ponedjeljak, 7. srpnja 2014.

Kate Mitchell: UVALE BOLI I LJUBAVI, odlomak 2



– Stalo mi je do tebe, Ivana – zastao je i okrenuo se prema njoj.

– Volio bih da možeš biti sretna pored mene. Čekam da se suočiš sa svojim osjećajima i vidiš da se ne trebaš bojati ljubavi. Strpljiv sam i volim biti u tvojoj blizini i kao prijatelj. Ali priznaj samoj sebi što osjećaš, samo ti odlučuješ o svojoj sreći.  
 Ivana je spustila glavu i bojala se pogledati ga. Osjetila je kako se trese i svu snagu usmjerila da savlada strah koji ju je obuzimao.

– Drag si mi, puno si mi pomogao – rekla je i dalje gledajući u pod, a zatim podigla pogled prema njemu. – Zašto požuruješ nešto što je još neizvjesno? – upitala ga je.

– Ne požurujem, samo ti želim dati do znanja u kojem smjeru idu moji osjećaji. Svaki dan uvjeravam se da si vrijedna svakog truda. Možda pokušavam ono nemoguće, osvojiti tvoje srce, ali… – nasmiješio joj se.
Ivana je osjetila kako je obuzima zanos, a zatim je odlučila biti iskrena.

– Ne znam jesam li ja ono što tebi treba. Moji su osjećaji još uzburkani i puna sam straha – odgovorila mu je. – Hoće li proći i kad, ne znam. Još sam zarobljena u prošlosti.

– Ne zanima me prošlost. To sam ti već rekao – Oliver je uzvratio. – Zanimaš me ti, budućnost… – gledao ju je kao da joj još puno ima reći, a ono neizgovoreno davalo je nadu.
Ostali su zajedno sve do večeri. Ivana je osjetila kako napetost popušta, kako ponovo prema njemu osjeća onu prisnost koju je osjetila na Braču. Uživala je u druženju s njim, osjećala je kako joj se srce puni zadovoljstvom, kako težina koju je osjećala u prsima nestaje. Oliver se radovao svakom njezinu osmijehu i pogledima punim ohrabrenja poticao njezin zanos.
Na rastanku ju je uhvatio za ruke i nježno poljubio. Taj se put nije ispričao. Bio je to poljubac koji ništa nije tražio, ali je označio početak nečeg novog. Poljubivši je, odmaknuo je usne od njezinih i zastao kao u nedoumici. Želio ju je poljubiti još jednom, poljupcem joj obećati strast i predaju. Istodobno, bio je svjestan njezina otpora i obećanja da će biti strpljiv.
Ivana je zaustavila dah. Osjećala je njegov miris, toplinu njegova lica i bila svjesna pogleda kojim joj je milovao lice. Stajali su trenutak oči u oči, bez riječi. Tada se Oliver ipak odmaknuo od nje i vratio samokontrolu.

– Trebao sam postupiti kao i Martin – rekao je bezizražajno. – Laku noć. 
Stajala je gledajući za njim dok je odlazio, svjesna čežnje koja je rasla u njezinu tijelu i kao bujica rušila bedeme koje je podigla. Što su te njegove riječi značile? Što je Martin učinio, a on nije?
Novi osjećaj pred kojim su nestajali njezini strahovi začudio ju je, ali to čuđenje pratilo je ushićenje kakvo ranije nikad nije osjetila. Da, Oliver je imao pravo. Imali su mnogo toga zajedničkog, a ono što je prvi put osjetila prema njemu tek prije nekoliko dana, kao da je raslo.
Pokušala je usporediti Olivera i Lea. Leo je uzimao i ništa nije davao, dok je Oliver davao, a ništa nije tražio. Bio je tako pažljiv, nježan, kao da pored sebe ima porculansku lutku koja bi se mogla razbiti ako napravi nepromišljen pokret.
Da, znao ju je cijeniti i cijenio je njezine osjećaje. Pustio je da njegova djela govore, da nježnost počne liječiti njezine rane. Takvom bi muškarcu svaka žena trebala pokloniti svoje srce, a ona je i pored tih spoznaja bila prepuna sumnji, u sebe, u njega, u njegove i vlastite osjećaje.
Ipak, dok je otvarala vrata svojeg doma, osmijeh joj je lebdio na usnama. Nije se sjećala kada je posljednji put bila toliko sretna. No, otvorivši vrata, zastala je kao ukopana. Čula je očev glas. Osmijeh joj se zaledio. To što je došao, značilo je da oprašta majci, a hoće li njoj?

Nema komentara:

Objavi komentar