petak, 8. kolovoza 2014.

Jo Walton, MEĐU STRANCIMA, odlomak



1. svibnja 1975.
Tvornica furnacita u Abercwmboiju ubila je sve drveće u krugu tri kilometra. Mjerile smo pedometrom. Doimala se poput nečeg iz ponora pakla, crna, zastrašujuća i s plamenim dimnjacima. Odražavala se u tamnoj lokvi koja je ubila svaku pticu ili životinju koja je iz nje pila. Smrad je bio neopisiv. Uvijek smo zatvarali prozore automobila kad smo prolazili i zadržavali dah, ali je djed rekao se dah ne smije tako dugo zadržavati i imao je u pravo. U tom je smradu bilo je sumpora, a svi znaju da je to paklena kemikalija, i drugih, još gorih tvari, užarenih bezimenih metala i pokvarenih jaja.
Moja sestra i ja smo to mjesto zvale Mordor i nikad prije nismo onamo išle same. Bilo nam je deset godina. Bez obzira na to što smo već bile velike, čim smo sišle s autobusa i bacile pogled, primile smo se za ruke.
Bio je sumrak. Dok smo se približavale, tvornica se doimala crnjom i užasnijom nego ikad. Šest dimnjaka je gorjelo, četiri ih je izbacivalo otrovan dim.
"To je sigurno Neprijateljska naprava ", promrmljala sam.
Mor se nije htjela igrati. "Stvarno misliš da će ovo uspjeti?"
"Vile su sigurne u to", rekla sam što sam mogla uvjerljivije.
"Znam, ali katkad se pitam koliko one razumiju stvaran svijet."
"Njihov je svijet stvaran", pobunila sam se. "Samo drukčije stvaran. Gledan iz drugog kuta."
"Da." Promatrala je tvornicu koja je postajala sve veća i strašnija kako smo prilazile. "Ali ne znam koliko razumiju svakidašnjicu našeg svijeta. A ovo je definitivno u našem svijetu. Drveće je mrtvo. Nema vila kilometrima uokolo."
"Zato smo došle", rekla sam.
Stigle smo do žičane ograde – tri reda, samo gornji bodljikav. Na znaku je pisalo "ZABRANJEN ULAZ. ČUVAJ SE PSA." Kapija je bila daleko na drugoj strani, izvan vidokruga.
"Zar ima pasa?" pitala je Mor. Bojala ih se i psi su to znali. Potpuno pitomi psi koji su se sa mnom igrali pred njom bi se nakostriješili. Majka je rekla da je to jedino po čemu će nas razlikovati. Imala je pravo, ali je istodobno, tipično za nju, bila užasno zlonamjerna. Tako nas razlikovati pomalo je suludo i vrlo nepraktično.
"Ne", rekla sam.
"Kako znaš?"
"Ako se vratimo nakon ovakvog truda i prevaljenog puta, sve će propasti. Osim toga, ovo je misija, a ne možeš odustati od misije zato što se bojiš pasa. Ne znam što bi vile rekle na to. Pomisli što sve podnesu avanturisti s misijom." Znala sam da mi to neće proći. Škiljila sam naprijed u sve mračniji suton. Pojačala je stisak svoje ruke u mojoj.
"Osim toga, psi su životinje. Čak bi i trenirani psi čuvari pili ovu vodu, a onda umrli. Da je ovdje stvarno bilo pasa, našle bismo barem nekoliko psećih tijela pokraj lokve, a ne vidim nijedno. Blefiraju."
Podvukle smo se pod žicu pridržavajući je jedna drugoj. Mirna je bara bila poput starog, nepoliranog kositra, odražavala je plamenove dimnjaka kao nejednake, valovite trake. Ispod njih je sjalo svjetlo uz koje je radila večernja smjena.
Nije bilo vegetacije, čak ni mrtvog drveća. Pepeo nam je škripao pod nogama, a šljaka i drozga prijetili su da će nam se izmaknuti pod stopalima. Činilo se da osim nas nema nikog i ničeg živog. Zvjezdasto poredani prozori na nasuprotnom brdu činili su nam se smiješno nedosežnima. Jedna je naša prijateljica iz škole živjela ondje, a kad smo kod nje bile na zabavi, osjetile smo smrad, čak i unutar kuće. Otac joj je radio u tvornici. Pitala sam se radi li sad baš ovu smjenu.
Na rubu lokve smo stale. Bila je potpuno nepomična, bez i najmanjeg pokreta na vodi. Kopala sam po džepu tražeći magični cvijet. "Imaš li ti svoj?"
"Malo je zgnječen", rekla je izvukavši ga. Pogledala sam cvjetove. I moj je bio malo nagnječen. Nikad se prije nismo osjećale djetinjastije i gluplje nego sad dok smo stajale u središtu pustoši pokraj te mrtve bare držeći nekoliko zgnječenih cvjetova bedrinca za koje su nam vile rekle da će ubiti tvornicu.
Nisam se mogla sjetiti ničeg pametnijeg: "Dobro, un, dai, tri!" rekla sam i na tri smo cvjetove bacile u olovnu lokvu, gdje su nestali a da se voda nije ni namreškala. Baš ništa se nije dogodilo. Tad je negdje iz daljine zalajao pas, Mor se okrenula i potrčala, a ja sam pojurila za njom.
"Ništa se nije dogodilo", rekla je kad smo izašle na cestu prešavši put natrag za manje od četvrtine vremena nego prije.
"Što si očekivala?" pitala sam.
"Da se tvornica sruši i postane sveti hram", rekla je kao da govori o suhoparnim činjenicama. "Eto, to ili huorne."
Ja se huorna nisam sjetila i zbog toga mi je bilo strašno žao. "Mislila sam da će se cvjetovi rastopiti, valovi se proširiti, da će se onda tvornica raspasti u ruševinu, da će nam pred očima odjednom izđikati drveće i bršljan, da će lokva postati bistra voda, ptica će doletjeti da iz nje pije, a onda će doći vile, zahvaliti nam i ovo mjesto proglasiti svojom palačom."
"Ali nije se baš ništa dogodilo", rekla je i uzdahnula. "Sutra ćemo im reći da nije uspjelo. Hajde, idemo li pješice kući ili čekamo autobus?"
Ali uspjelo je. Sutradan je glavna vijest u glasniku Aberdare Leader bila: "Tvornica furnacita se zatvara. Otpušteno tisuću radnika."
Ovo sam najprije napisala jer je kratko, jasno i razumljivo, dok ostalo nije tako jednostavno.
Shvatite to kao zapis sjećanja. Shvatite to kao jednu od uspomena za koju se poslije, na sveopći užas, ispostavi da je lažna jer je pisac lagao i pokazalo se da se boje, spol, klasa i vjera razlikuju od onoga što je pisac sve čitatelje naveo da misle. Moj problem je obrnut. Stalno se trudim pisati što normalnije. Književnost pomaže. Književnost omogućava izbor i pojednostavljenje. Ovo nije ni zgodna ni laka priča. Ali ovo je priča o vilama, pa je slobodno tako shvatite. Ionako u nju nećete povjerovati.
Mori Phelps 1979.
Vrlo privatno.
Ovo NIJE rječnik!
Et haec, olim, meminisse iuvabit!
Vergilije, Eneida.

Nema komentara:

Objavi komentar