ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Marcus Zusak JA SAM GLASNIK



Marcus Zusak
JA SAM GLASNIK
S engleskog preveo Ozren Doležal

2.
Seks bi trebao biti kao matematika: uvod u moj život.

Ispričat ću vam ponešto o svojem životu.                 
Kartam barem nekoliko večeri tjedno.
Upravo to sada radimo.
Kartamo igru koja se zove Sekirancija, nije posebno teška i jedina je igra u kojoj svi uživamo i ne svađamo se previše.
Tu je Marv, koji blebeće bez prestanka, sjedi i pokušava pušiti cigaru, a da istodobno u njoj i uživa.
Tu je Ritchie, koji je uvijek tih i pokazuje smiješnu tetovažu na desnoj ruci. Od početka do kraja kartanja pijucka pivo iz boce i gladi zaliske koji kao da su u čupercima zalijepljeni na njegovo dječačko lice.
Tu je Audrey. Audrey uvijek sjedi sučelice meni, bez obzira na to gdje igramo. Ima plavu kosu, vižlaste noge, najljepši obješenjački osmijeh na svijetu i divne bokove, a gleda i puno filmova. I ona radi kao taksistica.
A tu sam i ja.

Prije negoli sebe uopće spomenem, moram vam navesti još nekoliko činjenica:
1. S devetnaest godina, Bob Dylan bio je iskusan kantautor u njujorškom Greenwich Villageu.
2. Salvador Dalí iznjedrio je nekoliko vrhunskih umjetničkih i buntovnih djela prije negoli je navršio devetnaestu.
3. Ivana Orleanska s devetnaest je bila najtraženija žena na svijetu, jer je pokrenula revoluciju.
A zatim je tu Ed Kennedy, kojemu je također devetnaest…
Uoči pljačke banke, radio sam inventuru svojega života.
Taksist − još sam pritom morao muljati o godinama. (Mora se imati navršenih dvadeset.)
Bez prave karijere.
Bez poštovanja u društvu.
Bez ičega.
Postalo mi je jasno da ljudi posvuda nižu velike uspjehe dok ja slijedim upute proćelava poduzetnika po imenu Derek i petkom uvečer budno pazim na pijance koji bi mi mogli povraćati u taksiju ili zbrisati bez plaćanja. Zapravo mi je Audrey predložila da se okušam u vožnji taksija. Nije me bilo teško nagovoriti, uglavnom zato što sam već godinama zaljubljen u nju. Nikada se nisam maknuo iz ovog prigradskog naselja. Nisam otišao na faks. Otišao sam k Audrey.
Uporno se pitam: Onda, Ede − što si stvarno postigao u ovih devetnaest godina? Odgovor se nameće sam od sebe.
Drek na šibici.
Spomenuo sam to šačici raznoraznih ljudi, ali samo su mi rekli da šutim i trpim. Marv me nazvao plačljivcem nad plačljivcima. Audrey je rekla da mi je dvadesetak godina prerano za krizu srednjih godina. Ritchie me blijedo gledao kao da govorim stranim jezikom. A kada sam to spomenuo mami, rekla je: „Jooj, najbolje da mi se sada još raspekmeziš, vrag te odnio.“ Jako će vam se svidjeti moja mama. Časna riječ.

Živim u baraci koju unajmljujem za jeftine pare. Nedugo nakon useljenja, od agenta za nekretnine doznajem da je vlasnik kuće moj šef. Šef mi je ponosni osnivač i direktor taksi-službe za koju vozim: Slobodan taksi. Kompanija je, najblaže rečeno, mutna. Audrey i ja nismo imali nikakvih problema da ih uvjerimo kako smo dovoljno stari i osposobljeni da za njih vozimo. Pomiješaš par brojkica na rodnom listu, pojaviš se s nečim što izdaleka sliči pravoj vozačkoj dozvoli i sve ide kao podmazano. Imaju toliki manjak radnika da smo za manje od tjedan dana već počeli voziti. Bez provjere preporuka iz životopisa. Bez frke. Iznenađujuće je što se sve lažima i obmanama može postići. Kako Raskoljnikov jednom reče: „Gdje razum zataji, vrag uskače!“ Ako ništa drugo, osvojio sam titulu Najmlađeg taksista u ovome kraju − čudo od djeteta koje vozi taksi. Moj se život temelji na takvim i sličnim bijednim postignućima. Audrey je nekoliko mjeseci starija od mene.
Baraka u kojoj živim prilično je blizu grada, a kako nije dopušteno voziti taksi kući, do posla se dobrano napješačim. Osim ako me Marv ne poveze. Nemam vlastiti auto baš zato što vozikam ljude od jutra do sutra. Ne pada mi na pamet voziti i u slobodno vrijeme.
Grad u kojem svi živimo prilično je nezanimljiv i običan. Leži iza svojih predgrađa, ima dobre i loše dijelove. Sigurno vas neće iznenaditi kada čujete da sam odrastao u jednom od loših dijelova grada. Cijela je moja obitelj odrasla na dalekom zapadu grada, što je za sve nas neka vrst prljavog rublja koje se ne pere u javnosti. Ondje sve vrvi tinejdžerskim trudnoćama, kretenskim očevima na burzi rada i majkama poput moje koje puše, piju i pojavljuju se u javnosti s uggsicama na nogama. Dom u kojem sam odrastao bio je prava rupetina, ali zadržao sam se ondje sve dok moj brat Tommy nije maturirao i upisao se na faks. Ponekad pomislim da sam i ja mogao tako, ali bio sam previše lijen za školu. Uvijek sam čitao knjige kada je trebalo učiti matematiku i druge predmete. Možda sam mogao izučiti zanat, ali ondje nisu primali šegrte, a ponajmanje ovakve poput mene. Zbog već spomenute lijenosti, u školi sam bio jako loš u svemu osim u engleskom, zahvaljujući tom silnom čitanju. Budući da je moj otac polokao svu našu ušteđevinu, nakon mature jednostavno sam se odmah zaposlio. Počeo sam u beznačajnoj pečenjari hamburgera koju zbog stida i ne spominjem. Slijedilo je razvrstavanje arhive u prašnjavom knjigovodstvenom uredu koji se zatvorio nekoliko tjedana nakon mog dolaska. I napokon, vrhunac, kruna mojega dosadašnjeg radnog iskustva.
Taksist.

Živim s cimerom. Zove se Vratar i ima sedamnaest godina. Sjedi pred vratima koja umjesto stakla imaju mrežicu protiv komaraca, a crno mu je krzno prošarano suncem. Staračke mu oči svjetlucaju. Smiješi se. Zove se Vratar zato što je već od najranije mladosti razvio snažnu sklonost sjedenju pred ulaznim vratima. Radio je to kod kuće, a sada to radi u mojoj baraci. Voli sjediti tamo gdje je toplo i udobno te nikoga ne pušta u kuću. To je zato što mu se zbog poodmakle dobi jako teško pomaknuti. Mješanac je rotvajlera i njemačkog ovčara i širi oko sebe osebujan smrad koji je nemoguće iskorijeniti. Zapravo, mislim da upravo zato nitko osim mojih prijatelja za kartanje nikada nije kročio nogom u baraku. Već ih na ulazu zapahne pseći smrad i priči odmah dođe kraj. Nitko nije dovoljno uporan da ostane duže negoli je nužno i odvaži se ući. Čak sam ga pokušao nagovoriti da počne koristiti neki dezodorans. Utrljavao sam mu ga pod pazuha u obilnim količinama. Prekrivao sam ga oblacima onog Norscaina spreja, ali od toga je samo još više smrdio. U tom je razdoblju smrdio kao skandinavski zahod.
Nekoć je pripadao mojemu ocu, ali kada je stari prije nekih šest mjeseci umro, mama ga je prepustila meni. Popeo joj se navrh glave jer je obavljao nuždu točno ispod njezina užeta za sušenje rublja.
(„Može birati bilo koje mjesto u cijelom dvorištu!“ govorila je. „Ali pogodi gdje to uvijek napravi?“ Sama bi odgovarala na to pitanje. „Točno ispod mojega veša, vrag ga odnio!“)
I tako sam ga, kada sam se odselio, poveo sa sobom.
U svoju baraku.
Pred ova vrata.
Jako je sretan.
A i ja s njim.
Sretan je kad ga sunce obasipa toplinom kroz mrežicu protiv komaraca. Sretan je kad ondje spava i pomakne se ukoso dok noću pokušavam zatvoriti vanjska drvena vrata. U takvim trenucima volim tog cucka do neba. Ionako ga stalno volim do neba. Ali, Boga mu, stvarno gadno smrdi.
Pretpostavljam da će uskoro uginuti. Očekujem to, kao što se to očekuje od svakoga psa koji ima sedamnaest godina. Nemam pojma kako ću reagirati. On će se suočiti s vlastitom, spokojnom smrću i nečujno se povući sam u sebe. Uglavnom zamišljam da ću se sklupčati tamo pred vratima, baciti se na njega i ridati u smrdljivo krzno. Čekat ću da se probudi, ali to se neće dogoditi. Pokopat ću ga. Iznijet ću ga u dvorište i osjećati kako se toplina njegova tijela pretvara u hladnoću dok sunce na obzoru blijedi i ponire iza kuće. Za sada mu je, međutim, dobro. Vidim da diše. Samo smrdi kao crkotina.

Imam televizor kojemu treba neko vrijeme da se zagrije, telefon koji gotovo nikada ne zvoni i frižider koji krči kao radio.
Na televizoru je fotografija moje obitelji snimljena prije mnogo godina.
Budući da televiziju gotovo i ne gledam, povremeno promatram fotografiju. Prilično dobra emisija, premda je svakoga dana sve prašnjavija. Tu su majka, otac, dvije sestre, ja i mlađi brat. Pola nas se smiješi. Pola ne. To mi se sviđa.
Što se moje obitelji tiče, mama je jedna od onih robusnih žena koje ni sjekirom ne bi uspio zatući. Usto, psovanje joj je nekako ušlo u naviku, ali o tome ću poslije.
Kao što sam spomenuo, otac mi je preminuo prije otprilike šest mjeseci. Bio je blag i povučen, osamljenik, ništarija i pijandura. Mogao bih reći da mu život s mojom mamom nije bio lak i da je zbog nje počeo piti, ali za to nema opravdanja. Možeš ih naći, ali ni sam u njih ne vjeruješ. Radio je kao dostavljač pokućstva. Kada je umro, našli su ga kako sjedi u starome naslonjaču, još neistovarenom s kamiona. Jednostavno je sjedio, opušten i mrtav. Toliko je toga još trebalo istovariti, rekli su. Mislili su da sjedi i zabušava. Otkazala su mu jetra.
Moj brat, Tommy, većinu je toga dobro odradio. Godinu je dana mlađi od mene i studira u gradu.
Sestre mi se zovu Leigh i Katherine.
Plakao sam kada je Katherine zatrudnjela sa sedamnaest godina. Tada mi je bilo dvanaest. Iselila se ubrzo nakon toga. Nisu je izbacili, ništa takvoga. Otišla je i udala se. U ono vrijeme to je bila velika stvar.
Kada se Leigh odselila godinu dana poslije, nije bilo problema.
Nije bila trudna.
Danas sam jedino još ja ostao u predgrađu. Svi su ostali odselili i žive u gradu. Naročito se Tommy dobro snašao. Školuje se za odvjetnika. Neka mu je sa srećom. Iskreno to mislim.
Pokraj te fotografije na televizoru nalazi se još jedna, na kojoj smo Audrey, Marv, Ritchie i ja. Prošlog smo Božića namjestili automatsko okidanje na njezinu fotiću i, eto nas. Marv sa cigarom, Ritchie napola nasmiješen. Audrey nasmijana. A ja u rukama držim najšugavije karte koje je itko dobio otkako postoji Božić i blijedo zurim u njih.

Kuham.
Jedem.
Perem, ali rijetko peglam.                
Živim u prošlosti i uvjeren sam da je Cindy Crawford kudikamo najbolji supermodel.
To je moj život.

Tamnokos sam, gotovo tamnoput, oči su mi smeđe kao zrnca kave. Mišići su mi više-manje normalni. Trebao bih malo izravnati leđa, ali to ne činim. Dok stojim, držim ruke u džepovima. Čizme mi se raspadaju, ali još ih nosim jer ih obožavam i ljubim.
Često navlačim čizme i izlazim. Ponekad silazim do rijeke koja teče kroz naselje ili šećem do groblja da obiđem oca. Vratar me slijedi, naravno, ako je budan.
Najviše na svijetu volim šetati s rukama u džepovima i s Vratarom uza se, zamišljajući da mi s druge strane hoda Audrey.
Uvijek nas zamišljam s leđa.
Tu je suton koji se pretvara u tamu.
Tu je Audrey.
Tu je Vratar.
Ja sam tu.
I Audreyini su prsti isprepleteni s mojima.
Još nisam napisao pjesmu dylanovskih proporcija, nisam još ni pokušao naslikati svoja prva nadrealistička djela i sumnjam da bih uspio pokrenuti revoluciju koliko god se trudio − zato što, uza sve ostalo, baš i nisam u najboljoj formi, premda sam vitak i visok.
Zapravo, mislim da se najbolje zabavljam kartajući ili vraćajući se u naselje nakon što sam nekoga odbacio do grada ili negdje još dalje na zapad. Prozor je spušten, vjetar mi provlači prste kroz kosu, a ja se osmjehujem obzoru.
Zatim parkiram na stajalištu Slobodnog taksija.
Ponekad mrzim tresak automobilskih vrata.

Kao što sam već rekao, strašno sam zatreskan u Audrey.
Audrey, koja stalno s nekim spava, ali nikada sa mnom. Neprestano govori kako me previše voli da bi to radila sa mnom a ja je, osobno, nikada nisam pokušao skinuti da onako svježa i uzdrhtala, gola stane pred mene. Previše me strah. Već sam vam rekao da sam jad i bijeda kad je riječ o seksu. Imao sam curu ili dvije, ali u pogledu seksualnih odnosa baš i nisu bile lude za mnom. Jedna od njih rekla mi je da sam najnespretniji tip kojega je ikada upoznala. Druga se cerekala kad god bih s njom nešto pokušao. Na mene to i nije imalo nekog čudesnog učinka, pa je ubrzo digla ruke od mene.
Ako se mene pita, mislim da bi seks trebao biti nešto kao matematika.
U školi.
Nikoga zapravo nije briga ako je šugav u matematici. O tome se čak govori jasno i glasno. Svatko će reći: „Aha, biologija i engleski su mi super, ali za matematiku sam totalni debil.“ A ostali će se nasmijati i reći: „Aha, i ja isto. Nemam blage veze o onim šugavim logaritmima.“
Tako bi se trebalo govoriti i o seksu.
Čovjek bi trebao moći ponosno reći: „Znaš, nemam ti ja blage veze o onim šugavim orgazmima. Sve mi je ostalo super, ali kad dođe do toga, ne znam ni kako se zovem.“
To, međutim, nitko ne govori.
Ne smije se.
Pogotovo muškarci.
Mi muškarci mislimo da u tome moramo biti dobri, stoga vam lijepo kažem da ja nisam. Također vam moram dati do znanja da mi ni žvaljenje baš ne leži. Jedna od onih cura pokušala me jednom prilikom naučiti kako se to radi, ali mislim da je na kraju odustala. Mislim da mi je rad jezikom pogotovo loš, ali što da radim?
To je samo seks.
U najmanju ruku, tako samoga sebe tješim.
Često lažem.       
No vratimo se Audrey. Stvarno bih trebao biti polaskan time što me ne želi niti taknuti zato što joj se sviđam više od svih ostalih. U tom zbilja ima logike, ne?
Svaki put kad je potištena ili loše volje, prepoznam oblik njezine sjene kroz prednji prozor barake. Uđe, pa pijemo jeftino pivo ili vino, ili gledamo film, a ponekad sve to istodobno. Gledamo nešto staro i dugačko poput Ben Hura što se proteže duboko u noć. Sjedi pokraj mene na kauču u flanelskoj košulji i odrezanim trapericama, a ja joj na kraju, kad konačno zaspi, donesem deku i pokrijem je.
Poljubim joj obraz.
Pomilujem kosu.
Razmišljam o tome kako živi sama, baš kao i ja, kako nikada nije imala pravu obitelj i kako joj je seks jedino što je veže uz ljude. Nikada ne dopušta da joj ljubav stane na put. Mislim da je nekoć imala obitelj, ali tamo su se svi međusobno mlatili na mrtvo ime. Takvih u ovome kraju ne nedostaje. Mislim da ih je voljela, ali oni su je vječno samo povređivali.
Zato ne želi voljeti.
Nikoga.
Pretpostavljam da vjeruje kako joj je tako bolje, a tko bi joj mogao zamjeriti?
O svemu tome razmišljam dok spava na mojemu kauču. Svaki put. Pokrijem je a zatim legnem u krevet i sanjam.
Otvorenih očiju.

Nema komentara:

Objavi komentar