Rade Jarak YU PUZZLE

Rade Jarak YU PUZZLE

Ljubav je ponekad važnija od politike

Rade Jarak, nagrađivani pisac i akademski slikar, u biblioteci „Velimir Visković bira za vas“ ovoga mjeseca objavljuje roman YU puzzle. Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom posljednjih 15 godina piše poeziju i prozu, objavljuje eseje i kritičke tekstove o domaćoj poeziji i prozi. Uvršten je u izbor nove hrvatske poezije i preveden na slovenski. Među nagradama ističe se ona Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2008. – za roman Pustinje.

Razgovor smo započeli sažetkom urednika Velimira Viskovića:

„Vrlo ambiciozno zamišljen roman YU puzzle Rade Jarka važno je djelo na našoj suvremenoj književnoj sceni jer je autor imao petlje uhvatiti se ukoštac s povijesnim temama, mnoštvom likova i složenom romanesknom strukturom.
Pišući roman o tri generacije jedne obitelji i strastima, ljubavima i tragedijama njezinih pripadnika, autor uvjerljivo slaže komadiće jednog veoma burnog stoljeća.“

Koliko je autobiografskih elemenata, koliko je Grada (Dubrovnika) u njemu?

- Dubrovnik ima značajno, centralno mjesto u Yu puzzleu, najbolje ga poznajem jer je moj rodni grad. U romanu se radi o sudbini jedne miješane hrvatsko-srpske obitelji iz Dubrovnika, međutim, kako se priča dalje razvija, značajan dio radnje seli se u Beograd koji u romanu ima također istaknuto mjesto, kao glavni grad Jugoslavije, zatim Zagreb, Rijeku, Trst, Sloveniju, sjevernu Bosnu, Vojvodinu, pa po pitanju emigracije u Ženevu, Hannover, Hamburg, čak i u Tokio jer se jedan član obitelji ženi Japankom. Tako je roman izgubio zemljopisno središte i postao je puzzle, na neki način mozaik, kao što je bila i bivša država, mozaik naroda. A i Dubrovnik je sam po sebi oduvijek bio kozmopolitski grad.

Iscrtavate sudbine malih ljudi u velikoj prošlosti?

- Na primjer, partizanski general Zoran Romić koji, iako je odabrao pravu stranu i preživio rat te ima četvero djece, pada u depresiju kad vidi da se u partiji stvari ne odvijaju u onom smjeru u kojemu se nadao. Stanje se pogoršava kad ga ostavi žena, Japanka Ai Suzuki-Romić, koja netragom nestane (kasnije se ispostavi kamo je pobjegla)… kao i njegova kći Tekla, homoseksualne orijentacije, koja čitav život pokušava naći partnericu i ostvariti sretnu vezu, ali partnerice je uvijek ostave. Čitavo se vrijeme oko nje događaju razna politička previranja, ali ona ih ne razumije, niti joj je preveć stalo, jer je vođena strašću da ostvari životnu vezu, ljubav. Ljubav je ponekad važnija od politike.

Maloprije upotrijebih glagol iscrtati. Pa pomislih na slikanje – likovni ste umjetnik, slikar, jeste li došli u iskušenje oslikati YU puzzle kistom – naslovnicu, na nju ciljam?

- Radio sam nekoliko skica, često uz pisanje i crtam, vizualiziram određene scene i likove, zamišljam boje. Mislim da je Dickens izrađivao male figurice svojih likova. Međutim, te skice nisam stigao do kraja realizirati, da bi se smjestile na naslovnici, jer me pisanje odvuklo na mnoštvo likova i događaja, pa su crteži pali u drugi plan.  

Zašto ste se upustili u temu od koje se dosta dugo zaziralo – o fenomenu jugoslavenske prošlosti?

- Vrlo dobro pitanje. Smatram da naša romaneskna tradicija traži osvrt na naše historijske prilike i svaki pisac - ako želi biti ozbiljan pisac - mora se okušati u toj temi. Tim više je tema naše povijesti zanimljiva jer je naša povijest u prošlom stoljeću bila zaista burna. To je prava, naša, tema. Međutim, nisam historiji prilazio stereotipno, prilazio sam joj iz svog kuta, iz svog iskustva (o našoj povijesti kao i o nogometu svi znamo sve, a ustvari možda ne znamo ništa?), za mnoge stvari ne postoji jasna faktografija, ne postoje dokumenti, za mnoge stvari koje su se praktički jučer dogodile ne znamo točno kako su se dogodile. Ne znamo ni gdje su mnogi grobovi. To je zaista vrlo zanimljiv izazov, a osim toga naša je tradicija takva (Andrić, Crnjanski, Kiš, Fabrio i mnogi drugi).

Ima li nostalgije (u likova, u vas)?

- Naravno da ima. Mora postojati određena nostalgija za vremenom koje je prohujalo, odneseno s vihorom. Iako se ponekad o njemu odnosim kritički, u tom je vremenu, kao i u svakom životu, bilo mnogo dobrih stvari. Dakle, nostalgija, itekako.

Nakon brojnih književnih radova i „šarenih“ formi te žanrova – novela, poema, pjesama, kratkih priča, dnevnika, SF-a, antikrimića – je li ovo pravi povratak klasičnom romanu (prvi nakon nagrađenih Pustinja, 2008.)? I očekujete li (opet) kakvu nagradu?

- Vratio sam se romanu nakon faze eksperimentiranja. Smatram da roman zahtijeva disciplinu i uvažavanje čitatelja. Prva razina romana mora biti razumljiva svima, našim bakama i djedovima, na primjer. A ono što će oni zaključiti o tim događajima, njihova je stvar. Svatko opet stvari vidi drugačije. Teško mi je odgovoriti na ovo o nagradama. Uvijek sam na neki način bio „izvan konkurencije“, skoro čitav život, što zapravo i nije loše. Radim svoj posao u dobru i zlu, pa kud puklo da puklo.