Florence Hartmann: Zviždači
Tko su zviždači
Premda se to
nekima možda neće svidjeti, zviždači nisu profesionalci za uzbunjivanje
javnosti. Oni su osobe „koje u svojoj profesionalnoj djelatnosti svjedoče
radnjama koje su protuzakonite ili opasne za ljudi“, primorane na to da se
opredijele ili za svoju profesionalnu obvezu diskrecije ili za svoju građansku
dužnost. Bilo da preispituju znanstvene ekspertize, odobrenja za stavljanje
proizvoda na tržište ili tijela javne vlasti koja su ih dodijelila, bilo da
razotkrivaju laži vladajućih krugova o poštivanju zakona i sloboda, sve te
osobe stavljaju na kocku svoju karijeru, plaću, privatni život, a katkada i
slobodu. Zlostavljeni su na radnome mjestu, postavljeni na manje odgovoran
položaj, stigmatizirani, poniženi, oklevetani, otpušteni; uništava im se život.
Za razbijanje tišine potrebna je hrabrost i, uvijek, žrtva. Govorenje istine
ima svoju cijenu s obiju strana Atlantika.
Apeliranje na
ljudsku savjest i na tijela vlasti nema veze s njihovom profesijom, nego samo s
njihovom građanskom savješću. Čak ni znanstvenik zadužen, u okviru svojih
profesionalnih djelatnosti, za nadzor, upozorenje i opreznost nije
profesionalac za uzbunjivanje javnosti, s obzirom na to da se samo one uzbune
koje su njegovi kolege i nadređeni potvrdili prosljeđuju tijelima vlasti uz
preporuke. Za razliku od profesionalaca za uzbunjivanje, zviždači se itekako
nalaze pred pitanjem savjesti, u škripcu, razapeti između moralne dužnosti da
brane javni interes, koju ima svaki građanin, i dužnosti da budu odani svojim
nadređenima. Suočeni su s pitanjem vlastita mjesta u svom poduzeću te onoga što
ono podrazumijeva u smislu podređenosti, pokornosti, lojalnosti, kompromisa i,
naravno, kompromitiranja.
Kad uzmu riječ,
pa makar i interno, stvaraju tenzije jer time narušavaju međusobne odnose i
povjerenje, zadaju udarac konformizmu većine, koji nalaže da se ne talasa, da
se šuti, da se žmiri, da se ne ulazi u sukobe s jačima od sebe. Kako bi stali
na kraj tim tenzijama, imaju samo jednu alternativu: ili izdati istinu, ili
izdati svoj tim, barem prividno. Ako šute, to znači da su sudionici u
nepoštenju svog poslodavca, u prijevarama svoje uprave, u poslovima koji nanose
štetu javnom zdravstvu ili u ugrožavanju sloboda. Oni dakle donose odluku,
promišljenu odluku, svojevoljnu, ne u osobnom, nego u javnom interesu i spremni
su prihvatiti njezine posljedice. Odluku koja podrazumijeva disidentstvo od
poduzeća ili tijela javne uprave u kojima rade, disidentstvo od njihova
profesionalnog miljea, a katkada čak i od zakona. Jer će se, u slučaju inercije
njihovih nadređenih i ustanova ovlaštenih da interveniraju u ime javnog dobra i
općeg interesa kojima se prvo budu obratili, morati suprotstaviti zakonu kako
bi tu uzbunu iznijeli u javnost.
Zakon nas
obvezuje da se odbijemo pokoriti naređenju koje je očito protuzakonito ili
takvo da ozbiljno ugrožava javni interes. Nepokoravanje je dakle pozivanje na
vlastitu savjest, kojim opravdavamo nepoštivanje zakona kada taj zakon vodi
prema čemu neprihvatljivom. No zviždač zna da uz tu obvezu ne dolazi nikakva
zaštita i da se ona suprotstavlja obvezi lojalnosti prema poslodavcu i obvezi
diskrecije ili povjerljivosti. On stoga ponekad mora, i to uz punu odgovornost,
prekršiti pravila i zakon da bi bolje služio pravnoj državi, zato što zna da je
legitimno iznijeti u javnost ono što pripada javnom interesu, da tajna koju je
dužan čuvati neopravdano štiti prekršaje i ugrožavanje javnih dobara i sloboda,
zataškava opasnosti, a njega pretvara u sudionika u tim nepravdama.
Na početku zviždač
raspolaže nekim određenim znanjem ili stručnim mišljenjem koje je stekao ili
kojemu svjedoči u okviru svoje profesionalne djelatnosti. Budući da ga drugi
ljudi nemaju ili da ga ignoriraju, on ga nastoji podijeliti kako bi se izvršio
zajednički pritisak da se tomu doskoči. Isprva to čini interno jer njegov cilj
nije toliko da prokaže, koliko da dade znak za uzbunu kako bi promijenio stanje
stvari, bez obzira na to radi li se o protuzakonitim radnjama ili o opasnosti
za ljude. Kad se pokaže da je to interno upozoravanje uzaludno, zviždač
pokušava proširiti uzbunu, dati je do znanja širem krugu ljudi ili svima. Stoga
apelira na druge instancije, mobilizira druge sile djelovanja. Napisat će knjigu
ili će se obratiti profesionalcima za uzbunjivanje koji toj uzbuni mogu dati
rezonantnu kutiju, a zviždaču anonimnost ako je zatraži. Koji usto mogu dati
vjerodostojnost potrebnu zviždačima: novinar je dužan provjeravati kvalitetu
informacija koje su mu dojavljene, dok će neki NVO, da bi očuvao vlastitu
vjerodostojnost, a time i svoje mogućnosti djelovanja, također provjeriti
stvar, osobito u pogledu opravdanosti uznemirenosti zbog nekog rizika ili
vjerodostojnosti dojavljenih spornih radnji.
Kako Hrvatska
štiti zviždače
Hrvatska pripada
europskim zemljama koje se još uvijek nisu opskrbile posebnim i sveobuhvatnim
zakonom o zaštiti zviždača. Najnoviji slučaj zviždačice Jasmine Jovev – koja je
razotkrila kako joj je sisačka županica Marina Lovrić-Merzel naložila da izdaje
lažne račune te da je županica sredstva županije koristila za osobne i
stranačke svrhe – pokazatelj je da je veća zaštita osoba koje prijavljuju
korupciju itekako potrebna. U svom opširnom izvješću o borbi protiv korupcije u
svim zemljama Europske unije, Europska je komisija početkom 2014. godine
naglasila da postojeći pravni i institucijski okvir u Hrvatskoj nije prikladan
za potpunu zaštitu zviždača.
Od 2008. godine u
Hrvatskoj se zaštita prijavitelja nepravilnosti ili zviždača provodi
djelomično, i to unutar nekoliko zakona. Zakon o državnim službenicima iz 2005.
dopunjen je 2008. kako pravo na uzbunjivanje ne bi više bilo rezervirano samo
za zaposlene u privatnom sektoru. Od tada: „Državnom službeniku koji zbog
opravdane sumnje na korupciju podnese prijavu o toj sumnji odgovornim osobama
ili nadležnim državnim tijelima jamči se zaštita anonimnosti ako nadležno
državno tijelo ocijeni da se radi o težem obliku korupcije, zaštita od
uskraćivanja ili ograničavanja prava utvrđenih ovim Zakonom te zaštita od bilo
kakvog oblika zlostavljanja“ (Čl. 14/2). U prosincu 2009. godine promjena
Zakona o radu ide dalje: jamči zaštitu od otkaza i stavlja teret dokazivanja na
poslodavca, koji mora dokazati da ga na povredu nekog od prava radnika u radnom
odnosu nije navela prijava opravdane sumnje na korupciju. Od 2011. godine
Članak 131 Kaznenog zakona također naglašava: „Tko otkaže ugovor o radu radniku
zato što se u dobroj vjeri zbog opravdane sumnje u korupciju obratio ili podnio
prijavu nadležnim osobama ili tijelima državne vlasti, kaznit će se kaznim
zatvora do tri godine.“ Međutim, ti višestruki zakoni ne jamče jasno zaštitu
zviždača koji iznose slučajeve korupcije u javnost.
Unatoč zakonskoj
obvezi svakoga građanina da prijavi nezakonite radnje i korupciju, u stvarnom
životu zviždači imaju problema. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović javno je
govorio o tomu početkom 2014.: „Svjedočili smo da su mnogi ‘zviždači’ gubili
posao, zdravlje, imovinu i bili pod prijetnjama, šikaniranjem i klevetama. Mnogi
su ostali sami i nezaštićeni od osvete moćnijih od njih, a koji ispod stola
vladaju društvenim procesima.“ „Zviždači se u Hrvatskoj ne štite, zviždači su
progonjene zvijeri“, dodaje zviždač iz zagrebačkog Imunološkog zavoda, dr.
Srećko Sladoljev, koji je dobio otkaz nakon što je objavio informaciju da je
njegova institucija dogovorila kupnju 4,5 milijuna doza cjepiva protiv svinjske
gripe. Ta je narudžba Hrvatsku trebala koštati više od 330 milijuna kuna.
„Dobio sam otkaz s obrazloženjem da sam objavio poslovnu tajnu o suradnji
Imunološkog zavoda i švicarske tvrtke Novartis“, podsjeća Sladoljev.
Bjelovarska novinarka Ivana Lekšić, koja je 2013. godine državi prijavila
veliku pronevjeru u radijskoj kući za koju je tada radila, također naglašava da
„nije velika tajna da su svjedoci korupcije i drugih kriminalnih nepravilnosti,
ili kako ih danas češće nazivamo, ‘zviždači’, u Hrvatskoj sasvim nezaštićeni“.
Unatoč promjenama Zakona o radu, hrvatska pučka pravobraniteljica Lora Vidović
objašnjava da „nije propisana prekršajna odgovornost poslodavca koji radniku,
koji je podnio žalbu ili tužbu, ili je sudjelovao u postupku protiv poslodavca
zbog povrede propisa ili zbog obraćanja nadležnim tijelima, unatoč tome otkaže
ugovor o radu, držeći da se radi o opravdanom razlogu za otkaz“.
Primjedbe
Objavi komentar