Viktor Žmegač, EUROPA x 10, odlomak

 

Francuski vojvoda de Sully, koji je danas poznat samo povjesničarima, objavio je 1638. godine svoje memoare, knjigu koja je na posredan način ostala aktualna do danas. Ona naime sadrži zamisao što ju je autor naslovio Grand Dessein (Veliki nacrt), imajući na umu plan o ujedinjenju Europe. Lako je shvatiti zašto je Sully svoju viziju već tada smatrao važnom. Takozvani Tridesetogodišnji rat, koji je opustošio srednju Europu, pružio je dovoljno razloga za razmišljanje o političkom uređenju kontinenta na novim osnovama. S obzirom da su vjerski sukobi, ili ratovi prividno iskazivani kao vjerski, bili stalna opasnost, vojvoda je pošao od uvjerenja  da će prihvaćanje opće tolerancije prema svim religijama zajamčiti pouzdanije temelje za skladnije odnose među državama. U pogledu vjerske snošljivosti Sully je bio sljedbenik kralja Henrika IV.

Veliki nacrt bio je u doba bezobzirne dinastijske politike stjecanja i širenja vlasti svjedočanstvo utopijskog razmišljanja. No ako je bilo utopijsko, ne znači da je bilo nerazumno. Načelu vjerske tolerancije odgovarala je strategija podjele moći. Nijedna od europskih zemalja, romanskih, germanskih, slavenskih, ne bi smjela biti tako snažna da ugrozi svoje susjede. Vojvoda je prije svega pomišljao na golemo carstvo dinastije Habsburg, koje je smatrao izvorom trajnih sukoba, već zbog nacionalnih pitanja  unutar velike političke konstrukcije.

Sullyev geometrijski duh očituje se u načelu ravnoteže: idealno bi stanje bilo postignuto kad bi mirovni ugovori i pouzdani sporazumi nastajali prema principu bar donekle određene ravnopravnosti političke i gospodarske snage. Ne iznenađuje što je autor imao na umu zajednicu nacionalno utemeljenih država, čime je na druge zemlje primijenio stanje u kojemu se uvelike nalazila Francuska, koju je obilježavala želja za što snažnijom centralistički uređenom državom. Pedesetak godina poslije objave manifesta piščeva je domovina dostigla jedan od vrhunaca ideje o usredotočenom kraljevstvu za vladavine Luja XIV.

Kao što to odgovara naravi političkog maštanja, Nacrt se ne osvrće na pojedinosti u stjecanju ravnopravnosti onih petnaestak država što ih tekst predviđa. Vojvoda je bio svjestan jedva savladivih teškoća što ih izazivaju strukture moći u velikom dijelu europskih zemalja, dinastijski ulančanih i povezanih prema praksi raznih tradicijskih vladarskih prava. Uočljivo je da je Sully želio baštinjenu složenost i nepreglednost, usto često uzburkanu ratovima i promjenama granica i utjecajnih sfera, zamijeniti razumskim ustrojem – što je bila primjerena namjera u razdoblju racionalističke filozofije, reprezentativno zastupljenoj u Francuskoj Descartesovom misaonošću.

Načelu razumskog pristupa politici sukladan je i vojvodin prijedlog da se ustroji zajedničko tijelo, danas bismo rekli "Europski savjet", skup od četrdeset političara, filozofa, znanstvenika, "najuglednijih europskih ličnosti". S kakvim bi uspjehom to tijelo, da je ostvareno u ono doba, rješavalo sporove i tenzije, nemoguće je reći. Ali se zato može ustvrditi da je Sullyeva ideja u načelu naprednija nego parlamentarno uređenje današnje Unije. Politički racionalist očito se više pouzdavao u um intelektualca nego u – često lažnu – auru vladara i njegovih savjetnika, da je Grand Dessein napisan koje stoljeće kasnije, dakle već u razdoblju prvih parlamenata, velika bi bila vjerojatnost da autor ne bi promijenio svoje mišljenje o prednostima što ih pružaju razum, snošljivost i stručno argumentirane prosude nad praksom stranačkog natezanja.

Dok je Veliki nacrt, još tristo i pedeset godina daleko od zbilje, sadržavao mnogo više utopije nego podudarnosti sa stvarnim  prilikama, mnogo su bliže realnosti bile misli o gospodarskim odnosima. Sully je kao jedno od uporišta nove zajednice proglasio načelo slobodne, ničim ne ograničavane i otežane razmjene dobara. Taj je zahtjev bio uperen protiv gospodarske strategije takozvanoga protekcionizma, to jest zaštite vlastite proizvodnje pomoću povišenja uvoznih carina. Sullyeva zamisao isključuje dakako i načelo autarkije, potpune ekonomske neovisnosti pojedinih zemalja. Američki povjesničar Paul Michael Lützeler vidi u francuskim teorijama sedamnaestog i osamnaestog stoljeća prve korake prema gospodarskim savezima između Francuske i Njemačke, Schumana i Adenauera, u godinama poslije Drugoga svjetskog rata (u svojoj na njemačkom jeziku napisanoj knjizi Književnici i Europa, 1992., koja sadrži mnoštvo podataka o pobornicima i protivnicima sveeuropskog projekta). U knjizi, međutim, nema osvrta na opsežnu raspravu Zatvorena trgovinska država, što ju je 1800. godine objavio njemački filozof Johann Gottlieb Fichte. U toj se studiji on zalaže za društveno uređenje koje je posve u suprotnosti s projektom europskog saveza država. Štoviše, gospodarsku stabilnost po njegovu sudu jamči upravo politika ekonomske samostalnosti i neovisnosti, jer autarkija potiče i osnažuje unutardržavne proizvodne potencijale te onemogućuje taktiku međudržavnih ucjena ekonomskim zakonima.

Zanimljivo je da su i u idućim stoljećima izrazito programatski poticaji dolazili iz Francuske – što je paradoks ako se ima na umu da je upravo ta država od doba Luja XIV. slovila kao utjelovljenje težnje za potpunim političkim centralizmom, ujedno sklonim teritorijalnom osvajanju i jezičnom monopolizmu. Jedno je od mogućih tumačenja te pojave upućeno na nagađanja jer pisana potvrda ne postoji. Jedino se iz okolnosti da se u francuskoj proeuropskoj publicistici pretežno pretpostavlja da se granica s Njemačkom (koju su liberalni mislioci inače smatrali drugim stupom ujedinjene Europe) proteže uz Rajnu, iako se znalo da bi tako mnogi krajevi naseljeni gotovo isključivo Nijemcima, dospjeli pod francusku vlast – kao što je njemački grad Straßburg, što ga je potkraj sedamnaestog stoljeća okupirala i zatim anektirala Francuska, postao Strasbourg.

U Njemačkoj, izuzme li se pomalo ekscentričan Novalisov esej o Europi, dugo nije bilo spisa koji bi po otvorenosti u izlaganju europske misli bili usporedivi s francuskim radovima. Jedini njemački prilog iz osamnaestog stoljeća koji bi se ipak mogao podvesti pod pojam europske vizije ima posebnu težinu jer potječe iz pera Immanuela Kanta. Riječ je o njegovu velikome programatskom eseju O vječnom miru, objavljenom 1795. godine, u doba zbivanja poslije završetka Francuske revolucije i prvih pokazatelja Napoleonova osvajačkog uspona. Königsberški mislilac, koji je tada već bio publicirao svoja glavna filozofska djela, bio je potkraj života zaokupljen politikom pa je javnosti uputio rezultat razmišljanja o međudržavnim odnosima koji bi uklonili opasnost zaraćivanja. Esej ne sadrži misao ujedinjenja ili saveza, ali polazi od, također idealističkih, pretpostavki o budućnosti u kojoj će se neovisne države povoditi za nač   elima racionalne naravi.

Jedno od Kantovih misaonih uporišta ideja je općeg republikanizma, dakle uređenja koje bi se provelo u svim državama. Republikanizam u njegovu tekstu ne odgovara današnjoj najraširenijoj predodžbi o republici, nego ističe parlamentaran ustroj, pa stoga i višeglasje mišljenja, u okviru ustavne monarhije. Monarhiju, međutim, Kant ne spominje kao uvjet. Humanitarni racionalizam ili racionalna humanost očituje se u razmatranjima o smislu rata, koji ima moralno opravdanje samo u službi obrane. Nehumana strana rata ne iskazuje se samo u ljudskim žrtvama nego i u uništavanju materijalnih dobara, koja bi se mogla upotrijebiti u plemenite i razumne svrhe. Ukratko, "istinska politika stoga ne može učiniti ni koraka a da nije prizvala u pomoć moralne principe. Iako je politika sama po sebi vrlo zahtjevna vještina, sjedinjenje politike i morala ne zahtijeva velik trud. Ako te dvije kategorije dospiju u sukob, pravedno je da se rješenje nađe u duhu morala." Kant ovdje dodaje misao koja je također ostala aktualna. Radi se o dvosjeklosti i unutarnjim proturječjima političke problematike. Vladar, ako je prosvijećen, može zajednicu unaprijediti. Ali što ako u nasljednoj monarhiji novi vladar nije dorastao svojim zadaćama? Opasnosti se isto tako kriju u odlukama koje se temelje na praksi parlamentarnih većina. Tko nam jamči da je većina, možda demagoška, razumnija od manjine. (Tko se, ako čita Kanta, ne bi sjetio različitih plebiscita i anketa u političkom životu današnje Europe.)

Načelo referenduma predviđa i Kant, no samo ako je riječ o integritetu i opstanku državne zajednice, prije svega o ratu. Odluka o ratu ili miru mora biti u rukama što većega broja građana. Mjerilo je moralna odgovornost i svijest zajednice. I druga dva autorova zaključka  i  danas još na nekim drugim kontinentima vape za provedbom. Trajan mir, piše Kant, može se zamisliti samo bez dominacije ili čak nasilja jače države nad slabijom, većim narodom nad manjim. Kao i Johann Gottfried Herder, dvadesetak godina ranije, Kant kao primjer nasilja navodi kolonijalna osvajanja, čije su posljedice nespojive s ljudskim dostojanstvom. Razum bi mogao pobijediti, pretpostavlja autor, kad bi se osnovalo međunarodno savjetodavno tijelo koje bi imalo moralni autoritet potreban za mirno rješavanje sporova. Ta je zamisao najbliža stvarnosti naše epohe, jer polazi od kategorije neovisnih država, koja međutim ne isključuje zajedničke upravne institucije. 

***