponekad trebali upitati Jesam li i ja tako radio u njihovim godinama? Vjerojatno jeste, a niste ispali tako loše J.


* Priručnik je interaktivan, informativan i zabavan. Obje ste profesorice, ali u njemu nema dociranja i ne osjeća se generacijski jaz, već prisnost i razumijevanje. Je li vašoj generaciji nedostajao sličan teen-priručnik?

DUBRAVKA: To je slično kao da me pitate je li nam nedostajao mobitel; ne može ti nedostajati ono što i ne znaš da postojiJ. U mojoj je kući uvijek bilo puno knjiga. Mama je imala neku Knjigu za svaku ženu (ili tako nekako). Držala ju je podalje od mog dohvata, a ja sam pucala od radoznalosti. Kad sam je se jednom, nakon dugog vrebanja, uspjela dokopati, bila sam prilično razočarana: dio sam već znala, dio me još uopće nije zanimao a dio mi je bio totalno nevjerojatan. Tada nisam čak ni pomišljala da bi mogao postojati priručnik namijenjen baš mladima (a bome niti da bi ga ja mogla pisati). Da, i moj je tata imao neki uradi sam priručnik a odnekud je jednom ispao i priručnik o uzgoju koza (za koji nitko nije znao odakle je i zašto je ali eto, i za uzgoj koza je postojao priručnik prije nego li za odgoj djece ili roditelja i puno prije nego priručnik za tinejdžere J). Dakle, mi smo morali više razgovarati i međusobno razmjenjivati (polu)informacije do kojih smo dolazili prisluškujući odrasle ili kopajući po njihovim čudnim knjigama. (Sad sam se sjetila; trebali smo na naslovnicu ovog našeg priručnika napisati Nije za tinejdžere!... A kad mi je ovako krenulo..., možda bismo im i udžbenike trebali skrivati...)

MAJDA: Mi smo odrasle u jednom drugom vremenu i situacija se od tada jako puno promijenila. Ali bez obzira na mjesto i vrijeme, sve tinejdžere muče slični problemi – ljubav, prijatelji, roditelji, škola a one malo starije i odgovori na pitanja Tko sam ja i Što da radim u životu? Tinejdžeri više nisu djeca, ali nisu još ni odrasli i nije im lako izaći na kraj sa svim tim. U naše vrijeme nije bilo takvih priručnika i mi smo savjete uglavnom tražili po razno raznim časopisima. Puno smo i međusobno razgovarali. Kad se sad osvrnem na to razdoblje voljela bih da je postojao neki takav priručnik. Tinejdžere muče svakakvi problemi – neke mogu riješiti sami, neke uz pomoć roditelja i prijatelja a neke i uz pomoć knjige. Osobno mogu reći da sam mnoge odgovore na neka svoja pitanja pronašla u knjigama, ali tek malo kasnije kad sam počela studirati psihologiju. Nisu svi tinejdžeri skloni odgovore tražiti u knjigama, ali ima i onih koji jesu. Pa mislim da je zbog njih trebalo napisati ovakvu knjigu.


* Tempo života i slabljenje obiteljskih veza mogli bi biti neki od razloga zbog kojih je današnjim mladima takav priručnik danas potrebniji nego ranije i u razvijenijim  zemljama takvi su priručnici uobičajeni. Kako objašnjavate činjenicu da je vaš priručnik prvi koji su za tinejdžere pisali naši autori?

DUBRAVKA: Štogod sad kažem može ispast' pogrešnoJ. Nisam čak ni sigurna da je ovaj baš prvi a sigurno nije baš ni naš prvi. Prije točno deset godina napisale smo Vodič za preživljavanje u školi, također namijenjen tinejdžerima, odnosno, njihovom boljem snalaženju u školi.
No dobro, ako ih i ima, takvi su priručnici rijetki. Možda je za tinejdžere teže pisati, (mi smo ipak najprije napisale više priručnika za odrasl(ij)e J), možda je sigurnije prevesti nešto što se negdje vani već pokazalo isplativim, nego riskirati s domaćim autorima i još se onda s njima gnjaviti; možda se (naši) potencijalni autori niti na papiru ne žele vratiti u svoje tinejdžersko doba; možda se izdavači boje kako se takav priručnik ne bi dovoljno dobro prodavao jer, kao, tinejdžeri ne čitaju knjige a još manje ih kupuju... (Nadajmo se da će ovaj biti prepoznat i kao zgodan poklon J).

MAJDA: Pa mi smo mala zemlja i puno je stvari o kojima domaći autori još nisu pisali. Ima priručnika za tinejdžere ali su usmjereni više na neke specifične stvari. I nas dvije smo napisale jedan pod nazivom Vodič za preživljavanje u školi. Ali ovo je čini mi se prvi koji pokušava zahvatiti sva glavna područja tinejdžerskog života.
Nismo se lako odlučile  na pisanje ove knjige. Naime, tinejdžeri su svi oni između 13 i 19 godina. Oni prvi su još gotovo djeca dok su ovi drugi već gotovo odrasli. Teško je pisati za sve njih pa kako je nama bilo teško odlučiti se tako je vjerojatno i drugima.
No, nije nam žao. Iako stalno radimo s mladima bilo je lijepo neko vrijeme intenzivnije razmišljati o njima i uživljavati se u njihov svijet. Pa smo se tako ponovno prisjetile i svojih tinejdžerskih dana. Pa ako roditelji nabave ovaj priručnik svojoj djeci možda će ga i oni željeti pročitati. Savjeti koji se daju tinejdžerima mogu sigurno biti zanimljivi i njihovim roditeljima.



* Zašto internet nije dovoljan izvor informacija mladima za sve što ih zanima? Zašto su im ipak potrebne knjige i priručnici poput vašeg? Zašto ipak knjiga, koja podrazumijeva koncentraciju i čitanje u osami?

DUBRAVKA: Ponekad je previše informacija gore nego premalo informacija. Nekad smo govorili kako papir podnosi svašta no to nije ništa u usporedbi s onim što podnosi  internet! Želiš li na internetu pronaći prave informacije, moraš se dobro pomučiti. Jel' se već netko sjetio napisati priručnik o tome kako na internetu brzo pronaći ono što trebaš ne upadajući pritom u zamku pronalaženja onoga što ne trebaš i onoga što još manje trebaš? Dok smo u potrazi za informacijama vrtjeli papire, govorili smo o efektu enciklopedije: tražiš nešto pa nađeš opasku v. (vidi) nešto drugo, pa te usput privuče nešto treće i tako u beskraj. Sad samo klikneš mišem pa se nađeš na nekoj drugoj stranici – bez da si ustajao, skidao s polica i odlagao pojedine enciklopedijske tomove. Iako dakle pritom ne bildaš mišiće, i taj efekt pretraživača može biti vrlo naporan. Nije li onda ponekad lijepo uzeti knjigu, smjestiti se s njom na neko ugodno mjesto, malo čitati, pa malo razmišljati o pročitanom, pa onda opet malo čitati?

MAJDA: Mislim da se internet i knjige međusobno ne isključuju. Na internetu možemo vrlo brzo doći do različitih informacija, ali ako želimo neko područje bolje proučiti i razumjeti, ako želimo neke spoznaje primijeniti u vlastitom životu – mislim da je za to bolja knjiga. Iz vlastitog iskustva znam da sam često počela proučavati jednu stvar na internetu a završila na nečemu stotom. To zna biti zanimljivo i uzbudljivo, ali je obično površno. Knjiga nas, s druge strane, potiče da se usmjerimo na određeni sadržaj i da pratimo nešto od početka do kraja. Možemo nešto čitati nekoliko puta, vraćati se, razmišljati. I istraživanja pokazuju da je učenje preko interneta površnije. Internet nas potiče na stalno nova i nova pretraživanja i ne ostavlja nam vremena za razmišljanje.


* Priručnik je protkan inspirativnim i dirljivim odgovorima sedmogodišnjaka na pitanje što je ljubav. Zašto djeca o osjećajima ponekad znaju više od odraslih?

DUBRAVKA: U psihologiji bi se reklo kako djeca procesiraju informacije u skladu sa stupnjem svojeg kognitivnog ali i socijalno-emocionalnog razvoja. Drugim riječima, djeca još ne kompliciraju, ne analiziraju, ne zamaraju se nevažnim; spontana su i iskrena. U razmišljanjima odraslih previše je kondicionala pa smo dirnuti kad vidimo kako stvari mogu biti i jednostavne.

MAJDA: Ljubav je kad pomogneš plakati onome tko je tužanizjava je jednog djeteta u našoj knjizi, djeteta koje još ide u vrtić. A izjava je takva kao da je dijete pročitalo nekoliko knjiga iz psihologije o suočavanju sa stresom i žalovanju. Naime, svaki psiholog će vam reći da je normalno da smo tužni kad nešto izgubimo i da to trebamo odbolovati. Tada nam treba netko tko neće govoriti ma nije to ništa ili nemoj plakati, nego netko tko će biti s nama i razumjeti da smo tužni. Netko tko će nam pomoći plakati. Mnogi odrasli to ne znaju. Ali djeca eto – znaju. Ona još nisu naučila analizirati, interpretirati, vagati za i protiv pa osjete ono bitno.


Nema komentara:

Objavi komentar