Agencija za obaranje ruku, odlomak iz "Šale su ostale kod kuće" Gordana Nuhanovića

Tih je dana nebo nadiralo od mora, tegleći za sobom ljeto s visoravni i pustinja Srednje Azije. U bistrini jutra lijepo se moglo vidjeti kako sve to dolazi preko moćnog svoda. Zbog sveopće bistrine, dizalice i barže u teretnoj luci, koje su inače ulijevale strahopoštovanje, stajale su nekako posramljene u polukružnom  rasporedu iza lukobrana. Zatrubivši po pro- pisu, brod je upravo kretao s terminala i njegov se plosnati kljun ukazao iza lučkih postrojenja. “Turkmenbaši”, jedina veza s turkmenskom obalom, odvažno je zaplovio u smjeru suprotnom od kretanja neba. Ispratio sam brod pogledom do zavoja, a zatim se, iza lukobrana, u plaveti izgubio i njegov skromni jarbol. Bila su to lijepa jutra. Do podneva svjetlost će prigušiti otrovi iz grada i zato je trebalo duboko disati tih nekoliko čistih sati. 

Inače, svako  sam jutro dolazio pred Državnu agenciju za obaranje ruku u nadi da će se netko pojaviti na poslu. Bila je to jedna leprozna staljinka bez balkona, smještena nado- mak parka koji dijeli Šeher od zaljeva. Pokraj zajedničkog ulaza u zgradu bila je uredno  izvješena ploča s državnim grbom i dvojezičnim natpisom,  na azerskom  i engleskom jeziku, ali radno vrijeme Državne agencije za obaranje ruku nije bilo navedeno. Uredi su bili na trećem katu. Gore, na vratima, pisalo je isto što i dolje. Jednom sam iznutra čuo zvonjavu telefona i to je bilo sve. Sejmuru nije bilo jasno zašto mi je toliko važna ta institucija. On nikada za nju nije čuo.

– Treba mi nešto čime ću razbiti monotoniju  kulturne razglednice iz Bakua. Osim toga, koja se još država može pohvaliti takvom institucijom?
– Očekuješ priču iz “Hiljadu i jedne noći” kao i svi vi zapadnjaci.
– Ne, ne i ne.
– A što ako se ne pojavi džin, nego sitni aparatčik u odijelu koji nikada nije srušio ni jednu ruku? – izazivao me Sejmur
– Hoćeš ga i tada snimiti?
– Još bolje, onda znači da je politički i da će veličati ak- tualnog predsjednika – uvjeravao sam ga, iako sam u dubini duše  vjerovao da čelnik jedne takve agencije mora biti iz redova golijatā. Zamišljao  sam ga poput  svog djeda Huse koji je kotirao kao jedan od boljih obarača ruku na Balka- nu između dva svjetska rata, iako se obaranjem ruku bavio usput.  Glavni mu je sport  bio hrvanje grčko-rimskim  sti- lom pa je u dva navrata izazvao na megdan najjačeg čovje- ka svoga vremena Marijana Matijevića i oba puta izgubio.
 

O tome sam slušao od svog starog jer se Huso toliko trošio da nije uspio dočekati unuke. Imao je dva metra i leđa na kojima je mogao ponijeti  fiću, ali je, kao i svi provincij- ski heroji, umro bez trofeja. Sve sam to ispričao  Sejmuru dok smo čekali službenike iz Državne agencije za obaranje ruku.
– A kakav si ti na ruci? – upitao me.
– Već godinama ne dižem ništa teže od velike šalice za
kavu.
– Da vidimo imaš li djedovih gena.
– To bi ti htio. Zavrni rukav desne ruke – rekoh.
Spustili smo se na koljena, svatko s jedne strane klupice
u šumarku ispred sjedišta Agencije.
– Laktovi ravno i cijelo vrijeme pogled u oči.
– Ne bojiš se da ću te hipnotizirat?
– Sovjetski Savez ti je oduzeo sve nadnaravne moći.
– Jednom Perzijanac, uvijek Perzijanac.
– Jesi spreman, Aladine?


U odnosu na Sejmura imao sam masu, ali on je pokazivao fanatičnu žilavost. Bio sam zaboravio da mišiće održava na uličnim prosvjedima. Kolikogod nalegao tijelom, Sejmuro- va ruka stajala je više-manje uspravno. Pokušao sam i fintu
s jednim trzajem, pa onda s nekoliko uzastopnih trzaja, ali svaki bi put elastično odbio napad, kao da ima oprugu u laktu. Cereći se jedan drugom u lice, nekoliko smo minuta tako održavali egal, a onda se pred samim ulazom u sjedište
Agencije zaustavio tamni mercedes “okan”, te, 2008. veoma popularan među Azerbejdžancima. Ugledao sam kako iz limuzine izlaze dva muškarca u sivim burza-odijelima, obo- jica ćelavi i s naizgled širokim leđima. Ipak su orangutani, poveselio sam se, gledajući ih kako se kočopere pred zgradom. Sejmur je iskoristio moju novinarsku znatiželju i oborio mi ruku na klupu. Zamolio sam ga da mi pravi društvo u Agen- ciji kao prevoditelj.


Kako dečki nisu reagirali na naše kucanje, otvorili smo vrata. Stan je zaudarao na svježu žbuku i lak za parket. Očito  je bio renoviran i još neuseljen. “Dobar dan”, pozdravio ih je Sejmur baš kada su jedan drugome dodavali bocu u središnjoj prostoriji stana. Zaprepašteno su nas pogledali. Tip koji je upravo nagnuo iz boce dobrano se zakašljao, njegov je kom- panjon ustuknuo i gotovo pao preko crnoga gestapo-telefona na podu. Sve je ispalo gotovo komično.
– Govorite ruski? – upitao ih je Sejmur, ali ni jedan od njih nije trznuo. – On je novinar iz Hrvatske, želio bi napraviti intervju s predsjednikom Agencije.
Njihove oči munjevito su skakutale sa Sejmura na mene
i obratno.
– A koji si ti? – pitao je jedan od njih.
– Njegov prevoditelj.
– Fino, fino…
Vidjelo se kako ih je ta informacija opustila.
– Horvat ljubi votku?
Dohvatio sam ponuđenu  bocu i skoro rukavom počeo brisati grlić, ali na vrijeme sam se sjetio  koliko bi to bilo štetno.  Zato  sam gucnuo  za njima. Sejmur je izjavio da
ne pije.
– Pa kako vam možemo pomoći?
– Gospodina interesira reportaža o Agenciji za obaranje
ruku.
– Ah.
– Intervju s odgovornom osobom ili nešto slično.
– Došao si iz Hrvatske samo radi toga? – obratio se direk-
tno meni krupniji čovjek.
– Tako je – slagao sam.
– N`a`, onda pij.
Zdravim, punokrvnim  muškarcima poput njih izgleda nije bio problem smazati dvije-tri boce u radno prijepodne. Bilo mi je u cilju što  prije potaknuti  razgovor o Agenci- ji. Držao sam se kao znalac. Spomenuo sam dugu tradiciju profesionalnog rušenja ruku u Azerbejdžanu, a zatim sam prešao na djeda kako bih ih uvjerio koliko sam i obiteljski vezan uz taj sport. U ovim zemljama naglašavanje čvrstih obiteljskih spona otvara sva srca. Stajali smo tako oslonjeni na frižider, jedini dio pokućstva  u stanu.  Dok sam sve to govorio, njih su dvojica uglavnom pratili on-line-kladionice na ekranima svojih mobitela. Istina, povremeno bi dignuli glave i kimnuli, iako sam imao dojam da su im misli negdje drugdje. Uskoro sam iscrpio i ostale teme: prirodne ljepote zemlje, gostoljubivost,  europsko  ruho  Bakua, Garija Kas- parova, mudru politiku predsjednika Alijeva… Na spomen predsjednika Alijeva, obojica su potvrdila glavom moje rije- či. Razdoblja šutnje, međutim, postajala su sve dulja. Kada je krupniji gospodin otišao na WC,  Sejmur mi je očima pokazao prema izlazu. Nisam ga bio najbolje razumio. Tada je rekao na engleskom: – Bježimo.
Drugi muškarac, očito, nije razumio engleski pa je spo- kojno surfao na mobitelu.
– Odmah? – upitao sam.
Sejmur je polako kimnuo. Baš kada sam htio pitati “za- što”, odgurnuo se od frižidera i istrčao na hodnik. Pohitao sam za njim prema vratima. Izletjeli smo na stubište. Sejmur je ispred mene preskakao po četiri-pet stepenica dok su za nama pljuštali glasovi iznenađenih domaćina. Vani sam u trku bacio pogled na balkon, odakle su predstavnici Agencije mahali prema nama svojim mobitelima. Svejedno, sprintali smo  sve do Unutarnjega  grada, gdje smo  napokon  stali u hladu jedne zabačene uličice. Odmjerili smo jedan drugoga
i prasnuli u smijeh.
– Zašto? – preklinjao sam ga. – Ali, zašto?
– Kako zašto?
– Ti si rekao da bježimo.
– Nisi vidio kolike gromade od satova imaju na rukama?
– Majke mi, ti si potpuno lud. Uništio si mi priču o Agen- ciji za obaranje ruku zbog dva rollexa. A možda su bile obične kopije. I što sad da radim? Reportažu će mi ugušiti kultura.
– Odužit ću ti se jednom noćnom akcijom – predložio je nakon što je odslušao moju žalopojku.
– Bolje mi se oduži jednim kazanj-kotletom.
Još smo  se neko  vrijeme dovodili u red od sumanuta bijega iz prostorija  Agencije, a onda smo  polako krenuli prema “Bakiju”.  Sejmur je drag momak,  razmišljao sam, ali bio je krajnji čas da zauzmem distancu prema njegovoj studentskoj ćeliji. Mogao sam samo pretpostaviti kako bi Radman reagirao na moje veze s pokretom otpora u Bakuu. Najvjerojatnije bi mi otkazao gostoprimstvo; u boljem slučaju učinio bi sve da me prvim slobodnim letom pošalje kući, naravno, za moje dobro.

*  *  *

U sumrak prizori na pročelju AzDrame neobičniji su nego u bilo koje doba dana. To su trenuci kada javna rasvjeta još uvijek miruje pa žitko svjetlo iz podzemnih  prolaza ljude obasjava odozdo, kao što inače čine reflektori ispod važnih kipova ili crkava. Tada do izražaja dolaze noge koje ovaj narod dosta  koristi,  ali ih slabo cijeni jer čovjek u Bakuu hoda samo ako mora. Prekomjerno pješačenje kao da budi sjećanja na dojučerašnje parole, uravnilovku i prašne ljetne večeri uz domino na haubi rashodovane lade. Ali, prije nego što proklija rasvjeta na platou ispred AzDrame, na razmeđu dana i noći, svjetlost iz podzemki odaje počast nogama čije sjenke poprimaju monumentalne obrise. Bilo je nepunih šest sati po lokalnom vremenu i s prozora Radmanove kuhinje na uglu Ulice Huse Hađijeva pratio sam te noge u mjerilu
1:10 na fasadi nacionalne drame. Što se mene tiče, moglo
je to biti i ljetno kino s ranim Buñuelom na repertoaru, no ulična rasvjeta već se upalila i sjene nogu počele su silaziti s okolnih zidova, a neke od njih već su bile na tlu, utopljene u masi žurnih koraka. Iz kafejnice nasuprot zgrade upravo je izišla Vafa Mehmedarova sa zgužvanim rupčićem u ruci. Brzo su to riješili, bilo je prvo što mi je palo na pamet. Jer samo pola sata prije sjedio sam u tom istom lokalu s njom i Radmanom. Mi smo pili pivo, Vafa je srkala vreo čaj. Bili smo dobro  raspoloženi i smijali smo se mom  neuspjelom pokušaju da doprem do Agencije za obaranje ruku. Ni Vafa nikada nije čula za takvu organizaciju. Kada sam opisao bijeg iz stana, poskočila je na stolcu i viknula – Kašmar! A zatim je poljubila svoga Saška, i ne sluteći da će joj Saško uskoro dati nogu. Tu nisam mogao ništa učiniti. Od prvog trenutka bilo mi je jasno da je to svijet u kojem vladaju surova pravila. U njemu je Vafa imala svoj rok trajanja, a onda je postala izvor velikih troškova, kako je Radman to nazvao. Konačnu odluku donio je nakon što je stavio na papir sve izdatke koje je potrošio na nju tijekom prošlog mjeseca.


Uskoro sam se, prema dogovoru, povukao u stan s čijeg sam prozora ispratio teatar sjena na pročelju AzDrame. Kada se Vafa pojavila na vratima kafejnice, bio je već mrak. Pogledala je prema stanu na vrhu Ulice Huse Hađijeva i ja sam joj od- mahnuo s prozora, ali to više nije bila ona draga ženska od maloprije. Okrenula je glavu i nestala u poprečnom sokaku.