David Jason, MOJ ŽIVOT, odlomak
Jednog
jutra, tijekom proba za seriju Open All
Hours u zgradi Acton Hilton, vozio sam se liftom sa Sydom Lotterbyjem kad
mi je on rekao: „Želim da nešto pogledaš.“ Dao mi je veliku kuvertu. „Nemoj to
nikomu pokazivati“, rekao je. „Odnesi to kući, pogledaj i sutra mi reci što
misliš.“
Bio sam
zaintrigiran. Odnio sam kuvertu kući i otvorio je. Unutra je bio scenarij za
prvu epizodu nove humoristične serije. Sjeo sam i počeo čitati te shvatio da je
to ona vrsta serije koja te već nakon prve stranice potpuno obuzme. U seriji je
bila riječ o dva brata i njihovu starom djedu, koji žive na visokom katu
stambenog kompleksa u jugoistočnom Londonu i rade kao trgovci, očito veoma
neuspješno. Imala je jake likove, zgodne izjave, toplinu – izgledalo je kao da
ima sve potrebne sastojke. Jedan od likova mi se posebno sviđao: stariji brat,
nezaustavljiv nesuđeni poduzetnik. Pomislio sam si „znam ovog čovjeka“.
Tamo u svom
stanu, dok sam čitao, prisjetio sam se vremena dok sam radio kao električar u
našoj tvrtci B.W. Installations, kad smo vlasnici Bob Bevil i ja odlazili do
skladišta građevinaca i doslovno kucali od vrata do vrata u potrazi za
električarskim poslom. U londonskom East Endu naletjeli smo na izvođača radova
koji se zvao Derek Hockley. Bio je to pravi momak iz East Enda, s kaputom od
devine dlake, besprijekorno zalizanom kosom i otmjenom odjećom. Imao je tako
grub cockney naglasak da ste njime mogli nekoga pretući te naviku da gornju
usnu povlači prema gore te savija vrat kao da pokušava spustiti kragnu svoje
košulje. (Meni i Bobu sredio je gomilu poslova povlačenja kablova u pubovima
lanca Ind Coope, Bog ga blagoslovio na tome.) Mogao sam čuti glas Dereka
Hockleyja i vidjeti njegovu mimiku kristalno jasnu u liku na stroju ispisanim
stranicama koje sam čitao.
Razlog
Sydove tajanstvenosti bio je taj što smo bili usred pripremanja serije Open All Hours te ne bi bilo najbolje
primljeno od strane ostatka glumaca i režisera da je jedan od glumaca došao na
probu i brbljao o nekom novom projektu. Idućeg dana u miru sam Sydu vratio
kuvertu i rekao: „Ovo je briljantno. Doista, doista dobro.“
Syd je
rekao: „Da ti igraš u tome, što misliš koji bio lik glumio?“
Bez imalo
oklijevanja ja sam odgovorio: „Dereka Trottera.“
Syd je
izgledao malo potišteno: „Znači, ne djeda?“
Ja sam
rekao: „Ne, ne, definitivno Dela.“
Syd je
pomalo slegnuo ramenama i rekao: „Pa, dobro onda. Hvala.“ I to je bio kraj toga
razgovora.
Tada nisam
znao da je Syd pokušavao pomoći svomu prijatelju i kolegi Rayu Buttu. Ray je
bio Sydov prvi asistent na početku snimanja Open
All Hours i uznapredovao je na BBC-ju do položaja režisera i producenta.
Stvorio je veoma uspješnu humorističnu seriju Citizen Smith, s Robertom Lindsayjem, i sad je pokušavao pokrenuti
novu seriju s istim scenaristom, Johnom Sullivanom iz Balhama u južnom Londonu.
Radni naslov te nove serije bio je Mućke,
mada su mislili da bi to možda morali promijeniti jer je zvučalo pomalo
nejasno. Syd je pomagao Rayu smišljajući tko bi mogao glumiti u seriji – a među
ostalim je spomenuo mene kao mogućeg najstarijeg člana trojca u ovoj komediji. Predomislio
se nakon moje reakcije.
Syd je
ponovo otišao do Raya Butta i rekao: „A David Jason kao Derek Trotter?“
Ray mi je
kasnije sam priznao da je o tome jako ozbiljno razmišljao barem sekundu i pol i
onda rekao „Ne, ne – nije on dobar za tu ulogu.“
No Syd,
blagoslovljen bio, bio je uporan. Rekao je Rayu da se prisjeti unatrag nekoliko
godina kad smo snimali onu nesretnu seriju Only
Me, Whoever I Am. „Zar se ne sjećaš“ pitao je Syd „kako se sprdao s tvojim
cockney naglaskom dok smo igrali bilijar u hotelu?“
Ray je
odgovorio: „Ustvari, zaboravio sam na to.“ Ray je malo bolje promislio. Nije
imao što izgubiti time da se nađe sa mnom. Na kraju je rekao: „U redu, ako
misliš da se isplati vidjeti ga, neka dođe na audiciju.“
Došao sam
na audiciju, sam, u ured Raya Butta u BBC Television Centre. Pisac serije John
Sullivan je isto toga dana bio u Buttovom uredu – i oštro se protivio tomu da
ja glumim u njegovoj novoj seriji. John je stekao dojam da ja u televizijskim
serijama redovito glumim samo gubitnike. Ako se pogleda popis likova koje sam
do tada igrao, moguće je da je bio u pravu. John je smatrao da je Derek Trotter
nešto sasvim suprotno, jedan optimističan lik – dobitnik. Nije da je Del Boy
ikad doista nešto dobio: uglavnom se uvijek ispostavilo da je dobio stvari koje
je ustvari izgubio. Ali po mentalitetu je bio dobitnik, a John mene nije mogao
zamisliti u toj ulozi.
John i ja
nikad se prije nismo upoznali, i prvi dojam koji sam stekao o njemu bio je:
„Zar je on doista to napisao?“ Bio je veoma tih i isprva mi se činilo, pomalo
zlovoljan – posve suprotno od scenarija, koji je bio vedar i pun života. Ali
John uopće nije bio zlovoljan, shvatio sam kasnije. Da tih, ali ne zlovoljan.
Mislim da je u tom trenutku naprosto bio zabrinut. Već je bezuspješno isprobao
nekoliko glumaca za Dela – čini mi se da je Enn Reitel, škotski imitator i
glumac, bio među njima.
I tako sam
im čitao iz scenarija, s Derekom Hockleyjem na umu, koristeći naglasak kojim
sam zabavljao Raya oko bilijarskog stola u Doncasteru. Rayu se to sviđalo, no
teško je prosuditi što oni doista misle u takvim situacijama. Obično u takvim
prilikama u prostoriji vlada hinjena pristojnost i hinjeno dobro raspoloženje.
Činilo mi se da John ni nakon mog čitanja još nije bio uvjeren da odgovaram za
tu ulogu. Zahvalio sam im obojici i otišao.
Trudio sam
se da previše ne razmišljam o tome – da pokušam suzbiti želju za tom ulogom.
Jer što sam više razmišljao o Delu i o scenariju koji sam pročitao, to sam više
osjećao da bi to za mene moglo biti nešto divno. Morao sam izbaciti te misli iz
glave kako se ne bih razočarao ako – ne, kad – ne dobijem ulogu. „Upravljanje
svojim očekivanjima“, mislim da to tako nazivaju u priručnicima. Sjetio sam se
kako sam izgubio ulogu u seriji Dad's
Army te me je to obuzelo.
Čudo
neviđeno, ipak su me pozvali da opet dođem. Ray je nazvao i rekao: „Bi li došao
i ponovo čitao?“ I tako sam se vratio u Rayov ured, no ovaj put nisam bio sam.
Upoznali su me s mladim glumcem Nicholasom Lyndhurstom koji je, kako su mi
rekli, dobio ulogu mlađeg brata Rodneyja, te sa starijim glumcem Lennardom
Pearceom, koji će glumiti djeda.
Lennard je
bio u kasnim šezdesetim i nije mnogo nastupao na televiziji. Karijeru je proveo
u kazalištu. Nick, koji je imao 20 godina, proslavio se sa 17 godina ulogom
Adama, jednog od likova u seriji Butterflies
s Wendy Craig i Geoffrey Palmerom. Tko će igrati dvije od tri ključne uloge u
ovoj novoj seriji, dakle, bilo je već odlučeno. A što se tiče one treće, sve je
ovisilo o meni i o tome što ću izvesti u idućih dvadesetak minuta. „Onda,
hoćemo li krenuti?“ pitao je Ray. Predložio je da naprosto prođemo kroz
scenarij i odglumimo one scene u kojima se pojavljujemo sva trojica. Sjedili
smo oko stola sa scenarijima u rukama i šalicama BBC-jeve legendarno loše kave,
a Lennard je pročistio grlo i počeo čitati.
„Taj Sidney
Potter je dobar glumac, zar ne, Rodney?“
I tako smo
krenuli. I, što da kažem? Kad smo nas trojica počeli dodavati svoje glasove tim
rečenicama, u sobi se stvorila čarolija. Nickov namjeran, pomalo glupast glas,
moja najbolja imitacija Dereka Hockleyja i Lennardovo ljupko režanje – svi
sastavni dijelovi su se naprosto uklapali. Tijekom prvih minuta čitanja ja sam
ponavljao „s'il vous plait, s'il vous plait“ i Rodneyja u facu nazivao „pravim
blesanom“ i „lijenim tupanom“, a iako nam je bio prvi put, činilo se kao da je
to napisano upravo za nas. Kad smo došli do kraja, u prostoriji je nastao muk.
Ray Butt i John Sullivan su se pogledali i Ray je konačno rekao: „Što se mene
tiče, to prolazi.“ I tako sam dobio ulogu.
Nick,
Lennard i ja uputili smo se u BBC-jev bar da proslavimo. Nismo mogli naručiti
alkohol jer nismo bili zaposlenici BBC-ja. Tako da smo nazdravili seriji
šalicom čaja. Sjećam se što sam rekao dok smo sjedili: „Znate, mislim da ovo
nije humoristična serija. Mislim da je to komična drama.“ To sam mogao reći sa
sigurnošću jer su likovi bili jasno dimenzionirani: nisu bili likovi osmišljeni
za humorističnu seriju. Bili su stvarni ljudi koji su slučajno bili smiješni.
Bio sam doista jako, jako uzbuđen.
Navodno su
gore među glavešinama BBC-ja bili preneraženi što mene razmatraju za ulogu
starijeg brata Nicka Lyndhursta, i to iz jednostavnog razloga što nas dvojica
nismo uopće nalikovali jedan drugomu. „Nije li David Jason niži i tamniji i
okruglijeg lica?“ Moralo im se objasniti, što je pristojnije moguće, da je u
tome cijela bit. John Sullivan je uvijek za Dela znao dvije stvari: 1) da mora
biti niži od Rodneyja kako ne bi izgledalo da stariji brat može maltretirati
mlađeg i 2) da ne smije nalikovati svomu bratu, kako bi bila moguća neodoljiva
suptilna sumnja na vanbračnu trudnoću, te da jedino Del i Rodney u potpunosti
vjeruju da dijele istog oca.
Prije nego
što je snimanje moglo započeti, morali smo razraditi svoje likove – tko su i
kako da postanemo oni. Ja sam uvijek smatrao da morate zaposjesti tijelo svog
lika, a ne da taj lik zaposjedne vaše tijelo. No kakvo je bilo tijelo Dela
Trottera? John Sullivan ga je zamišljao s plosnatom kapom i debelim trbuhom,
ali ja sam rekao: „Ne, ja znam kakav je to čovjek“ i inzistirao da ga se
razvija u smjeru gore spomenutog Dereka Hockleyja – cockneyja koji se odijevao
kao maneken, no govorio kao lučki radnik. Derek Hockley postao je lik koji sam
pretvorio u Dereka Trottera.
Puno godina
kasnije, primio sam prekrasno pismo od kćeri Dereka Hockleyja, koje je napisala
nedugo nakon očeve smrti. Htjela mi je poručiti da ga je jako veselilo što sam
na njemu temeljio Dereka Trottera. (To sam spomenuo u nekoliko intervjua.) To
je često u društvu pričao kao zgodnu anegdotu. Odahnuo sam kad sam to čuo. On
mi je bio nadahnuće za tu ulogu, kojoj sam pristupio s ljubavlju i poštovanjem,
no ponekad sam se brinuo je li ga povezanost s Del Boyem uzrujala ili mu možda
čak i uništila život, i bio sam sretan kad sam saznao da nije.
Uoči
početka snimanja kostimografkinja i ja smo krenuli odjenuti moj lik. To se
događalo na početku svake sezone serije, kad bismo obilazili trgovine te
popunili Del Boyevu garderobu za buduće pustolovine. Mrzim sebi kupovati odjeću
i radije bih više puta stisnuo svoje prste kuhinjskom ladicom nego stajao u
trgovini na Oxford Streetu držeći majicu uz svoja prsa uz upit „Što misliš?“ No
kupovina odjeće za neki lik bila je nešto sasvim drugo. Uživao sam u tome. Bio
je to čisti eskapizam. Ulazio sam kroz vrata tih dućana na Oxford Streetu brže
od kostimografkinje, birao stvari i skidao ih s vješalica, stalno procjenjujući
„bi li Del ovo obukao“.
Tijekom te
prve kupovine odabrao sam niz pulovera za koje sam smatrao da mu savršeno
pristaju, bile su jarkih boja i u „štemerskom stilu“, te ih potom nosio čitavu
sezonu. Nisam imao pojma da ih je sve kreirala ista tvrtka Gabicci i da bi ta
tvrtka možda imala nešto za reći po tom pitanju. Javili su mi se iz Gabiccija i
rekli mi da su primijetili kako nosim mnogo njihovih modela. Dok sam čitao
njihovo pismo, pomislio sam: „Ovo može biti ili jako dobro ili jako loše.“ Ili
će biti zadovoljni zbog publiciteta ili će me zamoliti da smjesta prestanem,
možda i preko odvjetnika. Na sreću, činilo se da su polaskani.
Dapače,
kako bi pokazali koliko cijene moju lojalnost njihovu brendu, pozvali su me u
svoje skladište u blizini North Circular Roada. Došao sam, upoznao se s
direktorom tvrtke te s njim popričao o liku i seriji. Onda mi je rekao: „Dođite
u skladište i odaberite si što želite.“ Trpali su mi stvari dok sam hodao: „Evo
vam par ovih, i par ovih…“ Izišao sam van s gomilom majica i pulovera. Neke i
dan danas imam u ormaru. Ne ulazim u to je li ta odjeća dobra, loša ili
moderna, jer to nije moja specijalnost, niti je ikad bila. Mogu samo reći da se
mojoj supruzi Gill ne sviđaju ni približno onoliko koliko meni. No ne mogu ih baciti.
To ne bi bilo u redu.
Dakle, imao
sam Delovu odjeću; sad mi je trebala Delova kosa. Na početku je bilo predloženo
da ima kovrčavu trajnu, koja je u to vrijeme bila popularna među momcima iz
radničke klase, no ja sam se tomu opirao jer sam smatrao da bi to bilo malo
pretjerano. Spominjali su se i debeli zalisci a la Elvis, no i tomu sam se
protivio. Kao i prijedlogu da Del na svakom prstu nosi zlatne pečatnjake.
Smatrao sam da treba imati samo dva na svakoj ruci, jer bi više od toga bilo
pretjerano i sve to vodilo u parodiju, a smatrao sam da parodiju trebamo
izbjegavati. Nastojao sam da to bude komična drama, a ne humoristična serija.
Na kraju smo se odlučili na urednu frizuru, s malo briljantina, a la Derek
Hockley.
Tada to
nismo znali no ritam i rituali snimanja na terenu te snimanje u studiju postat
će trajni dio naših života sljedećeg desetljeća. Na vanjskim snimanjima Nick i
ja smo dijelili ekskluzivnu mekanu kožnu garnituru u prikolici a la Hollywood,
prekrivenoj luksuznim sagom, kakve je u to uzbudljivo vrijeme BBC davao
zvijezdama svojih serija. Ma dobro, nismo, sjedili smo u jeftinoj second hand kamp kućici, u kojoj su bili
izvađeni sudoper i štednjak, te umjesto njih stavljeni ofucan kauč, istrošen
stolac i vješalica za odjeću. Miris unutra bio je kombinacija vlažnog saga,
ispušnih plinova i smrada 10.000 otprije popušenih cigareta Woodbine.
Na
raspolaganju glumcima bile su tri ili četiri takve kamp kućice, tako da je
snimanje eksterijera Mućki izgledalo
kao projekt stanogradnje u koji nije uloženo dovoljno novca. Svaka kućica imala
je i svog vozača. Ti vozači su me fascinirali. Dovezli bi kombi na snimanje,
parkirali ga te sjedili na vozačkom mjestu i čitali novine. Kad je došlo
vrijeme za kavu, izišli bi van, uzeli kavu u plastičnu šalicu i vratili se iza
volana. Onda bi u nekom trenutku zamijenili novine s drugim vozačem i čitali
njih. Onda bi malo odrijemali. Onda bi došlo vrijeme za ručak, došli bi do
karavana s hranom te se opet vratili ravno iza volana, do čaja… i tako sve do
kraja dana. Zanimljivo je bilo da ti vozači nikad nisu izišli i nešto napravili
– pomogli nekomu da nešto pomakne – jer je ekipa bila u sindikatu i ti vozači
bi imali golemih problema da su pokazali i najmanju sklonost da rade tuđi
posao. I zato su sjedili. Ne znam bih li ja ikad mogao raditi taj posao. Mislim
da bih od očaja počeo lupati glavom u šajbu u roku od četrdeset minuta.
Uglavnom,
unutar naše pokretne kućice Nick i ja smo se smjesta sprijateljili. Zbližili
smo se već tijekom druge epizode kad smo snimali u Londonu scenu s Jaguarom
koji je navodno pripadao Boycieju. Svidio mi se taj auto pa sam u pauzi između
snimanja pitao smijem li ga nakratko provozati. Mislim da su svi pretpostavili
da ću ga provozati niz cestu i odmah se vratiti, tako da se nitko nije bunio.
Nick je sjeo na suvozačko mjesto i mi smo krenuli.
Otprilike
dvadeset minuta kasnije shvatio sam da smo se izgubili. Skrenuli smo lijevo, pa
desno, pa lijevo, i možda opet nakon toga lijevo… ili desno, pa onda lijevo? Spustili
smo krov i iskreno smo uživali u tom prekrasnom kabrioletu tako da se ne sjećam
pojedinosti kuda smo se vozili. Uglavnom, iza nas je ostala ekipa BBC-ja u
cajtnotu i s malim budžetom… Dali smo sve od sebe da dokučimo kako smo tamo
stigli. Nije tada bilo GPS-a, naravno.
„Jesmo li
tu došli lijevo?“
„Ne, desno,
zar ne?“
Već sam
počeo očajavati kad smo skrenuli u cestu koju nijedan od nas nije prepoznavao i
ugledali našu ekipu na njezinu kraju. Došli smo par sekunda prije početka
snimanja nove scene.
Taj izlet
nas je zbližio. Nick i ja smo prepoznali jedan u drugome srodan poriv za
zafrkancijom, kad god je to moguće. Bio sam presretan što radim s nekim tko je
poput mene spreman odglumiti bijesnu svađu iza zatvorenih vrata i praviti se da
ne razgovara sa mnom ostatak dana – što je ostatak glumaca i ekipe duboko
zabrinjavalo. Bio sam također razdragan time što mi je kolega netko tko je
shvaćao, kao i ja, ljepotu pribadanja cipela Lennarda Pearcea na pod. To se dogodilo
u noći kad smo – umirući od smijeha, što je često bio slučaj – Nick i ja
provalili u garderobu, sredili Lennardove cipele i usput izokrenuli mu i
kostim. Mislili smo da smo jako zabavni. Iduće jutro smo došli u garderobu i
počeli se presvlačiti a iz Lennardova dijela prostorije mogli smo samo čuti:
„Tko se zajebavao s mojim kostimom? Pogledajte ga!“ A onda je krenuo obući
cipele. Moram priznati, tada se razbjesnio. „Netko mi je pribio cipele na pod!
Tko bi tako nešto uradio? Mislim da treba pozvati policiju!“ Rekao je da tog dana
neće raditi pa ga je Ray morao smirivati, a ja i Nick mu se beskrajno
ispričavati. Moram reći da je to bio jedini put da sam vidio Lennarda da je
izgubio živce. Nije to bilo nalik na njega da ne vidi humora u situaciji.
Jedan dan
Nick je stigao na probe s vrećom petardi. Bile su to tanke petarde s končićem
na svakom kraju. Mogli ste ih zavezati preko vrata, primjerice, a svakog bi pri
ulazu dočekala mala eksplozija. Bila nam je to vrhunska zabava. Svakog jutra
asistent produkcije Tony Dow (koji je kasnije postao režiser serije) morao je
postaviti stolce i označiti pod u crkvenoj dvorani u Hammersmithu u kojoj smo
imali probe. Jedan dan Nick i ja smo se rano probudili da po stolcima nasložimo
petarde. Potom smo ih, reda radi, stavili i na sva zahodska vrata. Dok je Tony
odnosio stolce, izazvao bi šokantnu eksploziju jednu za drugom te odlučio da
više neće dotaknuti ni jedan stolac. Nick i ja smo se još smijali tomu kad je
eksplodiralo i u WC-u, nakon čega se čuo ženski vrisak gigantskih razmjera. Problijedili
smo. Sitna starica koja je čistila crkvenu dvoranu ušla je u muški zahod sa
svojom metlom. To ju je skoro dokrajčilo. Bio je to kraj naših šala s
petardama.
Ronnie
Barker je znao govoriti: „Ne možete biti smiješni na prazan želudac.“ To je živa
istina komedije. Između proba u BBC Television Centreu nedjeljom popodne i
snimanja pred publikom u studiju, Nick i ja bismo išli u BBC-jevu kantinu. Ja
bih jeo kobasicu, krumpiriće i grah, a Nick jaja, krumpiriće i grah. Uvijek
isto. To je postao ritual, gotovo praznovjerje. Ponekad bi nam se i drugi
pridružili, a ponekad ne. No tamo ste uvijek mogli naći mene i Nicka.
Nick i ja
dijelili smo i tremu pred snimanje. Bili bismo iza pozornice i čuli publiku
kako ulazi, smješta se, čuli tipa koji ih zagrijava. Mi bismo hodali gore-dolje,
prestrašeni poput miševa. Rekli bismo jedan drugomu: „Zašto si to radimo?“ Taj
osjećaj nikad nije nestao. Punih dvanaest godina ostali smo isti. Bilo je
nemoguće ne imati tremu. Svaki tjedan publici ste predstavljali novu predstavu.
Svašta je moglo poći po krivu. A imali ste dva sata – što zvuči mnogo za
polusatnu seriju, što su Mućke isprva
bile – no to nije tako jer stalno ste morali ponavljati kadrove zato što su se
kamere morale premještati, scenografija mijenjati, tako da je nad vama stalno
visio taj vremenski pritisak.
Ponekad bi
se publika zabrinula za vas. Neobična je to atmosfera za gledatelja, pogotovo
ako im je prvi put da gledaju kako se serija snima – nimalo nalik gledanju
kazališne predstave. Između gledatelja i scenografije su kamere i pomoćnici
koji okolo jure, kao i tonska ekipa. To može izgledati malo zastrašujuće i
ponekad bi se i publika malo prestrašila i smrznula. Bilo je slučajeva da bismo
odglumili prvu scenu, a publika se ne bi nasmijala, iako su se na to trebali
smijati. Kad bih osjetio da publika ne reagira, namjerno bih napravio nešto
glupo, i to im priopćio – okrivio Nicka ili rasvjetu ili režisera ili bilo koga
u blizini. Onda bi se publika opustila. Znali su da se smiju nasmijati i da neće
biti problema, a isto tako znali su da mi to ne doživljavamo previše ozbiljno.
I onda bi ih krenulo. A kad ih je krenulo, nitko ih nije mogao zaustaviti.
Mućkama je krenulo dosta loše. Ipak,
preživjeli smo i, kad se sve sredilo, postalo je jasno da smo moćan tim. Nije
bilo slabih likova u Mućkama niti
slabih glumaca. Svatko je imao nešto za pridonijeti seriji. Roger Lloyd-Pack
školovao se na RADA-i, a njegov otac Charles bio je slavan filmski i kazališni
glumac. Toliko je dobro odglumio fantastično tupastog Triggera da su svi
zaključili kako Roger mora da je i u stvarnosti takav. Ali nije uopće bio
takav. Bio je tih, nenametljiv, opušten – i besprijekoran glumac. Nedavno sam
ga gledao u televizijskoj seriji Borgije
kako glumi kardinala – što je vjerojatno najdalje što se možete glumački
odmaknuti od Triggera a da ne oblačite životinjski kostim.
Isto mogu
reći za Johna Challisa, koji je glumio nadmenog Boycieja. Bio je šarmantan,
elokventan, glumac velike težine i pravi džentlman u poslu – pravi timski
igrač. Kako se serija razvijala, pojavio se lik Mikea, gazde Nags Heada, kojeg
je glumio Ken MacDonald. U svakoj epizodi u kojoj se on pojavljivao, mogli ste
se kladiti da će u jednom trenutku – tijekom probi ili usred izmjene scenografije
– Mike negdje pronaći podložak za pivo, staviti novčić na njega i staviti ga na
nos te pogledati po prostoriji i reći „Tko je to bacio?“ To je bila njegova
točka i nikad mu nije dosadila. Mike je obožavao tu seriju i ljude koji su na
njoj sudjelovali te je znao emocionalno iskazivati svoju privrženost svima.
Njegova uloga u Mućkama nije bila
posebno velika, no on joj je bio posve predan jer je smatrao da je to jedna od
najduhovitijih serija u povijesti i htio je biti njezinim dijelom. Mislim da smo
se svi tako osjećali.
Prva sezona
prikazana je 1981. te popraćena jednoglasnim iskazivanjem… pa, da budem sasvim
iskren, više-manje ravnodušnosti. BBC-ju nije bilo odviše stalo da promovira
seriju. Kritičari su na to odgovorili ignoriranjem. Prikazivala se utorkom
navečer što nije baš idealan termin da bi se postigla velika gledanost. Nije
još bila zamijećena. Znali smo da ima golem potencijal, no na početku neke
humoristične serije ne znate što oni gore koji donose sve odluke planiraju s njom
učiniti. Mogli su odmah tada otkazati Mućke
i mi bismo svi bili strašno time pogođeni, ali ne bismo baš bili iznenađeni.
Rado bih vam rekao da su Mućke
u svojoj drugoj sezoni probile stakleni plafon, no to ne bi bilo posve točno.
No uspjele su probiti stakleni luster, a to je valjda ipak nešto.
Jedan dan
John, Ray i ja smo pričali o tome kakve su nam se sve ludosti događale na
bivšim radnim mjestima, a John nam je ispričao što se jednom dogodilo njegovu
ocu. Johnov otac i nekoliko njegovih prijatelja bili su spremni na sve gdje
mogu nešto zaraditi i obavljali neke sitne popravke u jednoj velikoj ladanjskoj
kući. U jednom trenutku vlasnik kuće im je rekao: „Imam dva velika jakobinska
lustera i treba mi stručnjak da ih skine s plafona i očisti. Znate li nekog tko
bi mi to mogao napraviti?“ Johnov tata je rekao: „Da, gazda – mi ćemo vam to
napraviti, nema problema.“
No kako su
ta dva lustera bila strašno teška, bila su spojena zavrtnjima u gredu na katu
iznad, što je značilo da je netko morao maknuti nekoliko dasaka s poda u toj
sobi iznad i osloboditi to gdje je pričvršćeno, dok su drugi stajali ispod,
držali luster i čekali da ga spuste na pod. Jedan od njih otišao je gore da
otkači luster dok su Johnov tata i drugi momak čekali dolje da pridrže … onaj
drugi luster. S predvidljivim i skupim posljedicama. Ta me je priča doista
nasmijala. Rekao sam Johnu „Moraš to negdje iskoristiti. Previše je smiješno da
se preskoči.“
John je
rekao: „Ne znam samo kako da to napravimo“.
Ja sam
rekao: „Ali Trotteri se bave koječime da zarade koju funtu. Valjda možemo nešto
smisliti da dospiju u neku ladanjsku kuću.“
John je
utihnuo i isprva mi se činilo da oklijeva prihvatiti tu zamisao. No njegov je
mozak već bio zahuktao i već je tada razmišljao kako da to ostvari. Naravno,
John je smislio epizodu pod nazivom Dodir
stakla, u kojoj Trotteri završe u veličanstvenoj kući i prave se da su
specijalizirani čistači lustera. Zaduženi su da skinu dva velika lustera, jedan
po jedan, sa stropa dvorane. Djed ode gore s čekićem i odvijačem kako bi odozgo
odšarafio zavrtnje, dok Del i Rodney stoje pod lusterom s raširenom plahtom,
kako bi ga uhvatili dok pada. Potom se čuje zvuk vijaka kako se olabavljuju i
onda, uz golem tresak, na pod pada onaj drugi luster koji nisu očekivali.
To je
snimanje bilo dosta napeto. Jest da je luster bio lažan, no svejedno je koštao
i nitko nije htio naručivati novi ako se ovaj razbije dok kamere ne snimaju.
Iščekivanje je bilo golemo i svi su došli gledati – čitava ekipa i svi drugi
koji su se slučajno našli u blizini. Kad smo se popeli po ljestvama , rekao sam
Nicku: „Pripremi se, Rodney, pripremi se.“ Htio sam da publika očekuje da će se
nešto dogoditi meni i Nicku, kako ne bi uopće razmišljali o lusteru u pozadini.
Pripremili smo se i luster iza nas se srušio. Nastao je trenutačan muk i onda
sam čuo čarobnu riječ „Rez!“, nakon čega su svi počeli vrištati od smijeha i
pljeskati. Ljudi su umirali od smijeha, a Ray Butt si je stavio rupčić u usta
da priguši svoje veselje. Mislim da se ljudi nisu prestajali smijati deset
minuta.
Na kraju
druge sezone, bez obzira na te legendarne trenutke letećih lustera, Mućke su u prosjeku imale svega 9
milijuna gledatelja. U usporedbi s tim, BBC-jeva najpopularnija humoristična
serija u to vrijeme, Last of the Summer
Wine, imala je oko 16 milijuna. Zaostajali smo i iza Terry and June – iako su tada već svi mislili da su Terry and June gotovi. Još gore, serija
koja je prije nas bila prikazivana u tom terminu, Sorry! Ronnieja Corbetta, imala je 10 milijuna gledatelja. Drugim
riječima, BBC je zbog nas izgubio milijun gledatelja koji su dotad rado gledali
njihov kanal u tom terminu. To su podaci zbog kojih televizijski urednici vole
povući okidač. Svi smo pomislili: „E pa, bilo je zabavno, ali to je vjerojatno
bilo to.“
No tada je
nastupio štrajk – i to posve u našu korist. U srpnju 1983. štrajk tehničara na
BBC-ju doveo je do toga da su neke emisije ukinute te stvorio velike rupe u
rasporedu. BBC je morao prikazivati reprize kako bi popunio prazninu. I tako je
druga sezona Mućki vrlo rano bila
reprizirana. Više od 7 milijuna ljudi gledalo ih je svakog tjedna – što je bilo
impresivno, s obzirom na to da smo bili usred ljeta, kad gledanost redovito
pada. Odjednom, duboku u srcu BBC-ja, nada je bila obnovljena, svijeća ponovo
upaljena, zastava podignuta na jarbol. Johnu Sullivanu rečeno je da napiše i
treću sezonu, a još bolje, i četvrtu iza toga. „Ordre du jour!“ kako bi rekao
Del. Mućke su dobile priliku da se
razvijaju.
***
"Moj život" s engleskog je prevela Katja Mihovilović.
Primjedbe
Objavi komentar