Neda Dropulić i dr. Darko Marčinko: Anoreksija – Težina ljepote Ispovijest o samoiscrpljivanju i opraštanju, odlomak
Eksperimentiranje s kroničnom gladi
Početak agonije s poremećajima u prehrani
počeo je ulaskom u pubertet. U razdoblju
petog i šestog razreda igrala sam rukomet. Odustala sam jer mi je jedna
cura rekla da sam debela. Sjećam se da smo raspravljali o dečku koji se njoj
tada sviđao. Andrea, cura koja je cijelo školovanje sjedila sa mnom u klupi i
koja mi je bila najbolja prijateljica, u šali je izjavila kako misli da mu se
ja već dugo sviđam i da ona nema nikakve šanse. Te sam rasprave smatrala
nebitnima i nisam uopće obraćala pozornost na njihovu konverzaciju. Sjela sam
na klupu, nasmijala se i počela lijepiti flaster na ruku. Cura kojoj je Andrea
rekla da se ja sviđam njezinoj simpatiji povisila je ton, postrožila glas i
rekla: „Smiješ se, glupačo? E pa, reći ću ti nešto zbog čega bi se mogla
prestati smijati. Ti si debela! Nitko se u tebe ne može zaljubiti jer si takva.
Pogledaj se u ogledalo pa se dobro nasmiješi. Imaš užasne, kratke debele noge,
a sve ove cure koje sad šute misle isto kao ja. Misliš da si lijepa, a ne
sličiš ni na što. Takve ljude treba žaliti.“
Ostala sam šokirana i nisam znala što
reći. Njezina me je reakcija iznenadila jer s tom curom nisam do tada
kontaktirala. Sjećam se da je zrak
mirisao na sredstvo za dezinfekciju i ustajalu prašinu. Pogledala sam na sat
iznad tamnocrvenih limenih vrata dvorane. Kazaljke su pokazivale dva sata i pet
minuta. Otrčala sam u svlačionicu, ubacila ručnik i rezervne tenisice u
tamnoplavu naprtnjaču. Očajnički mi je trebao svježi zrak. Osjećala sam se
ranjeno tupim predmetom u utrobu i srušeno bez kapi krvi. Nikad više nisam
došla na trening. Bol me u trbuhu nijansom i intenzitetom podsjetila na događaj
u drugom razredu osnovne škole.
Dobila sam smeđe sandale, s tankim vezicama, od rođakinje iz Zagreba.
Toliko su mi se rugali u razredu da me učiteljica u želji da me zaštiti izvela
pred ploču i strogo upitala: „Zašto se rugate? Neda ima divne sandale!“ Svi su
prasnuli u smijeh i nisu se smirivali sljedećih nekoliko minuta. Mirno sam se
vratila na mjesto. Nisam dopuštala da vide koliko me sve to pogađa. Moje bi
suze značile da su me pobijedili, da mi je stalo, a to nisam htjela dopustiti.
Te sam noći plakala satima. Mrzila sam činjenicu da sam drukčija. Tresla sam se
pri pomisli da sutra ponovno moram u razred, pred istu tu rulju. Bojala sam se
unaprijed pri pomisli da bi moglo boljeti istim tempom. Htjela sam nekamo
pripadati, biti prihvaćena. Htjela sam biti voljena i važna drugima.
Do sedmog razreda bilo je normalno da sam
poslušna i zdrava. Učenje je moralo biti na određenoj razini jer sam ipak bila
dijete intelektualaca. Bila sam odlikašica, ali nisam imala sve petice.
Prirodoslovna skupina predmeta uvijek mi je bila Ahilova peta. Mamine su mi
profesorice uvijek govorile da moram biti dobra poput nje.
„Najbolja!“
rekla bi strogim, ali profinjenim glasom njezina srednjoškolska profesorica iz
kemije. „Ona je uvijek bila najbolja! Kako je samo čitala i recitirala,
hrvatski jezik je ’rasturala’, išla na natjecanja, vodila priredbe... Tako
skromna, tako lijepa, nikad se nije isticala. Sva djeca iz te obitelji imala su
vrhunski potencijal. To smo svi u zbornici znali.“
Htjela sam biti kao ona. Bojala sam se da
to nikad neću uspjeti. Osjećala sam krivnju zbog toga. Prezirala sam monologe o
savršenoj ženi koja me je rodila i koju ne smijem razočarati. S takvom genskom
podlogom, pameću, uz tako divnu mamu
morala bih završiti najmanje tri
fakulteta, govoriti tečno pet stranih jezika i, naravno, bili lijepa. I bez
bora u pedesetoj.
Cijelu sam osnovnu školu provela u dvjema
trenirkama. Traperice nikad nisam kupila. Nisam se usudila. Sanjala sam da ću
jednog dana moći bez kompleksa obući neke prekrasne, izblijedjele traperice.
Željela sam biti mršava i poštovana.
LIJEČNIK: Društvo
i niz socijalnih čimbenika u novije vrijeme mogu pridonijeti porastu
učestalosti pojave poremećaja hranjenja. Netko tko se po izgledu ne uklapa u
zapadno savršenstvo, a na razini ličnosti ga to muči, često kroz razvoj
poremećaja hranjenja pokušava dostići nerealne, društveno postavljenje
standarde ljepote. Međutim, socijalni su čimbenici samo manji dio problema koji
je kompleksan i treba kod svake osobe tragati za dubljom pozadinom nastanka
poremećaja. Socijalno okruženje nije jedini čimbenik koji determinira razvoj
ovog poremećaja.
Početkom kolovoza, između sedmog i osmog
razreda škole otišla sam u jedno malo
mjesto k obiteljskim prijateljima. Tamo sam susrela svoju dugogodišnju
simpatiju. Jakov mi se zaista sviđao. Jednog dana, dok je čitao časopis, ugledao je jednu našu poznatu
manekenku i rekao da obožava manekenske tipove cura. Obećala sam si da ću
smršavjeti pod bilo koju cijenu. Jakov je
bio mnogo drukčiji nego drugi dečki. Bio je pobožan, tih i pomagao nam je u pripremi ručka. Bila sam djevojčica koja je naivno mislila da
je sudbina na njezinoj strani i da pred njom stoji ljubav njezina života.
Definitivno sam kroz djetinjstvo gledala previše sapunica.
Kad život postane isprazan ili nisi
dovoljno odrastao da znaš što je prava ljubav, svaka ti se sjena emocija čini
veličanstvenom. Danas se smijem svojim
snovima i uvjerenjima. To je bila razina ljubavi i zdravog razuma koji sam u
toj dobi mogla imati. Priča s tom dječjom zaljubljenosti bila je samo kap koja
je prelila čašu. Nikad neću dobiti poštovanje ljudi ako budem nesigurna u sebe.
Da postignem sigurnost, ne smijem biti debela. Nitko ne primjećuje cure poput
mene i svi ih gaze.
Odjednom sam počela s gađenjem promatrati
masnoću koja se skupi na ohlađenu mesu, čitati kalorijske vrijednosti na
apsolutno svemu, izbjegavati hranu koju sam do tada obožavala. Nisam mogla dalje s tako lošim mišljenjem o sebi.
Došla sam kući i odmah stala na vagu. Težila sam 56 kg i bila visoka 158 cm.
Izradila sam
plan prehrane i počela vježbati triput na dan po četrdeset pet minuta. Za
doručak sam jela malo masni jogurt, za ručak što i ostali ukućani, samo u mnogo
manjim količinama nego prije, a za večeru voće. Htjela sam do početka školske
godine smršavjeti sedam kilograma i tu težinu održavati. U međuvremenu je hrana polako, ali sigurno,
postala moja tajna opsesija. Imala sam notes u koji sam zapisivala sve što bih
pojela. Satima bih listala modne časopise i članke o ljepoti. Dobila sam prvi
put snagu i poticaj da nešto postignem pošto-poto, bez obzira na posljedice,
uporno i nepopustljivo.
Primjedbe
Objavi komentar