utorak, 7. listopada 2014.

Maja Milčec: Odakle da počnem - odlomak



Maja Milčec: Odakle da počnem
odlomak

Zamišljam vršnjakinje kako sada uz božićne sladunjave pjesme u krugu svojih slatkih familija uživaju u toplini svojih slatkih domova, u svojim slatkim delicijama i purici sa svojom slatkom, rumenom djecom i slatkim uspješnim muževima. Kako im klinci ispod blještavo šareno okićenih jelki postavljaju jaslice i donose mahovinu iz šume. Gdje sam ja u svemu tome? Ubod zavisti me snažno zaboli. A koga da ja ljubim? Nemam dječicu kojoj bih pod borek stavljala darove, nemam muža, nemam svekrvu, nemam šogoricu ni šogora, nikoga. Sama sam. Ko prst. Samo Micika i ja smo tu. Bože, nisam ni svjesna mačke.
Dođi, mic, mic... Mora jesti. Veselo me i znatiželjno gleda kao da mi baš i ne vjerujeje. Vodi me mjaukajući do frižidera i fekta. Nema više konzervi, a sutra je... ok, radi kiosk pa ću joj kupiti nešto. Nek jede pršut. Na Micika! Mic, mic, dođi. Dođi. Zagrlim mačku i puknem od plača. Bože. Kakav Božić. Mali Božić Barbare Meštek i mačke Micike.
Dobro, pa di sam ja bila dok su se sve te cure udavale, rađale, kupovale automobile, dizale kredite, uređivale domove, svađale se s muževima, napredovale na poslu ili doma radile pekmez? Tulumarila sam i ganjala vjetar. Eto gdje sam bila svih tih godina. Živjela kao da mi je svaki dan posljednji i radila. U tisuću i jednoj redakciji. Imala sam dosta veza i vezica, frajera i avantura, ozbiljnih i neozbiljnih - ne previše, ne premalo, taman za jednu sočnu autobiografiju stare cure koja se sprema u penziju.
Je li mi žao? Ne znam. I je i nije. Ne znam. Micika, prijateljice moja, što ti kažeš? Fini pršut, aaa? Jebemti život. Jebemti ovaj prokleti život.
Dok ga ja proklinjem, moji veseli susjedi ga bučno slave i pjevaju Djetešce nam se rodilo...
A s kim da ja pjevam?!
Micika, mic, ajmo nas dvije pjevati....
S kim da ja SVIRAM? Imam bas, a nisam ga taknula sigurno 15 godina.
U ormaru je.
Ujakov crveni Rickenbacker.
BAS.
20.00. Sjedim s Micikom na podu u potpunom mraku jedine i prostrane dnevne sobe. Bosa sam i ne pada mi na pamet navući tople sokne jer zapravo i ne osjećam zimu. Ništa osim grozne boli  ne osjećam. Slušam svoje promuklo disanje, a Micika prede. Vani u parku i na ulici fijuču petarde, djeca ciču od veselja, bebe plaču, ljudi razgovaraju. Svi nešto rade, nekamo idu, s nekim su, slave, razgovaraju, seksaju se, tko zna, dogovaraju, prepiru ili možda maze. I svi pjevaju What a Wonderfull World. Mrak u sobi, mrak u mojoj glavi. Boli. Micika mi se umiljava. Osjeti životinja kad je čovjek u bedu. Zaronim licem u njeno krzno i sklupčam se.
21.00.
22.00. sms... Šutnem mobitel. Ma ko te jebe...
22.30
00.00 Bas...Bas?...DA, BAS!

Nema komentara:

Objavi komentar