Cecelia Ahern, KAKO SE ZALJUBITI, odlomak
Kada
se uhvatiš kako zavidiš drugima na raspadu braka, moraš znati da je i tvoj u
banani. Tako sam se ja osjećala proteklih nekoliko mjeseci, u onom čudnom
stanju kada istodobno znaš i ne znaš što se događa. Jednom kad se brak raspao,
shvatila sam da sam oduvijek znala da ne valja. Dok sam bila u braku, povremeno
bih osjetila sreću i općeniti optimizam. I premda je optimizam sjeme mnogih
velikih pothvata, čežnja za boljim sutra sama po sebi nije dobar temelj za
brak. Ali incident, koji sam počela nazivati „iskustvom sa Simonom Conwayem”,
otvorio mi je oči. Svjedočila sam jednom od najstvarnijih prizora u svojem
životu i poželjela okončati pretvaranje, postati stvarna te živjeti iskreno i
pošteno.
Moja
sestra Brenda vjerovala je da je za raspad mojega braka kriv posttraumatski
stresni poremećaj i preklinjala me da potražim psihološku pomoć. Obavijestila
sam je da već primam psihološku pomoć jer već neko vrijeme propitujem samu
sebe. Na neki način, to je bila istina. Simon je samo ubrzao neizbježnu
epifaniju. Naravno da to nije bilo ono što je Brenda imala na umu jer je
mislila na pomoć školovanoga stručnjaka, a ne pijano trabunjanje uz bocu vina u
njezinoj kuhinji, u ponoć, usred radnoga tjedna.
Moj
muž Barry u kriznim je trenutcima bio pun razumijevanja i podrške. I on je
vjerovao da je moja nenadana odluka popratna pojava pucnja iz pištolja. Ali
kada je shvatio da sam ozbiljna – kad sam spakirala svoje stvari i iselila iz
našega doma – brzo je prešao na uvrede. Ne krivim ga, premda nisam debela niti
sam to ikada bila, a i sa zanimanjem sam ustanovila da mi je njegova majka
mnogo draža nego što on misli. Razumjela sam zbunjenost i nevjericu ljudi oko
sebe. Za njih je velikim dijelom bilo odgovorno moje uspješno prikrivanje
nezadovoljstva, a u još većoj mjeri moj izbor trenutka.
Te
večeri, nakon „iskustva sa Simonom Conwayem“, nakon što sam shvatila da je
vrisak od kojega se ledi krv u žilama dopro iz mojih usta te nakon što sam
drugi put nazvala policiju pa dala službenu izjavu za dosje i popila čaj s
previše mlijeka iz stiroporne čaše, kupljen u obližnjem EuroSparu, odvezla sam
se kući i učinila četiri stvari. Prvo sam se istuširala ne bih li sprala sa
sebe onaj prizor. Drugo, prelistala sam već pohaban primjerak priručnika Kako ostaviti muža (a da ga ne povrijediš).
Treće, probudila sam ga s kavom i prepečencem da ga obavijestim kako je naš
brak gotov i, četvrto, kad me nastavio ispitivati, spomenula sam da sam gledala
kako si čovjek puca u glavu. Kad bolje razmislim, Barry se detaljnije
raspitivao o pucnjavi nego o svršetku našega braka.
Njegovo
me ponašanje nakon tog trenutka zaprepastilo, a jednako me zateklo i vlastito
zaprepaštenje, jer sam smatrala da sam dobro načitana o takvim stvarima. Učila
sam za taj veliki životni ispit čitajući u literaturi o tome kako bismo se nas
dvoje mogli i trebali osjećati ako ikada odlučim okončati brak – samo da se
pripremim, da budem svjesna, da ocijenim jesam li ispravno odlučila. Imala sam
razvedene prijatelje i mnoge sam večeri provela slušajući povjeravanje obiju
strana. Ali nikada ne bih pomislila da će se moj muž pretvoriti u muškarca u
kakvog se pretvorio, kao da mu je netko presadio novu osobnost, hladnu i
pakosnu, ogorčenu i zlonamjernu. Stan koji je uvijek bio naš odjednom je postao
njegov. Nije mi dopuštao da u njega kročim nogom. Automobil koji je bio naš
sada je postao njegov i odbijao ga je dijeliti sa mnom. Činio je sve u svojoj
moći da zadrži sve što je nekoć bilo naše. Čak i stvari koje nije želio. To je
doslovan citat. Da smo imali djece, uzeo bi skrbništvo i nikada mi ne bi
dopuštao da ih vidim. Bio je nepopustljiv oko aparata za kavu, posesivan oko
šalica za espreso, maničan oko tostera i održao je bijesnu tiradu o čajniku.
Dopustila sam mu da pošizi u kuhinji a zatim i u dnevnoj sobi, spavaćoj sobi,
čak i kad je ušao za mnom u zahod da bi urlao na mene dok piškim. Nastojala sam
ostati strpljiva i obzirna. Oduvijek sam bila dobro rame za plakanje pa mi ga
nije bilo teško saslušati, ali objašnjavanje mi je bilo slabija strana, a i
iznenadilo me što očekuje tolika objašnjenja. Duboko u sebi bila sam uvjerena
da na naš brak gleda kao ja, ali je toliko povrijeđen time što sam ja to učinila njemu da je zaboravio kako je bilo trenutaka kada smo se oboje
osjećali zatočeni u nečemu što je od početka bilo na krivim nogama. No, bio je
srdit, a srdžba nam često onemogućava da saslušamo stvarnost, bar u njegovu
slučaju, pa sam čekala da minu njegovi napadaji bijesa, u nadi da ćemo jednom
moći o svemu iskreno porazgovarati.
Znala
sam da postupam iz dobrih pobuda, ali bol u srcu zbog toga što sam mu učinila
gotovo mi nije dala živjeti. To i činjenica da nisam uspjela spriječiti
Simonovo samoubojstvo bili su mi veliko breme na plećima. Mjesecima nisam mirno
spavala, a sada mi se sve činilo da tjednima uopće ne spavam.
–
Oscare. – rekla sam klijentu koji je sjedio u naslonjaču s druge strane mojega
radnoga stola. – Vozač autobusa ne radi vam o glavi.
–
Radi. Mrzi me. A vi to ne znate zato što niste vidjeli ni njega ni poglede koje
mi dobacuje.
–
Zašto mislite da je vozač autobusa tako raspoložen prema vama?
On
slegne ramenima. – Čim se autobus zaustavi, otvori vrata i prostrijeli me
pogledom.
–
Kaže li vam nešto?
–
Ako se ukrcam, ništa. Ali ako ne uđem, nešto gunđa.
–
Katkad se ne ukrcate?
On
zakoluta očima i zagleda se u svoje prste. – Katkad moje sjedalo nije slobodno.
–
Vaše sjedalo? To mi je novost. Kakvo
sjedalo?
Oscar
uzdahne i prizna, znajući da je uhvaćen na djelu: – Čujte, svi u autobusu zure,
dobro? Ja sam jedini koji uđe na toj postaji pa svi bulje. A budući da svi
bulje u mene, uvijek sjedim na sjedalu iza vozača. Znate, onom okrenutom
postrance tako da gleda prema prozoru? Izgleda kao prozorska klupica,
zaklonjena od ostatka autobusa.
–
Tamo se osjećate zaštićeno.
–
Savršeno je. Na tom bih sjedalu mogao sjediti cijelim putem do grada. Ali nekad
ondje sjedi jedna djevojka, djevojka s posebnim potrebama, koja sluša iPod i
pjeva Steps tako da se ori cijeli
autobus. Kad je ona tamo, ne mogu se ukrcati jer me ljudi s posebnim potrebama
ispunjavaju nelagodom i moje je sjedalo zauzeto, razumijete? A dok se autobus
ne zaustavi, ne mogu vidjeti je li djevojka tamo. Zato prvo provjerim je li
sjedalo slobodno, a ako ga je ona zauzela, siđem s autobusa. A vozač me mrzi.
–
Koliko to već traje?
–
Nemam pojma, nekoliko tjedana?
–
Oscare, znate što to znači. Morat ćemo iznova.
–
Jao meni. – Oscar skrije lice u dlanove i klone sve do koljena. – Ali već sam
bio na pola puta do grada.
–
Pazite da svoju pravu strepnju ne pretočite u još neki strah. Hajde da se s
ovime odmah uhvatimo u koštac. Dakle, sutra ćete se ukrcati u autobus. Sjest
ćete na bilo koje slobodno sjedalo u
autobusu i ostat ćete ondje jednu stanicu. Onda ćete sići s autobusa i pješke
se vratiti kući. Sutradan, u srijedu, ući ćete u autobus, sjest ćete bilo gdje, odvesti se dvije stanice i
otpješačiti kući. U četvrtak ćete se voziti tri stanice, a u petak četiri,
jasno? Morate napredovati malo-pomalo, sitnim koracima, i na koncu ćete
uspjeti.
Nisam
bila sigurna koga u to uvjeravam. Njega ili sebe.
Oscar
polako podigne lice. Bilo je blijedo kao kreč.
–
Možete vi to. – blago sam mu rekla.
–
Govorite kao da je to lako.
–
Vama nije, razumijem. Radite na tehnici disanja. Ubrzo će vam postati lakše.
Moći ćete ostati u autobusu sve do grada, a strah će zamijeniti ushit. Najgori
trenutci ubrzo će postati najsretniji zato što ćete svladati goleme izazove.
Nije
djelovao uvjereno.
–
Vjerujte mi.
–
Vjerujem vam, samo se ne osjećam dovoljno hrabro.
–
Hrabar nije čovjek koji ne osjeća strah, nego onaj koji ga nadvlada.
–
To je iz jedne od ovih vaših knjiga? – pokaže glavom moje uredske police
pretrpane priručnicima za samopomoć.
–
Nelson Mandela. – odvratila sam sa smiješkom.
–
Šteta što radite u agenciji za zapošljavanje. Bili biste izvrsna psihologinja.
– reče ustajući.
–
Da, pa, činim to radi nas oboje. Uspijete li ostati u autobusu duže od četiri
stanice, otvorit će vam se mnogo šira paleta radnih mjesta. – Pokušala sam
zatomiti napetost u glasu. Oscar je bio vrhunski kvalificirano znanstveničko
čudo od djeteta kojemu bih lako mogla pronaći posao, štoviše, to sam već tri
puta učinila, ali zbog problema s vožnjom, izbor radnih mjesta bio je
ograničen. Pokušala sam mu pomoći da svlada strahove kako bih mu napokon mogla
pronaći posao na kojem će se svaki dan pojaviti. Bojao se učiti voziti, a ja mu
nisam mogla postati još i učiteljicom vožnje, no bar se pristao suočiti sa
strahom od javnoga prijevoza.
Bacila
sam pogled na sat iza njegova ramena. – Dobro, dogovorite s Gemmom naš termin
za idući tjedan i jedva čekam čuti kako napredujete.
Čim
su se vrata za njim zatvorila, zbacila sam smiješak s lica i pretražila police
s jednom od svojih zbirki priručnika Kako...
Klijenti su se divili brojnosti mojih knjiga, a ja sam vjerovala kako sam
upravo ja zaslužna za opstanak male knjižare u vlasništvu moje prijateljice
Amelije. Te su knjige za mene bile svete moja instant-rješenja kad god bih se
izgubila ili zatrebala rješenje za nekog nesretnog klijenta. Proteklih deset
godina sanjala sam o tome da sama napišem takav priručnik, ali nikada nisam
stigla dalje od sjedanja za radni stol i uključivanja računala, spremna i
nabrijana na pripovijedanje svoje priče, da bih na koncu ostala samo buljiti u
bijeli zaslon i bljeskavu ikonu, a praznina preda mnom zrcalila je stanje mojeg
kreativnog naboja.
Moja
sestra Brenda tvrdila je da me više zanima ideja pisanja knjige nego samo
pisanje, jer bih u protivnom jednostavno pisala, iz dana u dan, sama, radi
sebe, bez obzira na to hoće li to jednom postati knjiga ili neće. Rekla je da
pisac osjeća neodoljiv poriz za pisanjem, imao ideju ili ne, imao računalo ili
ne, imao papir i olovku ili ne. Njegovu žudnju ne određuje marka i boja
kemijske niti prava količina šećera u bijeloj kavi − sve sitnice kakve su mi
odvraćale pozornost i kočile mi kreativnost kad god bih sjela pisati. Brenda me
je često obasipala takvim jeftinim lekcijama, ali strahovala sam da je, za
promjenu, možda dobro uočila. Željela sam pisati, ali nisam znala jesam li to u
stanju pa sam se bojala da ću, jednom kad pokušam, ustanoviti da nisam.
Mjesecima sam spavala s priručnikom Kako
napisati uspješan roman na uzglavlju, ali nijednom ga nisam otvorila,
bojeći se da će moja nesposobnost da slijedim navedene korake značiti kako
nikada neću napisati roman, pa sam ga stoga skrila u noćni ormarić, privremeno
parkiravši taj san u garažu, dok ne svane pravi trenutak.
Napokon
sam na polici pronašla što sam tražila. Kako
otpustiti zaposlenika u šest koraka (s ilustracijama).
Nisam
sigurna da su mi ilustracije pomogle, ali pokušala sam stojeći pred zrcalom u
kupaonici oponašati zabrinut izraz na zaposlenikovu licu. Pročitala sam
natuknice na samoljepivom papiriću na unutrašnjoj naslovnici, još nesigurna
jesam li dorasla izazovu. Moja tvrtka, Agencija za zapošljavanje Rose,
djelovala je četiri godine i zapošljavala četiri osobe, a tajnica Gemma svima
nam je pomagala da funkcioniramo. Nisam je željela otpustiti, ali sam na to
bila prisiljena povećanim financijskim pritiskom. Baš dok sam čitala natuknice,
začulo se kucanje na vratima nakon čega je odmah ušla Gemma.
–
Gemma. – pisnula sam i kao pravi krivac petljala s knjigom pokušavajući je
skriti od nje. Dok sam je gurala na ionako pretrpanu policu, kliznula mi je iz
ruke pa poletjela preko poda i tresnula točno Gemmi pod noge.
Gemma
se zahihotala i podignula knjigu. Primijetivši naslov, zacrvenila se. Kada me
pogledala, licem su joj preletjeli iznenađenje, strepnja i zbunjenost. Otvarala
sam i zatvarala usta, premda riječi nisu izlazile, nastojeći se sjetiti
redoslijeda kojim bih prema priručniku trebala priopćiti novost, ispravnih
formulacija, primjerenih izraza lica, naputaka: jasnoća, suosjećanje, bez previše osjećajnosti, komunikacija sa žarom
ili bez žara? Ali to je predugo trajalo pa je Gemma već sama sve shvatila.
–
E, bar vam je napokon pomogla jedna od tih vaših glupih knjiga. – reče Gemma, a
oči su joj se napunile suzama kad mi je tutnula knjigu u ruke, okrenula se,
dohvatila torbicu i izjurila iz ureda.
Željela
sam propasti u zemlju od srama, ali svejedno me uvrijedilo što je naglasila
riječ napokon. Živjela sam prema tim
knjigama. Palile su.
–
Maguire. – obrecnuo se neljubazan glas na drugome kraju veze.
–
Detektive Maguire, ovdje Christine Rose. – Začepila sam prstom uho da utišam
telefon na tajničkom stolu čije je zvrndanje odjekivalo kroza zid. Gemma se još
nije vratila nakon što je neki dan izjurila, a budući da nisam uspjela okupiti
suradnike na dogovor o raspodjeli Gemminih dužnosti, moji kolege Peter i Paul
odbijali su obavljati posao nepošteno otpuštene osobe. Svi su bili protiv mene,
koliko god im puta ponavljala da je bila riječ o nesporazumu. Opravdanje „nisam
je kanila otpustiti... danas“ nije
baš najbolja obrana.
Jutro
je bilo totalna katastrofa. Ali premda je bilo očito da bih trebala zadržati
Gemmu − bila sam uvjerena da mi Gemma upravo to pokušava dokazati − stanje na
mojem bankovnom računu s time se nije slagalo. I dalje sam morala otplaćivati
pola hipoteke na Barryjev i moj stan, a od tog mjeseca morala sam pljunuti i
dodatnih šesto eura stanarine za jednosobni stan čekajući da nas dvoje
poravnamo račune. Budući da ćemo morati prodati stan koji nitko ne želi za neku
cijenu od koje nijedno od nas neće moći živjeti, pretpostavljala sam da ću još
dugo nagrizati ušteđevinu. U skladu s onom da „glad ne pita tko je hrani“,
Barry se već bacio na moju zbirku nakita, probirući sve što mi je ikada darovao
i to prisvajajući. Upravo me ta poruka na automatskoj sekretarici probudila
toga jutra.
–
Da? – odgovorio je Maguire, nimalo oduševljen što me čuje, ali iznenadilo me
što mi je uopće zapamtio ime.
–
Zovem vas već dva tjedna. Ostavljala sam vam poruke.
–
Dobio sam ih, zakrčile su mi govornu poštu. Nema razloga za paniku. Nećete
imati problema.
To
me izbacilo iz tračnica. Nije mi niti palo na pamet da bih mogla imati
problema. – Nisam vas zato zvala.
–
Ne? – glumio je iznenađenje. – Naime, još mi niste objasnili što ste radili u
napuštenoj stambenoj zgradi u jedanaest sati navečer.
Šutjela
sam razmišljajući o njegovim riječima. Gotovo svi koje poznajem pitali su me
isto, a oni koji nisu pitali bjelodano su nagađali, ali ja nikomu nisam
odgovorila. Morala sam brzo promijeniti temu prije negoli to ponovno pokuša
istjerati na čistac.
–
Zvala sam da vas pitam za podatke o Simonu Conwayu. Zanimalo me kada će biti
pogreb. U novinama nisam pronašla obavijest. Ali već su prošla dva tjedna, što
znači da sam ga propustila. – Pokušala sam suzbiti razdraženu notu u glasu.
Zvala sam ga jer su mi trebali podatci. Simon je u mojem životu ostavio golemu
rupu, a u mojoj glavi bezbroj pitanja. Znala sam da neću imati mira dok ne
doznam sve što se dogodilo i sve što je rečeno nakon onoga dana. Željela sam
kontakte njegove obitelji kako bih im mogla prenijeti sve lijepo što je rekao o
njima, o tome kako ih strašno voli i kako njegovi postupci nemaju veze s njima.
Željela sam ih pogledati u oči i reći im da sam učinila sve što sam mogla. Da
ublažim njihovu bol ili vlastito grizodušje? Zašto ne bih željela jedno i drugo?
Nisam željela ispasti očajnica pa Maguireu izravno postaviti ta pitanja,
znajući usto da mi ionako ne bi odgovorio, ali nisam mogla samo tako podvući
crtu pod ono što sam doživjela. Željela sam i trebala još.
–
Dvije stvari. Prvo, ne biste se trebali toliko uživljavati u sudbinu žrtve. Već
sam dugo u ovoj igri i...
–
Igri? Čovjek si je pucao u glavu pred
mojim očima. Za mene to nije igra.
– Glas mi je prepukao, što sam shvatila kao znak da ušutim.
Zavladala
je tišina. Lecnula sam se i prekrila lice. Uprskala sam. Pribrala sam se i
pročistila grlo. – Halo?
Očekivala
sam neki dosjetljiv odgovor, nešto cinično i hladno, ali to nisam dočekala.
Glas mu je postao blag, a pozadinski šumovi oko njega su utihnuli pa sam se
pobojala da su se svi ukipili da me čuju.
–
Znate da ovdje imamo ljude kojima se možete obratiti nakon takvog događaja. –
reče, za promjenu nježan. – Rekao sam vam to već one večeri. Dao sam vam
posjetnicu. Imate li je još uvijek?
–
Ne trebam se ja nikomu obratiti. – srdito sam odvratila.
–
Kako god vi kažete. – Maguire odustane od glume dobričine. – Čujte, kao što sam
vam govorio prije nego što ste me prekinuli, nema podataka o pogrebu. Nije bilo
pogreba. Ne znam tko vam je čime punio glavu, ali to su bljezgarije.
–
Kako to mislite?
–
Bljezgarije, neistine.
–
Ne, nisam na to mislila. Nije bilo pogreba?
Zvučao
je očajno, kao da mi mora objasniti nešto što je njemu jasno kao dan.
–
Nije umro. Bar ne još. U bolnici je. Doznat ću gdje. Javit ću bolnici da vas
prime. Ali u komi je pa se nećete baš napričati.
Sledila
sam se, ostavši bez teksta.
Zavladala
je duga tišina.
–
Još nešto? – Opet je bio u pokretu jer sam čula da je zalupio vrata i vratio se
u sobu gdje je vladao glasan žamor.
Polako
tonući u naslonjač, pokušavala sam oblikovati bar jednu misao.
Katkad,
kad svjedočiš čudu, povjeruješ da je ama baš sve moguće.
***
S
engleskog prevela Petra Mrduljaš Doležal.
Primjedbe
Objavi komentar