ponedjeljak, 7. srpnja 2014.

David Jason, MOJ ŽIVOT, odlomak



            Jednog jutra, tijekom proba za seriju Open All Hours u zgradi Acton Hilton, vozio sam se liftom sa Sydom Lotterbyjem kad mi je on rekao: „Želim da nešto pogledaš.“ Dao mi je veliku kuvertu. „Nemoj to nikomu pokazivati“, rekao je. „Odnesi to kući, pogledaj i sutra mi reci što misliš.“
            Bio sam zaintrigiran. Odnio sam kuvertu kući i otvorio je. Unutra je bio scenarij za prvu epizodu nove humoristične serije. Sjeo sam i počeo čitati te shvatio da je to ona vrsta serije koja te već nakon prve stranice potpuno obuzme. U seriji je bila riječ o dva brata i njihovu starom djedu, koji žive na visokom katu stambenog kompleksa u jugoistočnom Londonu i rade kao trgovci, očito veoma neuspješno. Imala je jake likove, zgodne izjave, toplinu – izgledalo je kao da ima sve potrebne sastojke. Jedan od likova mi se posebno sviđao: stariji brat, nezaustavljiv nesuđeni poduzetnik. Pomislio sam si „znam ovog čovjeka“.
            Tamo u svom stanu, dok sam čitao, prisjetio sam se vremena dok sam radio kao električar u našoj tvrtci B.W. Installations, kad smo vlasnici Bob Bevil i ja odlazili do skladišta građevinaca i doslovno kucali od vrata do vrata u potrazi za električarskim poslom. U londonskom East Endu naletjeli smo na izvođača radova koji se zvao Derek Hockley. Bio je to pravi momak iz East Enda, s kaputom od devine dlake, besprijekorno zalizanom kosom i otmjenom odjećom. Imao je tako grub cockney naglasak da ste njime mogli nekoga pretući te naviku da gornju usnu povlači prema gore te savija vrat kao da pokušava spustiti kragnu svoje košulje. (Meni i Bobu sredio je gomilu poslova povlačenja kablova u pubovima lanca Ind Coope, Bog ga blagoslovio na tome.) Mogao sam čuti glas Dereka Hockleyja i vidjeti njegovu mimiku kristalno jasnu u liku na stroju ispisanim stranicama koje sam čitao.
            Razlog Sydove tajanstvenosti bio je taj što smo bili usred pripremanja serije Open All Hours te ne bi bilo najbolje primljeno od strane ostatka glumaca i režisera da je jedan od glumaca došao na probu i brbljao o nekom novom projektu. Idućeg dana u miru sam Sydu vratio kuvertu i rekao: „Ovo je briljantno. Doista, doista dobro.“
            Syd je rekao: „Da ti igraš u tome, što misliš koji bio lik glumio?“
            Bez imalo oklijevanja ja sam odgovorio: „Dereka Trottera.“
            Syd je izgledao malo potišteno: „Znači, ne djeda?“
            Ja sam rekao: „Ne, ne, definitivno Dela.“
            Syd je pomalo slegnuo ramenama i rekao: „Pa, dobro onda. Hvala.“ I to je bio kraj toga razgovora.
            Tada nisam znao da je Syd pokušavao pomoći svomu prijatelju i kolegi Rayu Buttu. Ray je bio Sydov prvi asistent na početku snimanja Open All Hours i uznapredovao je na BBC-ju do položaja režisera i producenta. Stvorio je veoma uspješnu humorističnu seriju Citizen Smith, s Robertom Lindsayjem, i sad je pokušavao pokrenuti novu seriju s istim scenaristom, Johnom Sullivanom iz Balhama u južnom Londonu. Radni naslov te nove serije bio je Mućke, mada su mislili da bi to možda morali promijeniti jer je zvučalo pomalo nejasno. Syd je pomagao Rayu smišljajući tko bi mogao glumiti u seriji – a među ostalim je spomenuo mene kao mogućeg najstarijeg člana trojca u ovoj komediji. Predomislio se nakon moje reakcije.
            Syd je ponovo otišao do Raya Butta i rekao: „A David Jason kao Derek Trotter?“
            Ray mi je kasnije sam priznao da je o tome jako ozbiljno razmišljao barem sekundu i pol i onda rekao „Ne, ne – nije on dobar za tu ulogu.“
            No Syd, blagoslovljen bio, bio je uporan. Rekao je Rayu da se prisjeti unatrag nekoliko godina kad smo snimali onu nesretnu seriju Only Me, Whoever I Am. „Zar se ne sjećaš“ pitao je Syd „kako se sprdao s tvojim cockney naglaskom dok smo igrali bilijar u hotelu?“
            Ray je odgovorio: „Ustvari, zaboravio sam na to.“ Ray je malo bolje promislio. Nije imao što izgubiti time da se nađe sa mnom. Na kraju je rekao: „U redu, ako misliš da se isplati vidjeti ga, neka dođe na audiciju.“
            Došao sam na audiciju, sam, u ured Raya Butta u BBC Television Centre. Pisac serije John Sullivan je isto toga dana bio u Buttovom uredu – i oštro se protivio tomu da ja glumim u njegovoj novoj seriji. John je stekao dojam da ja u televizijskim serijama redovito glumim samo gubitnike. Ako se pogleda popis likova koje sam do tada igrao, moguće je da je bio u pravu. John je smatrao da je Derek Trotter nešto sasvim suprotno, jedan optimističan lik – dobitnik. Nije da je Del Boy ikad doista nešto dobio: uglavnom se uvijek ispostavilo da je dobio stvari koje je ustvari izgubio. Ali po mentalitetu je bio dobitnik, a John mene nije mogao zamisliti u toj ulozi.
            John i ja nikad se prije nismo upoznali, i prvi dojam koji sam stekao o njemu bio je: „Zar je on doista to napisao?“ Bio je veoma tih i isprva mi se činilo, pomalo zlovoljan – posve suprotno od scenarija, koji je bio vedar i pun života. Ali John uopće nije bio zlovoljan, shvatio sam kasnije. Da tih, ali ne zlovoljan. Mislim da je u tom trenutku naprosto bio zabrinut. Već je bezuspješno isprobao nekoliko glumaca za Dela – čini mi se da je Enn Reitel, škotski imitator i glumac, bio među njima.
            I tako sam im čitao iz scenarija, s Derekom Hockleyjem na umu, koristeći naglasak kojim sam zabavljao Raya oko bilijarskog stola u Doncasteru. Rayu se to sviđalo, no teško je prosuditi što oni doista misle u takvim situacijama. Obično u takvim prilikama u prostoriji vlada hinjena pristojnost i hinjeno dobro raspoloženje. Činilo mi se da John ni nakon mog čitanja još nije bio uvjeren da odgovaram za tu ulogu. Zahvalio sam im obojici i otišao.
            Trudio sam se da previše ne razmišljam o tome – da pokušam suzbiti želju za tom ulogom. Jer što sam više razmišljao o Delu i o scenariju koji sam pročitao, to sam više osjećao da bi to za mene moglo biti nešto divno. Morao sam izbaciti te misli iz glave kako se ne bih razočarao ako – ne, kad – ne dobijem ulogu. „Upravljanje svojim očekivanjima“, mislim da to tako nazivaju u priručnicima. Sjetio sam se kako sam izgubio ulogu u seriji Dad's Army te me je to obuzelo.
            Čudo neviđeno, ipak su me pozvali da opet dođem. Ray je nazvao i rekao: „Bi li došao i ponovo čitao?“ I tako sam se vratio u Rayov ured, no ovaj put nisam bio sam. Upoznali su me s mladim glumcem Nicholasom Lyndhurstom koji je, kako su mi rekli, dobio ulogu mlađeg brata Rodneyja, te sa starijim glumcem Lennardom Pearceom, koji će glumiti djeda.
            Lennard je bio u kasnim šezdesetim i nije mnogo nastupao na televiziji. Karijeru je proveo u kazalištu. Nick, koji je imao 20 godina, proslavio se sa 17 godina ulogom Adama, jednog od likova u seriji Butterflies s Wendy Craig i Geoffrey Palmerom. Tko će igrati dvije od tri ključne uloge u ovoj novoj seriji, dakle, bilo je već odlučeno. A što se tiče one treće, sve je ovisilo o meni i o tome što ću izvesti u idućih dvadesetak minuta. „Onda, hoćemo li krenuti?“ pitao je Ray. Predložio je da naprosto prođemo kroz scenarij i odglumimo one scene u kojima se pojavljujemo sva trojica. Sjedili smo oko stola sa scenarijima u rukama i šalicama BBC-jeve legendarno loše kave, a Lennard je pročistio grlo i počeo čitati.
            „Taj Sidney Potter je dobar glumac, zar ne, Rodney?“
            I tako smo krenuli. I, što da kažem? Kad smo nas trojica počeli dodavati svoje glasove tim rečenicama, u sobi se stvorila čarolija. Nickov namjeran, pomalo glupast glas, moja najbolja imitacija Dereka Hockleyja i Lennardovo ljupko režanje – svi sastavni dijelovi su se naprosto uklapali. Tijekom prvih minuta čitanja ja sam ponavljao „s'il vous plait, s'il vous plait“ i Rodneyja u facu nazivao „pravim blesanom“ i „lijenim tupanom“, a iako nam je bio prvi put, činilo se kao da je to napisano upravo za nas. Kad smo došli do kraja, u prostoriji je nastao muk. Ray Butt i John Sullivan su se pogledali i Ray je konačno rekao: „Što se mene tiče, to prolazi.“ I tako sam dobio ulogu.
            Nick, Lennard i ja uputili smo se u BBC-jev bar da proslavimo. Nismo mogli naručiti alkohol jer nismo bili zaposlenici BBC-ja. Tako da smo nazdravili seriji šalicom čaja. Sjećam se što sam rekao dok smo sjedili: „Znate, mislim da ovo nije humoristična serija. Mislim da je to komična drama.“ To sam mogao reći sa sigurnošću jer su likovi bili jasno dimenzionirani: nisu bili likovi osmišljeni za humorističnu seriju. Bili su stvarni ljudi koji su slučajno bili smiješni. Bio sam doista jako, jako uzbuđen.
            Navodno su gore među glavešinama BBC-ja bili preneraženi što mene razmatraju za ulogu starijeg brata Nicka Lyndhursta, i to iz jednostavnog razloga što nas dvojica nismo uopće nalikovali jedan drugomu. „Nije li David Jason niži i tamniji i okruglijeg lica?“ Moralo im se objasniti, što je pristojnije moguće, da je u tome cijela bit. John Sullivan je uvijek za Dela znao dvije stvari: 1) da mora biti niži od Rodneyja kako ne bi izgledalo da stariji brat može maltretirati mlađeg i 2) da ne smije nalikovati svomu bratu, kako bi bila moguća neodoljiva suptilna sumnja na vanbračnu trudnoću, te da jedino Del i Rodney u potpunosti vjeruju da dijele istog oca.
            Prije nego što je snimanje moglo započeti, morali smo razraditi svoje likove – tko su i kako da postanemo oni. Ja sam uvijek smatrao da morate zaposjesti tijelo svog lika, a ne da taj lik zaposjedne vaše tijelo. No kakvo je bilo tijelo Dela Trottera? John Sullivan ga je zamišljao s plosnatom kapom i debelim trbuhom, ali ja sam rekao: „Ne, ja znam kakav je to čovjek“ i inzistirao da ga se razvija u smjeru gore spomenutog Dereka Hockleyja – cockneyja koji se odijevao kao maneken, no govorio kao lučki radnik. Derek Hockley postao je lik koji sam pretvorio u Dereka Trottera.
            Puno godina kasnije, primio sam prekrasno pismo od kćeri Dereka Hockleyja, koje je napisala nedugo nakon očeve smrti. Htjela mi je poručiti da ga je jako veselilo što sam na njemu temeljio Dereka Trottera. (To sam spomenuo u nekoliko intervjua.) To je često u društvu pričao kao zgodnu anegdotu. Odahnuo sam kad sam to čuo. On mi je bio nadahnuće za tu ulogu, kojoj sam pristupio s ljubavlju i poštovanjem, no ponekad sam se brinuo je li ga povezanost s Del Boyem uzrujala ili mu možda čak i uništila život, i bio sam sretan kad sam saznao da nije. 
            Uoči početka snimanja kostimografkinja i ja smo krenuli odjenuti moj lik. To se događalo na početku svake sezone serije, kad bismo obilazili trgovine te popunili Del Boyevu garderobu za buduće pustolovine. Mrzim sebi kupovati odjeću i radije bih više puta stisnuo svoje prste kuhinjskom ladicom nego stajao u trgovini na Oxford Streetu držeći majicu uz svoja prsa uz upit „Što misliš?“ No kupovina odjeće za neki lik bila je nešto sasvim drugo. Uživao sam u tome. Bio je to čisti eskapizam. Ulazio sam kroz vrata tih dućana na Oxford Streetu brže od kostimografkinje, birao stvari i skidao ih s vješalica, stalno procjenjujući „bi li Del ovo obukao“.
            Tijekom te prve kupovine odabrao sam niz pulovera za koje sam smatrao da mu savršeno pristaju, bile su jarkih boja i u „štemerskom stilu“, te ih potom nosio čitavu sezonu. Nisam imao pojma da ih je sve kreirala ista tvrtka Gabicci i da bi ta tvrtka možda imala nešto za reći po tom pitanju. Javili su mi se iz Gabiccija i rekli mi da su primijetili kako nosim mnogo njihovih modela. Dok sam čitao njihovo pismo, pomislio sam: „Ovo može biti ili jako dobro ili jako loše.“ Ili će biti zadovoljni zbog publiciteta ili će me zamoliti da smjesta prestanem, možda i preko odvjetnika. Na sreću, činilo se da su polaskani.
            Dapače, kako bi pokazali koliko cijene moju lojalnost njihovu brendu, pozvali su me u svoje skladište u blizini North Circular Roada. Došao sam, upoznao se s direktorom tvrtke te s njim popričao o liku i seriji. Onda mi je rekao: „Dođite u skladište i odaberite si što želite.“ Trpali su mi stvari dok sam hodao: „Evo vam par ovih, i par ovih…“ Izišao sam van s gomilom majica i pulovera. Neke i dan danas imam u ormaru. Ne ulazim u to je li ta odjeća dobra, loša ili moderna, jer to nije moja specijalnost, niti je ikad bila. Mogu samo reći da se mojoj supruzi Gill ne sviđaju ni približno onoliko koliko meni. No ne mogu ih baciti. To ne bi bilo u redu.
            Dakle, imao sam Delovu odjeću; sad mi je trebala Delova kosa. Na početku je bilo predloženo da ima kovrčavu trajnu, koja je u to vrijeme bila popularna među momcima iz radničke klase, no ja sam se tomu opirao jer sam smatrao da bi to bilo malo pretjerano. Spominjali su se i debeli zalisci a la Elvis, no i tomu sam se protivio. Kao i prijedlogu da Del na svakom prstu nosi zlatne pečatnjake. Smatrao sam da treba imati samo dva na svakoj ruci, jer bi više od toga bilo pretjerano i sve to vodilo u parodiju, a smatrao sam da parodiju trebamo izbjegavati. Nastojao sam da to bude komična drama, a ne humoristična serija. Na kraju smo se odlučili na urednu frizuru, s malo briljantina, a la Derek Hockley.
            Tada to nismo znali no ritam i rituali snimanja na terenu te snimanje u studiju postat će trajni dio naših života sljedećeg desetljeća. Na vanjskim snimanjima Nick i ja smo dijelili ekskluzivnu mekanu kožnu garnituru u prikolici a la Hollywood, prekrivenoj luksuznim sagom, kakve je u to uzbudljivo vrijeme BBC davao zvijezdama svojih serija. Ma dobro, nismo, sjedili smo u jeftinoj second hand kamp kućici, u kojoj su bili izvađeni sudoper i štednjak, te umjesto njih stavljeni ofucan kauč, istrošen stolac i vješalica za odjeću. Miris unutra bio je kombinacija vlažnog saga, ispušnih plinova i smrada 10.000 otprije popušenih cigareta Woodbine.
            Na raspolaganju glumcima bile su tri ili četiri takve kamp kućice, tako da je snimanje eksterijera Mućki izgledalo kao projekt stanogradnje u koji nije uloženo dovoljno novca. Svaka kućica imala je i svog vozača. Ti vozači su me fascinirali. Dovezli bi kombi na snimanje, parkirali ga te sjedili na vozačkom mjestu i čitali novine. Kad je došlo vrijeme za kavu, izišli bi van, uzeli kavu u plastičnu šalicu i vratili se iza volana. Onda bi u nekom trenutku zamijenili novine s drugim vozačem i čitali njih. Onda bi malo odrijemali. Onda bi došlo vrijeme za ručak, došli bi do karavana s hranom te se opet vratili ravno iza volana, do čaja… i tako sve do kraja dana. Zanimljivo je bilo da ti vozači nikad nisu izišli i nešto napravili – pomogli nekomu da nešto pomakne – jer je ekipa bila u sindikatu i ti vozači bi imali golemih problema da su pokazali i najmanju sklonost da rade tuđi posao. I zato su sjedili. Ne znam bih li ja ikad mogao raditi taj posao. Mislim da bih od očaja počeo lupati glavom u šajbu u roku od četrdeset minuta.
            Uglavnom, unutar naše pokretne kućice Nick i ja smo se smjesta sprijateljili. Zbližili smo se već tijekom druge epizode kad smo snimali u Londonu scenu s Jaguarom koji je navodno pripadao Boycieju. Svidio mi se taj auto pa sam u pauzi između snimanja pitao smijem li ga nakratko provozati. Mislim da su svi pretpostavili da ću ga provozati niz cestu i odmah se vratiti, tako da se nitko nije bunio. Nick je sjeo na suvozačko mjesto i mi smo krenuli.
            Otprilike dvadeset minuta kasnije shvatio sam da smo se izgubili. Skrenuli smo lijevo, pa desno, pa lijevo, i možda opet nakon toga lijevo… ili desno, pa onda lijevo? Spustili smo krov i iskreno smo uživali u tom prekrasnom kabrioletu tako da se ne sjećam pojedinosti kuda smo se vozili. Uglavnom, iza nas je ostala ekipa BBC-ja u cajtnotu i s malim budžetom… Dali smo sve od sebe da dokučimo kako smo tamo stigli. Nije tada bilo GPS-a, naravno.
            „Jesmo li tu došli lijevo?“
            „Ne, desno, zar ne?“
            Već sam počeo očajavati kad smo skrenuli u cestu koju nijedan od nas nije prepoznavao i ugledali našu ekipu na njezinu kraju. Došli smo par sekunda prije početka snimanja nove scene.
            Taj izlet nas je zbližio. Nick i ja smo prepoznali jedan u drugome srodan poriv za zafrkancijom, kad god je to moguće. Bio sam presretan što radim s nekim tko je poput mene spreman odglumiti bijesnu svađu iza zatvorenih vrata i praviti se da ne razgovara sa mnom ostatak dana – što je ostatak glumaca i ekipe duboko zabrinjavalo. Bio sam također razdragan time što mi je kolega netko tko je shvaćao, kao i ja, ljepotu pribadanja cipela Lennarda Pearcea na pod. To se dogodilo u noći kad smo – umirući od smijeha, što je često bio slučaj – Nick i ja provalili u garderobu, sredili Lennardove cipele i usput izokrenuli mu i kostim. Mislili smo da smo jako zabavni. Iduće jutro smo došli u garderobu i počeli se presvlačiti a iz Lennardova dijela prostorije mogli smo samo čuti: „Tko se zajebavao s mojim kostimom? Pogledajte ga!“ A onda je krenuo obući cipele. Moram priznati, tada se razbjesnio. „Netko mi je pribio cipele na pod! Tko bi tako nešto uradio? Mislim da treba pozvati policiju!“ Rekao je da tog dana neće raditi pa ga je Ray morao smirivati, a ja i Nick mu se beskrajno ispričavati. Moram reći da je to bio jedini put da sam vidio Lennarda da je izgubio živce. Nije to bilo nalik na njega da ne vidi humora u situaciji.
            Jedan dan Nick je stigao na probe s vrećom petardi. Bile su to tanke petarde s končićem na svakom kraju. Mogli ste ih zavezati preko vrata, primjerice, a svakog bi pri ulazu dočekala mala eksplozija. Bila nam je to vrhunska zabava. Svakog jutra asistent produkcije Tony Dow (koji je kasnije postao režiser serije) morao je postaviti stolce i označiti pod u crkvenoj dvorani u Hammersmithu u kojoj smo imali probe. Jedan dan Nick i ja smo se rano probudili da po stolcima nasložimo petarde. Potom smo ih, reda radi, stavili i na sva zahodska vrata. Dok je Tony odnosio stolce, izazvao bi šokantnu eksploziju jednu za drugom te odlučio da više neće dotaknuti ni jedan stolac. Nick i ja smo se još smijali tomu kad je eksplodiralo i u WC-u, nakon čega se čuo ženski vrisak gigantskih razmjera. Problijedili smo. Sitna starica koja je čistila crkvenu dvoranu ušla je u muški zahod sa svojom metlom. To ju je skoro dokrajčilo. Bio je to kraj naših šala s petardama.
            Ronnie Barker je znao govoriti: „Ne možete biti smiješni na prazan želudac.“ To je živa istina komedije. Između proba u BBC Television Centreu nedjeljom popodne i snimanja pred publikom u studiju, Nick i ja bismo išli u BBC-jevu kantinu. Ja bih jeo kobasicu, krumpiriće i grah, a Nick jaja, krumpiriće i grah. Uvijek isto. To je postao ritual, gotovo praznovjerje. Ponekad bi nam se i drugi pridružili, a ponekad ne. No tamo ste uvijek mogli naći mene i Nicka.
            Nick i ja dijelili smo i tremu pred snimanje. Bili bismo iza pozornice i čuli publiku kako ulazi, smješta se, čuli tipa koji ih zagrijava. Mi bismo hodali gore-dolje, prestrašeni poput miševa. Rekli bismo jedan drugomu: „Zašto si to radimo?“ Taj osjećaj nikad nije nestao. Punih dvanaest godina ostali smo isti. Bilo je nemoguće ne imati tremu. Svaki tjedan publici ste predstavljali novu predstavu. Svašta je moglo poći po krivu. A imali ste dva sata – što zvuči mnogo za polusatnu seriju, što su Mućke isprva bile – no to nije tako jer stalno ste morali ponavljati kadrove zato što su se kamere morale premještati, scenografija mijenjati, tako da je nad vama stalno visio taj vremenski pritisak.
            Ponekad bi se publika zabrinula za vas. Neobična je to atmosfera za gledatelja, pogotovo ako im je prvi put da gledaju kako se serija snima – nimalo nalik gledanju kazališne predstave. Između gledatelja i scenografije su kamere i pomoćnici koji okolo jure, kao i tonska ekipa. To može izgledati malo zastrašujuće i ponekad bi se i publika malo prestrašila i smrznula. Bilo je slučajeva da bismo odglumili prvu scenu, a publika se ne bi nasmijala, iako su se na to trebali smijati. Kad bih osjetio da publika ne reagira, namjerno bih napravio nešto glupo, i to im priopćio – okrivio Nicka ili rasvjetu ili režisera ili bilo koga u blizini. Onda bi se publika opustila. Znali su da se smiju nasmijati i da neće biti problema, a isto tako znali su da mi to ne doživljavamo previše ozbiljno. I onda bi ih krenulo. A kad ih je krenulo, nitko ih nije mogao zaustaviti.
            Mućkama je krenulo dosta loše. Ipak, preživjeli smo i, kad se sve sredilo, postalo je jasno da smo moćan tim. Nije bilo slabih likova u Mućkama niti slabih glumaca. Svatko je imao nešto za pridonijeti seriji. Roger Lloyd-Pack školovao se na RADA-i, a njegov otac Charles bio je slavan filmski i kazališni glumac. Toliko je dobro odglumio fantastično tupastog Triggera da su svi zaključili kako Roger mora da je i u stvarnosti takav. Ali nije uopće bio takav. Bio je tih, nenametljiv, opušten – i besprijekoran glumac. Nedavno sam ga gledao u televizijskoj seriji Borgije kako glumi kardinala – što je vjerojatno najdalje što se možete glumački odmaknuti od Triggera a da ne oblačite životinjski kostim.
            Isto mogu reći za Johna Challisa, koji je glumio nadmenog Boycieja. Bio je šarmantan, elokventan, glumac velike težine i pravi džentlman u poslu – pravi timski igrač. Kako se serija razvijala, pojavio se lik Mikea, gazde Nags Heada, kojeg je glumio Ken MacDonald. U svakoj epizodi u kojoj se on pojavljivao, mogli ste se kladiti da će u jednom trenutku – tijekom probi ili usred izmjene scenografije – Mike negdje pronaći podložak za pivo, staviti novčić na njega i staviti ga na nos te pogledati po prostoriji i reći „Tko je to bacio?“ To je bila njegova točka i nikad mu nije dosadila. Mike je obožavao tu seriju i ljude koji su na njoj sudjelovali te je znao emocionalno iskazivati svoju privrženost svima. Njegova uloga u Mućkama nije bila posebno velika, no on joj je bio posve predan jer je smatrao da je to jedna od najduhovitijih serija u povijesti i htio je biti njezinim dijelom. Mislim da smo se svi tako osjećali.
            Prva sezona prikazana je 1981. te popraćena jednoglasnim iskazivanjem… pa, da budem sasvim iskren, više-manje ravnodušnosti. BBC-ju nije bilo odviše stalo da promovira seriju. Kritičari su na to odgovorili ignoriranjem. Prikazivala se utorkom navečer što nije baš idealan termin da bi se postigla velika gledanost. Nije još bila zamijećena. Znali smo da ima golem potencijal, no na početku neke humoristične serije ne znate što oni gore koji donose sve odluke planiraju s njom učiniti. Mogli su odmah tada otkazati Mućke i mi bismo svi bili strašno time pogođeni, ali ne bismo baš bili iznenađeni.


Rado bih vam rekao da su Mućke u svojoj drugoj sezoni probile stakleni plafon, no to ne bi bilo posve točno. No uspjele su probiti stakleni luster, a to je valjda ipak nešto.
            Jedan dan John, Ray i ja smo pričali o tome kakve su nam se sve ludosti događale na bivšim radnim mjestima, a John nam je ispričao što se jednom dogodilo njegovu ocu. Johnov otac i nekoliko njegovih prijatelja bili su spremni na sve gdje mogu nešto zaraditi i obavljali neke sitne popravke u jednoj velikoj ladanjskoj kući. U jednom trenutku vlasnik kuće im je rekao: „Imam dva velika jakobinska lustera i treba mi stručnjak da ih skine s plafona i očisti. Znate li nekog tko bi mi to mogao napraviti?“ Johnov tata je rekao: „Da, gazda – mi ćemo vam to napraviti, nema problema.“
            No kako su ta dva lustera bila strašno teška, bila su spojena zavrtnjima u gredu na katu iznad, što je značilo da je netko morao maknuti nekoliko dasaka s poda u toj sobi iznad i osloboditi to gdje je pričvršćeno, dok su drugi stajali ispod, držali luster i čekali da ga spuste na pod. Jedan od njih otišao je gore da otkači luster dok su Johnov tata i drugi momak čekali dolje da pridrže … onaj drugi luster. S predvidljivim i skupim posljedicama. Ta me je priča doista nasmijala. Rekao sam Johnu „Moraš to negdje iskoristiti. Previše je smiješno da se preskoči.“
            John je rekao: „Ne znam samo kako da to napravimo“.
            Ja sam rekao: „Ali Trotteri se bave koječime da zarade koju funtu. Valjda možemo nešto smisliti da dospiju u neku ladanjsku kuću.“
            John je utihnuo i isprva mi se činilo da oklijeva prihvatiti tu zamisao. No njegov je mozak već bio zahuktao i već je tada razmišljao kako da to ostvari. Naravno, John je smislio epizodu pod nazivom Dodir stakla, u kojoj Trotteri završe u veličanstvenoj kući i prave se da su specijalizirani čistači lustera. Zaduženi su da skinu dva velika lustera, jedan po jedan, sa stropa dvorane. Djed ode gore s čekićem i odvijačem kako bi odozgo odšarafio zavrtnje, dok Del i Rodney stoje pod lusterom s raširenom plahtom, kako bi ga uhvatili dok pada. Potom se čuje zvuk vijaka kako se olabavljuju i onda, uz golem tresak, na pod pada onaj drugi luster koji nisu očekivali.
            To je snimanje bilo dosta napeto. Jest da je luster bio lažan, no svejedno je koštao i nitko nije htio naručivati novi ako se ovaj razbije dok kamere ne snimaju. Iščekivanje je bilo golemo i svi su došli gledati – čitava ekipa i svi drugi koji su se slučajno našli u blizini. Kad smo se popeli po ljestvama , rekao sam Nicku: „Pripremi se, Rodney, pripremi se.“ Htio sam da publika očekuje da će se nešto dogoditi meni i Nicku, kako ne bi uopće razmišljali o lusteru u pozadini. Pripremili smo se i luster iza nas se srušio. Nastao je trenutačan muk i onda sam čuo čarobnu riječ „Rez!“, nakon čega su svi počeli vrištati od smijeha i pljeskati. Ljudi su umirali od smijeha, a Ray Butt si je stavio rupčić u usta da priguši svoje veselje. Mislim da se ljudi nisu prestajali smijati deset minuta.
            Na kraju druge sezone, bez obzira na te legendarne trenutke letećih lustera, Mućke su u prosjeku imale svega 9 milijuna gledatelja. U usporedbi s tim, BBC-jeva najpopularnija humoristična serija u to vrijeme, Last of the Summer Wine, imala je oko 16 milijuna. Zaostajali smo i iza Terry and June – iako su tada već svi mislili da su Terry and June gotovi. Još gore, serija koja je prije nas bila prikazivana u tom terminu, Sorry! Ronnieja Corbetta, imala je 10 milijuna gledatelja. Drugim riječima, BBC je zbog nas izgubio milijun gledatelja koji su dotad rado gledali njihov kanal u tom terminu. To su podaci zbog kojih televizijski urednici vole povući okidač. Svi smo pomislili: „E pa, bilo je zabavno, ali to je vjerojatno bilo to.“
            No tada je nastupio štrajk – i to posve u našu korist. U srpnju 1983. štrajk tehničara na BBC-ju doveo je do toga da su neke emisije ukinute te stvorio velike rupe u rasporedu. BBC je morao prikazivati reprize kako bi popunio prazninu. I tako je druga sezona Mućki vrlo rano bila reprizirana. Više od 7 milijuna ljudi gledalo ih je svakog tjedna – što je bilo impresivno, s obzirom na to da smo bili usred ljeta, kad gledanost redovito pada. Odjednom, duboku u srcu BBC-ja, nada je bila obnovljena, svijeća ponovo upaljena, zastava podignuta na jarbol. Johnu Sullivanu rečeno je da napiše i treću sezonu, a još bolje, i četvrtu iza toga. „Ordre du jour!“ kako bi rekao Del. Mućke su dobile priliku da se razvijaju.  

***

"Moj život" s engleskog je prevela Katja Mihovilović.
 
   

Nema komentara:

Objavi komentar