četvrtak, 24. srpnja 2014.

H. M. Ward: SLOMLJENA, odlomak


Posve sam se naježila. Ledeni drhtaj prođe mi niz kralježnicu i stapa se s požudom koja od sinoć vreba iz prikrajka. Stojim kao ukopana i buljim u njega. Peter me pogleda svojim predivnim očima. Usta mu zjape usred rečenice i gleda me nagnuvši glavu u stranu. Peter trepne, kao da ću se raspršiti – kao da je ovo neki loš san pa ću nestati s prvim treptajem.
Nemam pojma što mu je na pameti. Njegov izraz lica izluđujuće je neutralan. Užas me nagriza poput kiseline, nadjačavajući sve ostale osjećaje. Iako ih ne mogu osjetiti, znam da se skrivaju u pozadini, nagurani pred branom koja prijeti da će popucati.
Vidim kako je odjeven – izglačano odijelo stoji mu savršeno. Odgovara (ili je odgovarao) na pitanje. O, k vragu.
Peter je zamjena.
Peter je nastavnik.
Peter je moj šef.
Srce mi je lomljivo, kao od stakla, kao da će se smrskati ako udahnem. Pritisak je nepodnošljiv, premda me ništa ne dodiruje. Osjećam silu koja mi trga tijelo, udara ravno u napaćenu dušu. Previše je toga danas krenulo po zlu. Osjećam kako pucam po šavovima.
Slijedi reakcija. Nije mi to namjera, ali tako je. Dahnem i prekrijem usta, a onda toliko čvrsto stisnem usne da me bole. Neki dio mozga poručuje mojim nogama da se pokrenu, da budem tiho, da odem sjesti, ali ne mogu. Stala sam kao ukopana nasred stepenica i ne mogu se pomaknuti. Peter me još uvijek promatra svojim očaravajućim očima. Ne skreće pogled. Ni da bi se mrdnuo, kao da sam najveći šok koji ga je mogao snaći.
Studentica koja je govorila, Lily, ponovo progovori. Krajičkom oka vidim da je podignula ruku.
„Oprostite, dr. Granz?“ Peter ustukne i preusmjeri pažnju prema Lily. Na licu ima širok osmijeh, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nisam važna. Studenti oko mene gledaju me onako ukipljenu na stepenicama. Peterov bogati glas ispuni prostoriju. Odjekuje preko zvučnika tako jasno da ne mogu to podnijeti. Noge mi govore da trebam odvući svoje dupe odatle, ali ne ide.
Maknem ruku s lica i spustim se do svojega mjesta u prvome redu. Peter me više ne pogleda. Predavanje se odvija po planu i radim svoj posao, vodim evidenciju i postavljam njegova pitanja preko interaktivne kompjutorske ploče koju je fakultet kupio prošle godine. Studenti odgovaraju preko svojih dlanovnika i nastavnik može pregledati njihove odgovore. Pomaže i nastavniku i studentima, ali dobar dio profesora ne može koristiti tu tehnologiju i zato trebaju demonstratora da im pomogne.
U sljedećih sat vremena u potpunosti sam otupjela. Ne mogu se nositi s ovim. Previše se toga dogodilo tako brzo. Činjenica da se nalazim u Tadwickovoj učionici, a znam da ga više nikada neću vidjeti, grozna je sama po sebi. U kombinaciji s cijelom zavrzlamom oko Petera, jednostavno ne mogu izdržati. Ne mogu ga viđati svaki dan, obavljati zadatke koje mi daje, sjediti s njim satima dok ocjenjuje seminare. Želudac mi se skvrčio i skuplja kiselinu iz minute u minutu. Muka mi je. Do kraja predavanja toliko sam se skupila na stolici da mi glava jedva viri iznad naslona.
Peter završi predavanje. Okrene se i pogleda prema govornici dok ja skupljam svoje stvari i spremam se otići. Ustanem i počnem se uspinjati stepenicama, a onda čujem svoje ime.
„Sidney Colleli, molim vas, dođite do moga ureda.“
Čujem šuškanje papira dok Peter sprema svoje bilješke.
Polako se okrenem i pogledam ga. Knedla u grlu velika mi je kao glava. Ne mogu gutati. Pucam po šavovima. Osjećam to. Nije dobra ideja da odem razgovarati s njim, ali ostalo je još nekoliko studenata. Ne mogu ga otpiliti.
Ljudi su već primijetili da se dogodilo nešto čudno kad sam ugledala Petera. Sveučilište je protiv veza između profesora i studenata, a isto vrijedi i ako se spetljam sa šefom. Peter je i jedno i drugo. Oboje ćemo dobiti otkaz ako se sazna što se dogodilo. Nema mjesta za takvo što u akademskom svijetu. Jasno su nam objasnili pravila prije nego što smo potpisali ugovor o demonstraturi. Tada mi je pomisao da spavam s profesorom bila odbojna, ali sada – sranje, sranje, sranje. Mozak mi je u panici. Pokušavam se primiriti dok hodam prema Peteru.
Nasmijem se i prekrižim ruke, kao da nema nikakva utjecaja na mene.
„Dakle, doktor Granz, je li?“
Peter skuplja papire i gura ih u torbu. „Da, doktorirao sam prošli semestar. Novopečeni doktor, nisam se još naviknuo na titulu.“
„Pretpostavljam da si je zato smetnuo s uma.“
Peter me pogleda kao da ne bismo sada trebali o ovome razgovarati. Svrdla me pogledom, kao da me izaziva da jednostavno bubnem istinu. Prva skrenem pogled. Nisam u stanju.
„Molim vas, dođite u moj ured u tri. Moramo odmah proći neke stvari.“
Uzme još jedan bunt papira iz torbe i stavi ih na govornicu.
Isprva ne kažem ništa. Samo gledam u svoje stare, izlizane starke. Onda mi pogled odluta do njegovih crnih cipela. Obuo je starinske oksfordice, a to su mi jedne od omiljenih cipela. Podsjećaju me na plesanje i smijeh, nešto što mi se sada čini potpuno stranim.

 ***

Slomljenu možete kupiti i u našoj webknjižari.  

S engleskog prevela Una Krizmanić Ožegović.

Nema komentara:

Objavi komentar