Maja Milčec: Za ljubav treba odrasti

 Maja Milčec: Za ljubav treba odrasti

Zagrebački sleng i vječni refreni uklopljeni u eksplozivnu ljubavnu priču koja počinje na hitnoj psihijatriji i sretno završava u Zapruđu – to je fabula romana Maje Milčec “Odakle da počnem”, koji je Alojz Majetić oproglasio prozom u trapericama. Dok je Zvonimir Milčec pisao o Maksimiru i Gradecu, njegova kći Maja inspiraciju pronalazi u Novom Zagrebu, ali po slengu, stilu i ironijskom odmaku nastavlja baviti se zagrebačkom mladeži onako kako je to činio Majetić u “Čangi”, Majdak u “Kužiš stari moj” i Glumac u “Zagrepčanki”. Majini su likovi talenti s društvenog dna koji ne razumiju ovaj svijet, ali pokušavaju razumjeti jedni druge, ljubavnici koji se nakon uzaludnog bjega od intimnosti odlučuju potpisom obvezati na zajedništvo. Majina junakinja se nakon poraza ne miri se sa životom na sedativima, već kreće u „avanturu osobne promjene“, rekla bi Ljubica Uvodić-Vranić.

* Kako ste odlučili radnju romana “Odakle da počnem” smjestiti baš u Zapruđe? Je li Zapruđe za vas primjer urbane četvrti kakava postoji u bilo kojem velikom gradu?

- Zakaj Zapruđe…  dvoumila sam se između Maksimira i Pešćenice, al Zapruđe je pobijedilo. Zapruđe je Zagrebu kao Brooklyn New Yorku. S tim da je o Brooklynu snimljeno dosta filmova i dokumentaraca. Jarmuschov Blue In The Face, Smoke, Coffee/Cigaretes… U njima se pojavljuju poznate face poput Loua Reeda. Mislim da je Zapruđe dalo puno slavnih, osebujnih  i poznatih ljudi, od Rippera i Čumandre…  do Lojzeka Majera.  Mislim da je vrijeme da i Zapruđe dobije svojega Jarmuscha. Da se konačno snimi film o tom zagrebačkom Brooklynu u malom.

* Roman ste navodno započeli pisati na fejsu. Zašto je pisanje na fejsu drukčije od pisanja u wordu? Koliko vas inspirira stalna izloženost publici i komunikacija s njom?

- Počela sam na fejsu sa statusima svaki dan. Nisam tad imala nikakve namjere od tih žbrljotina napravit neki biznis a kamoli umjetničko djelo. Te sam ficleke objavljivala svaki dan, redovito, jer mi je pokojni otac jednom rekao, kad sam imala tzv. “stvaralačku krizu”, odnosno krizu identiteta, buntovničku fazu, svega je tu bilo: “Kae kakva kriza…?! Ke nemreš pisati? Napiši bilo kaj, ali napiši. Pogle Jožu Horvata, njegov je stil – svaki dan jedna kartica.” O je. Itekako je bio u pravu. Disciplina je jako bitna ako se bavite pisanjem. Osam sati dnevno pišite. Okej, pretjerujem, četiri sata, ali ta četiri sata fakat ne mrdajte nikud, ako ne možete napisat ni suvislu rečenicu, a pišete priču, niš, ostanite sjedit za kompom i napišite 10 nesuvislih.

Fejs ne doživljavam kao publiku jer to nije natjecanje za društveni status ili neku nagradu. Za mene je fejs kao kad izađete iz kuće u dvorište, sjednete na stepenice, uberete koju tratinčicu dok vam ptičice pjevaju. Tu ste sigurni. Tu punite svoje baterije. Nemam problema s komunikacijom na fejsu jer znam da se obraćam ljudima koji su već upoznati s mojim egzibicionizmom. Riskiram, priznajem, ali i dobivam. Onaj filing kad vam se usta sama od sebe razvuku, onak “od vuha do vuha” i kad vam je milo oko srca i pjevušite “Wonderful Life”. Sreća. Nema tu publike, ni preseravanja, fejs je dvorišče, drago vam dvorišče. Meni. Za vas ne znam.

* Vaši likovi Barbara i Goran u srednjom su godinama, ali imaju neriješene ljubavne dileme tipične za mlade. Je li potraga za ljubavlju ono zajedničko mladima i „onima koji se tako osjećaju“?

- Moji likovi su stvarni likovi sa stvarnim problemima u stvarnom svijetu i stvarnom životu. Ne gubim više puno vremena u fikciji, dovoljno je da se prisjetim što sam jučer radila, ili čula da netko priča, to je to. Inspiracija, stvarnost.  U fikciju bježim samo kad imam sušne dane, mada rijetko.

Barbara i Goran imaju preko četiri banke i duhovno su nezreli. To dokazuju svojim budalastim ponašanjem – Goran odlazi “tražiti sebe”, Barbara se opija i guta tablete. Obraćam se ljudima koji kuže tu duhovnu dimenziju, a koju mnogi pogrešno nazivaju ljubav. Ok, ljubav nam treba svima. Ali prije svega moramo – odrasti.

Barbara je na kraju odrasla ženska, odrasla duhovno, bolno i kroz trnje, ali zaslužila je aplauz. Za ustrajnost. To je ono o čemu vam Bruno Šimleša govori u svojoj knjizi “Škola života”…. Onaj dio gdje spominje ljubav spram samoga sebe, sebeljublje, zdravo sebeljublje, ne glumljeno.

* U svojoj recenziji Alojz Majetić hvali Vašu „stilsku vrsnoću“ i uspoređuje je s pomakom koji su svojedobno napravili autori koji su pisali „prozu u trapericama“. Kako biste opisali svoj spisateljski stil?

-  Ne znam kako bih opisala svoj stil. Stil, to sam ja. Moj je stil dramatičan, egzibicionistički, ali iskren. Možda bahato zvuči, ali ne mogu i ne želim baviti se nagađanjem o usporedbama. Ja samo pišem. 

* Naslovnicu romana ilustrirao je Davor Šunk, jedan od danas najtraženijih mladih dizajnera. Kako njegova naslovnica komunicira s publikom kojoj se obraća vaš roman?

- Šunkova naslovnica i moj tekst odlično se slažu, kao frendovi. Šunk je moj dragi frend, ali i genijalac u svojoj branši. Volim njegov rad.

* Zapruđanci su s oduševljenjem dočekali „svoj“ roman, a poznati Zapruđanci pojavljuju se i kao likovi u romanu. Kako je Dubravko Ivanuš reagirao kad ste ga zamolili da napiše prolog?

- Dudu sam zamolila da mi nešto napiše. Za nekoliko sati dobila sam mejl u kojem mi šalje svoje stihovlje, uz napomenu da to još nigdje nije objavljeno, napisano posebno za ovu priliku. Što da kažem … Dudo fala ti. Respect, svaka čast, ljudina si!

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar