srijeda, 11. lipnja 2014.

Neda Dropulić i dr. Darko Marčinko: Anoreksija – Težina ljepote Ispovijest o samoiscrpljivanju i opraštanju, odlomak



Eksperimentiranje s kroničnom gladi

   
  Netko je jednom rekao da, ako želiš razumjeti ishodište nevolje, moraš se vratiti na njega. No, kad je nevolja precizno ukorijenjena u tebi, što je ishodište? Jesi li sam ishodište? Anoreksijom sam  pokušala pobjeći od ranjivosti. Mala žrtvovanja za veliko zadovoljstvo. Moje mršave ruke bile su poput krila. Htjela sam odletjeti što dalje od života koji nije bio vrijedan življenja. Snaga i kontrola; povratak ishodištu. Željela sam biti savršena. Od opsesivne želja za savršenstvom  do bolesti samo je korak. Razumjeti perfekcionistički stav prema životu je teško. Željeti ga posjedovati, najopasnija je vrsta ludila.

     Početak agonije s poremećajima u prehrani počeo je ulaskom u pubertet. U razdoblju  petog i šestog razreda igrala sam rukomet. Odustala sam jer mi je jedna cura rekla da sam debela. Sjećam se da smo raspravljali o dečku koji se njoj tada sviđao. Andrea, cura koja je cijelo školovanje sjedila sa mnom u klupi i koja mi je bila najbolja prijateljica, u šali je izjavila kako misli da mu se ja već dugo sviđam i da ona nema nikakve šanse. Te sam rasprave smatrala nebitnima i nisam uopće obraćala pozornost na njihovu konverzaciju. Sjela sam na klupu, nasmijala se i počela lijepiti flaster na ruku. Cura kojoj je Andrea rekla da se ja sviđam njezinoj simpatiji povisila je ton, postrožila glas i rekla: „Smiješ se, glupačo? E pa, reći ću ti nešto zbog čega bi se mogla prestati smijati. Ti si debela! Nitko se u tebe ne može zaljubiti jer si takva. Pogledaj se u ogledalo pa se dobro nasmiješi. Imaš užasne, kratke debele noge, a sve ove cure koje sad šute misle isto kao ja. Misliš da si lijepa, a ne sličiš ni na što. Takve ljude treba žaliti.“
     Ostala sam šokirana i nisam znala što reći. Njezina me je reakcija iznenadila jer s tom curom nisam do tada kontaktirala.  Sjećam se da je zrak mirisao na sredstvo za dezinfekciju i ustajalu prašinu. Pogledala sam na sat iznad tamnocrvenih limenih vrata dvorane. Kazaljke su pokazivale dva sata i pet minuta. Otrčala sam u svlačionicu, ubacila ručnik i rezervne tenisice u tamnoplavu naprtnjaču. Očajnički mi je trebao svježi zrak. Osjećala sam se ranjeno tupim predmetom u utrobu i srušeno bez kapi krvi. Nikad više nisam došla na trening. Bol me u trbuhu nijansom i intenzitetom podsjetila na događaj u drugom razredu osnovne škole.
     Dobila sam smeđe sandale, s  tankim vezicama, od rođakinje iz Zagreba. Toliko su mi se rugali u razredu da me učiteljica u želji da me zaštiti izvela pred ploču i strogo upitala: „Zašto se rugate? Neda ima divne sandale!“ Svi su prasnuli u smijeh i nisu se smirivali sljedećih nekoliko minuta. Mirno sam se vratila na mjesto. Nisam dopuštala da vide koliko me sve to pogađa. Moje bi suze značile da su me pobijedili, da mi je stalo, a to nisam htjela dopustiti. Te sam noći plakala satima. Mrzila sam činjenicu da sam drukčija. Tresla sam se pri pomisli da sutra ponovno moram u razred, pred istu tu rulju. Bojala sam se unaprijed pri pomisli da bi moglo boljeti istim tempom. Htjela sam nekamo pripadati, biti prihvaćena. Htjela sam biti voljena i važna drugima.
     Do sedmog razreda bilo je normalno da sam poslušna i zdrava. Učenje je moralo biti na određenoj razini jer sam ipak bila dijete intelektualaca. Bila sam odlikašica, ali nisam imala sve petice. Prirodoslovna skupina predmeta uvijek mi je bila Ahilova peta. Mamine su mi profesorice uvijek govorile da moram biti dobra poput nje.
„Najbolja!“ rekla bi strogim, ali profinjenim glasom njezina srednjoškolska profesorica iz kemije. „Ona je uvijek bila najbolja! Kako je samo čitala i recitirala, hrvatski jezik je ’rasturala’, išla na natjecanja, vodila priredbe... Tako skromna, tako lijepa, nikad se nije isticala. Sva djeca iz te obitelji imala su vrhunski potencijal. To smo svi u zbornici znali.“
     Htjela sam biti kao ona. Bojala sam se da to nikad neću uspjeti. Osjećala sam krivnju zbog toga. Prezirala sam monologe o savršenoj ženi koja me je rodila i koju ne smijem razočarati. S takvom genskom podlogom, pameću, uz  tako divnu mamu morala  bih završiti najmanje tri fakulteta, govoriti tečno pet stranih jezika i, naravno, bili lijepa. I bez bora u pedesetoj.
     Cijelu sam osnovnu školu provela u dvjema trenirkama. Traperice nikad nisam kupila. Nisam se usudila. Sanjala sam da ću jednog dana moći bez kompleksa obući neke prekrasne, izblijedjele traperice. Željela sam biti mršava i poštovana.

                        LIJEČNIK: Društvo i niz socijalnih čimbenika u novije vrijeme mogu pridonijeti porastu učestalosti pojave poremećaja hranjenja. Netko tko se po izgledu ne uklapa u zapadno savršenstvo, a na razini ličnosti ga to muči, često kroz razvoj poremećaja hranjenja pokušava dostići nerealne, društveno postavljenje standarde ljepote. Međutim, socijalni su čimbenici samo manji dio problema koji je kompleksan i treba kod svake osobe tragati za dubljom pozadinom nastanka poremećaja. Socijalno okruženje nije jedini čimbenik koji determinira razvoj ovog poremećaja.

     Početkom kolovoza, između sedmog i osmog razreda škole otišla sam  u jedno malo mjesto k obiteljskim prijateljima. Tamo sam susrela svoju dugogodišnju simpatiju. Jakov mi se zaista sviđao. Jednog dana, dok je čitao  časopis, ugledao je jednu našu poznatu manekenku i rekao da obožava manekenske tipove cura. Obećala sam si da ću smršavjeti pod bilo koju cijenu. Jakov je  bio mnogo drukčiji nego drugi dečki. Bio je pobožan, tih i  pomagao nam je u pripremi ručka.  Bila sam djevojčica koja je naivno mislila da je sudbina na njezinoj strani i da pred njom stoji ljubav njezina života. Definitivno sam kroz djetinjstvo gledala previše sapunica.
     Kad život postane isprazan ili nisi dovoljno odrastao da znaš što je prava ljubav, svaka ti se sjena emocija čini veličanstvenom.  Danas se smijem svojim snovima i uvjerenjima. To je bila razina ljubavi i zdravog razuma koji sam u toj dobi mogla imati. Priča s tom dječjom zaljubljenosti bila je samo kap koja je prelila čašu. Nikad neću dobiti poštovanje ljudi ako budem nesigurna u sebe. Da postignem sigurnost, ne smijem biti debela. Nitko ne primjećuje cure poput mene i svi ih gaze.
     Odjednom sam počela s gađenjem promatrati masnoću koja se skupi na ohlađenu mesu, čitati kalorijske vrijednosti na apsolutno svemu, izbjegavati hranu koju sam do tada obožavala. Nisam mogla  dalje s tako lošim mišljenjem o sebi.
     Došla sam kući i odmah  stala na vagu. Težila sam 56 kg i bila visoka 158 cm.
Izradila sam plan prehrane i počela vježbati triput na dan po četrdeset pet minuta. Za doručak sam jela malo masni jogurt, za ručak što i ostali ukućani, samo u mnogo manjim količinama nego prije, a za večeru voće. Htjela sam do početka školske godine smršavjeti sedam kilograma i tu težinu održavati.  U međuvremenu je hrana polako, ali sigurno, postala moja tajna opsesija. Imala sam notes u koji sam zapisivala sve što bih pojela. Satima bih listala modne časopise i članke o ljepoti. Dobila sam prvi put snagu i poticaj da nešto postignem pošto-poto, bez obzira na posljedice, uporno i nepopustljivo.

Nema komentara:

Objavi komentar