utorak, 4. studenoga 2014.

Jhumpa Lahiri RAVNICA



Jhumpa Lahiri
RAVNICA
s engleskog prevela Petra Mrduljaš Doležal

I.

1.

Istočno od kluba Tolly, nakon račvanja Ulice Deshapran Sashmal, stoji mala džamija. Skretanje vodi do spokojna naselja. Labirinta uskih uličica i skromnih, građanskih domova.
Nekoć su u tome naselju bila dva jezerca, ovalna, jedno do drugoga. Iza njih prostirala se ravnica od nekoliko jutara.
Nakon monsuna, jezerca bi nabujala tako da bi nasip podignut između njih nestao s vidika. I ravnicu bi ispunila kišnica, dublja od metra, koja bi se ondje zadržala dobar dio godine.
Potopljena ravnica bila je gusto načičkana vodenim zumbulima. Taj plutajući korov napasno se širio. Njegovo lišće prekrilo bi površinu vode tako da je djelovala kao čvrsto tlo. Zeleno, u kontrastu s nebeskim plavetnilom.
Duž njezina ruba tu i tamo stajala je pokoja jednostavna koliba. Siromasi su gacali kroz vodu u potrazi za jestvinama. U jesen bi stigle čaplje koje bi ukipljeno čekale plijen, bijelih pera zacrnjenih od gradske čađe.
U vlažnome podneblju Calcutte voda se sporo isparavala. Ali sunce bi naposljetku ipak osušilo većinu poplavne vode, ponovno otkrivajući vlažnu zemlju.
Subhash i Udayan toliko su puta prešli tu ravnicu. Bio je to prečac do terena na rubu njihova naselja, kamo su odlazili na nogomet. Izbjegavajući lokve i prekoračujući slijepljeno lišće vodenih zumbula koje se još zadržalo. Udišući ustajao, vlažan zrak.
Pojedine životinjske vrste ondje su polagale jaja koja su mogla preživjeti sušno razdoblje. Druge su opstajale tako što bi se ukopale u blato i čekale povratak kiša hineći smrt.

2.

Nikada prije nisu prešli prag kluba Tolly. Ali su zato, kao većina stanovnika okolnih naselja, stotinu puta prošli pokraj njegovih drvenih dvorišnih vrata i zidova od opeke.
Do sredine četrdesetih, njihov je otac preko zida znao gledati konjske utrke na trkalištu. Gledao je s ulice, stojeći među onima koji se klade i drugim gledateljima koji si ne mogu priuštiti ulaznicu niti im je dopušteno ući u prostor kluba. Ali nakon Drugoga svjetskog rata, otprilike u vrijeme Subhasheva i Udayanova rođenja, zid je povišen pa narod više nije mogao viriti unutra.
Njihov susjed Bismillah radio je u klubu kao kedi. Bio je musliman, koji je ostao u Tollygungeu nakon odcjepljenja Pakistana. Za nekoliko paisa prodavao im je loptice za golf koje su bile izgubljene ili ostavljene na terenu. Neke su bile rasječene kao koža, otkrivajući gumastu, ružičastu unutrašnjost.
Isprva su se dodavali uleknutim lopticama udarajući ih štapovima. A potom im je Bismillah prodao palicu za golf blago svijenog drška. Oštetio ju je ojađen igrač, udarivši njome o stablo.
Bismillah im je pokazao da se moraju nagnuti naprijed i gdje moraju položiti ruke. Ovlaš odredivši cilj igre, iskopali su rupice u zemlji i pokušali u njih pogurati loptice. Premda je drukčija palica bila potrebna za bacanje loptice na veće udaljenosti, svejedno su se služili onom koju su imali. No, golf nije kao nogomet ili kriket. Nije to bio sport koji su braća mogla s uspjehom improvizirati.
U suhoj zemlji na terenu Bismillah im je skicirao tlocrt kluba Tolly. Rekao im je da su uz glavnu zgradu bazen, konjušnice i teniski teren. Zatim restorani u kojima se čaj toči iz srebrnih čajnika s posebnim sobama za bilijar i bridž. Glazba svira s gramofona. Konobari u bijelim sakoima miješaju pića koja se nazivaju „ružičasta dama“ ili „džin s mjehurićima“.
Uprava kluba nedavno je postavila dodatne ogradne zidove kako bi spriječila ulaz uljezima. Ali Bismillah je rekao da na zapadnoj stani još postoje dijelovi ograđeni žičanom ogradom, kroz koju se moguće provući.
Čekali su gotovo do sutona, kada su golferi odlazili s terena da izbjegnu komarce i povlačili se u glavnu zgradu na koktele. Naum su zadržali za sebe zatajivši ga drugim dječacima u susjedstvu. Došetali su do džamije na uglu svoje ulice, čiji su crveno-bijeli minareti odskakali od okolnih zgrada. Izbili su na glavnu ulicu noseći palicu za golf i dva prazna limena kanistra za kerozin.
Prešli su na drugu stranu Tehničkoga filmskog studija. Zaputili su se prema rižinim poljima kojima je nekoć tekla Adi Ganga, a britanski brodovi njome plovili do ušća.
U današnje vrijeme ta je voda stajaćica, obrubljena nastambama Hinda koji su pobjegli iz Dhake, Rađšanija, iz Čitagonga. Bili su to prognanici koje je Calcutta prihvatila, ali ignorirala. Od odcjepljenja Pakistana, prije deset godina, preplavili su dijelove Tollygungea, baš kao monsunska kiša koja prekriva ravnicu.
Nekim vladinim službenicima ondje su u sklopu programa razmjene dodijeljeni domovi. No, većinom su ondje živjeli prognanici, stižući u valovima, ostavši bez zemlje svojih predaka. Prvo su ubrzano kapali, a potom je stigao povodanj. Subhash i Udayan su ga pamtili. Bila je to nevesela povorka, ljudsko stado. Po nekoliko zavežljaja na glavi i djeca privezana roditeljima za grudi.
Podigli su si zaklone od platna ili slame, sa zidovima od ispletene bambusovine. Živjeli su bez higijenskih uvjeta, bez struje. U potleušicama pokraj hrpa otpada, na svakom raspoloživom prostoru.
Upravo je zbog njih Adi Ganga, na čijoj je obali sada stajao klub Tolly, postala kanalizacijski odvod jugoistočne Calcutte. Upravo je zbog njih klub nadogradio ogradne zidove.
Subhash i Udayan nisu pronašli nikakvu ogradu od žice. Zaustavili su se na mjestu gdje je zid bio dovoljno nizak da se popnu preko njega. Bili su u kratkim hlačicama. Džepovi su im bili pretrpani lopticama za golf. Bismillah je rekao da će ih pronaći u izobilju unutar kluba, gdje leže na tlu uz mahune koje padaju sa stabala tamarinda.
Udayan je bacio palicu preko zida. A potom jedan kanistar za kerozin. Subhash će se uspjeti prebaciti preko zida ako stane na preostali kanistar. Ali Udayan je u ono doba bio desetak centimetara niži od brata.
– Isprepleti prste – rekao mu je Udayan.
Subhash skupi ruke. Osjetio je pritisak bratova stopala i iznošen potplat njegove sandale, a zatim, na trenutak, i cijelu bratovu težinu. Udayan se brzo povukao na vrh i objahao zid.
– Da stražarim na ovoj strani dok ti ne izvidiš? – upitao ga je Subhash.
– Gdje je u tome zabava?
– Što vidiš?
– Dođi pa vidi sam.
Subhash gurne nogom kanistar do zida. Stane na njega, osjećajući kako se šuplji oslonac ljulja pod njim.
– Hajde, Subhash.
Udayan se premjestio i spustio tako da su mu ostali vidljivi samo vrhovi prstiju. Zatim se pustio i doskočio. Subhash je čuo kako dašće od napora.
– Jesi dobro?
– Naravno. Sad ti.
Subhash se uhvati za vrh zida i priljubi se uz njega grudima, oderavši pritom koljena. Po običaju, nije bio siguran frustrira li ga više Udayanova smjelost ili vlastita strašljivost. Subhash je imao trinaest godina i bio je petnaest mjeseci stariji. Ali nije pamtio sebe bez Udayana. Brat je bio uz njega u svakome trenutku, od najranijih sjećanja.
Odjednom više nisu bili u Tollygungeu. Čuli su promet koji je nastavio teći ulicom, ali više ga nisu vidjeli. Bili su okruženi divovskim stablima nagalinge i eukaliptusa, kalistemona i plumerija.
Subhash nikada prije nije vidio takvu travu, jednoličnu kao sag razmotan po oblim obrisima tla. Travu koja se prostire valovita poput pustinjskih dina ili blago namreškana mora. Na terenu je bila tako kratko ošišana da je pod stopalom bila poput mahovine. Zemlja ispod nje bila je glatka kao koža na glavi, a trava je ondje djelovala nijansu svjetlije.
Nikada prije nije vidio toliko čaplji na jednome mjestu, koje su se razletjele kada se previše primakao. Stabla su na travnjak bacala poslijepodnevne sjene. Kad je podigao pogled u krošnje, njihovi glatki udovi širili su se kao zabranjena područja ženskoga tijela.
Obojica su bila ošamućena od uzbuđenja zbog neovlaštena upada, od straha da ih ne ulove. No nije ih ugledao nijedan stražar, ni pješak ni konjanik, nijedan vrtlar. Nitko nije došao da ih potjera.
Počeli su se opuštati, otkrivajući niz zastavica zataknutih duž terena. Rupice su bile kao pupak u zemlji, s umetnutim čašicama u koje su trebale upasti loptice. Tu i tamo bili su raspoređeni plitki pješčanici. Na središnjoj pruzi polja bile su lokve neobična oblika, kao kapi gledane mikroskopom.
Klonili su se glavnoga ulaza u širokome luku, ne približavajući se glavnoj zgradi oko koje su strani parovi jamačno šetali ruku pod ruku ili sjedili u naslonjačima od trske pod stablima. Bismillah je rekao da se s vremena na vrijeme ondje održi rođendanska zabava za dijete iz neke britanske obitelji koja još živi u Indiji, sa sladoledom, ponijima za jahanje i tortom na kojoj gore svjećice. Premda je sada Nehru bio predsjednik vlade, u glavnome salonu svejedno je visio portret nove engleske kraljice, Elizabete II.
U zabačenom kutku, u društvu vodenog bivola koji je zalutao unutra, Udayan je snažno zamahnuo. Podigavši ruke iznad glave, zauzevši položaj i zavitlavši palicu kao da je mač. Razderao je besprijekoran travnjak i izgubio nekoliko loptica u vodi. Zamjenske su potražili na dijelu terena gdje je trava bila viša.
Subhash je držao stražu, osluškujući štropot konjskih kopita na širokim puteljcima od crvene zemlje. Čuo je kuckanje djetlića. I tihe zamahe srpom jer je netko negdje ručno podrezivao dijelove klupskoga travnjaka.
Šakali su uspravno sjedili u čoporima, smeđe-žuta krzna istočkana sivim mrljama. Dok se mračilo, nekolicina se dala u potragu za hranom pa su njihova vitka tijela trčkarala naokolo u ravnim putanjama. Njihovo žalosno zavijanje, koje je odjekivalo u klubu, značilo je da je već kasno i da je vrijeme da se braća vrate kući.
Ostavili su kanistre, jedan vani da obilježe mjesto na kojem su ušli. Drugi su dobro sakrili u klubu iza grmlja.
Idući put Subhash je prikupio pera i divljih badema. Vidio je lešinare kako se kupaju u lokvama i šire krila da se osuše.
Jednom je pronašao jaje koje je netaknuto ispalo iz gnijezda neke vrapčarke. Brižno ga je odnio kući i položio ga u zdjelicu od terakote iz slastičarnice pa ga prekrio grančicama. Kada se iz njega ništa nije izleglo, iskopao je za nj rupu u vrtu iza kuće, u podnožju stabla manga.

A onda su jedne večeri, bacivši palicu iz kluba i uspevši se natrag preko zida, ustanovili da je nestao kanistar koji su ostavili s druge strane.
– Netko ga je uzeo – rekao je Udayan. Dao se u potragu. Svjetlo je bilo slabo.
– Dečki, da ne tražite možda ovo?
Bio je to policajac koji je patrolirao oko kluba i sada se pojavio iz vedra neba.
Razabrali su njegovu visinu, njegovu odoru. Držao je kanistar.
Napravio je nekoliko koraka prema njima. Ugledavši palicu na tlu, podigne je i prouči. Zatim odloži kanistar i upali baterijsku svjetiljku pa upre snop u njihova lica i klizne im njime niz tijelo.
– Braća?
Subhash kimne.
– Što vam je to u džepovima?
Izvadili su loptice i predali ih. Gledali su kako ih policajac trpa sebi u džepove. Jednu je zadržao u ruci, bacajući je u zrak i hvatajući.
– Odakle vam?
Šutjeli su.
– Danas vas je netko pozvao da malo igrate golf u klubu?
Odmahnuli su glavom.
– Ne trebam vam valjda ja govoriti da je pristup zabranjen – reče policajac. Blago položi držak palice na Subhashevu nadlakticu.
– Danas ste prvi put ovdje?
– Ne.
– Ti si se toga sjetio? Zar nisi dovoljno star da budeš pametniji?
– Ideja je bila moja – reče Udayan.
– Imaš odana brata – reče policajac Subhashu. – Pokušava te zaštititi. Preuzeti krivnju. Ovoga puta progledat ću vam kroz prste – nastavi. – Neću ovo spomenuti klubu. Ali samo da se ne ponovi.
– Nećemo se vratiti – reče Subhash.
– Onda dobro. Da vas otpratim doma roditeljima ili ćemo ovdje zaključiti razgovor?
– Ovdje.
– Onda se okreni. Samo ti.
Subhash se okrene prema zidu.
– Još jedan korak.
Subhash osjeti udarac čelične palice prvo na butinama, a zatim i na listovima. Od siline drugoga udarca palicom, koja ga je dodirnula samo na djelić sekunde, pao je na sve četiri. Te mu otekline danima neće splasnuti.
Roditelji ih nikada nisu tukli. Isprva nije osjetio ništa osim trnaca. A onda mu se učinilo da mu je netko na kožu izlio kipuću vodu iz lonca.
– Prestanite – vikne Udayan policajcu. Čučnuo je uz Subhasha i prebacio mu ruku preko ramena da ga zaštiti.
Zajedno, šćućureni jedan uz drugoga, pripremili su se za nastavak. Oborenih glava, zatvorenih očiju, Subhash još ošamućen od bola. Ali ništa se nije dogodilo. Čuli su da je palica preletjela preko zida i posljednji put sletjela u klub. A onda su čuli i da se policajac udaljava, ne želeći imati s njima više nikakva posla.


3.

Subhash je bio oprezan već kao dijete. Majka nikada nije trebala trčati za njim. Pravio joj je društvo gledajući kako kuha za štednjakom na ugljen ili veze sarije i bluze koje bi naručila krojačica za dame u susjedstvu. Ocu je pomagao saditi dalije koje su rasle u loncima u dvorištu. Te cvjetne kugle, ljubičaste, narančaste i ružičaste, katkad bi imale latice bijelih vrhova. Njihove žarke boje upadale su u oči pred bljedunjavim zidovima unutrašnjeg dvorišta.
Čekao je da kaotične igre završe, da povici utihnu. Najsretniji je bio kada je bio sam ili kada bi ga pustili na miru. Ležeći ujutro u krevetu i gledajući kako sunce treperi na zidu poput nemirne ptičice.
Stavljao je kukce pod kupolasta pokrivala da bi ih mogao promatrati. Na obali jezerca u naselju, gdje je majka katkad prala posuđe ako služavka slučajno ne bi došla, uranjao je svijene dlanove pod mutnu vodu u potrazi za žabama. „On živi u vlastitome svijetu“, katkad su govorili rođaci na velikim okupljanjima, kada ne bi uspjeli iz njega izmamiti reakciju.
Dok je Subhash bio stalno na vidiku, Udayan je vječno nestajao: kao dječak čak se i u njihovoj dvosobnoj kući opsesivno skrivao, pod krevet, iza vrata, u škrinju u kojoj su stajali zimski pokrivači.
Tu bi igru započinjao bez najave, spontano nestavši, iskravši se u vrt iza kuće, uspevši se na stablo, tjerajući tako majku da, kada ne bi odgovorio na njezino dozivanje, prestane s radom. Dok ga je tražila, zazivajući ga da mu ugodi, Subhash bi na njezinu licu na trenutak ugledao paniku, bojazan da ga možda neće pronaći.
Kada su dovoljno odrasli da im bude dopušteno izaći iz kuće, naloženo im je da jedan drugoga stalno drže na oku. I tako su zajedno lutali vijugavim uličicama naselja, iza jezeraca i po ravnici, sve do sportskog terena na kojem su se katkad sastajali s drugim dječacima. Odlazili su do džamije na uglu, sjedeći na njezinim ugodno svježim mramornim stubama, katkad slušajući nogometnu utakmicu na nečijem radiju, što im čuvar džamije nikada nije zamjerao.
Naposljetku im je bilo dopušteno izaći iz naselja i zaći u širi grad. Smjeli su sami hodati daleko koliko ih noge nose, sve do velikih tramvaja i autobusa. Ali u svakodnevnome kretanju uvijek im je glavni orijentir ostala džamija na uglu, ta bogomolja druge vjere.
U jednom su se trenutku, na Udayanov prijedlog, počeli zadržavati pred Tehničkim filmskim studijem, gdje je Satyajit Ray snimio film Pather Panchali i gdje su bengalske filmske zvijezde provodile dane. Povremeno bi, zahvaljujući nekom poznaniku zaposlenom na snimanju, bili uvedeni među zapetljane žice i kabele, među jarka svjetla. Nakon zahtjeva da sve utihne, nakon što bi škljocnula klapa, gledali su kako redatelj i njegova ekipa više puta snimaju isti prizor, dotjerujući nekoliko replika. Cjelodnevni rad, a sve za jedan trenutak zabave.
Znali bi ugledati prelijepe glumice dok su izlazile iz garderoba, zaštićene sunčanim naočalama, i ulazile u automobile koji su ih čekali. Udayan je bio onaj smjeliji, koji bi ih se odvažio tražiti autogram. Bio je neosjetljiv na ustručavanje, kao što su neke životinje slijepe na određene boje. Ali Subhash je zato nastojao ostati što neupadljiviji, kao životinje koje se bojom stapaju s korom stabla ili vlatima trave.
Usprkos razlikama, redovito su ih miješali pa su se obojica navikla odazivati kada bi tko zazvao bilo kojega od njih. A budući da su im glasovi bili istovjetni, katkad je bilo teško procijeniti koji se odazvao. Sjedeći nad šahovskom pločom, bili su jedan drugome zrcalna slika: jedna noga svijena, druga ispružena, brade oslonjene o koljena.
Bili su dovoljno slične građe da se odijevaju s iste hrpe odjeće. Imali su i istu put, svjetlobakrenu nijansu naslijeđenu od roditelja. Dijelili su i prste obostrano savitljivih zglobova, oštre crte lica i valovitu kosu.
Subhash se pitao doživljavaju li roditelji njegovu popustljivu prirodu kao nedostatak inventivnosti, možda čak manu. Roditeljima nije zadavao brige, a svejedno nije bio miljenik. Uzeo si je u zadatak da ih u svemu sluša, kad ih već nije mogao iznenaditi niti impresionirati. To je samo Udayanu polazilo za rukom.
U dvorištu njihove obiteljske kuće ostao je najtrajniji trag Udayanovih prijestupa. Otisci stopala, nastali onoga dana kada su betonirali zemljanu površinu. Onoga dana kada im je naloženo da ostanu u kući dok se beton ne osuši.
Cijeloga jutra gledali su zidara kako miješa beton u tačkama, alatom razmazujući i zaglađujući vlažnu mješavinu. Zidar ih je na odlasku upozorio: dvadeset četiri sata.
Subhash ga je poslušao. Gledao je kroz prozor i nije izlazio. Ali čim je majka okrenula leđa, Udayan je potrčao po dugoj, drvenoj dasci privremenoj postavljenoj kao most od praga do ulice.
Na pola daske izgubio je ravnotežu, a za njim je ostao trag otisaka stopala, u sredini suženih poput pješčanoga sata, s nepovezanim kružićima na mjestu nožnih prstiju.
Sutradan su opet pozvali zidara. Ali površina se u međuvremenu osušila i otisak Udayanovih stopala postao je trajan. Oštećenje se moglo ispraviti samo novim slojem betona. Subhash se zapitao je li brat toga puta ipak pretjerao.
Ali otac je zidaru rekao: – Pustite.
Ne zbog potrebnog troška ili truda, nego zato što je vjerovao da bi bilo pogrešno izbrisati tragove sinovljevih koraka.
I tako je ta nesavršenost postala zaštitni znak njihova doma. Zamijetili bi ga svi gosti, pa bi se uvijek prvo ispričala ta obiteljska anegdota.

Subhash je mogao poći u školu godinu dana ranije. Ali iz pragmatičnih razloga − i zato što se Udayan opirao ideji da Subhash ode bez njega − upisani su istodobno u isti razred. U bengalsku osnovnu školu za dječake iz prosječnih obitelji, iza tramvajske remize, iza kršćanskoga groblja.
U istovjetnim bilježnicama zapisivali su natuknice o povijesti Indije i osnivanju Calcutte. Crtali su karte da nauče zemljopis svijeta.
Naučili su da je Tollygunge podignut na isušenoj zemlji. Prije mnogo stoljeća, dok su struje u Bengalskome zaljevu bile snažnije, ondje je bila močvara gusto obrasla stablima mangrova. Ostatci su iz tog razdoblja jezerca, rižina polja i ravnica.
Na satu prirode crtali su stabla mangrova. Njihovo zapetljano korijenje iznad površine vode, posebne pore kojima upijaju zrak. Duguljaste mladice, zvane propagule, u obliku cigare.
Doznali su da se propagule ukorijene pokraj roditeljskoga stabla ako padnu u vrijeme oseke, kada se zariju u bočatu vodu močvare. Ali u vrijeme plime otplutaju od svojega izvorišta i mogu putovati čak godinu dana dok ne sazriju u prikladnome okružju.
Englezi su počeli krčiti tu vodenu prašumu i polagati ulice. Izvan južnog ruba Calcutte 1770-ih utemeljili su predgrađe u kojemu je izvorno stanovalo više Europljana nego Indijaca. Ondje su lutali jeleni aksisi, a vodomari su lepršali na obzorju.
Gradonačelnik William Tolly, po kojem je područje dobilo ime, raskopao je i raščistio od mulja dio Adi Gange, koju su prozvali i Tolly's Nullah. Tako je otvorio trgovački plovni put između Calcutte i Istočnoga Bengala.
Parcela na kojoj je podignut klub Tolly izvorno je pripadala Richardu Johnsonu, predsjedniku upravnog odbora Indijske središnje banke. Ondje je 1785. podigao vilu u paladijskome stilu. Uvezao je u Tollygunge stabla iz inozemstva, iz cijeloga suptropskog područja.
Početkom devetnaestoga stoljeća Britanska istočnoindijska kompanija na Johnsonovu je imanju zatočila udovice i sinove sultana Tipua, vladara Mysorea, nakon što je Tipu ubijen u četvrtome englesko-mysorskome ratu.
Svrgnuta obitelj preseljena je iz Srirangapatne, daleko na jugozapadu Indije. Nakon oslobođenja dodijeljena su im imanja u Tollygungeu da se ondje trajno nastane. A kada su se Englezi počeli postupno povlačiti natrag u središte Calcutte, Tollygunge je postao većinski muslimansko naselje.
Premda su muslimani opet postali manjina nakon odcjepljenja Pakistana, imena mnogih ulica i dalje svjedoče o nasljeđu Tipuove prognaničke dinastije: Ulica sultana Alama, Ulica princa šaha Bakhtiara, Ulica princa šaha Golama Muhameda, Prolaz princa Rahimudina.
Golam Muhamed podigao je veliku džamiju u Dharmatali u spomen na svojega oca. Bilo mu je dopušteno neko vrijeme živjeti u Johnsonovoj vili. Ali 1895., kada je Škot po imenu William Cruickshank jašući slučajno nabasao na nju dok je tražio izgubljena psa, velika je kuća već bila napuštena, obrasla puzavicama i nastanjena cibetkama.
Zahvaljujući Cruickshanku, vila je obnovljena i ondje je otvoren otmjeni klub. Cruickshank je postavljen za njegova prvog predsjednika. Upravo je zbog Britanaca početkom 1930-ih gradska tramvajska pruga produžena tako daleko na jug. Da im olakša vožnju do kluba Tolly kako bi pobjegli od gradske vreve, kako bi bili među svojima.

Braća su u srednjoj školi proučavala optiku i fizikalne sile, atomske brojeve elemenata, svojstva svjetla i zvuka. Učili su o Hertzovu otkriću elektromagnetskih valova, Marconijevim pokusima s bežičnim prijenosom. Jagadish Chandra Bose, Bengalac, na demonstraciji u gradskoj vijećnici Calcutte, pokazao je da elektromagnetski valovi mogu zapaliti barut i iz daljine postići da zvono zazvoni.
Svake večeri sjedili su sučelice za metalnim radnim stolom za bilježnicama, udžbenicima, olovkama i gumicama, istodobno igrajući šah. Bdjeli su dokasna, rješavajući jednadžbe i formule. Noću je bilo toliko tiho da su čuli zavijanje šakala u klubu Tolly. Katkad bi još bili budni kada bi se vrane počele gotovo jednoglasno svađati, obilježavajući početak novoga dana.
Udayan se nije bojao dovesti u pitanje tvrdnje učitelja o hidraulici ili tektonskim pločama. Gestikulirao je da se izrazi, da naglasi svoje mišljenje, suigrom ruku dočaravajući da su mu molekule i čestice u malom prstu. Katkad bi ga njihovi profesori potjerali iz razreda tvrdeći da koči kolege, premda ih je zapravo bio prestigao.
U jednom trenutku zaposlen je privatni učitelj da ih pripremi za prijamne ispite na fakultetu, a majka je prihvaćala više krojačkih poslova da podmiri dodatni trošak. Bio je to neduhovit čovjek drhtavih kapaka, koje kao da je držao otvorenima s pomoću spojnica na naočalama. U protivnome bi se jamačno sklopili. Svake večeri dolazio bi im u kuću da ih ispita o dvojnoj prirodi valnih čestica i zakona loma i odbijanja svjetlosti. Naučili su napamet Fermatov princip: Kada svjetlost putuje između dviju točaka, prava je putanja ona po kojoj svjetlosti treba najkraće vrijeme.
Proučivši osnove strujnih krugova, Udayan se upoznao s električnim instalacijama u njihovu domu. Nabavivši komplet alata, otkrio je kako se popravljaju pokvarene žice i prekidači, kako se spajaju žice, kako se skida hrđa koja slabi kontakt u stolnome ventilatoru. Bockao je majku zbog toga što bi svaki put umotala prst u tkaninu svojega sarija, bojeći se dodirnuti prekidač golom kožom.
Kada bi iskočio osigurač, Udayan bi u gumenim natikačama, bez ikakva krzmanja, provjerio stanje otpornika i krpao osigurače dok je Subhash stajao postrani držeći baterijsku svjetiljku.
Jednoga dana vratio se kući s komadom žice da postavi zujalo za goste. U razvodnu kutiju ugradio je transformator, a pokraj ulaznih vrata crno tipkalo. Probivši rupu u zidu, proveo je kroz nju nove žice.
Ugradivši zujalo, Udayan je rekao da bi s pomoću njega trebali vježbati Morseov kod. Pronašavši u knjižnici knjigu o telegrafiji, prepisao je iz nje kod u dva primjerka, za svakog od njih, crtice i točkice koja odgovaraju slovima abecede.
Crtica traje trostruko duže od točkice. Nakon svake točkice i crtice slijedi stanka. Između slova stanka od tri točkice, a između riječi stanka od sedam točkica. Predstavljali su se inicijalima. Slovo S koje je Macroni primio preko Atlantskoga oceana čine tri kratke točkice. U čine dvije točkice i crtica.
Naizmjence su stajali jedan pred vratima, a drugi unutra, šaljući signale i dešifrirajući kodove. Dovoljno su se izvještili da su mogu slati šifrirane poruke koje roditelji nisu mogli razumjeti. Kino, predložio bi jedan. Ne, remiza, cigarete.
Smišljali su priče, praveći se da su vojnici ili špijuni u nevolji, koji krišom komuniciraju s planinskoga prijevoja u Kini, ruske šume ili kubanskog polja šećerne trske.
Spreman?
Potvrđeno.
Koordinate?
Nepoznate.
Preživjelih?
Dvojica.
Gubitci?
Pritišćući zujalo, obavještavali bi jedan drugoga da su gladni, da bi trebali na nogomet, da je pokraj kuće upravo prošla zgodna cura. Bio je to njihov privatni način razmjene podataka, kao kada nogometaši dodaju jedan drugome loptu napredujući prema golu. Kada bi koji vidio da dolazi učitelj, pritisnuo bi SOS – tri točkice, tri crtice, opet tri točkice.

Primljeni su na dva najbolja koledža u gradu. Udayan će na Presidency studirati fiziku. Subshah će u Jadavpur na kemijsko inženjerstvo. Bili su jedini dječaci u svojem susjedstvu, jedini učenici svoje prosječne srednje škole, koji su postigli takav uspjeh.
Da proslave, otac je otišao na tržnicu po indijske oraščiće i ružinu vodicu za pulao i pola kilograma najskupljih škampa. Otac se zaposlio već u devetnaestoj godini da pomogne obitelji. Žalio je samo što zbog toga nikada stekao diplomu. Radio je kao činovnik u Indijskim željeznicama. Vijest o uspjehu njegovih sinova proširila se pa je tvrdio da više ne može izaći iz kuće a da ga netko ne zaustavi i ne čestita mu.
Odgovarao je da si on za to ne može pripisati nikakvu zaslugu. Sinovi su predano radili i istaknuli se. Sve što su postigli, mogu zahvaliti samo sebi.
Kada su ih pitali kakav bi dar željeli, Subhash je predložio mramorni set za šah da zamijene trošne drvene figure kojima su se oduvijek igrali. Ali Udayan je zaželio kratkovalni tranzistor. Želio je više vijesti iz svijeta negoli je hvatao stari cijevni radijski prijamnik njihovih roditelja u drvenome kućištu ili ih objavljivale bengalske dnevne novine, koje bi svakoga jutra preletjele ogradni vrt smotane u valjak tanak kao prut.
Zajedno su ga sastavili, tražeći dijelove na Novoj tržnici, u svaštarama, u trgovinama viškom robe Indijske vojske. Slijedili su zamršene upute i izlizan nacrt strujnih krugova. Sve dijelove naslagali su na krevet: kućište, kondenzatore, različite otpornike i zvučnik. Lemili su žice, ujedinjeni u radu. Kada su ga napokon sastavili, izgledao je kao kovčežić podignute ručke. Izrađen od kovine, u crnoj presvlaci.
Prijam je često bio bolji zimi nego ljeti. Općenito, bio je bolji noću. Noću se sunčevi fotoni ne sudaraju s molekulama u ionosferi. Tada se pozitivne i negativne čestice u zraku brzo spajaju.
Naizmjence su sjedili pokraj prozora, s prijamnikom u rukama, u različitim položajima, namještajući antenu, istodobno pomičući po dvije komande. Rotirajući skalu što sporije, upoznali su se s frekvencijskim kanalima.
Tražili su signale iz inozemstva. Vijesti s Radija Moskve, Glasa Amerike, Radija Peking, BBC-ja. Čuli bi nasumične podatke, ulomke s udaljenosti od više tisuća kilometara, što bi isplivali uz gustiša statike koja se valjala kao ocean, koja je šumjela poput vjetra. Vremenski uvjeti u središnjoj Europi, atenske narodne pjesme, govor Abdela Nassera. Vijesti na jezicima o kojima su mogli samo nagađati: finskom, turskom, korejskom, portugalskom.
Bilo je to 1964. Rezolucijom donesenom nakon incidenta u Tonkinškome zaljevu Amerika je dobila dopuštenja da vojnim silama napadne Sjeverni Vijetnam. U Brazilu se dogodio vojni udar.
U Calcutti je u kina stigao film Charulata. U drugom valu nemira među muslimanima i hindusima stradalo je stotinu ljudi nakon što je iz džamije u Šrinagaru ukradena relikvija. Prije dvije godine nastao je prijepor među indijskim komunistima oko rata s Kinom zbog granica. Izdvojila se skupina kineskih simpatizera koja se proglasila Indijskom komunističkom partijom, marksistima: IKP(M).
Indijski nacionalni kongres još je imao većinu u središnjoj vladi u Delhiju. Nakon što je Nehru toga proljeća umro od srčanoga udara, njegova kći Indira ušla je u kabinet. Za dvije godine, ona će postati premijerka.

Nema komentara:

Objavi komentar