Nathan Filer, ŠOK OD PADA, odlomak

djevojčica i njezina lutka

Trebao bih napomenuti da nisam dobra osoba. Katkad se trudim biti, no često nisam. I tako sam, kad je bio moj red da zatvorim oči i brojim do sto – varao.

         Stajao sam na mjestu na kojemu si trebao stajati kad je bio tvoj red da brojiš, a to je bilo kod kanti za smeće, pokraj trgovine u kojoj su se prodavali pokretni roštilji i rezervni šatorski klinovi. A nedaleko se nalazi mala livada zarasla u travu, skrivena iza slavine za vodu.

         Samo što se ne sjećam da sam ondje stajao. Baš i ne. Čovjek se ne sjeća uvijek takvih pojedinosti, zar ne? Ne sjećaš se jesi li stajao kod kanti za smeće ili nešto dalje uz puteljak pokraj tuševa, niti je li ondje uopće bilo slavine za vodu?

         Sada ne čujem divlji krik galebova i ne osjećam okus soli u zraku. Ne osjećam vrućinu poslijepodnevnoga sunca zbog koje se znojim ispod čistog bijelog povoja na koljenu, niti peckanje kreme za sunčanje u brazdama krasti. Ne uspijevam ponovo proživjeti onaj blagi osjećaj da su me ostavili. Niti se – ako to išta mijenja na stvari – mogu sjetiti da sam zbilja odlučio varati, te otvorio oči.

Činilo se da bi mi mogla biti vršnjakinja, crvene kose i lica osuta stotinama pjegica. Porub njezine žućkastobijele haljine bio je prašnjav od klečanja na tlu, a na grudi je privila malenu krpenu lutku zamrljana ružičasta lica, smeđe vunene kose i očiju načinjenih od sjajne crne dugmadi.

         Najprije je smjestila lutku pored sebe, krajnje je nježno položivši na duge vlati trave. Činilo se da je lutki udobno, s rukama koje su beživotno visjele i blago podignutom glavom. Barem se meni činilo da joj je udobno.

         Bili smo toliko blizu da sam čuo grebanje i struganje kad je štapom počela razgrtati suhu zemlju. No ona mene nije zamijetila, čak ni kad je bacila štap, a on mi umalo pao na nožne prste, potpuno obnažene u onim glupim plastičnim japankama. Ja bih bio obuo tenisice, ali znate kakva je moja mama. Tenisice, na ovako krasan dan. Ni govora. Takva vam je ona.

         Oko glave mi je zujala pčela, i inače bih smjesta počeo lamatati rukama oko sebe kao lud, no nisam si to dopustio. Stajao sam potpuno mirno, ne želeći omesti djevojčicu i ne želeći da shvati da sam tu. Počela je kopati prstima grabeći suhu zemlju golim rukama, sve dok rupa nije bila dovoljno duboka. Potom je otrljala zemlju s prstiju što je bolje umjela, ponovo uzela lutku i dvaput je poljubila.

         Toga se dijela i danas najjasnije sjećam – tih dvaju poljubaca, jednog u čelo, a drugog u obraz.

         Zaboravio sam reći da je lutka nosila kaputić. Bio je jarkožute boje i sprijeda je imao plastičnu crnu kopču. To je važno zbog toga što je djevojčica potom otkopčala kopču i s lutke svukla taj kaputić. To je učinila jako brzo, strpavši ga pod haljinu.

         Ponekad – u trenucima kao što je ovaj – kad se sjetim tih dvaju poljubaca, čini mi se kao da ih mogu i osjetiti.

         Jedan u čelo.

         Jedan u obraz.

         Onoga što je uslijedilo sjećam se manje jasno zbog toga što se stopilo s toliko drugih uspomena, odigralo u mojoj glavi na toliko različitih načina da ne mogu razlučiti što je stvarno a što izmišljeno, niti postoji li među njima uopće razlika. Stoga ne znam ni kad je točno počela plakati, ili je već bila plakala. I ne sjećam se je li oklijevala prije nego što je bacila zadnju šaku zemlje. Ali znam da je, nakon što je zatrpala lutku i dlanom poravnala zemlju, stajala nagnuta nad njom, privijajući žuti kaputić na grudi, i plakala.

         Kad si devetogodišnji dječak, nije ti nimalo lako tješiti djevojčicu. Pogotovo kad je ne poznaješ, te ne znaš što je posrijedi.

         Učinio sam najbolje što sam umio.

         Namjeravajući joj lagano položiti ruku preko ramena – kao što je tata znao mami tijekom obiteljskih šetnji – polako sam krenuo naprijed, te se u trenutku neodlučnosti stao krzmati hoću li kleknuti pored nje ili ostati stajati. Nespretno sam se kolebao između ta dva izbora, da bih potom izgubio ravnotežu i prevrnuo se kao na usporenom filmu, a uplakana je djevojčica postala svjesna moje prisutnosti tek kad sam cijelom svojom težinom pao na nju, nježno joj gurajući lice u netom iskopani grob. Ni dan danas ne znam što sam mogao reći da popravim stvar, a o tome sam mnogo razmišljao. No ležeći pored nje dok su nam se vršci noseva gotovo dodirivali, pokušao sam: – Ja sam Matthew. Kako se ti zoveš?

         Nije mi odmah odgovorila. Nakrivila je glavu kako bi me bolje promotrila, a ja sam pritom osjetio kako joj je jedna vlas duge kose kliznula duž strane mog jezika i van uz kut mojih usta. – Ja sam Annabelle – odgovorila je.

         Zvala se Annabelle.

         Djevojčica crvene kose i lica osutog stotinama pjegica zove se Annabelle. Pokušaj to zapamtiti. Drži se toga kroz sve drugo što ti se u životu dogodi, kroz sve događaje zbog kojih ćeš to možda poželjeti zaboraviti – pohrani to negdje na sigurno.

Ustao sam. Povoj na mom koljenu sada je bio prljavosmeđ. Zaustio sam da se igramo skrivača i da se može pridružiti ako želi. No prekinula me je. Govorila je smireno, nije zvučala ljutito ni uzrujano. A rekla je sljedeće: – Više nisi dobrodošao ovdje, Matthew.

         – Molim?

         Ne pogledavši me, oslonila se o ruke i koljena i usredotočila se na hrpicu rasute zemlje – nanovo tapkajući dlanom po njoj kako bi bila savršena. – Ovo je kamp za prikolice moga tate. Ja ovdje živim, a ti nisi dobrodošao. Idi kući.

         – Ali...

         – Gubi se!

         U tren oka se uspravila i krenula prema meni isprsivši se, poput male životinje koja želi izgledati veće. Ponovila je: – Gubi se kad ti kažem. Ovdje nisi dobrodošao.

         Galeb se posprdno nasmijao, a Annabelle je viknula: – Sve si pokvario.

         Bilo je prekasno za objašnjenja. Dok sam ja stigao do puteljka, ona je opet klečala na tlu prislonivši lutkin žuti kaputić na lice.

         Ostala su me djeca dozivala želeći da ih pronađem. Ali ja ih nisam tražio. Trčao sam koliko su me noge nosile – mimo tuševa, mimo trgovine, presjekavši preko parka – dok su mi japanke pljeskale po vrelom asfaltu. Nisam si dopustio da zastanem, nisam si dopustio ni da usporim, sve dok nisam došao toliko blizu našoj kamp prikolici da sam vidio mamu kako sjedi van u ležaljci. Nosila je slamnati šešir za zaštitu od sunca i gledala prema moru. Osmjehnula mi se i mahnula mi, no znao sam da sam joj i dalje u nemilosti. Malo smo se posvađali nekoliko dana prije. Što je glupo, jer sam ionako ja taj koji se ozlijedio, a kraste su mi sad već gotovo zacijelile, no moji se roditelji ponekad znaju uhvatiti nečega kao pijan plota.

         Pogotovo mama, ona je zlopamtilo.

         A i ja sam, valjda.

         Reći ću vam što se dogodilo jer je to dobar način da vam predstavim svoga brata. Njegovo ime je Simon. Mislim da će vam se svidjeti. Zaista to mislim. No u roku od nekoliko stranica on će umrijeti. A nakon toga više nikad nije bio isti.

         Kad smo stigli u ljetovalište Ocean Cove – nakon dosadna putovanja i očajnički željni istraživanja – rečeno nam je da smijemo ići bilo gdje unutar kampa, ali zabranili su nam da sami idemo na plažu jer je puteljak strm i krivudav. I zato jer se na jednom dijelu moralo izići na otvorenu cestu kako bi se stiglo do vrha. Naši roditelji su od onih koji se brinu oko takvih stvari – oko strmih puteljaka i otvorenih cesta. No ja sam odlučio svejedno otići do plaže. Često sam činio stvari koje nisam smio, a brat bi me slijedio. Da nisam odlučio ovaj dio moje priče nasloviti djevojčica i njezina lutka, mogao sam ga nazvati i šok uslijed pada i moje krvavo koljeno, jer je i to bilo važno.

         Sjećam se šoka uslijed pada i svog krvavog koljena. Nikad nisam dobro podnosio bol. To mrzim kod sebe. Pravi sam mekušac. Dok me je Simon sustigao, na zavoju puteljka gdje golo korijenje iz zasjede vreba na gležnjeve prolaznika koji ništa ne slute – ja sam već tulio kao beba.

         Izgledao je toliko zabrinuto da je to bilo gotovo smiješno. Imao je široko, okruglo, vječito nasmiješeno lice koje me podsjećalo na mjesec. No sad je najednom izgledao tako jebeno zabrinuto.

         Evo što je Simon učinio. Podignuo me u naručje i odnio me korak po korak uz puteljak na hridi, i još otprilike petsto metara do naše prikolice. To je učinio za mene.

         Mislim da mu je nekoliko odraslih pokušalo pomoći, no o Simonu morate znati to da je bio ponešto drugačiji od većine ljudi koje ćete upoznati. Išao je u posebnu školu gdje su ih učili osnovnim stvarima, primjerice da ne razgovaraju s nepoznatim ljudima, a on bi se, kad god se osjećao nesigurno ili ustrašeno, prisjetio tih pouka koje su mu ulijevale sigurnost. Tako je to kod njega išlo.

         Nosio me je sam samcat. No nije bio snažan. To je bio jedan od simptoma njegova poremećaja, slabost mišića. Ima taj simptom i ime kojega se sada ne mogu sjetiti, no potražit ću ga kad mi se ukaže prilika. A to je značilo da ga je ta šetnja umalo dokrajčila. Kad smo se vratili do prikolice, ostatak dana morao je provesti u krevetu.

         Sljedećih triju stvari se najjasnije sjećam o tome kad me je Simon nosio:

         1. Toga kako mi je brada udarala o njegovo rame dok je koračao. Brinulo me boli li ga to, no bio sam odveć zaokupljen vlastitom boli da bih išta rekao.

         2. I tako sam mu poljubio rame da prođe, kao što, kad si mali, vjeruješ da uistinu djeluje. No mislim da on to nije ni primijetio, zato što sam ga pri svakom koraku udarao bradom, a kad sam ga poljubio, udario sam ga i zubima što ga je zacijelo još više zaboljelo.

         3. Psst, psst. Bit će sve u redu. To je rekao polažući me na tlo ispred naše prikolice, prije no što je otrčao unutra po mamu. Možda nisam bio dovoljno jasan – Simon zaista nije bio snažan. To što me je tako nosio bilo je najteže što je u životu učinio, no svejedno me je pokušao utješiti. Psst, psst. Bit će sve u redu. Zvučao je tako odraslo, tako blago i sigurno. Prvi put u životu osjetio sam da zaista imam starijeg brata. Tih nekoliko kratkih sekundi dok sam čekao da mama iziđe, držeći se za koljeno i zureći u zemlju i zrnca pijeska na koži oko rane, uvjeren da nazirem kost, tih nekoliko kratkih sekundi – osjećao sam se potpuno sigurno.

         Mama mi je očistila i povila ranu, a zatim se izvikala na mene što sam Simona doveo u tako grozan položaj. Tata je također vikao na mene. U jednom su trenutku oboje vikali uglas pa nisam znao ni u koga bih gledao. Tako je to kod nas išlo. Iako je brat bio tri godine stariji od mene, uvijek sam ja bio taj koji je odgovoran za sve. Često sam mu zamjerao zbog toga. Ali ne i ovaj put. Ovaj put on je bio moj junak.

         Eto, tom sam vam pričom predstavio Simona. A to je također razlog zbog kojeg sam i dalje bio u maminoj nemilosti kad sam zadihan stigao do naše prikolice, pokušavajući dokučiti što se zbilo s djevojčicom i njezinom krpenom lutkom.

         – Dušo, blijed si kao krpa.

         Mama mi uvijek govori da sam blijed kao krpa. U zadnje mi vrijeme stalno to govori. Ali zaboravio sam da je to bila rekla još i tada. Potpuno sam zaboravio da mi je oduvijek govorila da sam blijed kao krpa.

         – Žao mi je zbog onoga nekidan, mama. – I zaista mi je bilo žao. Mnogo sam o tome razmišljao. I o tome kako me je Simon morao nositi, i kako je zabrinuto izgledao.

         – U redu je, dušo. Na odmoru smo. Pokušaj uživati. Tata je otišao na plažu sa Simonom, ponijeli su papirnatog zmaja. Hoćemo li im se pridružiti?

         – Mislim da ću malo ostati unutra. Vruće je vani. Mislim da ću malo gledati televiziju.

         – Na ovako divan dan? Zbilja, Matthew. Što da radimo s tobom?

         Upitala me to dobrohotno, kao da mi zapravo nije imala namjeru išta napraviti. Znala je biti tako draga. Znala je biti zaista jako draga.

         – Ne znam, mama. Oprosti zbog onoga nekidan. Oprosti zbog svega.

         – To je već zaboravljeno, dušo. Zaista.

         – Kuneš se?

         – Kunem se. Hajdemo puštati zmaja, hoćemo li?

         – Ne da mi se.

         – Nećeš gledati televiziju, Matt.

         – Upravo se igram skrivača.

         – Skrivaš se?

         – Ne. Tražim. Zapravo, trebao bih.

         No drugoj je djeci dosadilo čekati da ih pronađem te su se razišli u manje skupine i posvetili drugim igrama. Ionako nisam bio raspoložen za igru. I zato sam malo prolunjao uokolo te se zatekao na mjestu na kojem je bila stajala ona djevojčica. Samo što nje više nije bilo ondje. Ostao je samo mali humak zemlje, sada pažljivo ukrašen s nekoliko ubranih zlatica i tratinčica te – kako bi obilježila to mjesto – dva štapa brižljivo položena u obliku križa.

         Obuzela me velika tuga. I sad se rastužim čim se toga sjetim. U svakom slučaju, sada moram ići. Jeanette iz grupe za likovnu umjetnost opet oponaša pticu što živčano leprša krilima na dnu hodnika, nastojeći mi privući pažnju.

         Taj kaširani papir neće se sam napraviti.

         Moram ići.

***

"Šok od pada" s engleskog je prevela Irena Škarica