ponedjeljak, 18. kolovoza 2014.

James Dashner, LABIRINT: NEMOGUĆI BIJEG, odlomak

Novi život započeo je stojeći, okružen hladnom tamom i ustajalim prašnjavim zrakom.
Metal je zaškripao po metalu; bočni trzaj uzdrmao je pod ispod njega. Pao je zbog naglog pokreta i otpuzao unatrag na svim četirima, a na čelu su mu unatoč prohladnom zraku zablistale kapi znoja. Leđima je udario u tvrdi metalni zid; klizio je duž njega dok nije dospio u kut sobe. Spustio se na pod, privukao noge sasvim uz tijelo i ponadao se da će mu se oči ubrzo priviknuti na tamu.
Još jedan udarac i soba je sunula uvis poput kakvog starog dizala u oknu rudnika.
Neskladni zvukovi lanaca i kolotura, kao u postrojenju kakve prastare tvornice čelika, odjekivali su prostorijom i odbijali se od zidova uz šuplji limeni cvilež. Mračno dizalo ljuljalo se amo-tamo dok se uspinjalo i dječaka je želudac zapekao od mučnine; smrad spaljene nafte preplavio mu je osjetila pa mu je postalo još gore. Želio je zaplakati, ali suze nisu dolazile; mogao je samo tako sjediti, sam, i čekati. Zovem se Thomas, pomislio je.
To… to je bilo jedino čega se mogao sjetiti o vlastitom životu. Nije mu bilo jasno kako je to moguće. Um mu je radio besprijekorno, pokušavao je procijeniti tu okolinu i tu situaciju. Znanje mu je naviralo u misli, činjenice i slike, sjećanja i pojedinosti o svijetu i o tome kako on funkcionira. Zamislio je snijeg na drveću, trčanje po cesti punoj otpalog lišća, jedenje hamburgera, mjesec kako blijedim sjajem obasjava bujnu livadu, plivanje u jezeru, prometan gradski trg koji vrvi stotinama ljudi koji idu za svojim poslom.
Ipak, nije znao otkud je došao, kako se našao u tom mračnom dizalu ni tko su mu roditelji. Nije znao čak ni vlastito prezime. Glavom su mu prolazile slike raznih ljudi, ali nije ih prepoznavao; umjesto lica imali su sablasne mrlje boje. Nije se mogao domisliti nijedne osobe koju bi poznavao, kao ni sjetiti se barem jednog razgovora.
Soba se nastavila penjati i njihati; Thomas je otupio na neprekidni štropot lanaca koji su ga vukli uvis. Prošlo je puno vremena. Minute su se pretapale u sate premda u to nije mogao biti siguran jer je svaka sekunda izgledala poput vječnosti. Ne. On je bio pametniji. Oslanjajući se na instinkt, znao je da se uspinje već približno pola sata.
Prilično se začudio primijetivši da se njegov strah raspršio poput roja mušica pod naletom vjetra i ustupio mjesto jakoj znatiželji. Želio je doznati gdje se nalazi i što se događa.
Soba koja se uspinjala zaustavila se, prvo uz struganje, a zatim uz zveket; Thomas je zbog nagle promjene izletio iz skvrčenog položaja i strovalio se na tvrdi pod. Dok je hitro ustajao, osjećao je da se soba ljulja sve manje te se naposljetkuumirila. Zavladala je potpuna tišina.
Prošla je jedna minuta. Dvije. Osvrtao se na sve strane, ali vidio je samo tamu; ponovno je počeo pipati zidove tragajući za izlazom, no nije bilo ničega osim hladnog metala. Zastenjao je u nemoćnom bijesu; jeka mu se vratila glasnije, kao sablasni hropot smrti. Potom je jenjala i tišina se vratila. Vrisnuo je, viknuo upomoć, navalio mlatiti šakama po zidovima.
Ništa.
Thomas se opet povukao u kut, prekrižio ruke i zadrhtao, a strah mu se vratio. Osjetio je neugodno nabijanje u prsima, kao da mu srce želi pobjeći, uteći iz tijela.
Neka mi... netko... pomogne! kriknuo je; svaka riječ bolno mu je grebla grlo.
Nad njim zagrmio je glasan zveket, a on je prestrašeno udahnuo, pogledavši uvis. Na stropu prostorije pojavila se ravna linija svjetlosti i Thomas ju je gledao kako se širi. Sudeći prema dubokom struganju, netko je silom otvarao dvostruka klizna vrata. Nakon toliko vremena u tami, oči su ga zaboljele od svjetla; skrenuo je pogled i prekrio si lice rukama.
Iznad sebe začuo je zvukove – glasove – i strah mu je pritisnuo prsa.
„Gle klipa.”
„Koliko mu je godina?”
„Izgleda kao klonk u majici.”
„Ti si šebeni klonk.”
„Čovječe, dolje smrdi po nogama!”
„Nadam se da si uživao u jednosmjernom putovanju, Zeleni.”
„Nema povratne karte, buraz.”
Thomasa je smlavio val zbunjenosti pun mjehurića panike. Glasovi su bili čudni, obojeni jekom; neke riječi bile su mu potpuno strane – druge su pak bile poznate. Snagom volje natjerao je oči da se prilagode kad je zaškiljio prema svjetlu i onima koji su govorili. Isprva je uspio vidjeti samo sjene kako se miču, ali ubrzo su se pretvorile u oblike tijela – ljude koji se naginju nad rupu u stropu i gledaju dolje, upirući u njega prstima.
A tada su se lica razbistrila, kao da je leća kamere izoštrila fokus. Bili su to dječaci, svi redom – neki mlađi, neki stariji. Thomas nije znao što je očekivao, ali ta su ga lica zbunila. Bili su to samo tinejdžeri. Djeca. Njegov strah dijelom se rastopio, ali nedovoljno da bi mu se srce umirilo i prestalo udarati.
Netko je odozgo spustio uže čiji je kraj bio zavezan u veliku omču. Nakon prvotnog oklijevanja, Thomas je kroz nju provukao desno stopalo i držao se za uže dok su ga dizali prema nebu. Ruke su se ispružile prema dolje, puno ruku; hvatale su ga za odjeću, vukle ga gore. Svijet kao da se vrtio – uskomešana izmaglica od lica, boja i svjetlosti. Oluja osjećaja, zavrnula mu je i nategnula želudac; došlo mu je da vrišti, plače, povrati. Zbor glasova bio je utihnuo, ali netko je progovorio kad su ga povukli preko oštrog ruba tamne kutije. Thomas je znao da nikada neće zaboraviti te riječi.
“Drago mi je, klipe”, rekao je jedan dječak. “Dobrodošao na Poljanu.”

1 komentar: