Nora Roberts: Svjedokinja, odlomak






1



Lipanj 2000.

Kratkotrajna mladenačka pobuna Elizabeth Fitch počela je s bojom za kosu L'Oréal Pure Black, škarama i s lažnom osobnom iskaznicom. Završila je u krvi.
            Tijekom svih svojih šesnaest godina, osamnaest mjeseci i dvadeset jedan dan, poslušno je slijedila majčine direktive. Dr. Susan L. Fitch izdavala je direktive, ne zapovijedi. Elizabeth se pridržavala rasporeda koje je njezina majka kreirala, jela je hranu koju je odabrao majčin nutricionist i pripremio majčin kuhar, nosila je odjeću koju je odabrao majčin osobni stilist.
            Dr. Susan L. Fitch odijevala se konzervativno, kao što je pristajalo – po njezinu mišljenju – položaju šefice kirurgije u čikaškoj bolnici Silva Memorial Hospital. Očekivala je da i njezina kći slijedi taj put.
            Elizabeth je marljivo učila i prihvaćala sve izazove zacrtanoga akademskog programa. Najesen će se vratiti na Harvard i nastaviti studij medicine. Kako bi postala liječnica, kao njezina majka. Kirurg, kao njena majka.
            Elizabeth – nikada Liz ili Lizzie ili Beth – tečno je govorila španjolski, francuski, talijanski, prihvatljivo ruski i elementarno japanski jezik. Svirala je i na klaviru i violini. Putovala je po Europi i Africi. Mogla je nabrojiti sve kosti, živce i mišiće u ljudskome tijelu i svirati Chopenov Concerto no.1 i no.2 napamet.  
            Nikada nije bila na spoju niti poljubila nekog dječaka. Nikada nije tumarala po dućanima s čoporom djevojčica, nikada nije bila na zabavi u pidžamama ili se smijuckala s prijateljicama uz pizzu i sladoled.
            Bila je, sa svojih šesnaest godina, osam mjeseci i dvadeset jednim danom, produkt preciznog i detaljno razrađenog  plana svoje majke.
            A to će se uskoro promijeniti.
            Promatrala je majku dok se pakirala. Susan je, s bogatom smeđom kosom već začešljanom i podignutom u karakterističnu francusku punđu, pažljivo odložila još jedan kostim u uredno složenu torbu, zatim ponovno pregledala popis s rasporedom tjednoga liječničkog simpozija razdvojenim u podgrupe. U tablicama je bilo navedeno svako predavanje, događaj, sastanak i obrok, a uz njih već unaprijed odabrana kombinacija odjeće, cipele, torbice i detalji.
            Dizajnerski kostimi i talijanske cipele, naravno, pomislila je Elizabeth. Kroj mora biti savršen, tkanina vrhunska. Ali ni slučajno neka žarka ili intenzivna boja među crnim, sivim i zagasito smeđim. Sve tako beživotno i sumorno.
            Nakon dvaju ubrzanih semestara na fakultetu, Elizabeth je pomislila kako bi sad već mogla i sama – možda – razvijati svoj vlastiti modni stil. Zapravo, već je tijekom boravka u Cambridgeu kupila traperice i trenirku s kapuljačom i čizme sa širokom petom.
            S gotovinom, u slučaju da majka ili njezin knjigovođa odluče detaljnije pregledati račune kreditne kartice i postave pitanje o sumnjivim predmetima koji su trenutačno bili skriveni u njezinoj sobi.
            U njima se osjećala kao druga osoba, toliko različita da je odmah, čim ih je kupila, ušla u prvi McDonald's i naručila svoj prvi Big Mac s velikom porcijom prženih krumpira i čokoladnim frapeom.
            Preplavio ju je užitak, toliko golem da je ostala bez daha. Otišla je do toaleta, zaključala se u kabinu i rasplakala.
            Toga dana posijano je sjeme pobune. Ili je oduvijek bilo tu, razmišljala je, ležalo u njoj uspavano, i čekalo prvu kišu.
            Ali sada ga je mogla osjetiti, uistinu osjetiti, kako buja u trbuhu. „Tvoji planovi su se promijenili, majko. To ne znači da se moji moraju promijeniti zajedno s njima.“
            Susan je precizno umetnula torbu s cipelama u veliki kovčeg i tek lagano pritisnula vještim prstima kirurga i savršeno manikiranim noktima. Francuska manikura, kao i uvijek – bezbojni lak, kao i uvijek.
            „Elizabeth.“ Glas je bio uglačan, profinjen i smiren baš kao i garderoba. „Uloženo je dosta truda i organizacije kako bi bila primljena u ljetni program. Ispunit ćeš sve uvjete za upis na medicinski fakultet na Harvardu cijeli semestar ranije.“
            Elizabeth je od same pomisli na to osjetila bol u želudcu. „Obećala si mi tri tjedna odmora, uključujući sljedeći tjedan u New Yorku.“
            „A pokatkad se obećanja moraju prekršiti. Moram zamijeniti dr. Duseckija na simpoziju.“
            „Mogla si odbiti.“
            „To bi bilo sebično i nepromišljeno.“ Susan je očetkala jaknu i bacila pogled na popis. „Ti si već dovoljno zrela i moraš razumjeti kako su zahtjevi posla važniji od razonode i dokolice.“
            „Ako sam dovoljno zrela za to, kako to nisam dovoljno zrela za donošenje vlastitih odluka? Želim taj odmor. Potreban mi je.“
            Susan ju je samo letimice pogledala. „Djevojci tvoje dobi, kondicije i intelektualnih  sposobnosti gotovo uopće nije potreban predah od učenja i korisnih aktivnosti. Osim toga, gospođa Lane je već krenula na put i ne mogu tražiti da otkaže svoje praznike. U kući nema nikoga tko bi ti mogao pripremati obroke i pospremati.“
               „Ja mogu sama sebi spremiti hranu i brinuti se za kuću.“
               „Elizabeth.“ U glasu je uspjela spojiti odrješitost i strpljivu napaćenost. „Riješeno je. Sve je već dogovoreno.“
               „A ja nemam pravo glasa? Što je dogodilo s razvijanjem moje neovisnosti, moje odgovornosti?“
               „Neovisnost dolazi u etapama, kao i odgovornost i sloboda izbora. Tebi su još uvijek potrebni nadzor i usmjerivanje. Dakle, poslala sam ti e-mail s ažuriranim rasporedom za ovaj tjedan, a upute sa svim informacijama o programu nalaze se na tvojem stolu. Nemoj zaboraviti osobno zahvaliti gospođi Frisco što ti je osigurala mjesto u ljetnom semestru.“
               Susan je zatvorila kovčege pa prišla toaletnom stoliću kako bi provjerila frizuru i ruž.
               „Ti uopće ne slušaš što ja govorim.“
               U ogledalu, Susanin pogled prešao je na kći. Prvi put otkako je ušla u sobu, pomislila je Elizabeth, majka ju je uistinu pogledala. „Slušam te, naravno. Čula sam sve što si rekla, vrlo jasno.“
               „Slušati i obratiti pozornost nije isto.“
               „To je možda točno, Elizabeth, ali već prije smo raspravljale o tome.“
               „To nije rasprava, to je dekret.“
               Susanine su se usnice na trenutak zategnule, jedini znak zlovolje. Kad se okrenula, oči su joj bile hladne, mirno plave. „Žao mi je što to tako doživljavaš. Kao tvoja majka, moram napraviti ono što smatram najboljim za tebe.“
               „Ono što je, po tvome mišljenju, najbolje za mene jest raditi, govoriti, misliti, željeti i postati upravo ono što si ti zamislila, još prije nego što si se dala oploditi pažljivo odabranom spermom.“
               Čula je kako joj se glas diže i postaje piskav, ali nije ga mogla kontrolirati, osjetila je žarenje vrućih suza u očima, ali nije ih mogla zaustaviti. „Umorna sam od toga da budem tvoj eksperiment. Umorna sam od toga da mi svaki trenutak u danu bude organiziran, orkestriran i koreografiran. Želim donositi svoje vlastite odluke, želim sama kupovati odjeću, čitati knjige koje ja želim čitati. Želim živjeti svoj život, a ne tvoj.“
               Susan je podignula obrve s izrazom blagog zanimanja. „Dakle. Ovakvo ponašanje ne iznenađuje, uzevši u obzir tvoju dob, ali odabrala si vrlo neprikladan trenutak za prkos i raspravu.“
               „Oprosti. To nije bilo na današnjem rasporedu.“
               „Sarkazam je također tipičan, ali neumjestan.“ Susan je otvorila torbu za spise i provjerila njezin sadržaj. „Razgovarat ćemo o tome kad se vratim. Dogovorit ću termin s dr. Bristoe.“
               „Ne treba mi terapija! Sranje. Potrebna mi je majka koja sluša, koja obraća pozornost na moje osjećaje.“
               „Ovakav rječnik samo pokazuje pomanjkanje zrelosti i intelekta.“
               Razjarena, Elizabeth je podignula ruke i zavrtjela se ukrug. Ako ne može biti smirena i racionalna kao njena majka, bit će divlja. „Sranje! Sranje! Sranje!“
               „A ponavljanje ne pojačava značenje. Tijekom ovog vikenda razmisli o svom ponašanju. Obroci su ti u hladnjaku, označeni naljepnicama. U ponedjeljak u osam sati prijavi se gospođi Vee na sveučilištu. Sudjelovanje u ovom programu osigurat će ti mjesto na medicinskom fakultetu. A sada, molim te, odnesi ovu torbu u prizemlje. Moj taksi samo što nije stigao.“
               Oh, to je sjeme bujalo, probijalo tvrdu zemlju i bolno se dizalo prema površini. Prvi put u svom životu, Elizabeth je pogledala ravno u majčine oči i rekla: „Ne.“
               Okrenula se oko osi, odmarširala u svoju sobu i zalupila vratima. Bacila se na postelju i zurila u strop očiju zamagljenih od suza. I čekala.
               Za koju sekundu, za koju sekundu, govorila si je. Majka će ući u sobu i zahtijevati ispriku, zahtijevati poslušnost. A Elizabeth joj to neće pružiti. Ništa od toga.
               Posvadit će se, uistinu će se posvaditi, s prijetnjama o kazni i posljedicama. Možda će vikati jedna na drugu. Možda će je, ako budu vikale i svađale se, majka konačno čuti.
               A možda će, ako budu vikale, moći reći sve one stvari koje su se nakupljale u njoj protekle godine. Stvari koje su oduvijek bile u njoj.
               Ne želi biti liječnica. Ne želi disati po zadanom rasporedu ili skrivati glupe traperice jer se ne uklapaju u majčin stil oblačenja.
               Želi imati prijatelje, a ne odobrene društvene sastanke. Želi slušati glazbu koju slušaju djevojke njezinih godina. Želi znati o čemu šapuću, i smiju se, i razgovaraju.
               Ne želi biti genij ili čudo od djeteta.
               Želi biti normalna. Samo želi biti kao i sva druga djeca.
               Obrisala je suze, sklupčala se i zurila u vrata.
               Za koju sekundu, pomislila je ponovno. Sad će, samo što nije došla. Majka je, sigurno, ljuta. Mora doći i dokazati svoj autoritet. Mora.
               „Molim te“, mrmljala je dok su se sekunde pretvarale u minute. „Nemoj me ponovno natjerati da odustanem. Molim te, molim te, ne tjeraj me da se predam.“
               Voli me toliko. Bar jedanput.
               Minute su se polagano vukle, ali Susan nije dolazila. Strpljenje je bilo najjače oružje njezine majke, znala je to vrlo dobro. S beskrajnom strpljivošću i nepokolebljivim uvjerenjem da je u pravu, lomila je sve neprijatelje. A njezina kći svakako nije bila dorasla tomu.
               Poražena, otvorila je vrata i krenula prema majčinoj sobi.
               Putna torba, veliki kovčeg na kotačima i torba za spise više nisu bili tu. Još dok se spuštala u prizemlje, znala je da ni njezina majka više nije tu.
               „Ostavila me. Jednostavno me ostavila.“
               Sama, osvrnula se oko prostrane, uredne dnevne sobe. Sve savršeno – tkanine, boje, dekori, slike. Smirena elegancija antiknih predmeta nasljeđivanih generacijama.
               Prazno.
               Ništa se nije promijenilo, zaključila je. I ništa se neće promijeniti.
               „Ali ja hoću.“
               Nije si dopustila da promisli, zastane, predomisli se. Žustro se popela uz stube i izvukla škare iz svoga radnog stola.
               U kupaonici, zagledala se u ogledalo i proučavala svoj izgled – kestenjastu kosu, gustu kao majčina, ali bez njezine mekoće i valovitosti. Majčine visoke, oštre jagodice, ali očeve – tkogod on bio – duboke zelene oči, blijedu kožu, široke usnice.
               Fizički atraktivna, pomislila je, jer to je u njenom DNK-u. Ali nije lijepa, nije dojmljiva kao Susan, ne. A to je, pretpostavljala je, razočaranje koje čak ni njena majka nije mogla popraviti.
               „Nakaza.“ Elizabeth je pritisnula dlan na ogledalo, mrzeći ono što je vidjela u njemu. „Ti si nakaza. Ali od ovoga trenutka nisi kukavica.“
               Duboko je udahnula, uhvatila veliki pramen do ramena duge kose i odrezala ga.
               Sa svakim škljocajem škara osjećala se osnaženo, ovlašteno. Njena kosa, njen izbor. Ispuštala je odrezane pramenove na pod, a u glavi joj se počela pojavljivati slika. Suzila je oči, nagnula glavu i usporila rezanje. To je, zapravo, samo geometrija, zaključila je – i fizika. Akcija i reakcija.
               Težina – fizička i metaforička – jednostavno je nestala. A djevojka u ogledalu djelovala je svjetlije. Oči su se činile većima, lice više nije bilo tako mršavo, upalo.
               Izgleda… novo, zaključila je.
               Pažljivo je odložila škare i uložila svjestan napor kako bi usporila uzbuđeno, plitko disanje.
               Tako je kratka. Ispitujući, podignula je ruku do obnažena vrata, ušiju, pa protrljala šiške na čelu. Previše ravno, zaključila je. Potražila je škarice za nokte i pokušala stilizirati frizuru.
               Nije loše. Ne sasvim dobro, priznala je, ali drukčije. U tome je smisao. Izgleda, i osjeća se, drukčije.
               Ali nije još gotovo.
               Ostavivši kosu na podu tamo gdje je pala, uputila se u svoju spavaću sobu i presvukla u odjeću iz skrovišta. Potreban joj je neki preparat za kosu – produkt – tako to djevojke zovu. I šminka. I još odjeće.
               Potreban joj je šoping-centar.
               Ploveći na valu uzbuđenja, otišla je u majčinu radnu sobu i uzela rezervne ključeve  automobila. Požurila je prema garaži, a  srce joj je lupalo od uzbuđenja. Sjela je za volan i na trenutak zatvorila oči.
               „Krećemo“, tiho je rekla i pritisnula gumb za otvaranje vrata.




               Dala je izbušiti uši. To se činilo kao hrabar potez, i odgovarao je boji za kosu koju je uzela s police nakon dugog i temeljitog proučavanja. Kupila je i vosak. Njime su se koristile mnoge djevojke u školi pa je pomislila kako bi i ona mogla kopirati takav stil. Više-manje.
               Potrošila je dvjesto dolara na šminku jer nije bila sigurna što joj treba.
               Onda je morala malo sjesti i smiriti se. Ali još nije gotovo, podsjetila se gledajući skupine tinejdžera, grupice žena i obitelji u šetnji. Samo mora malo predahnuti i pregrupirati se.
               Potrebna joj je odjeća, ali nema plan, popis, podsjetnik. Impulzivno je kupovanje uzbudljivo, ali iscrpljuje. Ljutnja koja ju je do sada vodila ostavila ju je s tupom glavoboljom i peckanjem u ušnim resicama.
               Bilo bi logično, i pametno, vratiti se kući i malo prileći. Zatim napraviti plan i popisati stvari koje treba kupiti.
               Ali to je bila stara Elizabeth. Nova Elizabeth će samo malo predahnuti.
               Problem s kojim se sad suočila bio je taj što nije bila sigurna u koji bi dućan ili dućane trebala ići. Toliko ih je, a svi su izlozi puni stvari. Zato će prošetati, tražiti djevojke svoje dobi. Ići će tamo kamo one idu.
               Skupila je vrećice, ustala i – sudarila se s nekim.
               „Oprostite“, zaustila je, a onda prepoznala djevojku do sebe. „Oh, Julie.“
               „Aha.“ Plavuša s glatkom, savršenom frizurom i s očima boje rastopljene čokolade zbunjeno ju je pogledala. „Poznajem te?“
               „Vjerojatno ne. Išle smo zajedno u školu. Ja sam bila asistent za španjolski u tvom razredu. Elizabeth Fitch.“
               „Elizabeth, naravno. Mozak.“ Julie se mrzovoljno namrštila. „Izgledaš drukčije.“
               „Oh, ja…“ Sada posramljena, Elizabeth je podignula ruku do glave. „Ošišala sam se.“
               „Super. Mislila sam da si se odselila ili takvo što.“
               „Bila sam na fakultetu. Kod kuće sam preko ljeta.“
               „Ah, da, ti si ranije maturirala. ’Otkačeno’.“
               „Vjerojatno. Hoćeš li ti krenuti na neki fakultet?“
               „Trebala bih otići na Brown.“
               „To je odlična škola.“
               „Da. Pa…“
               „Krenula si u kupnju?“
               „Švorc.“ Julie je slegnula ramenima a Elizabeth je skenirala njezinu odjeću – uske traperice, nisko rezane na bokovima, kratka majica koja otkriva trbuh, predimenzionirana torba na ramenu i sandale s punom petom. „Samo sam došla vidjeti svog dečka – bivšeg dečka, jer smo prekinuli.“
               „Žao mi je.“
               „Tko ga šiša. On radi u Gapu. Večeras smo trebali izići van, a on mi sad kaže kako mora raditi do deset, a poslije se mora sastati sa svojom braćom. Prekipjelo mi je pa sam ga napucala.“
               Elizabeth je zaustila kako ga ne bi trebalo kažnjavati zato što ispunjava svoje obveze, ali Julie je nastavila govoriti – a Elizabeth je shvatila da, otkako se znaju, druga djevojka nije prozborila s njom više od deset riječi.
               „Zato ću svratiti do Tiffany, vidjeti je li raspoložena za druženje, jer sad nemam dečka. To je bez veze. Pretpostavljam da ti izlaziš sa studentima.“ Julie ju je procjenjivački pogledala. „Ideš na zabave s tipovima iz bratstva, bakse piva i sve to.“
               „Ja… na Harvardu ima mnogo muškaraca.“
               „Harvard.“ Julie je zakolutala očima. „Dolazi li netko od njih u Chicago preko ljeta?“
               „Ne bih znala.“
               „Student, to mi treba. Tko želi gubitnika koji radi u dućanu? Treba mi netko tko se zna zabavljati, tko me može odvesti na razna mjesta, kupiti alkohol. Ali nema šanse. Oni se okupljaju u klubovima, a je ne mogu ući onamo. Moram nabaviti neku lažnu ispravu, to je sve.“
               „Ja je mogu napraviti.“ Riječi su, jednostavno, izletjele, a Elizabeth se pitala odakle su došle. Ali Julie ju je zgrabila za ruku i nasmiješila se kao da su prijateljice.
               „Ne zezaš se?“
               „Ne. Hoću reći, s odgovarajućim alatima nije teško napraviti lažnu ispravu. Predložak, fotografija, folija, računalo s Photoshopom.“
               „Mozak. Što bi trebalo da mi napraviš lažnu vozačku dozvolu?“
               „Kao što sam rekla, predložak–“
               „Ne. Isuse. Što ti tražiš za to?“
               „Ja…“ Pogađanje, shvatila je. Trampa. „Moram kupiti nešto odjeće, ali ne znam što bih kupila. Potreban mi je netko tko će mi pomoći pri izboru.“
               „Kompanjon za šoping?“
               „Da. Netko tko se razumije. Znaš već.“
               Julie je zasjala, mrzovolja je nestala iz očiju, dosada se izgubila iz glasa. Za te stvari sam ja mozak. I ako ja tebi pomognem pri kupnji, ti ćeš meni napraviti iskaznicu?“
               „Da. Ali, želim i ja ići s tobom u klub.“
               Ti? Noćni život? Nisi promijenila samo frizuru, Liz.“
               Liz. Ja sam Liz. „Potrebna mi je fotografija, ali trebat će mi malo vremena. Moglo bi biti gotovo do sutra. U koji ćemo klub ići?“
               „Kad smo se već uputile, otići ćemo na najpoznatije mjesto. Skladište 12. Brad Pitt je jedanput bio tamo.“
               „Ti ga poznaješ?“
               „Da bar. Dobro onda, idemo u kupnju.“
               Zavrtjelo joj se u glavi, ne samo zbog načina na koji je Julie pilotirala po dućanu, izdvajala neki komad nakon samo letimičnog pogleda. Već zbog ideje toga. Kompanjon u šopingu. Ne netko tko bira unaprijed zadanu, prikladnu odjeću i očekuje njeno odobravanje, nego netko tko grabi nasumice i govori joj kako izgleda mrak, ili guba, čak seksi.
               Nitko joj nikada nije spomenuo da bi mogla izgledati seksi.
               Zatvorila se u kabinu okružena rapsodijom boja, šljokica i metalnih kopči. Osjetila je vrtoglavicu pa je sjela na klupu i na trenutak sklopila oči.
               Sve se dodađalo tako brzo. Kao da ju je uhvatio veliki val. Tsunami. I pomeo je sa sobom.
               Prsti su joj drhtali dok se razodijevala i pažljivo slagala odjeću, a onda se zagledala u sve te šarene komade koji su visjeli oko nje u malenoj kabini.
               Što će isprobati prvo? Što ide s čim? Kako to može znati?
               „Pronašla sam savršenstvo od haljine.“ Julie je ušla ravno u kabinu, bez kucanja. Instinktivno, Elizabeth je prekrižila ruke preko prsa.
               „Zar nisi još ništa isprobala?“
               „Nisam bila sigurna s čim bih započela.“
               „Počni sa savršenstvom.“ Julie joj je dobacila haljinu.
               Zapravo, po dužini, to je više tunika, pomislila je Elizabeth, i to sjajnocrvena, s naborima sa svake strane. Naramenice, tanke kao oštrica noža, svjetlucale su srebrnastim sjajem.
               „Što se nosi uz to?“
               „Ubojite cipele. Ne, prvo makni grudnjak. Ne možeš nositi grudnjak s takvom haljinom. Imaš stvarno dobro tijelo“, primijetila je Julie.
               „Genska predispozicija, a kondiciju održavam redovitim vježbanjem.“
               „Aha.“
               A golo – ili gotovo golo – ljudsko tijelo je prirodno, podsjetila se Elizabeth. Samo koža, mišići, kosti i živci.
               Odložila je grudnjak na svoju složenu odjeću i, migoljeći se, navukla haljinu.
               „Jako je kratka“, započela je.
               „Morat ćeš likvidirati te bakine gaće i kupiti tange. Ovo je definitivno klupska stvar.“
               Elizabeth je duboko udahnula i okrenula se prema trostrukom ogledalu. „Oh.“
               Tko je to? Tko je ta djevojka u kratkoj crvenoj haljini?
               „Izgledam…“
               „Mrak“, objavila je Julie, a Elizabeth je promatrala svoj osmijeh kako se razlijeva preko lica.
               „Mrak.“
               Kupila je crvenu haljinu, i još dvije uz nju. I suknje. Kupila je topiće koji su joj jedva dopirali do struka, hlače koje su se kopčale ispod struka. Kupila je tange. I nastavila ploviti na tsunamiju do cipela s visokim srebrnim petama u kojima će morati naučiti hodati.
               I smijala se, kao svaka obična djevojka u kupnji s prijateljicom.
               Kupila je digitalni aparat i promatrala Julie dok se šminkala u toaletu. Namjestila ju je ispred blijedosivih pregradnih vrata i snimila nekoliko fotografija.
               „To će upaliti?“
               „Da, sredit ću to. Koliko godina želiš imati? Mislim da je najbolje da se držimo što bliže legalne granice. Mogu upotrijebiti sve elemente s tvoje vozačke dozvole i samo promijeniti godinu.“
               Jesi li to već prije radila?“
               „Eksperimentirala sam. Proučavala sam krađe identiteta, računalni kriminal, zanimljivo je. Željela bih…“
               „Što?“
               „Željela bih ozbiljnije studirati računalne zločine. Voljela bih raditi za FBI.“
               „Zezaš se? Kao Dana Scully?“
               „Ne znam tko je ona.“
               X-Files, Liz. Zar ne gledaš televiziju?“
               „Gledanje komercijalne televizije ograničeno mi je na sat vremena tjedno.“
               Julie je zakolutala velikim, čokoladnim očima. „Koliko imaš, šest godina? Isuse.“
               „Moja majka ima vrlo jasno definirana stajališta.“
               „Ti si već na fakultetu, za Boga miloga. Gledaj što želiš. No, kako bilo, doći ću k tebi sutra navečer. Recimo, oko devet? Onda ćemo zajedno krenuti taksijem. Ali nazovi me čim završiš dokumente, u redu?“
               „Da.“
               „Reći ću ti jednu stvar, prekid s Darrylom bila je najbolja stvar koju sam ikada napravila. Inače bih propustila sve ovo. Krećemo u zabavu, Liz.“ Smijući se, Julie je zavrtjela bokovima i zaplesala pokraj umivaonika u ženskom toaletu.
               „Mega zabavu. Sad moram ići. Devet sati. Nemoj me iznevjeriti.“
               „Ne. Neću.“
               Rumena od svih uzbuđenja, Elizabeth je odvukla gomilu vrećica do svojeg auta. Sada je znala o čemu razgovaraju djevojke u šoping-centrima.
               Momci. One stvari. Julie je to već iskusila. Odjeća. Glazba. Napravila je mentalni popis izvođača koje mora istražiti. Televizijski i filmski glumci. Druge djevojke. Što druge djevojke nose. Koje su djevojke su ono napravile. S kim. I natrag ma momke.
               Uviđala je da su to društvene i generacijske šablone. Ali od njih je bila izolirana, sve do danas.
               I vjerovala je da je Julie voli, bar malo. Možda će se početi družiti. Možda će se početi družiti i s Julieninom prijateljicom Tiffany – koja je to napravila s Mikeom Daublerom kad se došao kući na proljetne praznike.
               Znala je Mikea Daublera, ili je bar bila u istom razredu s njim. I jedanput joj je predao poruku. Zapravo, predao poruku da je proslijedi nekomu drugomu. Ali i to je nešto. To je kontakt.




               Požurila je u svoju sobu i raširila sve vrećice na postelju.
               Ovaj put stavit će sve stvari na vidljivo mjesto. I maknut će iz ormara sve što joj se ne sviđa – a to je gotovo sva njezina garderoba – i poslat će je u Caritas. I gledat će X-Files ako to bude željela, i slušat će Christinu Aguileru i 'N Sync and Destiny's Child.
               I promijenit će studij.
               Od same pomisli na to srce joj je počelo tući u grlu. Studirat će ono što želi. A kad diplomira kriminologiju i informatiku, prijavit će se u FBI.
               Sve se promijenilo. Danas.
               Odlučno je izvadila boju za kosu i zaputila se u kupaonicu. Poslagala je sve tube i prvo napravila preporučeni spot-test. Zatim je raščistila ormar i komodu pa uredno poslagala novu odjeću.
               Ogladnjela je pa se spustila u prizemlje i zagrijala jedan od pripremljenih obroka. Pojela ga je uz računalo čitajući članak o falsificiranju dokumenata.
               Oprala je posuđe i vratila se u kupaonicu. S mješavinom strepnje i uzbuđenja slijedila je upute za bojenje kose i potom namjestila sat. Dok je čekala da se boja primi, pripremila je sve što joj je potrebno za izradbu novih dokumenata. Izvadila je CD Britney Spears koji joj je Julie preporučila i ubacila ga u laptop.
               Pojačala je zvuk kako bi mogla čuti glazbu dok ispire kosu.
               Voda je bila tako crna!
               Ispirala je, i ispirala, i ispirala, i konačno se oduprla rukama o zid kabine jer joj se želudac počeo grčiti od iščekivanja i nemale doze straha. Kad se voda razbistrila, omotala je ručnik oko glave i iskoračila van.
               Žene već stoljećima mijenjaju boju kose, podsjećala se. Koristile su se raznim bobicama, biljkama, korijenjem. To je... čin inicijacije.
               Osobni izbor.
               Umotana u ogrtač, okrenula se prema ogledalu.
               „Moj izbor“, rekla je i povukla ručnik s glave.
               Zurila je u djevojku blijede kože i širom otvorenih velikih, zelenih očiju, djevojku s kratkom, oštrom, ponoćno crnom kosom koja je obrubljivala usko, koščato lice. Podignula je ruku i provukla prste kroz nju, osjećajući teksturu, gledajući kako se pomiče pod prstima.
               Onda se uspravila, i nasmiješila.
               „Hej, ja sam Liz.“ 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD