utorak, 18. studenoga 2014.

Florence Hartmann: ZVIŽDAČI



Tko su zviždači
     
      Premda se to nekima možda neće svidjeti, zviždači nisu profesionalci za uzbunjivanje javnosti. Oni su osobe „koje u svojoj profesionalnoj djelatnosti svjedoče radnjama koje su protuzakonite ili opasne za ljudi“, primorane na to da se opredijele ili za svoju profesionalnu obvezu diskrecije ili za svoju građansku dužnost. Bilo da preispituju znanstvene ekspertize, odobrenja za stavljanje proizvoda na tržište ili tijela javne vlasti koja su ih dodijelila, bilo da razotkriva
ju laži vladajućih krugova o poštivanju zakona i sloboda, sve te osobe stavljaju na kocku svoju karijeru, plaću, privatni život, a katkada i slobodu. Zlostavljeni su na radnome mjestu, postavljeni na manje odgovoran položaj, stigmatizirani, poniženi, oklevetani, otpušteni; uništava im se život. Za razbijanje tišine potrebna je hrabrost i, uvijek, žrtva. Govorenje istine ima svoju cijenu s obiju strana Atlantika.
      Apeliranje na ljudsku savjest i na tijela vlasti nema veze s njihovom profesijom, nego samo s njihovom građanskom savješću. Čak ni znanstvenik zadužen, u okviru svojih profesionalnih djelatnosti, za nadzor, upozorenje i opreznost nije profesionalac za uzbunjivanje javnosti, s obzirom na to da se samo one uzbune koje su njegovi kolege i nadređeni potvrdili prosljeđuju tijelima vlasti uz preporuke. Za razliku od profesionalaca za uzbunjivanje, zviždači se itekako nalaze pred pitanjem savjesti, u škripcu, razapeti između moralne dužnosti da brane javni interes, koju ima svaki građanin, i dužnosti da budu odani svojim nadređenima. Suočeni su s pitanjem vlastita mjesta u svom poduzeću te onoga što ono podrazumijeva u smislu podređenosti, pokornosti, lojalnosti, kompromisa i, naravno, kompromitiranja.
      Kad uzmu riječ, pa makar i interno, stvaraju tenzije jer time narušavaju međusobne odnose i povjerenje, zadaju udarac konformizmu većine, koji nalaže da se ne talasa, da se šuti, da se žmiri, da se ne ulazi u sukobe s jačima od sebe. Kako bi stali na kraj tim tenzijama, imaju samo jednu alternativu: ili izdati istinu, ili izdati svoj tim, barem prividno. Ako šute, to znači da su sudionici u nepoštenju svog poslodavca, u prijevarama svoje uprave, u poslovima koji nanose štetu javnom zdravstvu ili u ugrožavanju sloboda. Oni dakle donose odluku, promišljenu odluku, svojevoljnu, ne u osobnom, nego u javnom interesu i spremni su prihvatiti njezine posljedice. Odluku koja podrazumijeva disidentstvo od poduzeća ili tijela javne uprave u kojima rade, disidentstvo od njihova profesionalnog miljea, a katkada čak i od zakona. Jer će se, u slučaju inercije njihovih nadređenih i ustanova ovlaštenih da interveniraju u ime javnog dobra i općeg interesa kojima se prvo budu obratili, morati suprotstaviti zakonu kako bi tu uzbunu iznijeli u javnost.
      Zakon nas obvezuje da se odbijemo pokoriti naređenju koje je očito protuzakonito ili takvo da ozbiljno ugrožava javni interes. Nepokoravanje je dakle pozivanje na vlastitu savjest, kojim opravdavamo nepoštivanje zakona kada taj zakon vodi prema čemu neprihvatljivom. No zviždač zna da uz tu obvezu ne dolazi nikakva zaštita i da se ona suprotstavlja obvezi lojalnosti prema poslodavcu i obvezi diskrecije ili povjerljivosti. On stoga ponekad mora, i to uz punu odgovornost, prekršiti pravila i zakon da bi bolje služio pravnoj državi, zato što zna da je legitimno iznijeti u javnost ono što pripada javnom interesu, da tajna koju je dužan čuvati neopravdano štiti prekršaje i ugrožavanje javnih dobara i sloboda, zataškava opasnosti, a njega pretvara u sudionika u tim nepravdama.
      Na početku zviždač raspolaže nekim određenim znanjem ili stručnim mišljenjem koje je stekao ili kojemu svjedoči u okviru svoje profesionalne djelatnosti. Budući da ga drugi ljudi nemaju ili da ga ignoriraju, on ga nastoji podijeliti kako bi se izvršio zajednički pritisak da se tomu doskoči. Isprva to čini interno jer njegov cilj nije toliko da prokaže, koliko da dade znak za uzbunu kako bi promijenio stanje stvari, bez obzira na to radi li se o protuzakonitim radnjama ili o opasnosti za ljude. Kad se pokaže da je to interno upozoravanje uzaludno, zviždač pokušava proširiti uzbunu, dati je do znanja širem krugu ljudi ili svima. Stoga apelira na druge instancije, mobilizira druge sile djelovanja. Napisat će knjigu ili će se obratiti profesionalcima za uzbunjivanje koji toj uzbuni mogu dati rezonantnu kutiju, a zviždaču anonimnost ako je zatraži. Koji usto mogu dati vjerodostojnost potrebnu zviždačima: novinar je dužan provjeravati kvalitetu informacija koje su mu dojavljene, dok će neki NVO, da bi očuvao vlastitu vjerodostojnost, a time i svoje mogućnosti djelovanja, također provjeriti stvar, osobito u pogledu opravdanosti uznemirenosti zbog nekog rizika ili vjerodostojnosti dojavljenih spornih radnji.
     
      Kako Hrvatska štiti zviždače
     
      Hrvatska pripada europskim zemljama koje se još uvijek nisu opskrbile posebnim i sveobuhvatnim zakonom o zaštiti zviždača. Najnoviji slučaj zviždačice Jasmine Jovev – koja je razotkrila kako joj je sisačka županica Marina Lovrić-Merzel naložila da izdaje lažne račune te da je županica sredstva županije koristila za osobne i stranačke svrhe – pokazatelj je da je veća zaštita osoba koje prijavljuju korupciju itekako potrebna. U svom opširnom izvješću o borbi protiv korupcije u svim zemljama Europske unije, Europska je komisija početkom 2014. godine naglasila da postojeći pravni i institucijski okvir u Hrvatskoj nije prikladan za potpunu zaštitu zviždača.
      Od 2008. godine u Hrvatskoj se zaštita prijavitelja nepravilnosti ili zviždača provodi djelomično, i to unutar nekoliko zakona. Zakon o državnim službenicima iz 2005. dopunjen je 2008. kako pravo na uzbunjivanje ne bi više bilo rezervirano samo za zaposlene u privatnom sektoru. Od tada: „Državnom službeniku koji zbog opravdane sumnje na korupciju podnese prijavu o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim državnim tijelima jamči se zaštita anonimnosti ako nadležno državno tijelo ocijeni da se radi o težem obliku korupcije, zaštita od uskraćivanja ili ograničavanja prava utvrđenih ovim Zakonom te zaštita od bilo kakvog oblika zlostavljanja“ (Čl. 14/2). U prosincu 2009. godine promjena Zakona o radu ide dalje: jamči zaštitu od otkaza i stavlja teret dokazivanja na poslodavca, koji mora dokazati da ga na povredu nekog od prava radnika u radnom odnosu nije navela prijava opravdane sumnje na korupciju. Od 2011. godine Članak 131 Kaznenog zakona također naglašava: „Tko otkaže ugovor o radu radniku zato što se u dobroj vjeri zbog opravdane sumnje u korupciju obratio ili podnio prijavu nadležnim osobama ili tijelima državne vlasti, kaznit će se kaznim zatvora do tri godine.“ Međutim, ti višestruki zakoni ne jamče jasno zaštitu zviždača koji iznose slučajeve korupcije u javnost.
      Unatoč zakonskoj obvezi svakoga građanina da prijavi nezakonite radnje i korupciju, u stvarnom životu zviždači imaju problema. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović javno je govorio o tomu početkom 2014.: „Svjedočili smo da su mnogi ‘zviždači’ gubili posao, zdravlje, imovinu i bili pod prijetnjama, šikaniranjem i klevetama. Mnogi su ostali sami i nezaštićeni od osvete moćnijih od njih, a koji ispod stola vladaju društvenim procesima.“ „Zviždači se u Hrvatskoj ne štite, zviždači su progonjene zvijeri“, dodaje zviždač iz zagrebačkog Imunološkog zavoda, dr. Srećko Sladoljev, koji je dobio otkaz nakon što je objavio informaciju da je njegova institucija dogovorila kupnju 4,5 milijuna doza cjepiva protiv svinjske gripe. Ta je narudžba Hrvatsku trebala koštati više od 330 milijuna kuna. „Dobio sam otkaz s obrazloženjem da sam objavio poslovnu tajnu o suradnji Imunološkog zavoda i švicarske tvrtke Novartis“, podsjeća Sladoljev. Bjelovarska novinarka Ivana Lekšić, koja je 2013. godine državi prijavila veliku pronevjeru u radijskoj kući za koju je tada radila, također naglašava da „nije velika tajna da su svjedoci korupcije i drugih kriminalnih nepravilnosti, ili kako ih danas češće nazivamo, ‘zviždači’, u Hrvatskoj sasvim nezaštićeni“. Unatoč promjenama Zakona o radu, hrvatska pučka pravobraniteljica Lora Vidović objašnjava da „nije propisana prekršajna odgovornost poslodavca koji radniku, koji je podnio žalbu ili tužbu, ili je sudjelovao u postupku protiv poslodavca zbog povrede propisa ili zbog obraćanja nadležnim tijelima, unatoč tome otkaže ugovor o radu, držeći da se radi o opravdanom razlogu za otkaz“.   
     

Nema komentara:

Objavi komentar