utorak, 4. studenoga 2014.

Ruth Ozeki PRIČA ZA VREMENSKO BIĆE



Ruth Ozeki
PRIČA ZA VREMENSKO BIĆE
S engleskog prevela Mihaela Velina

Prvi dio

Sada

1.

Hej!
Zovem se Sada i ja sam vremensko biće. Znaš li što je vremensko biće? Pa, daj mi minutu i reći ću ti.
Vremensko je biće netko tko živi u vremenu, a to znači ti, ja i svi mi koji jesmo, bili smo ili ćemo biti. Što se mene tiče, u ovom trenutku sjedim u francuskom služinskom kafiću[i] u Gradu elektronike Akiba, slušam tužnu šansonu što svira u neko doba u tvojoj prošlosti, koja je ujedno moja sadašnjost, pišem ovo i pitam se o tebi negdje u mojoj budućnosti. A ako ovo čitaš, možda se i ti pitaš o meni.
Ti se pitaš o meni.
Ja o tebi.
Tko si i što radiš?
Držiš li se za rukohvat u podzemnoj u New Yorku ili se kupaš u jacuzziju u Sunnyvaleu?
Sunčaš li se na pješčanoj plaži u Phuketu ili sređuješ nokte na nogama u Brightonu?
Jesi li muško ili žensko ili nešto između?
Kuha li ti cura slasnu večeru ili jedeš kineske rezance iz kartonske kutije u kojoj su ti ih donijeli?
Ležiš li sklupčan, leđima okrenut ženi što hrče ili nestrpljivo čekaš da tvoj divan ljubavnik iziđe iz kade pa da možete strastveno voditi ljubav?
Imaš li mačku i sjedi li ti u krilu? Miriše li joj čelo na cedrovinu i slatku svježinu zraka?
Nekako mislim da si ipak žensko, iako zapravo i nije tako važno, jer kad ovo budeš čitala, sve će biti drukčije, a ti nećeš biti nigdje posebno i nehajno ćeš listati ovu knjigu – koja je, zapravo, i dnevnik mojih posljednjih dana na ovome svijetu – pitajući se isplati li se nastaviti.
Ako odlučiš ne čitati dalje, hej, nema veze, jer onda ionako nisi ona koju sam čekala. Ali ako ipak odlučiš nastaviti čitati, pogodi što? Ti si vremensko biće po mom ukusu i zajedno ćemo stvoriti nešto čarobno!

2.

Uh. To je bilo glupo. Morat ću bolje. Kladim se da se pitaš kakva bi glupačica napisala takvo što.
Pa, ja.
Sada.
Sada sam ja, punim imenom Sadako Jasutani, ali možeš me zvati Sada, jer svi me tako zovu. A ako ćemo se i dalje ovako susretati, bolje da ti kažem još nešto o sebi…! J
Doduše, nije se mnogo toga promijenilo. Još sjedim u francuskom služinskom kafiću u Gradu elektronike Akiba, Edith Pilaf pjeva još jednu tužnu šansonu, Babette mi je upravo platila kavu i baš sam otpila gutljaj. Babette je moja sluškinja (konobarica), uz to i nova prijateljica, a pijem kavu Blue Mountain bez mlijeka, što je neobično za tinejdžericu, ali ako imaš imalo poštovanja prema gorkome zrnu, dobru bi kavu definitivno trebalo piti tako.
Povukla sam dokoljenku gore i počešala se iza koljena.
Poravnala sam plisiranu suknju, tako da mi nabori uredno leže na bedrima.
Kosu do ramena zataknula sam iza desnog uha, na kojemu imam pet rupica, ali sad je opet puštam da mi čedno pada preko lica, jer otaku[ii]-službenik koji sjedi za susjednim stolom zuri u mene i lagano me hvata jeza od njega, iako mi je i malo zabavno. Na sebi imam školsku odoru, a po tome kako mi gleda tijelo jasno mi je da su mu školarke veliki fetiš, ali ako je tako, kako to da visi u kafiću s francuskim sobaricama? Mislim stvarno, koji mulac!
Ali nikad ne znaš. Sve se mijenja i sve je moguće, pa možda i promijenim mišljenje o njemu. Možda se u sljedećih pet minuta nespretno nagne prema meni i kaže mi nešto iznenađujuće lijepo pa mi se smili, unatoč masnoj kosi i lošem tenu, i pristanem nakratko porazgovarati s njim, on me na kraju pozove u šoping, a ako me uspije uvjeriti da je zaljubljen u mene preko ušiju, otići ću s njim do robne kuće i pustiti ga da mi kupi vestu ili keitai[iii] ili torbicu, iako očito baš i nije bogat. Nakon toga možda odemo u klub na koktele pa šmugnemo u takozvani ljubavni hotel s velikim jacuzzijem, a nakon kupke, baš kad se počnem osjećati ugodno s njim, iznenada će pokazati svoju pravu prirodu pa će me vezati, na glavu mi navući plastičnu vrećicu u kojoj je bila moja nova vesta i silovati me, a nekoliko sati poslije policija će naći moje beživotno golo tijelo u neprirodnu položaju na podu kraj golema, okrugla kreveta s presvlakom zebrasta uzorka.
Ili će možda samo zatražiti da ga lagano davim svojim gaćicama dok on odvaljuje na njihov miomiris.
A možda se i ništa od toga neće dogoditi osim u mojoj i tvojoj glavi, jer – kao što ti rekoh – zajedno stvaramo nešto čarobno, barem nakratko.

3.

Jesi li još ovdje? Upravo sam ponovno pročitala što sam napisala o otaku-službeniku i želim se ispričati. Bila sam grozna. Nije to lijep početak.
Ne želim ti ostaviti pogrešan dojam. Nisam glupa. Znam da se Edith Pilaf zapravo ne preziva Pilaf. I nisam ni pokvarena ni hentai.[iv] Baš i ne volim hentaije, zato ako si ti hentai, molim te da odmah odložiš ovu knjigu i ne čitaš dalje, dobro? Inače te čeka razočaranje i gubitak vremena, jer ovo neće biti tajni dnevnik neke perverzne klinke, prepun ružičastih fantazija i gnjusnih fetiša. Nije ono što misliš, jer pišem ga zato što želim prije smrti nekome ispričati priču o fascinantnom životu moje stočetverogodišnje prabake, zenbudističke redovnice.
Vjerojatno ti se redovnice ne čine baš tako zanimljivima, ali moja prabaka je itekako zanimljiva, i to na nimalo perverzan način. Sigurna sam da postoji mnogo perverznih redovnica… dobro, možda baš nema toliko perverznih redovnica koliko perverznih svećenika, ma sigurno, jer perverznih svećenika nema gdje nema… ali moj se dnevnik neće baviti njima ili njihovim čudaštvom.
Ovaj će dnevnik ispričati istinitu životnu priču moje prabake Jasutani Điko. Bila je redovnica, spisateljica i nova žena[v] ere Taišō[vi]. Bila je i anarhistica i feministica s mnoštvom ljubavnika, i muških i ženskih, ali nikad nije bila perverzna niti gnjusna. Iako ću možda i spomenuti neke od njezinih ljubavnih veza, sve što napišem bit će povijesna istina i ohrabrujuće za žene, neće to biti glupe bezvezarije o gejšama. Zato, ako si slučajno ipak muško i pališ se na gnjusne perverzije, molim te zaklopi ovu knjigu i daj je ženi ili kolegici i uštedi si mnogo vremena i truda.

4.

Ja mislim da je važno imati jasno definirane ciljeve u životu, a ti? Pogotovo ako ti nije ostalo dugo. Jer ako nemaš jasne ciljeve, moglo bi ti se dogoditi da ti ponestane vremena pa da se, kad taj dan osvane, nađeš na izboju visoke zgrade ili na krevetu s bočicom tableta u ruci i mišlju: Sranje! Zeznula sam stvar. Da sam si barem bila postavila jasnije ciljeve!
Govorim ti to zato što neću još dugo biti ovdje i bolje da ti to odmah kažem, da znaš kako stvari stoje i da ne kreneš pretpostavljati ovo ili ono. Pretpostavke su sranje. Baš kao i očekivanja. Pretpostavke i očekivanja ubiju svaki odnos, pa daj da ti i ja ne idemo u tom smjeru, dobro?
Činjenica je da ću uskoro maturirati vrijeme, ali možda ne bih trebala reći maturirati, jer to zvuči kao da sam ispunila svoje ciljeve i zaslužujem da krenem dalje, a zapravo sam tek navršila šesnaest godina i nisam postigla ama baš ništa. Nulu. Apsolutno ništa. Zvučim patetično? Nije mi namjera. Samo želim biti precizna. Možda bih umjesto maturirati mogla reći da ću se isključiti iz vremena. Ispisati se. Prekinuti. Napustiti postojanje. Brojim trenutke.
Jedan…
Dva…
Tri…
Četiri…
Hej, znam što! Daj da zajedno brojimo trenutke![vii]

Ruth

1.

Pogled joj je privuklo jedva zamjetno svjetlucanje, sićušan odbljesak sunčeve zrake, razlomljene pod golemom zamršenom masom algi što ih je more plimom doteglilo na pijesak i koje su se sad polako sušile. Ruth je isprva pomislila da je to samo odsjaj s kože umiruće meduze i zamalo je samo prošla i nastavila dalje. Plaže su tih dana bile preplavljene meduzama, onim čudovišnima, što peku, a crvenjele su se kao otvorene rane uzduž obale.
Ali nešto ju je navelo da zastane. Prignula se i vrhom tenisice gurnula gomilicu algi, a zatim je i pročeprkala štapom. Razmrsivši bičolike rese, dovoljno ih je razmaknula da vidi da to nešto svjetlucavo, skriveno ispod njih, ipak nije umiruća meduza, nego nešto plastično, nekakva vrećica. Nimalo iznenađujuće. Ocean je pun plastike. Još je malo pročeprkala, sve dok nije uspjela primiti kut vrećice i podići je. Bila je teža no što je očekivala, plastična vrećica za zamrzavanje prepuna ogrebotina, kao ožiljaka, i skorenih lupara koji su se proširili po površini kao gadan osip. Zacijelo je dugo bila u oceanu, pomislila je. Unutra se naziralo nešto crveno, valjda nečije smeće, bačeno preko ograde palube ili zaostalo poslije piknika ili ravea. More uvijek nosi svašta na valovima i baca to natrag na obalu: ribički flaks, plastične daske za plutanje, limenke piva, igračke, tampone, tenisice Nike. Prije nekoliko godina naplavilo je čak i odrezana stopala. Ljudi su ih nalazili posvuda uzduž pješčane obale otoka Vancouver. Nitko nije mogao objasniti što se dogodilo s ostatkom tijela. Ruth se bojala i pomisliti što bi sve moglo trunuti u toj vrećici. Bacila ju je malo dalje niz obalu. Završit će šetnju i pokupiti je na povratku, ponijeti je kući i baciti.

2.

“Što je to?” doviknuo joj je suprug iz predvorja.
Ruth je kuhala večeru, usredotočena na sjeckanje mrkve.
“Ovo”, ponovio je Oliver kad nije odgovorila.
Podigla je pogled. Stajao je na vratima kuhinje, među prstima njišući veliku izgrebenu vrećicu za zamrzavanje. Bila ju je ostavila na trijemu, namjeravajući je baciti u smeće, ali nešto joj je odvuklo pozornost, pa je to smetnula s uma.
“Ma, pusti to”, rekla je. “Neko smeće koje sam pokupila na plaži. Nemoj to, molim te, unositi u kuću.” Zašto mu je to uopće morala reći?
“Ali nešto je unutra”, nastavio je. “Ne zanima te što?”
“Ne”, odgovorila je. “Večera samo što nije.”
Svejedno je unio vrećicu i spustio je na kuhinjski stol, rasuvši pijesak po njemu. Nije si mogao pomoći. Imao je tu silnu potrebu znati, rastaviti stvari, a ponekad ih i opet sastaviti. Ledenica im je bila prepuna zamotuljaka sa sićušnim leševima ptica, rovki i drugih malih životinja što ih je donio njihov mačak, koji su umotani u plastičnu foliju čekali da ih se secira i preparira.
“Nije to samo jedna vrećica”, izvijestio ju je, pažljivo otvorivši prvu i odloživši je u stranu. “To su vrećice u vrećicama u vrećicama.”
Privučen šuškanjem i komešanjem, na stol je skočio mačak da vidi može li pomoći. Dali su mu ime Schrödinger, ali nikad ga nisu tako zvali. Oliver ga je zvao Pest[viii], što bi se katkad pretopilo u Pesto[ix]. Uvijek je izvodio nekakve nepodopštine, vadio utrobu vjevericama nasred kuhinje, ostavljao sićušne sjajne organe, bubrege i crijeva tik ispred praga njihove spavaće sobe, pa bi Ruth putem do kupaonice bosonoga ugazila u njih. Bili su pravi dvojac, Oliver i taj mačak. Kad god bi Oliver otišao na kat, i mačak bi otišao na kat. Kad bi Oliver sišao jesti, i mačak bi sišao jesti. Kad bi Oliver izišao piškiti, i mačak bi otišao van piškiti. Sad ih je promatrala kako pregledavaju sadržaj plastičnih vrećica. Lecnula se, već unaprijed očekujući zadah nečijeg trulog piknika, ili nečega još goreg što će pokvariti aromu njihova obroka. Juhe od leće. Za večeru su imali juhu od leće i salatu, a netom je bila dodala ružmarin. “Bi li možda mogao secirati to smeće na trijemu?”
“Ti si ga pokupila”, odgovorio je. “Uostalom, ne mislim da je smeće. Previše je uredno zapakirano.” Nastavio je s forenzičkim razmatanjem.
Omirisala je zrak, ali osjetio se samo miris pijeska i soli i mora.
Iznenada je prasnuo u smijeh. “Vidi, Pesto!” rekao je. “To je nešto za tebe! Hello Kitty posuda za užinu!”
“Daj, molim te!” reče Ruth, sad već pomalo očajna.
“A bome je i nešto unutra…”
“Ne šalim se! Ne želim da to otvoriš ovdje unutra. Iznesi to van i…”
Ali već je bilo prekasno.



[i] meido kisa/maid café – vrsta tematskih restorana u Japanu u kojima su konobarice odjevene u kostime francuskih sobarica/služavki i prema gostima se ponašaju kao sluškinje prema gospodarima; nap. prev.
[ii] otaku (    ) – opsesivni fan ili fanatik, kompjuteraški štreber.
[iii] keitai (    ) – mobitel.
[iv] hentai (    ) – pervertit, seksualno devijantna osoba.
[v] “nova žena” – izraz kojim su se u Japanu početkom 20. stoljeća opisivale napredne, obrazovane žene koje su odbacile ograničenja tradicionalnih uloga uvjetovanih rodom.
[vi] era Taišō (1912-1926),  nazvana po caru Taišōu, također poznata i kao Taišō demokracija; bilo je to kratkotrajno razdoblje društvene i političke liberalizacije, a završilo je desničarskim vojnim preuzimanjem vlasti koje je dovelo do II. svjetskog rata.
[vii] Za više misli o zen-trenucima vidjeti Dodatak A.
[viii] engl. štetočina; nap. prev.
[ix] umak na bazi bosiljka, pinjola, maslinovog ulja, češnjaka i tvrdog sira; nap. prev.

Nema komentara:

Objavi komentar