Zoran Malkoč Roki Raketa

Zoran Malkoč Roki Raketa

Roki Raketa je, prije svega, roman o igranju krivih uloga i odustajanju od sebe

Zoran Malkoč, prozaik iz Nove Gradiške, ovoga će mjeseca (u subotu, 15. studenoga na Interliberu, u 5. paviljonu) predstaviti svoj drugi roman u desetogodišnjoj spisateljskoj karijeri. Desetljeće nakon prvijenca Kao kad progutaš brdo balona (2004., V.B.Z.) ljubitelji njegovih kratkih priča željno dočekuju naslov Roki Raketa. Malkoč je 2009. dobio prvu nagradu na Večernjakovu natječaju „Ranko Marinković“ za kratku priču Kad sam bio bako Pila…, koja je poslije ukoričena u zbirci priča Groblje manjih careva (2010.) u nakladi Profil Knjige.

Originalnog izričaja, s nesavršenim marginalcima u glavnim ulogama, kultnoga statusa – ne samo među suborcima iz Domovinskoga rata – već i među ozbiljnim štovateljima Borgesa, melankolije, apsurda i naturalizma, u nastavku odgovara na pitanja urednika Roki Rakete, Romana Simića Bodrožića.

Nakon nagrađivanih priča iz Groblja manjih careva, vratili ste se početcima – romanu. Kakav je bio prijelaz? Koliko se roman krčkao? Kako je nastajao?

- Roman se kuhao prilično dugo, ali ne bih govorio o nekom povratku početcima zato što se ja gotovo uvijek paralelno zlopatim s nekim romanom i s nekom pričom i svakodnevno pravim mentalne skokove iz priče u roman i obratno – slažem se, naime, s onima koji tvrde da priča i roman dolaze iz dvaju različitih izvora. Samu ideju za siže Rokija dobio sam relativno davno, dok sam još bio duboko zakopan u Groblju manjih careva. Sjećam se da sam tim sižeom doslovce zaskočio Tita Bilopavlovića, nepunih deset minuta nakon što sam ga upoznao na dodjeli nagrade Ranko Marinković, koja mi je te godine dodijeljena za Bako Pilu. Činjenicu što me veliki meštar tom prilikom nije bacio s balkona DKH, nego je strpljivo saslušao moje izlaganje do kraja, protumačio sam kao povoljno znamenje, zaključivši, baš poput svog junaka Mačke, da će samo pisanje romana biti lakši i ugodniji dio posla. Eh! Tito dragi! Ni tvoje amenovanje nije pomoglo da ga ranije završim, probio sam sve rokove, mučio se dugo i mnogo, ali sam isto tako i neizmjerno uživao.

Zašto bajka i kakva bajka? Čini se da je to zadnja forma kojom bi se pisalo o hrvatskoj stvarnosti od rata naovamo…

- Možda baš zato. Roman nesumnjivo ima elemente bajke, no meni je zapravo stalo do toga da se Roki Raketa čita u tom ključu, pri čemu najviše mislim na onu lakoću pripovijedanja kojom nam bajka prikazuje i najstrašnija zbivanja. Bez toga bi, pretpostavljam, Roki Raketa ispao previše težak od stvarnosti.

Tko/što je Roki Raketa?

- Neki pisci imali su mecene, neki žene i ljubavnike koji su se kurvali da bi oni mogli pisati, a neki su imali samo svoju zlu sudbinu. E, Roki Raketa je prijatelj i zaštitnik upravo takvih pisaca, on je četveronožni mecena i virtuozni lopov, nemilosrdni dobavljač materijalnih dobara, ali i muza i prijatelj koji pruža okrepu svake vrste. On piscu daje sve, a od njega traži samo jedno: da piše i završava knjige, dobre ili loše, svejedno.

Govorite o kriminalu, korupciji, nasilju; prikazujete domaću kulturnu (i manje kulturnu) scenu… Sve to itekako korespondira s našom stvarnošću, ali uvijek je prožeto fantastikom, groteskom… Koliko vam je taj postupak maksimalnog zaoštravanja, dovođenja do ekstrema važan kao autoru?

- Rekao bih da fantastika i groteska kod mene imaju dvojaku funkciju: oni u hipu razotkrivaju čudovišnost stvarnosti, ali ujedno služe i kao predah od stvarnosti, uzmak od njezine težine i gustoće. Sada mi pada na pamet da bi o hrvatskoj stvarnosti trebalo pisati nekakvim idealnim hipernaturalističkim stilom, kakvim jedva da je moguće pisati, i da bi takvim stilom onda trebalo prikazati običan dan u životu prosječnog stanovnika ove zemlje. Rezultat bi, uvjeren sam, bio isti, opet bi prevladala groteska, ali groteska koja ne bi bila posljedica književnog postupka nego bi nahrupila iz same te naše stvarnosti, iz njezine čudovišnosti koja je postala tako obična i svakodnevna da je više i ne primjećujemo.

U pričama iz Groblja manjih careva dali ste osobit, nezaboravan portret Slavonije; i roman ostaje u Slavoniji, ali odlazite i u Dalmaciju, i u Zagreb… Kako osjećate te prostore?

- Slavoniju, iz koje ljudi panično bježe, i to ne više samo mladi, već dugo osjećam kao prostor kazne – bi li to onda bila kaznionica? Iz te perspektive svaki drugi prostor, zvao se on Zagreb, Island ili Patagonija, može se činiti privlačnim prostorom slobode. No to je samo varka, nema se zapravo kamo pobjeći – mi jednostavno živimo u zatvoru čiji se zidovi pomiču i čovjek, u najbolju ruku, može preseliti u komforniji dio zatvora. A komfor je za mekušce, prezirem ga. S druge strane, ja sam lukav i subverzivan zatvorenik koji stalno kuje neke sitne, ali bitne pobune. U tome mi sigurno pomaže i to što sam pisac, sebični mutant kojega loši uvjeti samo dodatno motiviraju, i to po principu: što gore, meni bolje. Neki naši zatucani didovi, tako nesmotreni s hladnim oružjem i oruđem, u jednome su ipak bili u pravu: samo krvnički rad oslobađa. Nema veze što su to prepisali od Nijemaca.

U kojoj je mjeri ovo roman o pisanju kao pozivu, tko je pravi, a tko lažni pisac? U knjizi i izvan nje.

- To sigurno jest roman o pisanju kao pozivu, koji se uopće ne mora podudarati sa zanimanjem pisca – tako se za Lucijana Lucića u romanu kaže da nikad nije prestao biti piscem i da je svoju karijeru kriminalca ostvario kao da ju je napisao. No Roki Raketa je, prije svega, roman o igranju krivih uloga i odustajanju od sebe.