utorak, 4. studenoga 2014.

Anthony Doerr : SVJETLO KOJE NE VIDIMO



Anthony Doerr
Svjetlo koje ne vidimo
S engleskog prevela Irena Škarica

7. kolovoza 1944.


Leci



Slijevaju se s neba u sumrak. Lete preko bedemâ, prevrću se iznad krovova, lepršaju u tjesnacima između kuća. Kovitlaju se po ulicama i zabljesnu, bijeli naspram kaldrme. Hitna obavijest građanima ovoga grada, najavljuju. Smjesta se uputite prema unutrašnjosti.
Plima se diže. Mjesec je malen, žut, u prvoj četvrti. Na istoku, na krovovima hotela uz obalu mora te iz vrtova iza njih, šest američkih topničkih postrojbi puni otvore cijevi minobacača zapaljivim streljivom.

Bombarderi



U ponoć prelijeću La Manche. Dvanaest ih je, a imena su dobili po pjesmama: Stardust, Stormy Weather, In the Mood i Pistol-Packin’ Mama. Daleko ispod njih promiče pučina prošarana bezbrojnim šiljastim bijelim krestama valića. Još malo pa će piloti razaznati mjesečinom osvijetljene skupine otoka nanizanih duž obzora.
Francuska.
Čuje se pucketanje interfona. Namjerno, gotovo lijeno, bombarderi smanjuju visinu. Iznad obrambenih položaja duž obale izdižu se tračci crvenoga svjetla. Pojavljuju se tamni oštećeni brodovi, potopljeni ili uništeni, jednome je pramac razbijen, drugi plamsa dok izgara. Na najisturenijem otoku uspaničene ovce trče cik-cak između stijenja.
U svakome bombarderu je strojničar koji se naviruje kroz ciljnik i broji do dvadeset. Četiri, pet, šest, sedam. Njima, strojničarima, taj sve bliži utvrđeni grad na granitnome rtu izgleda poput pokvarena zuba, nečega crnog i opasnog, zadnji gnojni čir koji valja probušiti.

Djevojka



U jednom kutu grada, u visokoj uskoj kući u Ulici Vauborel broj 4, na šestom, zadnjem katu, slijepa šesnaestogodišnjakinja imenom Marie-Laure LeBlanc kleči pred niskim stolićem čiju površinu potpuno prekriva maketa. Riječ je o minijaturi grada u kojemu ona kleči i koja sadrži makete stotina kuća, trgovina i hotela unutar gradskih zidina. Tu je i katedrala sa zvonikom s otvorima, pozamašni stari Château de Saint-Malo te nizovi i nizovi zgrada uz obalu načičkani dimnjacima. Uski drveni mol što se u luku pruža od plaže du Môle; riblja tržnica pod prozračnim, mrežastim svodom; sićušne klupice, ne veće od koštice jabuke, poput točkica na malenim gradskim trgovima.
Marie-Laure vršcima prstiju prelazi duž bedema okrunjenih centimetar širokim grudobranima što omeđuju cijelu maketu u obliku nepravilne zvijezde. Pronalazi otvor na vrhu zidina na mjestu gdje su četiri uznosita topa uperena prema moru. – Bastion de la Hollande – šapuće ona, silazeći prstima niz malo stubište. – Ulica des Cordiers. Ulica Jacquesa Cartiera.
U kutu sobe nalaze se dva pocinčana vjedra do vrha napunjena vodom. Napuni ih, naučio ju je prastric, kad god uzmogneš. I kadu na trećem katu. Nikad ne znaš kad će opet nestati vode.
Prstima šeta natrag do zvonika katedrale. Pa na jug do Dinanskih vrata. Cijelu večer korača prstima po maketi čekajući svog prastrica Etiennea, u čijoj kući se nalazi, koji je izašao prethodne noći dok je spavala i još se nije vratio. A sad je opet noć, kazaljke su još jednom opisale krug oko sata, cijela četvrt je mirna, a ona ne može zaspati.
U stanju je čuti bombardere i kad su pet kilometara daleko. Sve glasnije zujanje. Šum unutar školjke.
Kad otvori prozor spavaće sobe, buka aviona se pojača. Izuzev toga, noć je strahovito tiha: ne čuju se ni motori vozila, ni glasovi, ni štropot. Ne čuju se sirene. Ne čuju se koraci po kaldrmi. Ne čuju se čak ni galebovi. Samo plima što, blok zgrada dalje i šest katova niže, zapljuskuje podnožje gradskih zidina.
I još nešto.
Neki tihi klepet, veoma blizu. Polagano otvara lijevi prozorski kapak i prstima prelazi uzgor po rebrenicama desnoga. Ondje se zaglavio list papira.
Primiče ga nosu. Miriše na svježu tintu. Možda benzin. Papir je suh; nije dugo vani na zraku.
Marie-Laure oklijeva stojeći uz prozor u čarapama, spavaća soba joj je iza leđa, navrh ormara poredane su školjke, duž rubnih letvica obluci. Štap joj je u kutu, a debeli roman pisan Brailleovim pismom čeka je položen naslovnicom prema dolje na krevetu. Brujanje zrakoplova se pojačava.

Mladić



Pet ulica sjevernije, bjelokosog osamnaestogodišnjeg njemačkog vojaka Wernera Pfenniga budi tiho isprekidano brujanje. Tek malo glasnije od predenja. Muhe koje lupkaju o udaljeno prozorsko okno.
Gdje se on to nalazi? Slatkasti miris topovskoga ulja što podsjeća na kemikalije; sirovo drvo netom napravljenih sanduka za streljivo; naftalinski miris starih prekrivača – u hotelu je. Naravno. L’hôtel des Abeilles, Hotel Pčelâ.
Još je noć. Još je rano.
Iz smjera mora čuje se zviždanje i tutnjava; protuzračno topništvo puca uvis.
Hodnikom žuri skupnik protuzračne obrane, uputivši se prema stubištu. – Siđi u podrum – dovikuje mu preko ramena, a Werner pali svoju ručnu svjetiljku, smota deku u svoju platnenu vreću i zaputi se niz hodnik.
Ne tako davno Hotel Pčelâ bio je živahno mjesto, s jarkoplavim prozorskim kapcima na pročelju i kamenicama na ledu u kavani i konobarima Bretoncima s leptir-mašnama koji lašte čaše iza šanka. Imao je dvadeset i jednu sobu s pogledom na more, a u predvorju kamin velik poput kamiona. Ovdje bi Parižani na vikend-odmoru pili aperitive, a prije njih pokoji poslanik iz republike – ministri i zamjenici ministara, i opati, i admirali – a u stoljećima prije toga vjetrom opaljeni gusari: ubojice, pljačkaši, razbojnici, pomorci.
A još prije toga, prije no što je uopće postao hotelom, prije punih pet stoljeća, bio je dom bogatoga gusara koji se odrekao pljačkanja brodova kako bi proučavao pčele na pašnjacima u okolici Saint-Maloa i črčkao zabilješke u bilježnice te jeo med ravno iz košnica. U grbovima iznad nadvratnika još se naziru bumbari izrezbareni u hrastovini; u bršljan zarasla fontana u dvorištu ima oblik košnice. Werneru su najdraže izblijedjele freske, njih pet, na stropu najraskošnijih soba na katu, na kojima pčele veličine djeteta lebde na plavoj pozadini, veliki lijeni trutovi i radilice prozirnih krila – a na stropu iznad kade šesterokutna oblika izvija se gotovo tri metra dugačka matica, s više očiju i trupom prekrivenim zlaćanim maljama.
U protekla četiri tjedna taj se hotel pretvorio u nešto drugo: u utvrdu. Austrijski odred protuzračne obrane prikucao je daske na svaki prozor, prevrnuo svaki krevet. Osigurali su ulaz, zakrčili stubišta sanducima topovske tanadi. Četvrti kat hotela, iz čijih se staklenih bašta s francuskim prozorima izlazi ravno na bedeme, postao je dom starom protuavionskom topu velike brzine ispaljivanja streljiva, takozvanoj 88-ici, koji tanad tešku deset kilograma može ispaliti na udaljenost od četrnaest i pol kilometara.
Tijekom protekloga tjedna Austrijanci su se o Njezinom Visočanstvu, kako nazivaju svoj top, brinuli kao što se pčele radilice brinu o matici. Dolijevali su mu ulje, ponovno premazali cijevi, podmazivali zupčanike; u njegovu su podnožju, poput žrtvenih darova, naslagali vreće s pijeskom.
Kraljevska osamdesetosmica, smrtonosna vladarica čiji je zadatak da ih sve zaštiti.
Werner se nalazi na stubištu, na pola puta do prizemlja, kad 88-ica jedan za drugim ispali dva rafala. To je prvi put da čuje top iz tako neposredne blizine, i zvuči mu kao da je netko otrgnuo gornju polovicu hotela. Werner posrće i rukama hitro prekriva uši. Zidovi podrhtavaju sve do samih temelja, a potom natrag prema gore.
Werner čuje Austrijance dva kata iznad sebe kako žurno ubacuju novo streljivo, te sve udaljenije fijuke obiju granata koje se zviždeći udaljavaju iznad oceana, već nekoliko kilometara daleko. Jedan od vojnika, shvaća Werner, pjeva. Možda i ne samo jedan. Možda svi pjevaju. Osam vojnika Luftwaffea, od kojih ni jedan neće preživjeti više od sat vremena, pjevaju serenadu svojoj kraljici.
Werner slijedi snop svjetla svoje ručne svjetiljke kroz predvorje. Veliki top opali treći put, a negdje u blizini smrska se staklo te bujice čađe zaštropoću niz dimnjak, a zidovi hotela zazveče poput udarenog zvona. Werner se uplaši da će mu taj zvuk izbiti zube.
Povlači vrata podruma i načas zastaje, zamagljena vida. – Je li to to – pita. – Dolaze li zbilja?
No koga ima da mu odgovori?
Saint-Malo



U gradskim se ulicama uzduž i poprijeko bude zadnji mještani koji nisu evakuirani, stenjući, uzdišući. Usidjelice, prostitutke, muškarci stariji od šezdeset. Oklijevala, doušnici, nevjerni Tome, pijanci. Časne sestre svih redova. Siromašni. Tvrdoglavi. Slijepi.
Neki žure prema skloništima. Neki se tješe da je to samo vojna vježba. Neki zastaju kako bi uzeli deku, molitvenik ili špil karata.
Dan D bio je prije dva mjeseca. Oslobođen je Cherbourg, oslobođen Caen, Rennes također. Pola zapadne Francuske je slobodno. Na istoku, Sovjeti su ponovo zauzeli Minsk; Poljska domovinska armija diže ustanke u Varšavi; nekoliko dnevnih novina usudilo se nagovijestiti da se kolo sreće okrenulo.
Ali ne i ovdje. Ne i u ovoj citadeli na krajnjem rubu kontinenta, posljednjem njemačkom uporištu na bretonskoj obali.
Ovdje su, govorka se, Nijemci obnovili dva kilometra podzemnih hodnika ispod srednjovjekovnih zidina; izgradili su nove utvrde, nove cjevovode, nove rute za bijeg, zapanjujuće zamršene podzemne komplekse. Ispod isturene tvrđave La Cité, na suprotnoj obali rijeke od staroga grada, nalaze se brojne prostorije pune zavoja i streljiva, čak i podzemna bolnica, ili se barem tako priča. Opremljene su klimatizacijskim sustavom, spremnicima za vodu od dvjesto tisuća litara, izravnom telefonskom linijom s Berlinom. Ima ondje i miniranih zamki što rigaju vatru, mreža poluukopanih betonskih bunkera opremljenih periskopima; dovoljno zaliha artiljerije da je mogu bacati u more cijeli dan, svaki dan, pa tako godinu dana.
Ondje je, šuška se, tisuću Nijemaca koji su voljni umrijeti. Ili pet tisuća. Možda i više.
Saint-Malo grad je s četiri strane okružen vodom. Njegova spona s ostatkom Francuske krhka je: jedan nasip s cestom, jedan most, mali pješčani sprud. Mi smo prije svega Maloanci, govore ljudi iz Saint-Maloa. Potom Bretonci. A Francuzi tek ako nam ništa drugo ne preostaje.
Obasjane olujnim munjama, granitne zidine grada bljeskaju plavo. Za najveće plime more se zavlači u podrume u samome središtu. Za najveće oseke priljepcima prekriveni trupovi tisuća potopljenih brodova strše iz mora.
Tri tisuće godina ovaj mali rt trpio je opsade.
Ali ovakvu nikada.
Baka podiže nemirno dojenče i privija ga na grudi. Pijanac koji mokri u uličici ispred Saint-Servana, udaljenog kilometar i pol, zgrabi list papira sa živice. Hitna poruka stanovnicima ovoga grada, piše na papiru. Smjesta se zaputite prema unutrašnjosti.
Protuzračne topničke jedinice zagrme na isturenim otocima, i veliki njemački topovi unutar staroga grada ispaljuju još jedan rafal koji se razlegne iznad mora, a tristo osamdeset Francuza zatočenih u otočnoj utvrdi zvanoj National, petsto metara dalje od plaže, šćućurilo se u mjesečinom obasjanom dvorištu pogleda uprtih u nebo.
Nakon četiri godine okupacije, tutnjava bombardera koji se približavaju označava što? Oslobođenje? Istrebljenje?
Štektanje ručnog vatrenog oružja. Škrgutavo bubnjanje protuzračnog topništva. Desetak golubova koji se gnijezde na zvoniku katedrale obrušava se prema tlu i u luku odlijeće preko mora.

Ulica Vauborel broj 4



Marie-Laure LeBlanc stoji sama u svojoj sobi mirišući letak koji nije u stanju pročitati. Sirene zavijaju. Ona zatvara kapke i ponovno navlači zasun na prozor. Svake sekunde avioni se primiču; svaka sljedeća sekunda je protraćena sekunda. Trebala bi pohitati niza stube. Trebala bi se uputiti prema kutu kuhinje gdje su mala vrata u podu što vode u podrum pun prašine i tepiha koje su izgrizli miševi i odavno neotvaranih prastarih kovčega.
Umjesto toga, ona se vraća do stolića u podnožju kreveta i klekne pokraj makete grada.
Prstima ponovo pronalazi vanjske bedeme, Bastion de la Hollande, malo stubište što vodi dolje. Točno na tome prozoru, u pravome gradu, jedna žena svake nedjelje protresa tepihe. A s ovog ovdje prozora neki joj je dječak jednom doviknuo: Pazi kuda ideš, zar si slijepa?
Prozorska stakla klepeću u svojim oknima. Protuzračni topovi ispaljuju još jedan rafal. Zemlja se okrene za koji pedalj više.
Pod njezinim prstima minijaturna Ulica d’Estrées križa se s minijaturnom Ulicom Vauborel. Prsti joj skreću udesno; prolaze mimo ulaznih vrata. Jedan, dva, tri. Četiri. Koliko je puta ovo ponovila?
Broj četiri: visoka, oronula kuća nalik ptičjem gnijezdu čiji je vlasnik njezin prastric Etienne. U kojoj živi već četiri godine. U kojoj kleči sama na šestome katu dok desetak američkih bombardera tutnji prema njoj.
Marie-Laure pritisne sićušna ulazna vrata prema unutra, skrivena kukica se otkvači, a mala se kuća odigne iz makete. Na njezinome dlanu nije veća od očeve kutije cigareta.
Bombarderi su sada već toliko blizu da joj pod počinje podrhtavati pod koljenima. Vani na hodniku zveckaju kristalni visuljci na lusteru iznad stubišta. Marie-Laure zavrće dimnjak minijaturne kuće za devedeset stupnjeva. Potom ukloni tri drvene klizne ploče koje čine krov te je okrene naopačke.
Na dlan joj pada kamen.
Hladan je. Veličine golubljeg jajeta. U obliku suze.
Marie-Laure u jednoj ruci stišće sićušnu kuću, a u drugoj kamen. Soba joj se čini klimavom, krhkom. Kao da će divovski prsti probiti zidove.
– Tata? – šapće ona.


Nema komentara:

Objavi komentar