Colum McCann: TRANSATLANTIK
S
engleskog preveo Ozren Doležal
1998.
PARA
BELLUM
Istupi
iz jarko osvijetljena dizala. Prođe mramornim predvorjem prema okretnim
vratima. Šezdeset četiri su mu godine. Vitak. Prosijed. Tijelo mu je blago
ukočeno od jučerašnjeg tenisa.
Tamnoplavi
sako, lagano izgužvan. Pod njim svjetloplavi džemper. Hlače zapeglana ruba.
Ništa nametljivo, ništa razmetljivo. Čak je i njegov hod na neki način ispunjen
tišinom. Cipele mu oštro i jasno kuckaju podom. Nosi omanju, kožnatu aktovku.
Nakrivi glavu prema vrataru koji se prigne da podigne putni kovčeg: samo
odijelo, košulja, brijaći pribor, rezervni par cipela. Pod mišicom čvrsto steže
aktovku.
Brzo
kroz predvorje. Iz nekoliko kutova začuje svoje ime. Recepcionar, postariji susjed
na kauču, podvornik koji čisti velike staklene ploče. Kao da su okretna vrata
zahvatila riječi i počela ih okretati sa sobom. Gospodine Mitchell. Senatore.
George. Gospodine.
Pred
zgradom čeka crna limuzina s upaljenim motorom. Ispušna cijev lagano podrhtava.
Preplavi ga olakšanje. Nema novinara. Nema fotografa. Teška njujorška kiša,
toliko drukčija od irske: žuri, brza, nestrpljiva, izmiče se kišobranima.
Iskorači
u poslijepodne. Na kraju nadstrešnice nad glavom mu se nađe kišobran i pred
njim se otvore vrata automobila.
–
Hvala, Ramone.
Uvijek
ga na trenutak uhvati strepnja da bi ga u autu netko mogao čekati. Neke
vijesti. Neko izvješće. Nekakvo bombardiranje. Nema predaje.
Spusti
se na stražnje sjedalo, nasloni glavu na hladnu kožu. Opet taj trenutak kada ima
dojam da se može okrenuti i vratiti, postati netko drugi. Taj drugi život.
Gore. Čeka ga. U zadnje je vrijeme glavna tema tolikih novinskih stupaca:
njegova prelijepa mlada supruga, novo dijete, mirovni pregovori. Zavrti mu se u
glavi kad pomisli da je nakon toliko godina još uvijek novinska senzacija. Meta
objektiva. Plijen informatičkoga žrvnja. Njegova karikatura pokraj kolumni,
ozbiljna, u naočalama. Godila bi mu duga tišina. Volio bi samo sjediti ovdje
zatvorenih očiju. Dopustiti si da načas zadrijema.
Otvore
se prednja vrata i Ramon uskoči na sjedalo, nagne se van, otrese kišobran,
osvrne se preko ramena.
–
Kao i obično, senatore?
Gotovo
dvjesto letova u protekle tri godine. Svaka tri dana jedan let. Iz New Yorka u
London, iz Londona u Belfast, iz Belfasta u Dublin, iz Dublina u Washington, iz
Washingtona u New York. Putnički avioni, privatni zrakoplovi, vladini čarteri.
Vlakovi, limuzine, taksiji. Živi izvan svojega života u dva tijela, dva ormara,
dvije sobe, dva sata.
–
Da, JFK. Hvala, Ramone.
Pod
njim se automobil jedva primjetno pokrene, iziđe na Broadway. Poznat osjećaj
iznenadna gubitka, sjeta, tuga zatvorena vozila što odmiče.
–
Samo trenutak, Ramone – reče.
–
Gospodine?
–
Odmah se vraćam.
Automobil
uspori i zaustavi se. On posegne za ručicom, iziđe i zbuni vratara užurbano
hitajući kroz mramorno predvorje prema dizalu, dok mu ulaštene cipele kuckaju
unoseći kišu.
Devetnaesti
kat. Staklo i visoki stropovi. Odškrinuti prozori. Nizovi dugačkih, bijelih
polica. Otmjeni perzijski sagovi. U kutu prerano upaljena svjetiljka. Tiho
prijeđe parketom od tvrdog brazilskog oraha. Sudar svjetlosti, usprkos kiši
koja vani pljušti. Južno je Columbus Circle. Istočno Central Park. Zapadno
rijeka Hudson. Odozdo se čuju nedjeljni svirači, uzdižu se zvuci glazbe. Džez.
Heather
stoji u sobi njihova sina, pognuta nad stolićem za previjanje, kose podignute
visoko iznad vrata. Nije čula kad je ušao. Ostane na vratima, promatra je dok
spaja plastična krilca pelene. Nagne se i poljubi njihova sina u trbuh.
Rasplete crnu kosu i ponovno se prigne nad dijete. Poškaklja ga. Dijete se
hihoće.
Senator
ostane na vratima spavaće sobe dok ona napokon ne osjeti da joj stoji za
leđima. Izgovori mu ime, podigne dijete sa stolića za presvlačenje, umota
dječačića u deku. Nasmije se i priđe mu preko skupoga saga, još noseći prljavu
pelenu.
–
Nešto si zaboravio?
–
Nisam.
Poljubi
je. Zatim sina. Razigrano uštipne dječarca za nožni prst. Meka mu se koža
skotrlja preko prstiju.
Uzme
pelenu − još toplu na dodir − i baci je u koš za pelene. Pomisli kako je život
još sposoban za nevjerojatne vragolije. Topla pelena. U šezdeset četvrtoj.
Heather
ga otprati natrag do dizala, uhvati ga za rever sakoa, privuče sebi. Oboje na
rukama nose miris svojega sina. Kabeli dizala oglase svoju ožalošćenost.
Najviše
je od svega brine da će on završiti kao meso na cilju ubojičina metka.
Primjedbe
Objavi komentar