srijeda, 23. srpnja 2014.

Susannah Cahalan, MOZAK U PLAMENU, odlomak



Glava 1. Blues o stjenicama

Možda je sve započelo ugrizom jednog kukca, stjenice koja nije postojala.

Jednog jutra, nekoliko tjedana prije, probudila sam se i otkrila dvije crvene točkice na glavnoj ljubičasto-plavoj veni na lijevoj ruci. Početkom 2009. godine grad New York preplavila je medijska strka oko stjenica: uredi, trgovine odjećom, kina i klupe u parku vrvjeli su od njih. Premda ja inače nisam bila paničar, dvije noći zaredom snove su mi okupirale stjenice dugačke poput prsta. Doista nije čudno što sam se zabrinula, iako nisam uspjela pronaći ni traga bubama, ma koliko da sam pomno pretraživala stan. Kad su se pojavile te točkice, čak sam pozvala službu za dezinsekciju da mi pregleda stan; jedan poslom preopterećeni Hispanoamerikanac pročešljao ga je cijeloga, podignuo je kauč koji mi je služio kao krevet i gurao baterijsku svjetiljku na mjesta koja se još nikada do tada nisam sjetila očistiti, pa izjavio da u mom jednosobnom stanu nema kukaca. Ja sam ipak sumnjala u njegovu procjenu i zahtijevala sam da opet dođe i zapraši unatoč tomu što me nagovarao da malo pričekam prije nego što platim astronomski iznos za borbu protiv buba koje su, vjerojatno je mislio, postojale samo u mojoj glavi. No ja sam inzistirala, uvjerena u to da su mi stan, krevet, tijelo preplavile bube pa se pristao vratiti i istrijebiti ih. 
 
Pokušala sam sakriti svoju sve veću nelagodu od suradnika. Razumljivo, nitko nije želio imati posla s osobom u čijem stanu ima stjenica. Stoga sam sljedeći dan nonšalantno prošla redakcijom novina New York Post do svog pregratka, nastojeći izgledati ležerno, normalno. Nije da „normalno” puno znači u Postu. 

Premda je Post opsjednut time što ima novo, duboko je uronjen u povijest i star je gotovo koliko i sama nacija. Te novine, koje najduže neprekidno izlaze u Sjedinjenim Državama osnovao je Alexander Hamilton 1801. godine. Borile su se za abolicionistički pokret i pridonijele stvaranju Central Parka. Sama redakcija nalik je na špilju, no zagušljiva je, prepuna čudnih predmeta i podjednako čudnih ljudi. Ispunjena je redovima otvorenih pregradaka i zatrpana ormarićima krcatim zaboravljenim, desetljećima nekorištenim dokumentima. Zidovi su pjegavi od satova koji ne rade,
uvela cvijeća obješena naopačke da se suši, jedne slike majmuna koji jaše graničarskog škotskog ovčara i jednog velikog prsta od spužve kompanije Six Flags, sve redom uspomena s raznih novinarskih reportaža. Računala su drevna; uređaji za fotokopiranje veliki su poput omanjih ponija. Ostavica koja je nekada služila kao soba za pušenje sada je skladište videoopreme i obilježena je dotrajalim znakom koji upozorava na to da soba za pušenje više ne postoji. To je moj mali ekscentrični svijet zadnjih sedam godina, otkako sam tu počela raditi kao sedamnaestogodišnja
pripravnica.

U prostoriji sve bruji od aktivnosti, osobito kada se bliži rok – prsti tipkaju, urednici viču, novinari brbljaju – savršen stereotip redakcije jednog tabloida. 
„Gdje je jebena slika koja ide uz ovaj opis?”
„Kako to da nije znao da je ona prostitutka?” 
„Koje su boje bile čarape tipa koji je skočio s mosta?”
 
Kao kafić bez alkohola, pun adrenalinom preplavljenih ovisnika o vijestima. Post ima jedinstvenu galeriju likova: najbistrije pisce naslova u branši, prekaljene lovce na vijesti koji traže
ekskluzive i radoholičare tipa A, koji imaju kameleonsku sposobnost da se sprijatelje s gotovo svakime, kao i da se suprotstave gotovo svakome. Pa ipak, u redakciji je većinom mirno. Ljudi uglavnom marljivo rade i ne dižu glavu; pregledavaju sudske dokumente, intervjuiraju izvore ili čitaju novine. Često, kao recimo danas, u redakciji je tiho kao u mrtvačnici. 

Dok sam išla prema svom stolu da otpočnem radni dan, vijugala sam kroz redove pregradaka označene zelenim manhattanskim pločama s nazivima ulica: Liberty Street, Nassau Street, Pine Street i William Street – one su podsjetnici na vrijeme kada su te donjogradske ulice uistinu okruživale Post, u njegovu bivšem domu u četvrti South Street Seaport. Moj stol nalazi se u ulici Pine Street. Usred tišine spustila sam se na svoju stolicu pokraj Angele, svoje najbliskije prijateljice u redakciji, koja sjedi u pregratku u kutu, lijevo od mog. Trudeći se da moje pitanje ne odjekne preglasno tihom prostorijom, upitala sam: „Znaš li štogod o ugrizima stjenica?”

Kad sam je upoznala, Angela je bila prijazna, plaha mlada žena iz Queensa, samo nekoliko godina starija od mene. Došla je u Post iz jednog malog tjednika, a od tada je, pod pritiskom  velegradskog tabloida, sazrela u jednu od Postovih najdarovitijih novinarki koja štanca hrpe naših najboljih članaka. Petkom kasno uvečer Angelu biste najčešće zatekli kako piše četiri članka istovremeno na podijeljenom ekranu. Nisam joj se mogla ne diviti. Premda je sada mogla razgovarati s bilo kime – od žrtava silovanja preko slavnih ličnosti do političara – i dalje je u sebi imala tračak plahosti, a ja sam se često šalila da bih, ako ikada budem  imala kćer, voljela da ona bude kao Angela. Sada sam stvarno trebala njezin savjet.

Kad je čula tu strašnu riječ, stjenice, Angela je sjedeći odmaknula svoju stolicu dalje od moje. „Nemoj mi reći da ih imaš”, rekla je uz vragoljasti osmijeh. Htjela sam joj pokazati ruku, ali prije nego što sam se uspjela upustiti u svoju tužnu priču, zazvonio mi je telefon. 

„Spremna?” Bio je to Steve, novi nedjeljni urednik. Imao je jedva trideset pet godina, a već je postao glavni urednik nedjeljnog odjela, koji ima vlastiti tim novinara, odvojen od dnevnih novina. Bio je prijateljski raspoložen, ali ja sam ga se bojala. Svakoga utorka svi su novinari prezentirali svoje ideje za sljedeće nedjeljno izdanje. Na zvuk njegova glasa panično sam shvatila da se uopće nisam pripremila za ovotjedni sastanak. Obično sam imala najmanje tri suvisle ideje za prezentaciju – nisu sve bile sjajne, ali uvijek sam imala barem nešto. Sada nisam imala ništa, čak ni tek toliko da se na blef provučem kroz sljedećih pet minuta. Kako sam mogla dopustiti da se to dogodi? Nije bilo moguće zaboraviti na taj sastanak, tjedni obred za koji smo se mi novinari pomno pripremali čak i slobodnim danima.

Razrogačila sam oči prema Angeli dok sam ustajala, hrabro se nadajući da će sve biti u redu kada dođem u Steveov ured. Odmah sam zaboravila na svoje stjenice koje odjednom više nisu bile važne. Tada nisam znala da bi ta opsesija bubama mogla biti znak psihoze. Ljudi koji pate od parazitoze ili takozvanog sindroma nemirnih nogu po svoj će prilici za svoje izmišljene najezde kukaca potražiti pomoć od službe za dezinsekciju ili od dermatologa, umjesto od specijalista za duševno zdravlje, stoga često ne dobiju dijagnozu. Moj problem bio je puno veći od svrbeža na podlaktici, ali tada to nikako nisam mogla znati.

Nervozno sam krenula natrag „ulicom Pine Street” i ušla u Steveov ured. Sjela sam pored Paula, urednika nedjeljnih vijesti i svog mentora još od druge godine studija kimnuvši mu, ali izbjegavši kontakt pogledom. Popravila sam si izgrebene naočale širokog okvira u stilu Annie Hall, koje je jedna prijateljica publicistkinja jednom proglasila mojim osobnim oblikom kontracepcije jer „nitko neće spavati s tobom dok ih nosiš”.

Pokušala sam dopustiti da me umiri Paulova poznata, impresivna pojava. Sa svojom grivom od prerano posijedjele kose i sklonošću da se nabacuje riječju jebiga, on je srž novinara staroga kova i briljantan je urednik. Nepokolebljivo je strastven: žestoko jede (dvostruki cheeseburger sa slaninom i dodatnim umakom), žestoko se kocka (jednom je za stolom za ajnc, u Borgati u Atlantic Cityju, izgubio 12 000 dolara u jednom dijeljenju) i žestoko tulumari (Johnnie Walker Blue kada dobiva, Macallan 12 kada gubi). 

Dao mi je priliku da se okušam kao novinarka tijekom ljeta na mojoj drugoj godini studija, kada nas je upoznao jedan obiteljski prijatelj. Nakon što sam nekoliko godina radila kao „potrčko”, Paul mi je ponudio prvi veliki zadatak: članak o raskalašenosti u jednome muškom studentskom domu Sveučilišta u New Yorku. Kad sam se vratila s tekstom i slikama sebe kako igram beer pong(1), bio je impresioniran mojom petljom; premda taj članak nikada nije objavljen, davao mi je još zadataka, sve dok me prije godinu dana nisu zaposlili na puno radno vrijeme. Sada, sjedeći potpuno nepripremljena u Steveovu uredu, nisam se mogla ne osjećati kao nedovršen projekt, nedostojna Paulova povjerenja i poštovanja.

Shvatila sam da me Steve i Paul gledaju s iščekivanjem. Pa sam samo počela pričati. „Vidjela sam tu priču na nekom blogu...”, rekla sam pokušavajući stvoriti ideje ni iz čega.

„To zbilja nije dovoljno dobro”, prekinuo me Steve. „Trebaš donositi bolje stvari. Dobro? Molim te, nemoj više dolaziti ovako, bez ičega.” Paul je kimnuo, zažarena lica. Bio je to prvi put da mi se novinarstvo nije sviđalo, još otkako sam u srednjoj školi počela raditi u školskim novinama. Smetena zbog svoje nesposobnosti, otišla sam sa sastanka i vratila se za stol.

„Jesi dobro?” upitala me Angela ne dižući pogled sa svog računala na kojem je pisala elektroničku poruku predstavniku za tisak Ministarstva obrazovanja, koje je bilo jedno od njezinih mnogih područja izvještavanja.

„Ma da, ono, ja samo loše radim svoj posao. Ništa strašno”, neveselo sam se našalila. 
Nasmijala se pokazavši nekoliko dražesno iskrivljenih sjekutića. „Joj, daj, Susannah. Što je bilo? Nemoj to ozbiljno shvaćati. Ti si profi.”

„Hvala, Ang,” rekla sam i otpila gutljaj mlake kave. „Jednostavno mi ne ide u zadnje vrijeme.”
Te večeri pješačila sam u smjeru zapada od zgrade News Corp. na Šestoj aveniji, kroz krkljanac od turista na Times Squareu, prema svom stanu u četvrti Hell’s Kitchen. Kao da sam namjerno živjela poput klišeja njujorškog pisca; zavukla sam se u tijesan jednosobni stan u kojem sam spavala na kauču. Stan je bio strašno miran, uzimajući u obzir gdje se nalazio. Gledao je na dvorište nekolicine zgrada sa stanovima za najam i često sam se budila ne zbog policijskih sirena i tutnjave kamiona za smeće nego zbog nekog čudaka koji je svirao harmoniku na balkonu.

Kako sam i dalje bila opsjednuta svojim ugrizima, unatoč tomu što me čovjek iz službe za dezinsekciju uvjeravao da nemam nikakva razloga za brigu, pripremala sam se za zaprašivanje stana i provela tu noć bacajući stvari u kojima bi se mogle kriti stjenice. U tom neredu bilo je mojih omiljenih isječaka iz Posta, na stotine članaka koji su me podsjećali na to koliko je bizaran moj posao: žrtve i sumnjivci, opasne četvrti, zatvori i bolnice, smjene od po dvanaest sati koje sam provela drhtureći u automobilima i čekajući da fotografiram – „uslikam” – slavne ličnosti. Pa zašto mi je to onda odjednom tako loše išlo?

Neke su se uspomene isticale, primjerice moj najvažniji članak u dotadašnjoj karijeri, kada sam u St. Louisu u Missouriju intervjuirala Michaela Devlina, otmičara djece, notornog u cijeloj državi jer je jednu svoju žrtvu, dječaka, držao zatočenog gotovo pet godina. Bila sam na zadnjoj godini Sveučilišta Washington u St. Louisu i, premda su međunarodni mediji bili jako zagrijani za tu priču, upravo sam ja bila jedna od malo novinara koji su pokušali napraviti intervju u zatvoru. Uspjela sam – dvaput. Devlin je sa mnom razgovarao bez zadrške, ali onda su njegovi odvjetnici poludjeli, pokrenuli kampanju ocrnjivanja Posta i zatražili sudsku zabranu davanja informacija, dok su lokalni i državni mediji promijenili brzinu i počeli uživo na televiziji raspravljati o mojim metodama te propitivati etiku zatvorskih intervjua i tabloida općenito. Paul je u tom razdoblju otrpio nekoliko mojih telefonskih poziva punih suza, što nas je zbližilo, i na koncu su i novine i moji urednici stajali uz mene. To me iskustvo uzdrmalo, ali samo mi je otvorilo apetit za još, pa sam od tada nadalje bila stalni „zatvoraš”, dok je Devlin na kraju osuđen na tri uzastopne kazne doživotnog zatvora. 

Nadalje, bio je tu članak o implantatima za stražnjicu, „Rear and Present Danger” („Stražnja i prisutna opasnost”), čiji me naslov još uvijek nasmijava.(2) Za taj članak morala sam se prerušiti u striptizetu koja traži jeftino i brzo povećanje stražnjice od žene koja to ilegalno obavlja u jednoj hotelskoj sobi u Midtownu(3). Kad sam ušla u sobu, otkrila sam da ta kirurginja na crno čuva silikon u bocama mineralne vode Poland Spring i jede pileća krilca dok pozdravlja svoje „pacijente”. Mast joj je curila niz bradu kad je izustila: „Gle, ako to želiš, ja ti moram vidjeti dupe.” Lecnula sam se, ali zatim sam, za dobrobit članka, spustila hlače. Nekoliko minuta kasnije, cijele vječnosti ako izlažete golu stražnjicu, konačno je obavila procjenu. „Aha, jasno”, rekla je. „Da, da. To će biti po tisuću za svaku stranu.” Dvaput više nego što je naplatila ženi koja se obratila Postu. Pokušala sam se ne osjećati uvrijeđeno.

Novinarstvo me fasciniralo; oduvijek sam voljela živjeti u stvarnosti nevjerojatnijoj od izmišljenih priča, ali nisam ni slutila da će mi život uskoro postati još puno bizarniji.
Taj sam isječak, zajedno s ostalima, bacila u crnu vreću za smeće – gdje im je i mjesto, sprdala sam se, iako su mi ti ludi članci strahovito mnogo značili. Mada mi se u tom trenutku činilo da trebam to učiniti, to bešćutno bacanje godina rada nije nimalo sličilo na mene. Ja sam bila nostalgični hrčak, čuvala sam pjesme koje sam napisala u četvrtom osnovne i dvadesetak dnevnika iz viših razreda osnovne škole.

Nakon višesatnog micanja svega kako bih bila sigurna da sam u zoni bez stjenica, nisam se osjećala ništa bolje. Uznemiravala me moja novootkrivena nesposobnost da radim svoj posao. Zašto sam odjednom bila tako loša u nečemu što mi je prije išlo tako prirodno? Dok sam tako sjedila, osjetila sam užasan bol duboko u želudcu – onakav nedefinirani užas koji dođe uz slomljeno srce ili nečiju smrt. Kada sam se osovila na noge, oštar bol probio mi je glavu, poput bijelo usijana bljeska migrene, iako još nikada nisam imala migrenu. Teturajući do kupaonice, osjećala sam se kao da hodam kroz sirup; noge i tijelo jednostavno nisu htjeli reagirati. Sigurno ću dobiti gripu, pomislila sam.


ʅ ʅ ʅ ʅ


To međutim nije bila gripa, isto kao što nije bilo nikakvih stjenica. Radilo se, doduše, o nekakvom patogenom organizmu koji mi je preplavio tijelo, malenoj klici koja je sve to pokrenula. Možda sam je dobila od poslovnog čovjeka koji je kihnuo na mene u podzemnoj nekoliko dana ranije, izbacivši pritom milijune čestica koje smo svi mi u tom vagonu podzemne udisali u količini od 200 000 čestica po udisaju. Ili se možda nalazila u nečemu što sam pojela, ili u nečemu što je ušlo u mene kroz neku sićušnu ranu na koži – primjerice, kroz jedan od onih zagonetnih ugriza stjenice? Eto, opet sam se upetljala u te misli.

Liječnici zapravo ne znaju kako mi je to počelo. Jasno je da ćete, ako netko kihne na vas, vrlo vjerojatno dobiti virozu. Meni se zbog toga cijeli svemir preokrenuo i gotovo sam završila doživotno
u ludnici. 




(1) Stolni tenis u kojem je cilj ubaciti lopticu u čašu piva na drugom kraju stola.
(2) Fraza glasi real and present danger, stvarna i prisutna opasnost.
(3) Midtown je dio Manhattana u New Yorku.


 ***
S engleskog prevela Andrea Bagović. MOZAK U PLAMENU možete potražiti i u webknjižari. 

Nema komentara:

Objavi komentar