srijeda, 6. studenoga 2013.

LAUREN BEUKES: DJEVOJKE KOJE SJAJE



LAUREN BEUKES: DJEVOJKE KOJE SJAJE
S engleskog prevela Dragana Vulić Budanko


Harper

17. srpnja 1974.

Čvrsto stišće narančastog plastičnog ponija u džepu sakoa. Znojan mu je u ruci. Sredina je ljeta, prevruće je za odjeću koju je odjenuo. No naučio je za tu svrhu navući uniformu, posebice traperice. Koraci su mu dugački – on je čovjek koji hoda jer mora negdje biti unatoč šepavu stopalu. Harper Curtis nije besposličar, a vrijeme nikoga ne čeka. Osim kada čeka.
            Djevojčica sjedi prekriženih nogu na zemlji, gola su joj koljena bijela i koščata poput ptičjih lubanja i zamrljana travom. Začuvši škripu njegovih čizama na šljunku, podigne glavu, ali tek toliko dugo da on pod guštarom musavih uvojaka ugleda smeđe oči, a nakon toga ga zanemari i vrati se svom poslu.
            Harper je razočaran. Dok se približavao, zamišljao je da su plave, boje jezera u dubini, tamo gdje obala nestaje, a čovjeku se čini kao da je nasred oceana. Smeđa je boja lova na rakove, kada se mulj uzbućka u plićaku tako da u njemu ni govno ne možeš raspoznati.
            - Što radiš? - upita on dodavši glasu vedrinu. Čučne pokraj nje u izlizanu travu. Doista, nikada nije vidio dijete s tako ludom kosom. Kao da je ispredena u vlastitom vrtlogu prašine, u pijavici što je podigla skup nasumičnih komada smeća razbacanih oko nje – skupinu zahrđalih konzervi, razbijeni i nakošeni kotač bicikla sa žbicama što strše. Pozornost joj je usmjerena na otkrhnutu šalicu za čaj, preokrenutu tako da srebrnasto cvijeće na njezinu rubu nestaje u travi. Ručka je otpala ostavivši dva tupa batrljka. - Imaš čajanku, dušo? - pokuša on opet.
            - To nije čajanka - promrsi ona u bubi-ovratnik svoje karirane košulje. Pjegava djeca ne bi smjela biti tako ozbiljna, pomisli on. Ne pristaje im.
            - U redu - kaže on. - Ionako više volim kavu. Molim vas, gospođo, bih li mogao dobiti jednu? Bez mlijeka, s tri kockice šećera? - Posegne za otkrhnutim porculanom, a djevojčica skikne i bubne ga po ruci. Iz preokrenute šalice dopire potmuli, srditi zuj.
            - Isuse. Što je to unutra?
            - Ovo nije čajanka! Ovo je cirkus!
            - Stvarno? - On uključi smiješak, onaj šašavi kojim poručuje da sebe ne shvaća preozbiljno, a ne biste trebali ni vi. Peče ga poleđina dlana po kojoj ga je pljusnula.
Bijesno se i sumnjičavo zapilji u njega. Ne zbog onog što bi mogao biti, što bi joj mogao učiniti, nego zato što je ljuti njegovo neshvaćanje. On pozornije pogleda oko sebe i prepozna klimavi cirkus. Veliki vanjski krug ucrtan prstom u zemlji, žicu za hodanje od spljoštene slamke postavljene između dvije limenke, panoramski kotač od ulupljenog kotača bicikla, djelomice naslonjen na grm, s kamenom koji ga drži na mjestu i papirnatim ljudima istrgnutim iz časopisa i naguranim između žbica.
            Ne promakne mu da kamen koji služi kao potporanj veličinom savršeno pristaje njegovoj šaci. Niti kako bi lako jedna od tih igličastih žbica kliznula kroz djetetovo oko kao kroz žele. Snažno stisne plastičnog ponija u džepu. Mahnito zujanje ispod šalice vibracija je koja mu se spušta cijelom duljinom kralježnice i nateže mu slabine.
            Šalica se prodrma, a djevojčica je spusti rukama.
            - Lakše malo! - nasmije se ona uništivši čaroliju.
            - Baš tako! Je li to ispod lav? - Gurne je lagano ramenom, a njoj se kroz mrki izraz probije smiješak, iako samo mali. - Ti si dreserica? Hoćeš li ga natjerati da skoči kroz plameni obruč?
            Ona se nasmiješi povukavši točkaste pjegice na punašne obraze i otkrivši sjajne bijele zube. - Nee, Rachel kaže da se ne smijem igrati sa šibicama. Ne nakon posljednjeg puta. - Jedan joj je očnjak kriv te lagano prelazi preko sjekutića. Smiješak obilno nadoknađuje oči boje žabokrečine jer sada iza njih vidi iskru. U grudima mu se pojavi dobro poznati osjećaj kao da se lebdeći udaljava od samog sebe. I žao mu je što je ikada sumnjao u Kuću. Ona je ta. Jedna od njih. Njegovih sjajnih djevojaka.
            - Ja sam Harper - reče uzbuđeno i pruži ruku. Da bi je prihvatila, mora šalicu prebaciti u drugu ruku..
            - Jesi li neznanac? - upita.
            - Više nisam, zar ne?
            - Ja sam Kirby. Kirby Mazrachi. Ali čim dovoljno narastem, promijenit ću ime u Lori Star.
            - Kad odeš u Hollywood?
            Ona povuče šalicu prema sebi, dovodeći bubu pod njom do novih vrhunaca bijesa, te on shvati da je pogriješio.
            - Sigurno nisi neznanac?
            - Mislio sam na cirkus. Čime će se Lori Star baviti? Biti akrobatkinja na trapezu? Jahačica slonova? Klaunica? - Kažiprstom zatrese preko gornje usne. - Brkata žena?
            Na njegovo olakšanje, ona se zahihoće. - Neee.
            - Krotiteljica lavova? Bacačica noževa? Gutačica vatre?
            - Hodat ću na žici. Vježbala sam. Hoćeš vidjeti? - Pomakne se kako bi ustala.
            - Ne, čekaj - kaže on odjednom očajan. - Mogu li vidjeti tvog lava?
            - To zapravo i nije lav.
            - To ti kažeš - podbode je on.
            - Dobro, ali moraš biti stvarno oprezan. Ne želim da odleti. - Nakrivi šalicu najmanje što je mogla. On položi glavu na zemlju i žmiri kako bi vidio. Miris zgnječene trave i crne zemlje je utješan. Pod šalicom se nešto miče. Dlakave noge, naznaka žutog i crnog. Ticala se pruže prema pukotini. Kirby zadrži dah i poklopi šalicu.
            - To je veliki stari bumbar - reče on vrativši se u čučanj.
            - Znam - kaže ponosna na sebe.
            - Prilično si ga razjarila.
            - Mislim da ne želi biti u cirkusu.
            - Mogu li ti nešto pokazati? Morat ćeš mi vjerovati.
            - Što to?
            - Želiš hodati na žici?
            - Ne, ja...
            No on je već podigao šalicu i rukama uhvatio uznemirenu bubu. Čupanje krila zvuči isto kao trganje peteljki s višanja, poput onih koje je jedne sezone brao u Rapid Cityju. Prešao je prokletu zemlju uzduž i poprijeko jureći za poslom kao kuja koja se tjera. Sve dok nije pronašao Kuću.
            - Što radiš? - vikne ona.
            - Sada samo moramo postaviti ljepljivu traku preko dvije konzerve. Velika stara buba kao što je ova trebala bi biti u stanju pokretati noge, ali papir će ipak biti dovoljno ljepljiv da spriječi pad. Imaš li ljepljivog papira?
            Spusti bumbara na rub šalice. On ga se čvrsto uhvati.
            - Zašto si to učinio? - Ispruženim dlanovima uzrujano ga udara po ruci.
            Smeten je njezinom reakcijom. - Zar se ne igramo cirkusa?
            - Ti si ga upropastio! Odlazi! Odlazi, odlazi, odlazi, odlazi! - To postane refren kojem udarci označavaju takt.
            - Prestani. Odmah prestani - smije se on, no ona ga i dalje tuče. - Ozbiljan sam. Prekini, jebote!
            - Ne psuj! - vikne ona i brizne u plač. Neće ići onako kako je planirao – onoliko koliko uopće može planirati prvi susret. Umoran je od dječje nepredvidivosti. Zato ne voli djevojčice, zato čeka da odrastu. Poslije će to biti druga priča.
            - Dobro, oprosti. Nemoj plakati, dobro? Imam nešto za tebe. Molim te, ne plači. Pogledaj. - U očaju izvuče narančastog ponija ili barem to pokuša. Glava ponija zapne mu za džep te ga mora povući uz trzaj. - Evo - naturuje ga sileći je da ga uzme. Jedan od predmeta koji sve povezuju. Zato ga je valjda donio. Osjeti samo trenutačnu nesigurnost.
            - Što je to?
            - Poni. Zar ne vidiš? Nije li poni bolji od glupog bumbara?
            - Nije živ.
            - Znam, dovraga. Samo ga uzmi, dobro? To je dar.
            - Ne želim ga - šmrcne ona.
            - Dobro, nije dar, poni je polog. Ti mi ga čuvaš. Kao kad banci daš novac. - Sunce prži. Prevruće je za sako. Jedva se uspijeva usredotočiti. Želi samo da sve bude gotovo. Bumbar padne sa šalice i naopačke leži na travi dok mu noge pedaliraju u zraku.
            - Valjda.
            Već je mirniji. Sve je kako mora biti. - Čuvaj ga, dobro? Stvarno je važno. Doći ću po njega. Shvaćaš?
            - Zašto?
            - Jer mi treba. Koliko ti je godina?
            - Šest i tri četvrt. Skoro sedam.
            - Izvanredno! Doista izvanredno! Evo nas. Vrtimo se u krug kao tvoj panoramski kotač. Vidjet ćemo se kad narasteš. Čekat ćeš me, dušo, zar ne? Vratit ću se po tebe.
            Ustane otresajući ruke o nogu. Okrene se i žustro prijeđe preko parcele ne okrećući se, tek lagano šepajući. Ona ga gleda dok prelazi cestu, odlazi do pruge, sve dok ne nestane među drvećem. Pogleda plastičnu igračku, ljepljivu od njegove ruke, i poviče za njim: - MA nemoj! E pa ja ne želim tvog glupog konja!
            Baci ga na zemlju, a on se odbije pa ostane ležati pokraj panoramskog kotača. Njegove obojene oči prazna pogleda pilje u bumbara koji se osovio i vuče se po zemlji.
            No poslije se vrati po njega. Naravno da se vratio.


Nema komentara:

Objavi komentar