Kate Mitchell: Put kušnje, odlomak

Više nije bilo sumnje. Boris je stajao iza nje. Bojala se okrenuti. Kako da ga pogleda? Kako je mogla pogledati u lice koje je voljela, a nije to smjela nikome priznati, pogotovo ne njemu? Kad se okrenula, gotovo je ostala bez daha. Njega nikada neće voljeti kao brata. To joj je bilo kristalno jasno.

– Prolazila sam ovuda… – rekla je s nelagodom.

– Dođi – prišao joj je i uhvatio je za ruku.

Rahela se trgnula. Povukla je ruku. Željela je nešto reći, ali joj je grlo bilo toliko suho da nije bila sposobna izustiti ni glasa.

– Idi kamo si pošao – napokon je došla do daha i uspjela se pribrati toliko da izgovori ono što je mislila da bi trebala.

Samo mu je željela reći da je nepoželjan, otjerati ga. Lakše joj je bilo kad ga ne gleda.

– Hm – Boris nije skidao pogled s njezina lica.

Vidio je koliko joj je lice upalo, da su joj podočnjaci tamni i koliko joj se na licu vidi sav očaj. Ni on se nije bolje osjećao, ali lakše se nosio sa stvarnošću. Njegovo lice nije odražavalo sve ono kroza što je prolazio.

Nije bio neiskusan poput nje niti je sve doživljavao tako intenzivno i duboko kao ona. S njegova se lica ništa nije moglo pročitati. Ono je bilo kameno, uspješno je skrivalo sve ono što je proživljavao u svojoj nutrini.

– Tako si lijepa – nije odolio, morao joj je to reći.

– Idi do vraga – Rahela je osjetila kako je preplavljuje bijes. – Više mi se ne možeš osvetiti. Ne onako kako si želio. Sada znam istinu, znam da si sve planirao. Želiš li se bolje osjećati, mogu ti priznati da je tvoja osveta u potpunosti uspjela. Obitelj mi se raspada. Svi plivamo u boli. Moj otac nije zaslužio da se prema njemu tako ponašaš…

– Kako? – Boris ju je prekinuo.

– Gubim vrijeme u pokušaju da ti otvorim oči i ukažem na istinu. Ti znaš samo ono što ti proživljavaš. Nitko drugi te ne zanima, a ja o našemu ocu znam mnogo više.

– Ne želim kvariti tvoju sliku o njemu, ali imam pravo na svoje mišljenje – Boris joj je pokušao prići, ali ona je ustuknula.

Zaboljelo ga je njezino ponašanje. Samo je želio uhvatiti je u svoj zagrljaj da se još jednom podsjete na onu bliskost koju su oboje osjetili.

– Imaš pravo na svoje mišljenje, ali nemaš pravo nikomu nanositi bol – oštro mu je odgovorila. – A ti samo bol siješ oko sebe. Žao mi je što je prošlost takva kakva jest, ali nju ne možemo promijeniti. Ona ne bi trebala biti otrov našoj budućnosti. Dovoljno si se osvetio, čak i previše!

Rahela je osjetila da joj se oči pune suzama i trčeći je pobjegla od njega. Nije ga mogla pogledati u oči. Nije mogla podnijeti njegovu blizinu, pogled na oči koje ne smije voljeti.

Stvarnost ju je prisilila da se odrekne snova, a najgore je bilo što je o njemu trebala misliti kao o bratu, ali to nije mogla. Neka joj Bog oprosti, ali znala je da to nikada neće ni moći.

Približio joj se, a ona se zaljubila predano i iskreno kako se samo mladost može zaljubiti. Ali on je svoje osjećaje zadržao za sebe. Kako je sve moglo biti lijepo da su oboje bili zaljubljeni!

Zatresla je glavom da otjera takve misli. Nije željela razmišljati o njemu. Osjećaji koji su je tjerali što dalje od njega bili su isti oni koji su je kidali iznutra i mučili je.

Vidjela je da je pošao za njom, ali je odustao kad je nastavila trčati. Laknulo joj je. Kao da ga je tražila i istodobno bježala od njega. Nije mogla drukčije postupiti. Nije se smjela više ponižavati, bila je dovoljno ponižena.

Boris ju je pratio sve dok nije nestala iz njegova vidokruga. Oči su mu zasuzile. Sve je bilo tako pomno isplanirano, gotovo savršeno, ali osjećaji su se umiješali. Umjesto pobjede, osjetio je okus poraza.

Godine želje za osvetom nisu mu donijele ništa lijepoga. Da nije bilo Rahele, sve bi bilo tako lako, planirano bi se ostvarilo. Ali sam je upao u klopku osvete koju je drugima postavio.