Thomas Piketty KAPITAL U DVADESET PRVOM STOLJEĆU

Piketty, Balzac, Austen

      Thomas Piketty u svojoj knjizi "Kapital u 21. stoljeću" nudi povijesna objašnjenja opisanog suvremenog trenda da se lakše bogatiti od kapitala nego od rada. Rast omjera kapital/prihod od industrijske revolucije do Prvog svjetskog rata u Francuskoj i Britaniji rezultat je visokih prinosa na neprekinuto akumulirani kapital, u političkom okruženju sklonijem kapitalistima nego radnicima.

      U društvima gdje je takav omjer bio posebno visok, kakva su bila viktorijanska Engleska i „la belle epoque“ Francuska, probitačnije je bilo usredotočiti se na pronalaženje bogatog supruga i supruge, ili nekog drugog načina nasljeđivanja, nego na rad. Razlika između blistave karijere temeljene na učenju i radu i ugodnog života koji je nudila ženidba ili udaja za bogatog nasljednika ili nasljednicu stalna su tema literature toga vremena. Evo kako je Piketty u svojoj knjizi analizirao nekoliko klasičnih djela zapadne literature iz tog doba da bi dokazao svoju tezu kako se mnogo bolje može živjeti od kapitala nego od vlastitog rada.

     

      Priroda bogatstva: od književnosti do stvarnosti

     

     

      Kad Balzac ili Jane Austen pišu romane, početkom 19. stoljeća, priroda bogatstava o kojima je riječ a priori je svima relativno jasna. Bogatstvo kao da postoji zato da donosi rentu, tj. sigurne i redovite prihode vlasniku određene imovine, i zato poprima oblike zemljišnog vlasništva ili državnih obveznica. Otac Goriot posjeduje državne obveznice, a malo imanje Rastignac sastoji se od poljoprivrednog zemljišta. Isti je slučaj s golemim imanjem Norland koje nasljeđuje John Dashwood u romanu Razum i osjećaji (Sense and Sensibility), s kojega neće oklijevati da istjera svoje polusestre Elinor i Marianne, a one će se tada morati zadovoljiti kamatama od malog kapitala u državnim obveznicama koje im je ostavio otac. U klasičnom romanu 19. stoljeća bogatstvo je posvuda i, bez obzira na njegovu veličinu i vlasnika, ono obično poprima jedan od dva oblika: zemljišta i državne obveznice.

      Ti oblici, viđeni iz perspektive 21. stoljeća, mogu izgledati arhaično i skloni smo ih pripisati dalekoj prošlosti koju smatramo završenom i bez ikakve veze s ekonomskom i društvenom stvarnošću našeg vremena, u kojem je kapital po svojoj prirodi "dinamičniji". Likovi iz romana 19. stoljeća doista nam se često čine kao arhetipovi rentijera, sramotnih likova u našoj demokratskoj i meritokratskoj suvremenosti. A što je prirodnije nego očekivati od kapitala da proizvodi siguran i redovit prihod: čak je to cilj "savršenog" tržišta kapitala kako ga shvaćaju ekonomisti. Doista bi bilo pogrešno smatrati da proučavanje bogatstava 19. stoljeća ne donosi pouke o današnjem svijetu.

      Pogledamo li stvari izbliza, razlike u odnosu na 21. stoljeće manje su očite nego što se čini na prvi pogled. Prije svega, ta dva oblika imovine – zemlja i državne obveznice - donose različite probleme i ne bi se morali tako olako zbrajati kao što to čine pisci 19. stoljeća radi lakšeg pripovijedanja. Državne obveznice samo su potraživanje jednog dijela stanovništva (onih koji ubiru kamate) od drugoga (onih koji plaćaju poreze): treba ih isključiti iz nacionalnog bogatstva i uključiti samo u privatno. Više od svega, složeno pitanje državnog duga i prirode odgovarajućeg bogatstva tiče se barem jednako današnjeg svijeta kao i svijeta iz 1800. godine, a proučavanje prošlosti može nam rasvijetliti to jako važno pitanje današnjice. Jer iako je javni dug daleko od astronomske razine s početka 19. stoljeća, barem u Britaniji, danas je vrlo blizu povijesnih rekorda u Francuskoj i mnogim drugim zemljama i stvara još veću pomutnju nego u Napoleonovo doba. Proces financijskog posredovanja (pojedinci deponiraju novac u banku, a ona ga uloži negdje drugdje) postao je zapravo tako složen da se često zaboravlja tko što posjeduje. Naravno, zaduženi smo, kako to zaboraviti? - mediji nas na to svakodnevno podsjećaju - ali komu smo točno dužni? U 19. stoljeću rentijeri koji su živjeli od javnog duga bili su jasno identificirani; tko je to danas? Morat ćemo razjasniti tu tajnu, a u tome nam može pomoći proučavanje prošlosti.

      Ima još jedna, malo veća komplikacija: mnogi drugi oblici kapitala, vrlo "dinamičnog", imaju važnu ulogu u klasičnom romanu i u svijetu 1800-tih. Otac Goriot, nakon što počne kao radnik u tvornici rezanaca, obogati se kao proizvođač tjestenine i trgovac žitom. U revoluciji i napoleonskim ratovima znao je bolje od ikoga pronaći najkvalitetnije brašno, usavršiti tehniku proizvodnje tijesta, organizirati mrežu distribucije i skladišta, tako da se pravi proizvodi dostave na pravo mjesto u pravo vrijeme. Tek kad se obogatio kao poduzetnik, prodao je svoj poslovni udjel, slično kao "start-up" osnivači u 21. stoljeću koji trguju svojim dioničkim opcijama i prikupljaju svoj višak vrijednosti, i sve reinvestirao u sigurniju imovinu, u trajne državne obveznice koje trajno donose rentu - a taj će mu kapital omogućiti da svoje kćeri uda u najbolje pariško društvo onoga doba. Na samrtnoj postelji 1821., napušten od kćeri Delphine i Anastasie, otac Goriot još sanjari o slasnom ulaganju u posao s tjesteninom u Odesi.

      A César Birotteau, drugi Balzacov lik, obogatio se u kozmetičkoj industriji. Genijalni je izumitelj proizvoda za uljepšavanja - krema Sultanija, Vode protiv nadimanja itd. - za kojima luduju u Francuskoj potkraj Carstva i početkom Restauracije. Ali to mu nije dovoljno: pri odlasku u mirovinu želi utrostručiti kapital hrabrom spekulativnom operacijom u nekretnine u četvrti Madeleine, koja se brzo razvijala 1820.-1830. Odbija mudre savjete svoje žene, koja je htjela uložiti kapital kozmetičke industrije u poljoprivredno zemljište blizu Chinona i državne obveznice. César će završiti upropašten.

      Junaci Jane Austen, pravi veliki zemljoposjednici, bliži zemlji od Balzacovih junaka, samo su prividno mudriji. U romanu Mansfields Park Fannyn stric, sir Thomas, mora s najstarijim sinom otputovati na dulje od godinu dana na Antile, da sredi poslove i investicije. Vraća se u Mansfield, ali opet mora otići više mjeseci na otoke: nije lako 1800.-1810. upravljati plantažama na udaljenosti od više tisuća kilometara. Još smo daleko od mirnog prikupljanja zemljišne rente ili kamata na državne obveznice.

      Dakle, mirni kapital ili riskantne investicije? Moramo li zaključiti da se zaista ništa nije promijenilo od onoga doba? Koje su prave transformacije strukture kapitala od 18. stoljeća do danas? Goriotova tjestenina može postati tablet Stevea Jobsa, a ulaganja na Antilima 1800. mogu biti investicije 21. stoljeća u Kini i Južnoj Africi – ali jesu li bitne strukture kapitala ostale iste? Kapital nikad ne miruje: uvijek je orijentiran na rizik i poduzetnički, barem u počecima; a ujedno stalno teži pretvaranju u rentu, čim se akumulira u velikim količinama. To mu je svrha i logična sudbina. Odakle nam dakle taj nejasan dojam da su društvene nejednakosti u suvremenim društvima ipak nešto sasvim drugo nego u doba Balzaca i Jane Austen: nisu li to samo puste riječi, bez ikakve povezanosti sa stvarnošću, ili se mogu identificirati objektivni faktori koji objašnjavaju zašto neki ljudi misle da je moderni rast učinio kapital manje "rentijerskim", a više "dinamičnim"?

      Što nam danas govor Vautrinov govor

      Prije nego što krenemo razmatrati to pitanje, moramo se u ovom poglavlju upoznati s pojmovima i redovima veličine. Počnimo s primjedbom da se nejednakost dohotka u svakom društvu može raščlaniti na tri pojma: nejednakost dohotka od rada; nejednakost vlasništva nad kapitalom i prihoda koji su iz toga proizišli; i veza između tih dviju dimenzija. Znameniti govor što ga je Vautrin održao Rastignacu u Ocu Goriotu nedvojbeno je najjasniji uvod u tu problematiku.

      Otac Goriot, tiskan 1835. godine, jedan je od najslavnijih Balzacovih romana. Riječ je nedvojbeno o najuspjelijem književnom izrazu strukture nejednakosti u društvu 19. stoljeća i ključne uloge nasljedstva i bogatstva u tome.

      Ispričajmo malo detaljnije zaplet Oca Goriota. Taj nekadašnji radnik u tvornici tjestenine obogatio se tjesteninom i žitom u doba revolucije i Napoleona. Budući da je bio udovac, otac Goriot potpuno se posvetio udaji svojih kćeri, Delphine i Anastasie, u najbolje pariško društvo između 1810. i 1820. godine. Za sebe je zadržao jedva toliko da se može smjestiti i prehraniti u prljavom pansionu u kojem susreće Eugenea de Rastignaca, siromašnog mladog plemića koji je iz provincije došao studirati u Parizu. Ambiciozan, mučen siromaštvom, Eugene pokušava uz pomoć daljnje rođakinje prodrijeti u otmjene salone u koje zalaze aristokracija, krupna buržoazija i financijski magnati u doba Restauracije. Uskoro se zaljubljuje u Delphine, koju zapušta suprug, barun de Nucingen, bankar koji je već potrošio ženin miraz na brojne špekulativne pothvate. Rastignac će ubrzo izgubiti iluzije otkrivši cinizam društva potpuno iskvarenog novcem. S užasom će otkriti da je otac Goriot napušten od kćeri koje ga se stide i uopće ga više ne posjećuju otkad su dobile njegovu imovinu, nego se bave jedino svojim uspjehom u društvu. Starac umire u krajnjoj bijedi i samoći. Rastignac jedini odlazi na njegov pogreb. Ali čim iziđe s groblja Pere-Lachaise i osvoji ga pogled na ljepote Pariza uz rijeku Seineu koje se pružaju u daljinu, odluči da se baci u osvajanje glavnoga grada: "Sad smo nas dvojica na redu!" Njegov sentimentalni i društveni odgoj je završen, odsad ni on više neće imati milosti.

      Najmračniji dio romana, onaj u kojemu se društvene i moralne dileme s kojima se suočava Rastignac izražavaju najjasnije i najsirovije, nesumnjivo je govor koji mu drži Vautrin oko sredine romana. Vautrin, koji također obitava u ubogom pansionu Vauquer, mračna je ličnost, odličan govornik i zavodnik, koji krije svoju mučnu prošlost robijaša kao što je to činio Edmond Dantes u Grofu Monte-Cristou i Jean Valjean u Jadnicima. Ali suprotno tim dvjema ličnostima, koje su uglavnom pozitivne, Vautrin je do srži zao i ciničan. Pokušava uvući Rastignaca u umorstvo kako bi se domogao nekog bogatstva. Prije toga održi mu krajnje precizan i zastrašujući govor o različitim sudbinama, o različitim životima koji se nude mladom čovjeku poput njega u onodobnom francuskom društvu.

      U biti, Vautrin objašnjava Rastignacu da je društveni uspjeh koji se postiže studiranjem, zaslugama i radom zapravo iluzoran. Predočava mu detaljnu sliku svih mogućih životnih putova koji mu se nude ako završi studij, na primjer, prava ili medicine, područja na kojima u načelu vlada logika profesionalne sposobnosti, a ne naslijeđenog imetka. Vautrin posebno precizno pokazuje Rastignacu razine godišnjeg dohotka koji bi mu na taj način postale dostupne. Zaključak je neopoziv: čak ako i bude spadao među najzaslužnije diplomirane pravnike među svim mladim Parižanima, čak ako i uspije ostvariti najbriljantniju i najmunjevitiju pravnu karijeru, što će zahtijevati mnogo kompromisa, morat će se zadovoljiti osrednjim prihodima i odreći se pravog lagodnog života:

      Oko tridesete godine bit ćete sudac s tisuću i dvjesto franaka na godinu, ako već niste odbacili pravničku odoru. Kad dođete do četrdesetih, oženit ćete se nekom mlinarskom kćeri koja će vam donijeti oko šest tisuća franaka rente. Hvala lijepa. Budete li imali zaštitnika, postat ćete s trideset godina kraljevski prokurator s oko tisuću škuda [šest tisuća franaka] i oženiti se gradonačelnikovom kćeri. Počinite li kakve sitne političke podlosti, s četrdeset godina bit ćete državni odvjetnik. [...] Imam čast da vas upozorim kako u Francuskoj ima samo dvadeset državnih odvjetnika, a ima dvadeset tisuća pretendenata na taj položaj, među kojima nailazimo i na neozbiljne tipove koji bi prodali obitelj da se mogu izdići iznad ostalih. Ako vam se taj posao gadi, razmotrimo nešto drugo. Želi li barun de Rastignac postati odvjetnikom? E, pa lijepo. Treba se mučiti deset godina, trošiti tisuću franaka mjesečno, imati biblioteku, kabinet, zalaziti u društvo, ljubiti skute višima kako bi dobio priliku da vodi parnice, lizati pod palače pravde. Neću reći ne ako vam taj posao uspije; ali nađite mi u Parizu pet odvjetnika u pedesetim godinama koji zarađuju više od pedeset tisuća franaka godišnje!

      Usporedbe radi, strategija društvenog uspona koju Vautrin predlaže Rastignacu kudikamo je djelotvornija. Oženivši se gospođicom Victorine, bljedunjavom djevojkom koja živi u pansionu i koja posvećuje pažnju samo zgodnom Eugeneu, on će se dočepati bogatstva od milijun franaka. To će mu omogućiti da dvadesetak godina uživa godišnji prihod od 50.000 franaka (oko 5% glavnice) i da odmah dosegne razinu blagostanja dvostruko višu od one koju bi mu priskrbila, nakon mnogo godina, zarada državnog tužitelja (a jednaku kakvu zaradi s 50 godina nekolicina najuspješnijih pariških odvjetnika onoga doba, nakon mnogo godina truda i intriga).

      Zaključak je jasan: treba se bez oklijevanja oženiti mladom Victorine i zanemariti to što nije ni jako zgodna ni zavodljiva. Eugene požudno sluša sve do konačnog udarca: kako bi nezakonitu djevojku napokon priznao bogati otac i kako bi naposljetku naslijedila taj milijun franaka koji je Vautrin spomenuo, treba najprije ubiti njezina brata, što će na sebe preuzeti bivši robijaš, dakako, uz proviziju. To je za Rastignaca ipak previše: on odlično razumije Vautrinove argumente o prednosti bogatstva nad studiranjem, ali ne ide tako daleko da počini zločin.

     

      Ključno pitanje: rad ili bogatstvo?

      U Vautrinovu govoru najstrašnija je preciznost brojčanog izračuna i slika društva koju on pruža. Kao što ćemo poslije vidjeti, ako se uzmu u obzir struktura dohotka i hijerarhija bogatstva u Francuskoj 19. stoljeća, životni standard koji može dosegnuti najbogatiji Francuz od naslijeđenih dobara kudikamo je viši od dohotka koji se može ostvariti na temelju isključivo prihoda od rada. U takvim uvjetima, čemu raditi i čemu se uopće moralno ponašati: budući da je društvena nejednakost u cjelini nemoralna, neopravdana, zašto ne ići do kraja u nemoralnosti priskrbivši sebi kapital svim mogućim sredstvima?

      Nisu bitni precizni brojčani podaci (koji su u ovom slučaju vrlo realistični), ključno je pitanje u Francuskoj početkom 19. stoljeća, kao i u doba Belle époque: rad i studij ne omogućuju postizanje onog blagostanja kakvo omogućuju nasljedstvo i prihodi koji proizlaze iz njega. Ta stvarnost je toliko očita, toliko za svakoga bremenita smislom da Balzacu nije potrebna statistika, pomno definirani decili i centili kako bi se u to uvjerio. Tu istu stvarnost nalazimo i u Britaniji u 18. i 19. stoljeću. Za junake romana Jane Austen ne postavlja se uopće pitanje rada: jedino je važna veličina bogatstva kojim se raspolaže, stečena nasljeđivanjem ili brakom. Općenito uzevši, isto vrijedi za gotovo sva društva sve do Prvog svjetskog rata, kad su društva koja počivaju na naslijeđu doživjela pravi krah. Jedna od rijetkih iznimaka tiče se nedvojbeno Sjedinjenih Američkih Država ili barem "pionirskih" mikrodruštava sjevernih i zapadnih država, gdje je naslijeđeni kapital malo vrijedio u 18. i 19. stoljeću, što neće dugo potrajati. U južnim državama, gdje je vladala mješavina veleposjedničkog i robovlasničkog kapitala, naslijeđe je bilo jednako važno kao i u staroj Europi. U romanu Zameo ih vjetar udvarači Scarlett O'Hara ne računaju ništa više nego Rastignac na studiranje ili na talente kako bi njima osigurali buduće blagostanje: veličina plantaže njihova oca - ili pak tasta – mnogo je važnija. Kako bi pokazao koliko malo cijeni svaki pojam morala, zasluga ili društvene pravde, Vautrin u istom govoru upućenom mladom Eugeneu kaže da sebe pod stare dane vidi kao robovlasnika na jugu Sjedinjenih Država koji živi u izobilju onoga što njegovi crnci proizvedu. Očito je da bivšeg robijaša ne oduševljava ista Amerika kao Tocquevillea.

      Dohodak od rada nipošto nije uvijek ravnopravno distribuiran pa bi bilo pretjerano svoditi pitanje socijalne pravde na relativnu veličinu dohotka od rada naspram dohotka od naslijeđenog bogatstva. Pa ipak je naša demokratska sadašnjost zasnovana na uvjerenju da je nejednakost, temeljena pretežno na individualnom trudu i talentu, ili barem nada da se ide u tom smjeru, više opravdana nego druge nejednakosti. Vidjet ćemo zapravo da je Vautrinov govor u izvjesnoj mjeri prestao vrijediti za europska društva 20. stoljeća, barem privremeno. U desetljećima nakon rata naslijeđeno bogatstvo znatno je izgubilo na važnosti u usporedbi s prošlošću pa su prvi put u povijesti rad i studiranje postali sigurniji put prema vrhu. Na ovom početku 21. stoljeća, premda su se ponovo pojavile svakovrsne nejednakosti i premda su uzdrmana vjerovanja u društveni i demokratski napredak, rašireni i prevladavajući dojam ipak ostaje da se svijet korjenito promijenio od doba Vautrinova govora. Tko bi danas savjetovao mladom studentu prava da napusti studij i da primijeni iste strategije društvenog uspona kakve je savjetovao bivši robijaš? Dakako, mogu postojati neki rijetki slučajevi u kojima je najbolja strategija dokopati se nečijeg nasljedstva.4 Ali zar u većini slučajeva nije isplativije, a ne samo moralnije, više ulagati u studiranje, u rad i profesionalni uspjeh?

      Ovo su, dakle, dva pitanja na koja nas navodi Vautrinov govor i na koja ćemo pokušati odgovoriti u sljedećim poglavljima, podacima – nesavršenim – kojima raspolažemo. Najprije, jesmo li sasvim sigurni da se važnost dohotka od rada naspram dohotku od naslijeđenog bogatstva promijenila od Vautrinova doba, a ako jest - u kojoj mjeri? A zatim i iznad svega, pretpostavimo li da je do takve promjene došlo, barem djelomične, koji su točno njeni razlozi i jesu li oni ireverzibilni?