četvrtak, 2. siječnja 2014.

Cecelia Ahern, "P.S. Volim te", odlomak


Holly je kvačicom na užetu učvrstila plahtu i pomislila kako je kroz ostatak svibnja proteturala nastojeći život dovesti u kakav-takav red. Bilo je dana kad bi se osjećala dobro i kad joj se činilo da će joj ostatak života proći u redu, no osjećaj bi nestajao jednako brzo kako je stizao i prije no što bi se okrenula, ponovo bi je preplavila golema tuga. Pokušala je pronaći dnevnu rutinu uz koju bi se osjećala kao da joj je mjesto u vlastitu tijelu te da je tom tijelu mjesto u ovome životu. Pokušala je naći rutinu uz koju će izbjeći tumaranje svijetom poput zombija koji promatra tuđe živote i samo čeka kad će njezinome doći kraj. Rutina se, međutim, nije pokazala spasonosnim rješenjem kakvom se nadala. Nerijetko bi shvatila da već satima nepomično sjedi u dnevnom boravku, ponovo preživljavajući svaku sekundu koju je provela s Gerryjem. Povrh toga, pri svakom se takvom sanjarenju sjetila ama baš svake svađe i svaki bi put poželjela da svom mužu nikad nije izgovorila nijednu ružnu riječ, da može nekako vratiti vrijeme i povući sve što je rekla. Očajnički se nadala i molila da je Gerry shvatio kako je svaku takvu riječ izgovorila u navali ljutnje i da nijedna nije bila odraz njezinih pravih osjećaja prema njemu. Mučilo ju je što je bezbroj puta sebično otišla van s frendicama zato što ju je naljutio, a nije ostala s njim kod kuće. Najradije bi se udarila za svaki put kad mu je bila okrenula leđa umjesto da ga je zagrlila, kad bi se, umjesto da mu je oprostila, danima durila, za svaki put kad bi u krevetu smjesta zaspala i nije htjela voditi ljubav. Htjela izbrisati svaki trenutak u kojem je znala da se ljutio na nju i da ju je mrzio i sve uspomene na Gerryja pretvoriti samo u divne uspomene, no sjećanja na loša razdoblja uporno su je proganjala. Kako li su samo glupo gubili vrijeme.

A nitko im nije rekao da ga nemaju mnogo.

Potom bi uslijedili dobri dani, kad bi ulicom hodala kao u lijepome snu i smješkala se, čak hihotala kad bi se prisjetila Gerryjeve šale ili psine. Takve su se oscilacije pokazale njezinom rutinom. Danima bi tonula u sve dublju i mračniju depresiju, a zatim pronalazila snage za pozitivan stav i nekoliko dana dobroga raspoloženja. No čak bi je najmanja sitnica natjerala u plač. Čitav je proces bilo strahovito zamoran i nije se više imala snage boriti s vlastitim mislima. Bile su snažnije od bilo kojeg mišića koji je nosila u tijelu.

Obilazili su je prijatelji i članovi obitelji, katkad s njom zajedno plakali, a katkad je nasmijavali, no čak je i u tom smijehu nešto nedostajalo. Nikada nije bila potpuno sretna. Kao da je tim privremenim ispadima veselja samo skraćivala čekanje do nečega što se trebalo dogoditi. Dojadilo joj je puko postojanje, htjela je opet živjeti. No ima li smisla živjeti kad njezina života više nema? Bezbroj je puta u glavi prevrnula to pitanje i došla do točke u kojoj se više nije htjela probuditi iz snova. Jedino su, naime, oni djelovali stvarno.

Duboko u duši znala je da su svi ti osjećaji potpuno normalni i da ne gubi razum. Znala je da ljudi govore istinu kad kažu da će jednoga dana opet biti sretna i da će joj svi ti teški osjećaji postati tek daleka uspomena. No preživljavanje do toga dana bilo joj je neizmjerno teško.

Nebrojeno je puta ponovo pročitala Gerryjevo pismo, tražeći u riječima i rečenicama nova značenja i svakoga ih dana analizirala na nov i do tada neotkriven način. No mogla je čitati do besvijesti, ostalo je samo nagađanje. Nikada neće saznati što je Gerry točno mislio svakom riječju koju je napisao jer više nikada neće razgovarati s njime. S tom se mišlju najteže mirila. Jednostavno ju je ubijala.

Otišao je svibanj i stigao lipanj, donoseći duge dane i predivna jutra. Sunce joj je malo razbistrilo um. Ne smije se više skrivati za vratima čim se smrači niti se izležavati do kasnog popodneva. Činilo se kao da se cijela Irska probudila iz zimskog sna, široko se protegnula, zijevnula i ponovo započela živjeti. Došlo je vrijeme za otvaranje prozora i provjetravanje kuća, vrijeme za istjerivanje svih mračnih zimskih duhova, vrijeme za rano ustajanje i slušanje ptičjeg pjeva, vrijeme za šetnje i gledanje ljudima u oči, vrijeme za pozdravljanje prolaznika i vrijeme za smiješak. 

Knjigu možete pronaći na profil-mozaik webshopu

Nema komentara:

Objavi komentar